Dostupni linkovi

logo-print

Taj prokleti rat


Bosanskohercegovački demobilisani borci i ratni vojni invalidi danas u miru vode novi rat - da prežive i pobijede siromaštvo i nebrigu, a poseebno psihičke probleme:

“Sve mi ove slike rata sad pretežno izlaze na san. 40 maraka invalidnine imam. Prava nikakva nemam nigdje, gdje se god obratim. Niti imam posao, niti sam stambeno obezbjeđen. Ništa. Toliko da ti nekad dođe u glavi da ne znaš ni kud hodaš, ni šta radiš, toliko je to teško. Da Bog sačuva.”

“To mi izlazi često i na san. I borbe i ratovi i pogibije mojih prijatelja koje sam viđao - često mi izlaze na san. Noćnu moru imam.”

“Joj, dođe mi da poludim, da se ubijem. Ne znam, ne znam. Ogorčen sam na ovo sve.”

Predsjednik Saveza demobilisanih boraca Federacije, Mehmed Šišić, iznosi poražavajući podatak, do kojeg su došli vlastitim istraživanjem:

“Na području Federacije, u protekle četiri godine izvršeno je 780 samoubistava. Znači, samoubistva su se radila u vremenskom periodu, odnosno godine starosti su bile od 38 do 49 godina. Najveći broj tih ljudi su većinom demobilisani borci.”

Problemi ljudi s fronta uglavnom pune stranice crnih hronika: “Zapalio se u automobilu”, “Sin prijetio da će bombom raznijeti majku i sebe”,
“Ratni veteran podlegao nakon što se polio benzinom i zapalio”,
“Nosilac najvišeg ratnog priznanja se objesio u stanu”.

Savo Cvjetinović, predsjednik boračke organizacije RS-a:

“To je onda tri dana, i prođe ta tri dana, i kad se opet nešto desi, ponovo je tri dana itd. Nema sistematskog pristupa ovom problemu. Ako se nešto hoće sistematski riješiti u nekoj državi, onda mora stati država iz toga. Ali u ovom trenutku se ovom problemu ne posvećuje ne kažem dovoljna pažnja, nego čini mi se skoro nikakava.”

Čija su briga ljudi sa izraženim postratnim traumatskim poremećajima? Profesor Tuzlanskog univerziteta i ljekar psihijatar dr. Osman Sinanović, na ovo pitanje odgovara ovako:

“Nažalost, briga samo nas ljekara ili zdravstvene službe u smislu pružanja pomoći kad nam se ljudi obrate. A nivou države, ako uopšte možemo govoriti da postoji neki koncept na nivou države, ili entiteta, ili kantona, kakva nam je već država, ne postoji adekvatan odgovor.”

Dr. Sinanović upozorava da posljedice ratnih trauma nose i logoraši, civilne žrtve rata, izbjegli i prognani, ali i članovi njihovih porodica:

“Analizirali smo djecu roditelja koji imaju PTSP. I, naravno, takva djeca imaju strašnih problema. I, nažalost, poznato je da se trauma prenosi transgeneracijski.”

Vesna Puratić, nacionalni koordinator za mentalno zdravlje u okviru Pakta za stabilnost u jugistočnoj Evropi, iznosi podatak Svjetske zdravstvene organizacije:

“Milion ljudi koji su otišli sa prostora bivše Jugoslavije pate od ovog posttraumatskog stresnog poremećaja, koji, ako se ne bude adekvatno liječio i ako se ne poduzmu još ozbiljniji koraci, kasnije preasta u mnogo ozbiljnije posljedice koje obuhvaćaju cijelo društvo i generacije mladih ljudi.”

“Zlatni ljiljan” Edin Dživer kaže:

“Gore mi pada ovo sad, ovaj poslijedejtonski život, ova nepravda i ovo. To mi teže pada nego rat. Kada vidim gore pred vladom, kao da je američka vlada gore: to auta, ovo, ono, sve sto hiljada maraka. Ma ne znam, razočaran sam.”

Kamo sreće da je više onih koji znaju sami pronaći ventil, kao ovaj veteran koji piše pjesme:

“Zbog rata sam malo šen’o,
pa pjesmice pisat’ kren’o.
Pišem protiv rata.
Taj prokleti rat
čovjeku dođe najlošiji brat.”
XS
SM
MD
LG