Dostupni linkovi

logo-print

Osnovana Republika Titoslavija


„Ja sam ovde u svojstvu predsednika i komadanta Kosmajskog korpusa. Krenuo sam noćas peške u dva sata, da evociram uspomene.“

„Došla sam da posetim najvećeg sina ove zemlje. Sećanja su velika. Sećam se mnogo lepota. Rođena sam 1924. godine, preživela sam sve borbe.“

„Drug Tito nam puno nedostaje. Jer, dok je on bio živ, nije smeo niko našu zemlju da uznemirava i da je okupira.“

„Ja se na ovaj dan osećam ponosno. On je stvorio za 40 godina nešto što buduće generacije neće moći da stvore za 500 godina. Njegovo delo je neuništivo.“

„Osećam se tužno. On je moj idol, otac, sve mi je on bio. Teško mi je kad pogledam šta se sve desilo, šta se govori, teško mi to pada. Znamo ko je on bio.“

Koliko imaš godina?

„Pet.“

Pa otkud ti ovde?

„Deka mi pričao za Tita. Svidio mi se.“

Ovo su utisci posetilaca Kuće cveća u Beogradu, na dan koji se u bivšoj Jugoslaviji slavio kao rođendan Josipa Broza Tita. Pored članova Titove porodice i predstavnika boračkih organizacija, Kuću cveća posetili su i „Anđeli pakla“ iz Slovenije, grupa motociklista koja svakog 25. maja tradicionalno dolazi na mesto na kom počiva Josip Broz, a za ovu priliku priređena je i izložba štafeta koje su lideru Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije uručivane od 1945. godine.

Ovog 25. maja, u organizaciji lokalnih komunista, u nekim gradovima Srbije nošena je štafeta, pa su to učinili i pioniri iz Subotice kojima se obratio gost iz Splita:

„Dok smo imali SFRJ, imali smo demokraciju i imali smo slobodu. Bili smo cijenjeni u čitavom svijetu. Tada smo živjeli kao ljudi.“

Radovan Đokić i Borivoje Matović položili su u Kragujevcu cveće na mestu odakle je daleke 1945. godine krenula prva Štafeta mladosti:

„Moja generacija je bila sretna kad je bio Dan mladosti, dan štafete, dan pionira. Sećam se dobro, gradski stadion je bio pun publike, oduševljeno smo pratili slet.“

„Josipu Brozu bih poručio da mnogo teže živim sad nego što sam živeo kad je on bio živ. A mladim Kragujevčanima da poslušaju dede i babe koji su živeli za vreme Tita, neka im ispričaju kako su živeli.“

Iako su slušali priče starijih, neki od mladih koji su ovog 25. maja učestvovali u proslavi, nisu razumeli zašto su osili Štafetu:

„Zato što je Dan nezavisnosti.“

* * * * *

Danas je 25. maj, dan koji se u nekadašnjoj Jugoslaviji obilježavao decenijama kao dan doživotnog predsjednika države. Josipa Broza Tita su voljeli, pjevali su mu pjesme, čak i u Koreji koju je posjetio 1977. godine. Pionirke Sjeverne Koreje pjevale su Josipu Brozu u ljeto 1977. godine. Miodrag Vuković iz Demokratske Partije Socijalista, nekada omladinski aktivista, ličnost je koja je prva primila Štafetu nakon smrti Josipa Broza. On danas otkriva Radiju Slobodna Evropa kako je to izgledalo:

„Ja sam saslušao i čuo da je moja obaveza da primim tu Štafetu i sticajem okolnosti, kao predsjednik omladine Jugoslavije, ja sam je ispratio i onda ,otrčao‘ u Beograd da je dočekam. Šalu na stranu. To je bila vrlo nezgodna godina. Vrlo nezgodna. Ta godina 1981. počela je velikim demonstracijama na Kosovu u martu mjesecu, kontrarevolucijom, kako su tada zvali, velikim potresima. Te naše muke. Rade sve službe da ne bude incidenta na stadionu, da ta manifestacija prođe bez problema. Došao je ,Dan D‘. Osam sati uveče, mislim 24. ili 25. uveče, ja se tačno ne sjećam, pun stadion. Ja sam bio, da tako kažem, klinac među legendama. I trči mladić iz Vojvodine, mađarske nacionalnosti, trči uz stepenice, umorio se, a i zbunio: ,Dragi druže predsjedniče omladine Jugoslavije, predajem Vam ovu Štafetu... ‘ i osta čovjek bez riječi. Ja ga zagrlim, poljubim, kao što je to Broz radio u sličnim situacijama, održim govor i dam riječ predsjedniku države. Pogledam, kažem: ,Sad će vam se obratiti drug Sergej Krajger‘. Pogledam čovjeka pored mene, s desne strane, graške znoja, znate kako krupne, niz čelo idu. Ja sam bio uzbuđen, ja sam imao tremu, ali sam izdržao i to se nije primijetilo, ali je on počeo ovako: ,Dragi moji omladinci, drage moje omladinke, čestitam vam ovu veličanstvenu... ‘ i umjesto da kaže priredbu on kaže privredu. Svi vidimo da se čovjek zbunio. Predsjednik je ostao na toj jednoj rečenici u kojoj je napravio tu krupnu grešku. Krenuo je vatromet. Izljubili smo se, izgrlili. Vidio sam čak ljude osamdeset godina, te narodne heroje koji nijesu mogli da sakriju emociju“.

Nostalgija je to što o 25. maju govori penzionisani bjelopoljski profesor Maksim Miladinović, višestruki nosilac Štafete mladosti, koji bi rado da se vremena koje naziva srećnim ponovo vrate:

„Najsrećniji trenuci u mom životu su upravo ti. Čekali bismo satima da uzmemo Štafetu u ruke i to je nešto što se nikada ne zaboravlja. Onda slet. Naša škola je uvijek učestvovala u tim manifestacijama. Imalo je smisla itekako. Svako se osjećao, kada bi čovjek izmjerio otkucaje srca u tom trenutku, to bi bilo iznad normale. Za to se živjelo“.

Senčo nije bio među srećnicima koji su nosili Štafetu, ali je kao metalski radnik učestvovao u njenom pravljenju:

„To je bilo strašno. Čitavu noć smo se veselili. Tu su bili ne samo radnici, nego čitav grad je bio dolje u halama. To je bilo veselje, igra“.

„Imalo je smisla, itekako“, sa malo grča u grlu priča Lakić Grdinić:

„Kao pionir i omladinac bio sam nosilac Štafete. Imao sam tu čast. Mislim da je imalo smisla. Nije se tu samo radilo o trčanju, nego se radilo o tome da smo mi svake godine jedva čekali taj dan“.

Slično mišljenje ima većina sredovječnih i starijih Bijelopoljaca:

„Imalo je smisla, kako da ne. Ja mislim da nije trebalo ukinuti. Ja vjerujem da bi taj dan trebalo povratiti i dalje nositi Štafetu. To je izgledalo svečano. Trčalo se, pa i bosi smo trčali, a onda pali.“

„Pali smo zbog nekih drugih razloga, ne zbog toga što smo tako trčali. Bilo je u svakom slučaju lijepo i za mlade i za stare. Fino smo se osjećali.“

„Mi danas nijesmo u stanju okrečit fasade, ono što su uspjeli oni ljudi da izgrade u tom Titovom vremenu i to je bila jedna počast tom čovjeku koji je to dobijao i zasluživao. Mislim da bi ta tradicija trebala ponovo da se ponovo organizuje i ponovo da se slijedi tim putevima. Jedino normalno vrijeme u kojem smo mi na Balkanu, na balkanskim prostorima, živjeli časno i dostojanstveno.“

U manjini su oni koji misle da Štafetu mladosti ne bi trebalo obnoviti. Bijelopoljci:

„Sve je izgubilo svoj smisao i da je prešlo u svoju suprotnost. Bilo kom slavit rođendan, makar bilo kojoj ličnosti, bilo čemu i stvarati vođe, mada naš narod pati od toga. Ja mislim da bi je i danas mnogi rado ponijeli mnogi za svoje vođe. Kome danas nositi? Onda bi nosili pet i svako svoju i tukli se njima.“

* * * * *

„Moj đed je služio Titu i ima dobru penziju. A ćaća služi ove neke nove vladare, pa ništa nema“, kaže jedan osnovac iz Drvara na 25. maj, rođendan Josipa Broza, i to oslikava razmišljanja onih koji u Bosni i Hercegovini ne zaboravljaju Titovo vrijeme. A u znak poštovanja, u Rakovici kod Sarajeva osnovana je danas „Republika Titoslavija“.

„Kad je Tito izd’o naređenje,
izd’o naređenje,
svi u borbu za oslobođenje,
za oslobođenje...“

Ova pjesma pjevana je danas u glavnoj ulici u Sarajevu – Titovoj ulici. Predsjednik sarajevskog udruženja „Josip Broz Tito“, Nedim Mahić, podsjeća da je 25. maj simbol pobjede nad fašizmom:

„Nekada su to bile desetine i stotine hiljada omladinaca. Danas imamo sasvim drugu situaciju. Fašizam je povampiren i javlja se ponovo. Daju se odlikovanja Draži Mihailoviću. Ovaj današnji skup je odgovor fašistima da ne mogu raditi šta hoće i da će se antifašističke snage oduprijeti svakom napadu.“

Učesnik Narodnooslobodilačke borbe od 1941. do 1945. godine Subhija Karamehić:

„Ponavlja se, po mom mišljenju, 1936. godina. Omladina ne shvata gdje ide.“

I Petar Dodik ne krije svoje razočarenje današnjom politikom i pobjedom nacionalizma u odnosu na antifašističku tradiciju bosanskohercegovačkog naroda:

„Teško je šta pametno kazati jer sve ovo što se na našim prostorima danas dešava, ništa nije pametno, to je sve ludost. Ovaj narod i ove države nove, stvorene poslije Jugoslavije, idu u propast.“

U Banjoj Luci zvanično nije obilježen ovaj datum, ali je 25. maj svakako prilika za mnoge građane Banje Luke da se prisjete starih vremena:

“Prije 25 godina, na današnji dan se našao u Beogradu, na sletu povodom Dana mladosti, i sjećam se jednog samo detalja: 60 hiljada ljudi, koliko ih je bilo, počeli su svi pjevati: ,Druže Tito, mi ti se kunemo‘, i svima su nam suze krenule.“

„Ove nacionalne partije uopšte ne pridaju značaj jer za njih je sve bilo pogrešno u prošlom sistemu. A za nas, obične ljude, prije je bilo super.“

„To su bila zlatna vremena.“

A kako stanovnici Titovog Drvara, koji je prefiks izgubio davno, razmišljaju o nekadašnjim vremenima, najbolje oslikava izjava jednog osnovca:

„Moj đed je služio Titu i ima dobru penziju. A ćaća služi ove neke nove vladare, pa ništa nema.“

Da i 25 godina od Titove smrti još ima mnogo poklonika njegovog lika i djela, svjedoči i podatak da je danas osnovana i republika u njegovo ime.
Nevladina organizacija Mirovna akcija humanista, iz Rakovice kod Sarajeva, mjesta poznatijeg kao centar Jugoslavije, u povodu 25. maja osnovala je danas „Republiku Titoslaviju“. Prema riječima prvog čovjeka „Republike“, Jezdimira Miloševića, stotine ljudi iz cijelog svijeta pokazalo je interesovanje da postanu njeni državljani:

„Moram da kažem da za divno čudo, osim ljudi koji su nam se javljali sa prostora bivše Jugoslavije i onih koji su s ovih prostora, a žive širom svijeta, ima dosta ljudi stranaca – evo, recimo, Francuza, Italijana, Nijemaca, čak i Holanđana, koji su nam se javili i žele da imaju državljanstvo i pasoš ,Republike Titoslavije‘. Do sada imamo negdje oko 800-900 mejlova, gdje ljudi izražavaju svoju želju da postanu državljani ,Republike Titoslavije‘, ali pošto oni te zahtjeve moraju slati poštom, već su nam pristigli neki zahtjevi. Evo, recimo, konkretno zadnji iz Slovenije, tako da očekujemo sljedećih dana sve više zahtjeva koji će nam stići poštom.“

* * * * *

Rađe bi danas trčali Titovu štafetu nego poniženi i opljačkani prosili svoje zarađene plaće pred zgradom Vlade i Sabora, poručuju radnici nekad poznate hrvatske mesne industrije „Sljeme“, koji već 28. dan prosvjeduju, danju i noću, na Markovom trgu u Zagrebu.


„Na današnji dan se nosila štafeta. Šteta što se više ne nosi. Da se nosi, vjerojatno bih bio ovdje na Markovom trgu. Preostaje nam samo sjećati se nekih dobrih starih vremena.“

Da li biste je nosili?

„Bih. Rađe bih kopao kanal nego ovdje bio.“

„Možda bismo je Sanaderu predali danas.“

„Njemu bi srce zaigralo.“

„Meni je žao. Ja sam soba koja je veseljak, nekada sam se smijala od uha do uha. Ja se sad nemam na šta se nasmijati nego samo zaplakati. žalosno je, ali je istinito.“

„Mali čovjek je zgažen, ponižen, opljačkan… Drugih riječi nema za to. Uništili su nas. Kakva nam je mladost? Kakva? Ne da ti da radiš. Veli, ovaj sa dvadeset će se lakše zaposliti. Ne može se više ni taj zaposliti jer nema gdje. Sve uništavaju.“

„Nekada su i ovi ljudi išli sa obiteljima na izlete, na more, bilo gdje. Tada nikada na Markovom trgu nije bilo ljudi. Dolazili su samo kao turisti, a danas dolaze kao prosvjednici. U današnjoj hrvatskoj državi za koju se većina ljudi borila, ginula… Ali izgleda samo za pojedince.“

„Mogli smo si kupiti kaj smo htjeli, a sad smo stvarno najveća bijeda. Meni muž mora davati deset kuna, nakon 33 godine radnog staža, kao djetetu za sladoled. Pa stvarno se osjećam jadno, tako jadno da bih zaplakala.“

„Bolje da me ubiju nego da živim k’o cucak. Pas bolje živi od nas.“

„Samo jedna mala karika treba da pukne, a ona će puknut. Samo jedna karikica da pukne, lanac će se rastvoriti. Budite uvjereni.“

„Kako su naše gazde Lovrić, Mavriček i Trgo s temeljnim kapitalom od 20 tisuća kuna kupili jedno ,Sljeme‘? To nigdje nema osim tu. Država je umiješana u kriminal i ne može se držati po strani. Bez daljnjeg, političari su zajedno sa tajkunima odigrali svoje igre. Tajkuni su naprijed, političari otraga. Ovo nije ni truli kapitalizam.“

„Danas se još jedino mogu obratiti Karitasu i raznim udrugama socijalne pomoći i ništa drugo.“

„Titove stvari su ostale u sjećanju. Plakala sam kad je umro. Ja danas svojoj djeci znam pričati sve više i više o tome kako je bilo i kad pričam, oni vele da je bilo bolje.“

„Prije je bilo puno bolje. Išli ste raspoloženi na posao. Ovih zadnjih dana kada sam dolazio u firmu, prije nego što smo došli ovdje na Markov trg, osjećao sam se kao da idem na stratište, a ne na posao.“
XS
SM
MD
LG