Dostupni linkovi

logo-print

Knjiga na razjedinjenom balkanskom tržištu


RSE: Gospodine Čegec, prodaju li se knjige iz Srbije i Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj?

ČEGEC: U Hrvatsku dolazi više knjiga iz Bosne i Hercegovine nego iz Srbije. Naravno, odredjenim kanalima dolaze i knjige iz Srbije, jer je protok knjiga nemoguće spriječiti.

ŠAHINPAŠIĆ: U Bosni i Hercegovini se prodaju knjige i iz Hrvatske i iz Srbije. Zašto sam prvo pomenuo Hrvatsku? Zato što su knjige iz Hrvatske počele da stižu u Bosnu i Hercegovinu već u posljednjim godinama rata. Knjige iz Srbije i Crne Gore krenule su krajem devedesetih godina. Sada su, kao i hrvatske, ravnopravno zastupljenje na bosanskom tržištu s tim što imaju veći broj kupaca jer su jeftinije. Recimo, kada u knižari zatražite bestseler Dana Browna "The Da Vinci code", prodavac će vam ponuditi i hrvatski i srpski prevod. Većina kupaca će se odlučiti za srpsko izdanje zato što je skoro dva puta jeftinije.

ILIĆ: Što se tiče Srbije, rekao bih na osnovu onoga što vidim u knjižarama da knjiga iz Hrvatske ima, dok je onih iz Bosne i Hercegovine znatno manje. U sarajevskim knjižarama vidjao sam mnogo više knjiga iz Srbije i Hrvatske, nego što u beogradskim ima knjiga iz Bosne i Hercegovine. Verovatno na to utiče i činjenica da pojedine izdavačke kuće iz Hrvatske imaju svoja predstavništva u Beogradu, kao, recimo, "Školska knjiga“, i one imaju najnormalniju distribuciju u knjižarama u Srbiji.

RSE: Koja se vrsta knjiga iz susednih zemalja najviše prodaje i za koju postoji najveće interesovanje? Da li je to beletristika, istoriografija, memoari ili nešto drugo?

ČEGEC: Najviše se prodaju stručna izdanja iz informatike, kao i knjige iz različitih tehničkih, prirodnih i nekih drugih znanosti. Manje je interesovanje za istoriografiju i memoaristiku, kao i za suvremenu srpsku beletristiku. Što se tiče beletristike iz Bosne i Hercegovine, ona je dosta prisutna u hrvatskoj javnosti, o bosanskim književnicima se piše u hrvatskim medijima, a ponekad njihove knjige učestvuju i konkurenciji za nagrade.

ŠAHINPAŠIĆ: U Bosni se najbolje prodaju hrvatske i srpske knjige iz oblasti prirodnih znanosti i informatike, pa tek onda dolazi lijepa književnost i sve ostalo - istoriografija, memoaristika, itd. Bosanska knjiga, nažalost, nije na takav način prezentirana ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj. Bosansko tržište je mnogo otvorenije za knjige iz Srbije i Hrvatske, nego što je hrvatsko, a posebno srpsko, za knjige iz Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj imamo pristup većem broju knjižara, dok je u Srbiji to svedeno na nekoliko knjižara.

ILIĆ: I u Srbiji se najbolje prodaje stručna literatura, pre svega iz Hrvatske. Znam sigurno da se rečnici, koje pravi "Školska knjiga" iz Zagreba, jako dobro prodaju. Kad je u pitanju beletristika, kako hrvatska, tako i bosanska, kao i hrvatski i bosanski prevodi strane književnosti - to naprosto ne ide. Što se tiče plasmana knjiga iz Bosne i Hercegovine na tržištu Srbije, tačno je ta tih knjiga nema u Srbiji. Medjutim, to nije posledice nekih političkih odluka, niti onoga što se dogadjalo u protekloj deceniji, već činjenice da je tržište potpuno razbijeno. Na njemu je uopšte teško plasirati knjige. Ako insitirate na nekakvom normalnom poslovnom odnosu, pa želite da se odmah dogovorite o plaćanju, onda gotovo da nemate šanse da se vaše knjige nadju u knjižarama. Dakle, nije problem u administrativnim blokadama, nego u tome kako funkcionišu tržišta knjiga u sve tri države. Ta tržišta su potpuno rasturena. Njima vladaju vlasnici lanaca knjižara i veliki izdavači koji odredjuju šta će se naći u knjižarama, kakvi će biti režimi plaćanja, kakav će biti tretman pojedinih knjiga, na kom mestu će one biti izložene u knjižari.

RSE: U kojoj meri je jezik prepreka? Da li, recimo, Hrvati nerado čitaju knjige na ekavici, štampane ćirilicom?

ČEGEC: Možda postoji odredjeni otpor prema ćirilici koja je strana mladim ljudima, jer se ne uči u školi, a srednje i starije generacije su je pomalo zaboravile. Uostalom, u Hrvatsku iz Srbije uglavnom dolaze knjige tiskane latinicom. Sam jezik nije problem pogotovo kad je riječ o stručnoj literaturi. Što se tiče beletristike, i ona se takodje najnormanije čita.

ŠAHINPAŠIĆ: Bosanskohercegovački čitalac ravnopravno čita i na srpskom, i na hrvatskom, i na bosanskom. Manje ćirilicu, ako govorimo o federalnom dijelu Bosne i Hercegovine.

ILIĆ: Nedavno me je jedan kolega iz Hrvatske zamolio da u u nekoliko knjižara napravim malu anketu, da pitam ljude da li imaju problema sa jezikom koji nije srpski. Svi su mi rekli da nemaju i da za njih ne predstavlja nikakav problem da kupe knjigu štampanu na hrvatskom ili bosanskom. Medjutim, problem ipak postoji, a on je u onome na šta je gospodin Čegec malopre ukazao - mladi ljudi nisu imali priliku da uče ćirilicu, pa je ne mogu ni čitati. Nije to nikakav stav, nikakav animozitet, to je naprosto činjenica koja ima svoje posledice. Današnje generacije dvadesetogodišnjaka u Srbiji nisu kao prethodne generacije imale priliku da čitaju tekstove na hrvatskom i bosanskom jeziku, da ih slušaju na televiziji, da prihvate, dakle, jezičke razlike kao nešto najnormalnije. Oni imaju problema kada čitaju knjige na hrvatskom, ne razumeju pojedine reči koje meni zvuče najobičnije. Ponavljam, ne radi se ni o kakavom animozitetu, to su naprosto neki jazovi koji su iskopani ili produbljeni tokom devedesetih godina. Mlade generacije, koje sada dolaze, nisu imale priliku da nauče drugačije reči, niti da se susretnu sa drugačijom sintaksom, i, kada naidju na tako nešto, to im smeta. Kada hoće da se opusti, čovek uglavnom čita beletristiku. Legne uveče u krevet, uzme knjigu i naravno da se nervira kada ne razume svaku sedmu-osmu reč. Zbog toga ljudi to izbegavaju. I to je, rekao bih, glavni razlog što se u Srbiji manje čita beletristika iz Hrvatske i Bosne, a u Hrvatskoj i Bosni ona iz Srbije. Iako će ljudi, kada ih pitate, reći da to nije nikakav problem, po njihovom ponašanju vidite da razlike izmedju jezika postaju sve veća i veća prepreka.

RSE: Mislite li da je zaustavljen proces udaljavanja jezika koji je bio narocito karakterističan za ratno vreme i prve poratne godine?

ČEGEC: Mislim da je taj proces, koji se odvijao u toku rata i u prvoj polovici devedesetih godina, došao do točke kada barem nije više militantan kao što je bio ranije. Činjenica je, medjutim, da ti jezici već 15 godina egzistiraju manje-više autonomno i dobrim dijelom izolirano. Dogadjaju se procesi, koji su, možda, u početoj fazi bili inicirani odredjenim intervencijama, ali na koje nije više moguće utjecati nikakvim političkim odlukama, nikakvim velikim akcijama različitih lingvista i lingvista pod navodnicima. Ja, koji sam normalno putovao po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, i čitao sve knjige na svim jezicima, danas se vrlo često nadjem u situaciji da moram provjeravati neke riječi kad čitam suvremena srpska i bosanska izdanja. I u njima su se reaktivirale neke riječi koje prije nisu bile tako često u opticaju. To je nešto na što ćemo se morati naviknuti, moramo naučiti živjeti sa situacijom takva kakva jeste.

ŠAHINPAŠIĆ: Mislim da nije, niti se može zaustaviti bilo kakvim administrativnim mjerama. Naime, jezik je živa stvar, ljudi stvaraju nove riječi, nove sintakse, možda je to izraženije u Hrvatskoj, jer češće posežem za rječnikom kada čitam savremenu hrvatsku literaturu, nego što je to slučaj kada čitam knjige objavljene na srpskom, ili pak na bosanskom. U svakom slučaju, ne vidim razlog da taj proces treba zaustavljati, to će se odvijati tako kako se odvija.

ILIĆ: Nebitno je šta se meni svidja ili ne svidja. Ovo jesu tri države, i one tako i funkcionišu. U svakoj od njih kultura se autonomno razvija. Da li će to dovesti do jezičkog udaljavanja ili zbližavanju - ne znam, niti mislim da je to sad nešto mnogo važno. Ne osećam da mi se išta udaljava, ni u Hrvatskoj, ni u Bosni i Hercegovini, jer me živo zanima šta se tamo dogadja, trudim se da čitam koliko god mogu. Mozda bih čak i voleo da se sve to jako udalji, pa da mi onda sve to bude još zanimljivije. Zapravo me najviše sekira kada pronadjem sličnosti. Jako me boli kada vidim da se neke loše stvari, koje se dogadjaju u Srbiji, dešavaju i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Mnogo bih više voleo da se tamo dogadjaju samo dobre stvari, i da to bude ta razlika.

RSE: Da li se u Bosni i Hercegovini štampaju dela autora iz Hrvatske i Srbije?

ŠAHINPAŠIĆ: Štampaju se, naravno, štampala su se čak i u vrijeme rata. U mojoj izdavačkoj kući objavljuju se knjige autora iz Hrvatske. Filip David i Mirko Kovač su objavljeni u "Bosanskoj knjizi" još dok je trajao rat. Mislim da tu ne postoje prepreke u Bosni i Hercegovini.

ILIĆ: Ja sam objavio šest ili sedam autora iz Hrvatske. I drugi izdavači u Srbiji štampaju hrvatske i bosanske pisce.

ČEGEC: U Hrvatskoj se objavljuju knjige koje su napisane na srpskom i na ekavici, kao i knjige napisane na varijanti koja se koristi u Bosni u svom izvornom obliku. Te knjige imaju i čitateljsku i medijsku recepciju. Ona, možda, nije onakva kakvu bismo mi htjeli, ali se ne može ni zanemariti. Imate slučaj romana "Šumski duh" sarajevskog pisca Gorana Samardžića koji je ovdje pravi bestseler. Ta knjiga, bez obzira što ima leksiku, koja je bitno različita od one koja se koristi u Hrvatskoj, ipak je ovdje izazvala veliku pozornost i naišla je na vrlo dobar odjek kako kritičara, tako i publike. Prodana je u vrlo značajnom tiražu. Bosanski autori su se, inače, dosta često pojavljivali u Hrvatskoj. Štampaju se, rekao sam, i autori iz Srbije, od Vladimira Arsenijevića do pisaca starijih generacija, kao i pisci koji žive u inostranstvu poput Bore Ćosića.

RSE: Može li se reći da postoji jedinstveno tržiste knjiga na podrucju gde se govori hrvatski, spski i bosanski jezik. Odnosno, da li izdavači, kad štampaju knjige, mogu da računaju na tržište od nekih 15-16 miliona stanovnika, umesto 4-5 miliona?

ČEGEC: Apsurdno je govoriti o jedinstvenom tržištu u u situaciji kada u našim državama postoje mala, razjedinjena i neorganizirana tržišta. Mi možemo nastojati da naše knjige prodru do tih malih i loše organiziranih tržišta u Bosni, Srbiji, ali ni u kom slučaju ne možemo govoriti o jedinstvenom tržištu. Prije svega, ne mogu govoriti o tržištu u Hrvatskoj, makar da ono na neki način egzistira, ali uz mnogo mana i nedostataka koji se na organiziranim tržištima ne dogadjaju.

ŠAHINPAŠIĆ: Jedinstveno tržiste knjiga na području bivše Jugoslavije ne postoji, niti će za dugo postojati, iz prostog razloga što, bar u Bosni i Hercegovini, uopće ne postoji tržište knjiga. Ne možemo govoriti da postoji tržište knjiga u jednoj zemlji u kojoj radi manje od deset knjižara na teritoriji cijele države. Mi štampamo knjige u tiražu od 300 do 500 komada što ni izdaleka nije dovoljno da bi se od prodaje pokrili troskovi izdavanja, stampanja i platio honorar autoru.

ILIĆ: Tu se svi slažemo. Ni u Srbiji ne postoji jedinstveno tržište, a kamo li na prostoru bivše Jugoslavije. Recimo, mojih knjiga nema u Novom Sadu, na primer. Ja takodje radim sa veoma malim tiražima - od 500 do 700 primeraka i moj jedini cilj je, a to je cilj i mojih autora, da naše knjige stignu do što većeg broja čitalaca. Da biste to postigli, pokušavate da se dogovorite sa ljudima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali to su neki pojedinačni dogovori. Tržište nije razradjeno, nema distributera. Da bismo mogli da govorimo o jedinstvenom tržištu za knjige iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, to bi podrazumevalo da ima bar nekoliko distributera koji su u stanju da distribuiraju knjige na celom tom prostoru. Nema distributera koji može da vam distrubuira knjige u Srbiji, a kamo li na prostoru Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije.

RSE: I na kraju, verujete li da ćemo u budućnosti imati neku vrstu jedinstvenog tržišta knjige na području bivše Jugoslavije, pa će izdavači moći da računaju na to veće tržište od 15-16 miliona stanovnika?

ČEGEC: Nisam siguran da će se to dogoditi jako brzo, i nisam siguran da je to moguće postići našom dobrom voljom. Nama je u ovom trenutku najvažnije da nam profunkcioniraju naša tržišta - u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini - da na njima knjiga dobije onaj prostor i one mogućnosti koji bi joj omogućili da živi od prodaje, a ne da se mora oslanjati na sufinansiranja i nenakve potpore.

ŠAHINPAŠIĆ: Mi ćemo imati jedinstveno tržište na prostoru bivše Jugoslavije kada sve zemlje budu članice Evropske unije.

ILIĆ: Naravno da se slažem da ćemo imati jedinstveno tržište knjiga onda kada budemo imali jedinstveno tržište uopšte, a imaćemo ga onda kada sve naše zemlje postanu članice Evropske unije. Medjutim, i kada budemo imali jedinstveno tržiste knjiga, to neće biti znak nekakvog zbližavanja ili udaljavanja, nego, naprosto, cistog ekonomskog interesa. Ne znam posle koliko vremena će to da se dogodi, ali pretpostavljam da ćemo na to još dosta dugo čekati, a do tada ja mogu da prodjem sa svojim knjigama i u Bosnu i Hercegovinu i u Hrvatsku i bez jedinstvenog tržista. Pitanje je samo da li ću naći nekoga ko je za te knjige zainteresovan.
XS
SM
MD
LG