RSE: Envera se nalazi u Gruziji, u glavnom gradu Tbilisiju. Otkud ti u Gruziji?
SELIMOVIĆ: Ponekad se i ja to pitam. Ovdje sam poslom. Radim kao glasnogovornik Misije Ujedinjenih naroda za Gruziju i tu sam već od marta 2003. godine. Uglavnom provodim vrijeme na nekoj razdaljini između Tbilisija i samoproglašene republike Abhazije, čiji je glavni grad Sohumi, i dva sektora naše misije Zugdidi i Gali. To su vjerovatno toponimi koji vama sada zvuče kao što strancima zvuče Kladuša ili Mrkonjić Grad ili Prijedor ili Pale ili bilo koje drugo mjesto u Bosni. Nekako se čovjek navikne na ta strana, pomalo čudna imena u početku, a sad su postali sastavni dio mog rječnika već evo više od dvije godine.
RSE: Kao deja vu, samo si sada sa druge strane.
SELIMOVIĆ: To je na neki način i blagoslov i prokletstvo, dakle da dolazeći ovdje ponovo proživljavam ono što sam proživjela za tri godine bivanja u ratu, samo sada sa druge strane. Ponekad je to pretužno, a ponekad, nekim čudnim obrtom sudbine, pomaže u životu, dakle sve to što sam proživjela i način kako su se stranci odnosili prema nama u ratu. Ono što je mene boljelo, pokušavam zaista, iz sve snage, što bi rekli Bosanci, da to ne primjenjujem na ovdašnje novinare i na ovdašnje ljude. Dakle, znajući kako je biti „lokalac“, što bi rekli u tom nekom uenovskom slengu, posve razumijem kakva je pozicija i jedne i druge strane. Mada ponekad, moram priznati, pogotovo u početku – u Tbilisiju nije bilo struje, nije bilo vode, nije bilo gasa – bila je to baš pretjerana koincidencija, ponovo sam prilazila kroz stvari koje čovjek jednostavno ipak želi da zaboravi.
RSE: Bila si stanovnik opkoljenog Sarajeva i susretala si se s djelatnicima Misije Ujedinjenih nacija, sa strancima koji su dolazili iz ko zna kojih razloga za bilo kojim poslom. Sada si ti djelatnik Ujedinjenih naroda u nekoj zemlji u kojoj postoji krizno žarište. Možeš li usporediti, ono što si zamjerala uenovcima u Sarajevu, da li to silom prilika i silom posla mora tako biti.
SELIMOVIĆ: To je zanimljivo pitanje. Izgleda retoričko, a zapravo je suštinsko, i teško da ja mogu dati pametan ili pravilan odgovor. Sve više sam uvjerena u ono što sam misila i u Sarajevu kada sam sretala takozvane međunarodne predstavnike – da zaista na svijetu postoje razni tipovi ljudi, sa mentalnim sklopom koji nose sa sobom bez obzira odakle dolaze i bez obzira kuda idu. Pa tako i u UN-u srećeš i arogantne ljude i uobražene ljude i glupe ljude i primitivne ljude i pametne i tople i izvrsne i dobrodušne, dakle i tu imaš jednu kompletnu skalu ljudskih osobina, jer je to ogromna organizacija koja okuplja i dobre i loše ljude. Ja sam sada u poziciji da, dakle, promatram i s ove strane. Imam osjećaj da nas ljudi ovdje doživljavaju kao strano tijelo i ja pokušavam da ih što više uvučem u ono što mi zapravo jesmo, da pokažem ono bolje od nas. Postoje limiti, dakle postoji nešto što se zove mandat i zbilja je činjenica da se mimo toga ne može. Ako u mandatu piše ili stoji da se može raditi to i to, teško je onda raditi nešto drugo. Ali postoji šansa da se u okviru tog mandata troši sto posto energije. I tada ponovo dolazi na red osobni odnos ljudi, dakle i u UN-u. Kao i u bilo kojoj drugoj organizaciji, kao i na tvom radiju, kao i na našem bivšem radiju, postoje ljudi koji od sebe daju sto posto u svom poslu i ljudi koji daju možda pedeset posto, a ostalo vrijeme koriste za svoje privatne ciljeve. Dakle, niko nije imun od toga. Ali ono što je meni jako zanimljivo i vrlo sam sretna zbog toga, u misiji u kojoj sam postoji dosta ljudi koji su radili recimo u Bosni, koji su radili na Kosovu, i to je apsolutno jedno neprocjenljivo iskustvo. Naravno, svi govore o Sarajevu s jednom nevjerovatnom nostalgijom i da nikad nisam bila u Sarajevu, zaista bih, kad slušam ljude koji su živjeli kod nas, poželjela da dođem. O Bosni zaista svi govore najljepše. To naše nesretno iskustvo je ovdje dalo rezultat u jednom pozitivnom smislu, s tim ljudima koji su tamo bili jako dobro profesionalno sarađujem i zaista mislim da pravimo pomake mimo tog što se zove UN-ov mandat i dajemo ili se bar trudimo dati, jednu ljudsku dimenziju takozvanoj Misiji u Gruziji.
RSE: Da li ti kao djelatnik Ujedinjenih naroda isključivo živiš u tom svom zatvorenom „toru“ UN-a, ili se družiš i sa Gruzijcima?
SELIMOVIĆ: Uvijek je opasnost da se čovjek, nažalost, druži više s ljudima s kojima radi, po prirodi stvari. Možeš da pođeš od sebe same ili bilo koga ko radi u određenom krugu, dakle manje-više si upućena na ljude sa svog radija ili na ljude iz kompanije u kojoj radiš. Međutim, UN-ovi ljudi imaju vjerovatno sklonost i da se druže poslije posla. Ono što je meni jako dragocjeno, to je da mogu komunicirati. Pomalo učim gruzijski, što je vrlo težak jezik, ne možeš ga baš pokupiti na brzinu, međutim svi govore ruski. Engleski i ruski su dva jezika na kojima zarađujem hljeb. Zaista se trudim da što više vremena provedem sa ljudima koji su ovdašnji. Imam prijateljicu Francuskinju koja je zaista izvanredno čeljade i bila bih s njom i da je Eskim, posve je nevažno. Hoću da kažem da se sama trudim – znajući kako su u Bosni „međunarodni“ imali iskrivljenu sliku družeći se sami sa sobom, sjedeći u kafanama isključivo za strance, zaista nisu imali dobar osjećaj kakva je situacija među običnim svijetom – i pokušavam, koliko je moguće uopće, da osjetim puls naroda, kako bi to rekli političari. Zvuči patetično, a zapravo je to stvar koju pokušavam, ne samo u ovom gruzijskom dijelu, nego i u Abhaziji, dakle u tom dijelu koji je na neki način u sličnoj poziciji kao Kosovo. Gruzija je postojala kao republika u okviru bivšeg Sovjetskog Saveza, kada se Sovjetski Savez raspadao, Gruzija je proglasila nezavisnost, a autonomna oblast Abhazija je proglasila nezavisnost od Gruzije. Dakle, cijela priča je otada počela – Abhazija želi nezavisnost, Gruzija smatra da je to sastavni dio nezavisne i cjelovite države, i to je taj, dakle, sukob dva interesa dva naroda. Ja zaista pokušavam, bez ikakve patetike, da budem ravnomjerno raspoređena na oba dijela i da razumijem težnje i jedne i druge strane, nadajući se iskreno, ono što i jeste cilj misije, da ne bude rata. Jer, nažalost, u proteklih dvanaest godina, i ovdje, kao i kod nas, cijenu plaća običan svijet. Dakle, ljudi nemaju vode, nemaju struje, ne mogu slati djecu u školu, nemaju dovoljno hrane, dosta toga je još uvijek razrušeno, ne obnavlja se, ne ulaže se i čemerno je to vidjeti. Mislim da sam više bolećiva zbog toga što sam bosansko dijete i što sam te stvari vidjela i što je to jako nalik, iako politički možda posve drugačije, na našu situaciju.
RSE: Da se podsjetimo tvog životnog puta.
SELIMOVIĆ: Ja sam svojevremeno studirala političke nauke, nakon čega sam počela raditi na televiziji u neka davna vremena, na kojoj je tada harao neki davni Smiljko Šagolj. Ko zna gdje je sada, ali on je bio moj prvi šef na televiziji. Tada na početku sam bila volonter i nadala se poslu, međutim dobila sam otkaz jer u to vrijeme još nisam shvatala da je komunizam jedna strašna stvar koju čovjek treba da uvažava i jedan veliki komunista zvani Smiljko Šagolj je svoj posao očigledno shvaćao preozbiljno, tako da sam izgubila posao, pa onda radila na lokalnom radiju „202“, poslije toga na Prvom programu Radija Sarajevo, gdje smo se zapravo i sreli. Poslije toga, kad je počeo rat, vratila sam se na televiziju i skoro tri godine radila dnevnik. Nakon toga, negdje krajem 1994. godine, na poziv jedne male televizije u Njujorku sam bila njihov savjetnik za Balkan, pa sam radila kao dopisnik za Televiziju BiH iz Njujorka, jedno vrijeme pokrivala UN, zatim Dejtonski sporazum. Onda sam bila u Vašingtonu, gdje sam pokrivala Bijelu kuću, Stejt dipartment i Kapitol hil, i kao stipendista američke vlade radila sam magisterij na Visokoj školi za međunarodne odnose na Univerzitetu Džon Hopkins u Vašingtonu, gdje predaju ljudi poput Zbignjeva Bžežinskog, u moje vrijeme dekan je bio Pol Volfovic koji je onda bio poznat kao Bušova desna ruka i zamjenik ministra odbrane, a sada je direktor Svjetske banke. Dakle, to je bila jedna velika škola jer je okupljala sve one predavače koje Amerikanci smatraju vrijednim, ne samo iz Amerike nego i iz svijeta. To je za mene zaista bila velika škola. Taj magistarski program je trajao oko godinu i po, odnosno skoro dvije. U Sarajevo sam se vratila negdje krajem 1999. godine. Ja sam zapravo kao stipendista potpisala ugovor da ću znanje koje sam stekla, najmanje dvije godine koristiti u obnovi svoje zemlje. Kada su me pitali kako oni uopšte da mi vjeruju da ću se vratiti u Bosnu, ja sam odgovorila da ja rezervnu domovinu nemam. Tako da sam se vratila negdje 1999. godine, mislim pred Božić ili tako negdje, i više od tri godine sam ponovo radila na mojoj televiziji. Zapravo, ponovo sam počela prvo da radim intervjue, jer je to bio nebranjeni teritorij, nije bila emisija koja je pripadala nekome i to nije značilo da bi mojim povratkom neko mogao da izgubi poziciju, mjesto, platu, bilo šta. Tako da sam gotovo slučajno, mada sam iskreno to jako željela, počela da radim te takozvane ekskluzivne intervjue, i na moju veliku sreću sam u to vrijeme spojila to nekakvo dozrijevanje, ne samo kroz posao i kroz školu. Negdje čovjek u jednom trenutku u životu počinje stvari da promatra iz jednog drugog ugla, dakle ne samo emocijama. Mada ja vjerujem da ću i kada budem umirala biti „punokrvna“. Bez obzira koliko boli, ja u principu volim da osjećam stvari i volim da živim punim tempom. Ako hoćeš posao istinski raditi, ne možeš da ga ne radiš bez strasti. Vjerovatno neki ljudi cijeli život rade s pola snage i vrlo su zadovoljni jer se jednostavno radi o toj vrsti ljudi, međutim ja, nažalost ili na sreću, ništa ne radim s pola snage. Trošim se stoprocentno, pa tako i u tom poslu. Ali nakon te tri godine, u Sarajevu je postalo, moram priznati, kontraproduktivno. Bilo je jako teško raditi posao koji sam radila u okruženju ljudi koji imaju jako niske standarde i sve što tražite da bi poboljšali posao, ljudi to smatraju nekakvim izvolijevanjem. Otišla sam jer više nisam mogla, čak ni ja, sa snagom i energijom koju posjedujem, zaista više nisam imala snage da neke ljude ubjeđujem da se imidž kuće ili kompanije radi i preko toga što se uspostavljaju profesionalni standardi koje ljudi trebaju dostizati, a ne da se ljude koji hoće nešto napraviti vuče za noge prema zemlji. U principu neću reći ništa novo, ja sam bolećiva prema mojoj profesiji. Čak ti sad i pomalo zavidim jer znam da sjediš u studiju i pomišljam kako bi bilo lijepo – slušalice, studio…
RSE: Ne moraš uopšte žaliti, vjeruj mi.
SELIMOVIĆ: Možda. Ja sam jednostavno znala da ima nešto što želim da vidim i htjela sam ići „iza brda“. I evo na kraju sam došla na jedno veliko brdo – na Kavkaz.
RSE: Rekla si da si nakon tri godine otišla. Kako?
SELIMOVIĆ: Ima jedna stvar koju ljudi neće ili ne mogu da shvate, govorim o mladim ljudima, da posao koji trenutno rade definitivno trebaju shvatiti kao plaćeni trening, bez obzira kako malo para dobivali. Moja plata je 2000. godine zaista bila 200 maraka, moja prva plata je bila 213 maraka. U to vrijeme su direktori imali šest hiljada maraka. Dakle, moj šef, direktor televizije u to vrijeme, Hadžifejzović, imao je vjerovatno šest hiljada maraka. Neka bude, ali ja želim u okviru onog što radim da radim svoj posao. Kao dobar konj, ako dobro trčim, pusti me da trčim. Pusti me, a ti sjedi u loži i promatraj trku jer je to tvoj užitak. Nakon svega ovoga što čovjek prođe u životu, vrlo je teško naći opravdanje recimo za bosanske lidere ili za bosanske direktore kompanija. Ja nisam osoba koja će kukati ili se žaliti, kad sam shvatila da sam u Sarajevu to počela da radim, rekla sam si da je vrijeme da se ide. Počela sam da se raspitujem za drugi posao. Činjenica je da je recimo UN u Sarajevu primio Vedrana Perišića, a nije primio Dušku Jurišić ili mene, iako sam ja imala magisterij. Poslije toga je Vedran Perišić, za kojeg kažu da ima srednju školu, dobio poziciju glasnogovornika kod Visokog predstavnika, a recimo Adisa Busuladžić koja je magistar na “American University” u Vašingtonu nije dobila to mjesto. Ja sam povukla svoju prijavu jer sam shvatila da taj posao neću dobiti, jer mi je rečeno da će Vedran Perišić preći s jednog mjesta na drugo. Dakle, u Sarajevu, oni koji treba da uspostave standarde, takozvani „međunarodni“, igraju takozvanu domaću igru. Meni se posrećilo. To je počelo ovako. Definitivno sam htjela da putujem u Kinu. Ti znaš da sam obišla dosta zemalja, a dosta tih putovanja je bilo – i ovo je možda prilika da to podcrtam – uz pomoć ambasada u Sarajevu. Prevashodno recimo njemačke ambasade. Odnosi s tom kućom su bili beskrajno dobri. Zatim sa francuskom ambasadom. Htjela sam otići u Kinu peko kineske ambasade, ponudila sam im da radim reportažu i intervjue sa visokim predstavnicima koje oni odrede, međutim pregovori s kineskim ambasadorom su trajali tri do pet mjeseci. Na jednoj od tih oficijalnih večera kod kineskog ambasadora se pojavila moja sadašnja šefica, Hajdi Taglijavini. Bila je jedina ženska osoba u krugu od 50 do 80 muškaraca, diplomata i predstavnika lokalnih i međunarodnih vlasti, i govorila je na ruskom. Ona definitivno ne izgleda kao Ruskinja, vrlo je sofisticirana žena, Švajcarkinja je, napola Talijanka, dakle jedna posve neobična pojava. Počeli smo govoriti na ruskom. Ja sam joj rekla da sam svojevremeno dosta hljeba zaradila zahvaljujući ruskom kao vodič za turiste iz bivšeg Sovjetskog Saveza. U to vrijeme sam, baš preko francuske ambasade i Francuskog kulturnog centra, bila u Parizu, gdje sam učila francuski. I rekla sam joj kako mi je teže učiti se jezik sad kad sam starija i da sam trebala francuski učiti ranije umjesto ruskog. Ona mi je rekla: „Nikad nemojte reći nikad. Ruski još uvijek može da se isplati“. Nisam znala o čemu govori. Sreli smo se pred njen odlazak u Gruziju, ona je već tad znala da ide i definitivno joj je trebao neko za public relations ili za glasnogovornika ili neko ko će biti zadužen za medije ili neka vrsta savjetnika ili tako nešto. Kada se raspitivala za mene, reference koje je dobijala o meni od ljudi su mi osigurale ovaj posao. Dakle, ona je imala svoje krugove gdje je pitala i tražila reference. Rekla mi je da joj pošaljem životopis. Zvala me iz Gruzije ponovo i rekla da je iskreno zainteresirana, da bi joj jako odgovarao neko ko je prošao bosanski rat, dakle ko ima tu vrstu iskustva, da ima novinarsko iskustvo, u principu su tražili da je to čovjek koji ima najmanje deset godina iskustva u novinarstvu, da govori tečno engleski i ruski i da ima magisterij iz međunarodnih odnosa ili javne politike. Ponekad se u životu stvari poredaju.
RSE: Hoćeš reći da je ona nacrtala tvoju sliku.
SELIMOVIĆ: Kada sam došla u Gruziju, kada me je predstavljala tadašnjem gruzijskom predsjedniku Eduardu Ševarnadzeu, rekla mu je: „Ona je meni ovdje dragulj jer zna obje strane. Meni je bilo važno da je nekad u životu bila novinar, da ima međunarodnu školu i teorijsku potkovanost, ali s druge strane i da ima jedan praktičan“, na moju veliku žalost, „osjećaj šta znači biti u ratu i šta znači biti izbjeglica i šta znači postconflict resolution. Ševarnadze je nakon toga bio jako zainteresiran da razgovara sa mom. A ja sam samo mislila: „O Bože, što nisam novinar, kakav bi to bio intervju!“. Još uvijek se nisam okanila te misli da uradim intervju sa Ševarnadzeom jer je to zaista čovjek epohe, bez obzira da li ga volite ili ne, on je jedna istorijska figura. Ali nije me bilo lako ubijediti, nije meni lako bilo otići iz Sarajeva, nije mi svejedno ni biti ovdje. Sarajevo je moj grad, ja hoću da budem u Sarajevu, sigurno više nego ovdje, ali isto tako znam da u Sarajevu zaista nemam nikakvih profesionalnih šansi. Apsolutno se svodiš na osobu koja nakon izvjesnog vremena sjedne u kafanu i priča o drugim ljudima.
RSE: Ispričaj nam malo o Gruziji i Tbilisiju. Kakva je to zemlja, kakav je to grad? Ono što si svako od nas predstavlja kad se pomene Gruzija, to su konjak, pjesma, konji… Dalje ne znam.
SELIMOVIĆ: Gruzija je kao Bosna, ali nije lijepa kao Bosna.
RSE: Nostalgično govoriš, nisi objektivna.
SELIMOVIĆ: Kavkaz je lijep, ali ne kao naše planine. Oni imaju Crno more… Dobro, mi nemamo baš neko pretjerano more, imamo tih dvadesetak kilometara, ali je ipak tih naših dvadeset ljepše. Ništa, brate, nije kao kod nas lijepo. Ali hajde da budem malo objektivnija. Zemlja je lijepa i nažalost jako zapuštena. Kao neka lijepa kuća, ali odavno nepometena. Oni to rade neuporedivo sporije. S te strane sam ipak ponosna na nas u Sarajevu. Kod nas je 10 hiljada ljudi ubijeno, grad je bio razrušen, na njihovu sreću je kod njih za cjelokupan rat ubijeno na svim stranama možda jedno 15 hiljada, na njihovu veliku sreću, a kod nas je u jednom gradu stradalo toliko ljudi i neuporedivo više je razrušeno, ali se naš svijet nekako brže podigao. Kada ideš ulicom, kod nas ipak vibrira nekako više život nego tu. Sad su, naravno, uredili grad kad je dolazio predsjednik Buš, kao Potemkinova sela, dosta su ofarbali, a ja sam si rekla da bi bila pusta sreća da dolazi svaki dan. Vlast je imala izgovor, nije ni važno šta im je motiv, dakle grad jeste bljesnuo.
RSE: Ima nešto što se o Gruzijcima širom svijeta priča, a to je da imaju veliki smisao za humor, da vole da popiju jer imaju dobro piće, vino i konjak, i da imaju dobru pjesmu.
SELIMOVIĆ: U pravu si. To su ljudi jake tradicije. Gruzijci su strašno gostoljubivi prema ljudima koji dolaze, njihov hastal je pun. Kad kažem pun, onda to znači ne manje od 20 različitih jela, stol se prolama. Jako vole da ugošćuju, vrlo su otvoreni i puno piju. U mojoj glavi to nije najsavršeniji vid zabave, meni je to ponekad zamorno kada su oficijelna sijela. Imaju običaj takozvanog tamada, dakle čovjeka koji je domaćin stola, i redaju beskrajne govore. Gruzijci vole da čuju svoj glas. To je jedno muško društvo, jedna još uvijek muški orijentirano okruženje, u kojem u kafanama još uvijek ima mnogo manje žena nego muškaraca. Na tim velikim prijemima su također jedna ili dvije žene. Ja ne dijelim ovdje nikakve lekcije, ali pokušavam to na neki način da dočaram. Dakle, još uvijek se drže one logike da žena treba da sjedi kod kuće i da goji djecu. Mada nove generacije žena zaista zarađuju više para nego muškarci, jer su žene potrošile vrijeme u školi, a muškarci na veselje. Tako da tu možda ima neke božje pravde. I ukoliko bih htjela u najkraćem opisati ko može iskreno da uživa u Gruziji, onda su to ljudi koji jako vole da jedu i koji jako vole da piju, za njih je Gruzija raj.
RSE: Jesi li naučila praviti neko specifično gruzijsko jelo?
SELIMOVIĆ: Moja je sreća da me ne pitaš jesam li naučila praviti specifično bosansko jelo. Hačipuri je jelo koje je slično nekoj našoj piti. To je kao jedan veliki palačinak ili velika pica porivena sirom. Vrlo je ukusno i kalorično. Ko god dođe u Gruziju, teško je odoljeti, njihova hrana je dosta jaka i ukusna. Tako da bih možda hačapuri uspjela da napravim.
RSE: Znači to si izabrala zato što je jednostavno za napraviti.
SELIMOVIĆ: Mislim da je kuhinja kao bilo koji drugi posao, traži vrijeme i traži da mu se posvetiš. Traži vrijeme i traži praksu. Dakle, ne može doći u kuhinju, staviti hačapuri i otići da radiš nešto drugo. Kuhinja traži kompletnu pažnju.
RSE: Ako staviš bosanski lonac na tihu vatru, onda možda još stigneš spremiti stan.
SELIMOVIĆ: Nisam sigurna da bih se ja sjetila da sam ga stavila, pa ne bih otišla da ga isključim. Hoću da kažem da zaista cijenim ljude, odnosno prevashodno žene, koje znaju to da rade i talentirane su u tom smislu.
RSE: Mada meni nikad nije bilo jasno zašto je kuhanje u porodicama uglavnom ženski posao kad su najbolji svjetski kuhari muškarci.
SELIMOVIĆ: Sad sam htjela da kažem kako sam na to užasno bijesna. Gdje god odeš, u velikim hotelima ili restoranima, kuhari su uglavnom muškarci. Tako da molim lijepo, kad mogu biti kuhari u restoranima, tako neka izvole zasukati rukave i neka mijese barem hačapuri.
RSE: Kakvi su ti planovi?
SELIMOVIĆ: Neću slagati ako kažem da ne znam. Iskreno, Bog je bio milostiv prema meni. Ovim poslom mi je zaista dao šansu da pomognem roditeljima koji su izbjeglice. I kad mi se desi da mi neko ovdje kaže da ja ne znam kako je to, ja to znam, ja sam to na svojoj koži osjetila i na koži kompletne mamine i očeve familije, onih koji nisu živjeli u Sarajevu, šta znači imati sve, pa nemati ništa. Ovo je šansa da napravim jedan jak profesionalni iskorak. Šef sam ureda u kojem treba da radim svu stratešku papirologiju, treba da se bavim budžetom čime se nikada ranije nisam bavila… Nikad nisam bila menadžer, kod mene je uvijek bio one man show, dakle bila sam vrlo nezavisna i u principu sad sam došla u situaciju da moram da naučim kako da motiviram ljude koji se teško daju motivirati, koji su užasno melanholični ili užasno nezainteresirani. Koliko god da ih platiš, jednostavno nemaju radne navike. Uspjela sam da napravim ured u kojem se osjeti entuzijazam i to košta živaca i košta energije, ali u krajnjem slučaju sam se nečemu naučila, više nikad neću praviti greške koje sam pravila na početku, da recimo ne znam šta je Lotus Notes. To je sastavni dio mog posla, te stvari sam naučila i nije važno gdje ću biti, to nosiš u svojoj glavi. Dakle, to nije stvar koju nosiš čak ni u tašni, već poredaš u glavi i zbog toga sam jako zahvalna za ovaj posao i za ovu mogućnost. Poslije sanjam malo da predahnem, da sjedim negdje tamo na Ferhadiji. Kako piše Saša Hemon, njega vrlo često čitam, on piše za „Njujorker“, dobro piše i moćno piše, ovdje ništa nije moje, ali ni u Sarajevu više ništa nije moje. Ja, dakle, posuđujem, i odavde i od Sarajeva i od bilo kog drugog grada i to je dobra stvar, dakle to spašava mozak. Ja, dakle, sad mogu da živim na bilo kojoj tački na kugli zemaljskoj, pitanje je samo gdje sam sretnija. Dakle, da li sam sretnija da sjedim u Ferhadiji…
RSE: Pa gdje si sretnija?
SELIMOVIĆ: Ne znam. Možda je zaista moja sljedeća destinacija ponovo Sarajevo jer ja sam duboko ukorijenjena u Bosni. Ja sam zaista dijete Bosne. Bila sam i na dvorovima, na ne znam kojim pozicijama, ali ja iskreno volim svoju zemlju i to nije nikakva patetika. Pitanje je samo, dakle, imamo li dovoljno prostora. U Bosni, nažalost, mnogi ljudi hoće da lete, pa makar se to zvalo letenje umom, ali imaš previše onih koji to jednostavno ne mogu da podnesu. Umjesto da i sami uče letjeti, umjesto da sami počnu da lete, oni će da radije ubiju letača. Tako da je to grehota, grehota za narod, grehota za novu generaciju, koja će imati takozvane idole u ljudima koji lako stiču pare, kojima škola ne znači ništa. Škola se isplati, ja sam živi svjedok. Ja sam sve škole završila na stipendiju. Dakle, nije me finansirao bogati otac, već sam cijeli život imala petice ili desetke na fakultetu i zbog tih sam ocjena dobivala stipendije. Ja ne mislim da je ovo jedini način, život ne mora biti samo ovo, postoji hiljadu drugih načina, izbor je na svakome od nas. U tom smislu nisam razočarana jer sam napravila jedan iskorak, i emotivno i kako god hoćeš, u profesionalnom smislu, ali to ne znači da manje volim svoju Bosnu, to ne znači da manje volim razgovarati s tobom na našem jeziku, toplo i milo, nego što to volim raditi na engleskom ili ruskom ili francuskom.
RSE: Ja ti se od srca zahvaljujem što si izdvojila svoje vrijeme i družila se sa slušaocima Radija Slobodna Evropa.
SELIMOVIĆ: Ovo me podsjeća na mene bivšu i još uvijek utvrđuje u uvjerenju da je Bosna moja zemlja i da je zaista pitanje hoću li se vratiti sutra ili dan kasnije. Bog mi je svjedok da želim da se vratim i da želim da ostanem, dakle da budem dio onoga gdje se ja osjećam komotno, gdje moja duša treperi.
SELIMOVIĆ: Ponekad se i ja to pitam. Ovdje sam poslom. Radim kao glasnogovornik Misije Ujedinjenih naroda za Gruziju i tu sam već od marta 2003. godine. Uglavnom provodim vrijeme na nekoj razdaljini između Tbilisija i samoproglašene republike Abhazije, čiji je glavni grad Sohumi, i dva sektora naše misije Zugdidi i Gali. To su vjerovatno toponimi koji vama sada zvuče kao što strancima zvuče Kladuša ili Mrkonjić Grad ili Prijedor ili Pale ili bilo koje drugo mjesto u Bosni. Nekako se čovjek navikne na ta strana, pomalo čudna imena u početku, a sad su postali sastavni dio mog rječnika već evo više od dvije godine.
RSE: Kao deja vu, samo si sada sa druge strane.
SELIMOVIĆ: To je na neki način i blagoslov i prokletstvo, dakle da dolazeći ovdje ponovo proživljavam ono što sam proživjela za tri godine bivanja u ratu, samo sada sa druge strane. Ponekad je to pretužno, a ponekad, nekim čudnim obrtom sudbine, pomaže u životu, dakle sve to što sam proživjela i način kako su se stranci odnosili prema nama u ratu. Ono što je mene boljelo, pokušavam zaista, iz sve snage, što bi rekli Bosanci, da to ne primjenjujem na ovdašnje novinare i na ovdašnje ljude. Dakle, znajući kako je biti „lokalac“, što bi rekli u tom nekom uenovskom slengu, posve razumijem kakva je pozicija i jedne i druge strane. Mada ponekad, moram priznati, pogotovo u početku – u Tbilisiju nije bilo struje, nije bilo vode, nije bilo gasa – bila je to baš pretjerana koincidencija, ponovo sam prilazila kroz stvari koje čovjek jednostavno ipak želi da zaboravi.
RSE: Bila si stanovnik opkoljenog Sarajeva i susretala si se s djelatnicima Misije Ujedinjenih nacija, sa strancima koji su dolazili iz ko zna kojih razloga za bilo kojim poslom. Sada si ti djelatnik Ujedinjenih naroda u nekoj zemlji u kojoj postoji krizno žarište. Možeš li usporediti, ono što si zamjerala uenovcima u Sarajevu, da li to silom prilika i silom posla mora tako biti.
SELIMOVIĆ: To je zanimljivo pitanje. Izgleda retoričko, a zapravo je suštinsko, i teško da ja mogu dati pametan ili pravilan odgovor. Sve više sam uvjerena u ono što sam misila i u Sarajevu kada sam sretala takozvane međunarodne predstavnike – da zaista na svijetu postoje razni tipovi ljudi, sa mentalnim sklopom koji nose sa sobom bez obzira odakle dolaze i bez obzira kuda idu. Pa tako i u UN-u srećeš i arogantne ljude i uobražene ljude i glupe ljude i primitivne ljude i pametne i tople i izvrsne i dobrodušne, dakle i tu imaš jednu kompletnu skalu ljudskih osobina, jer je to ogromna organizacija koja okuplja i dobre i loše ljude. Ja sam sada u poziciji da, dakle, promatram i s ove strane. Imam osjećaj da nas ljudi ovdje doživljavaju kao strano tijelo i ja pokušavam da ih što više uvučem u ono što mi zapravo jesmo, da pokažem ono bolje od nas. Postoje limiti, dakle postoji nešto što se zove mandat i zbilja je činjenica da se mimo toga ne može. Ako u mandatu piše ili stoji da se može raditi to i to, teško je onda raditi nešto drugo. Ali postoji šansa da se u okviru tog mandata troši sto posto energije. I tada ponovo dolazi na red osobni odnos ljudi, dakle i u UN-u. Kao i u bilo kojoj drugoj organizaciji, kao i na tvom radiju, kao i na našem bivšem radiju, postoje ljudi koji od sebe daju sto posto u svom poslu i ljudi koji daju možda pedeset posto, a ostalo vrijeme koriste za svoje privatne ciljeve. Dakle, niko nije imun od toga. Ali ono što je meni jako zanimljivo i vrlo sam sretna zbog toga, u misiji u kojoj sam postoji dosta ljudi koji su radili recimo u Bosni, koji su radili na Kosovu, i to je apsolutno jedno neprocjenljivo iskustvo. Naravno, svi govore o Sarajevu s jednom nevjerovatnom nostalgijom i da nikad nisam bila u Sarajevu, zaista bih, kad slušam ljude koji su živjeli kod nas, poželjela da dođem. O Bosni zaista svi govore najljepše. To naše nesretno iskustvo je ovdje dalo rezultat u jednom pozitivnom smislu, s tim ljudima koji su tamo bili jako dobro profesionalno sarađujem i zaista mislim da pravimo pomake mimo tog što se zove UN-ov mandat i dajemo ili se bar trudimo dati, jednu ljudsku dimenziju takozvanoj Misiji u Gruziji.
RSE: Da li ti kao djelatnik Ujedinjenih naroda isključivo živiš u tom svom zatvorenom „toru“ UN-a, ili se družiš i sa Gruzijcima?
SELIMOVIĆ: Uvijek je opasnost da se čovjek, nažalost, druži više s ljudima s kojima radi, po prirodi stvari. Možeš da pođeš od sebe same ili bilo koga ko radi u određenom krugu, dakle manje-više si upućena na ljude sa svog radija ili na ljude iz kompanije u kojoj radiš. Međutim, UN-ovi ljudi imaju vjerovatno sklonost i da se druže poslije posla. Ono što je meni jako dragocjeno, to je da mogu komunicirati. Pomalo učim gruzijski, što je vrlo težak jezik, ne možeš ga baš pokupiti na brzinu, međutim svi govore ruski. Engleski i ruski su dva jezika na kojima zarađujem hljeb. Zaista se trudim da što više vremena provedem sa ljudima koji su ovdašnji. Imam prijateljicu Francuskinju koja je zaista izvanredno čeljade i bila bih s njom i da je Eskim, posve je nevažno. Hoću da kažem da se sama trudim – znajući kako su u Bosni „međunarodni“ imali iskrivljenu sliku družeći se sami sa sobom, sjedeći u kafanama isključivo za strance, zaista nisu imali dobar osjećaj kakva je situacija među običnim svijetom – i pokušavam, koliko je moguće uopće, da osjetim puls naroda, kako bi to rekli političari. Zvuči patetično, a zapravo je to stvar koju pokušavam, ne samo u ovom gruzijskom dijelu, nego i u Abhaziji, dakle u tom dijelu koji je na neki način u sličnoj poziciji kao Kosovo. Gruzija je postojala kao republika u okviru bivšeg Sovjetskog Saveza, kada se Sovjetski Savez raspadao, Gruzija je proglasila nezavisnost, a autonomna oblast Abhazija je proglasila nezavisnost od Gruzije. Dakle, cijela priča je otada počela – Abhazija želi nezavisnost, Gruzija smatra da je to sastavni dio nezavisne i cjelovite države, i to je taj, dakle, sukob dva interesa dva naroda. Ja zaista pokušavam, bez ikakve patetike, da budem ravnomjerno raspoređena na oba dijela i da razumijem težnje i jedne i druge strane, nadajući se iskreno, ono što i jeste cilj misije, da ne bude rata. Jer, nažalost, u proteklih dvanaest godina, i ovdje, kao i kod nas, cijenu plaća običan svijet. Dakle, ljudi nemaju vode, nemaju struje, ne mogu slati djecu u školu, nemaju dovoljno hrane, dosta toga je još uvijek razrušeno, ne obnavlja se, ne ulaže se i čemerno je to vidjeti. Mislim da sam više bolećiva zbog toga što sam bosansko dijete i što sam te stvari vidjela i što je to jako nalik, iako politički možda posve drugačije, na našu situaciju.
RSE: Da se podsjetimo tvog životnog puta.
SELIMOVIĆ: Ja sam svojevremeno studirala političke nauke, nakon čega sam počela raditi na televiziji u neka davna vremena, na kojoj je tada harao neki davni Smiljko Šagolj. Ko zna gdje je sada, ali on je bio moj prvi šef na televiziji. Tada na početku sam bila volonter i nadala se poslu, međutim dobila sam otkaz jer u to vrijeme još nisam shvatala da je komunizam jedna strašna stvar koju čovjek treba da uvažava i jedan veliki komunista zvani Smiljko Šagolj je svoj posao očigledno shvaćao preozbiljno, tako da sam izgubila posao, pa onda radila na lokalnom radiju „202“, poslije toga na Prvom programu Radija Sarajevo, gdje smo se zapravo i sreli. Poslije toga, kad je počeo rat, vratila sam se na televiziju i skoro tri godine radila dnevnik. Nakon toga, negdje krajem 1994. godine, na poziv jedne male televizije u Njujorku sam bila njihov savjetnik za Balkan, pa sam radila kao dopisnik za Televiziju BiH iz Njujorka, jedno vrijeme pokrivala UN, zatim Dejtonski sporazum. Onda sam bila u Vašingtonu, gdje sam pokrivala Bijelu kuću, Stejt dipartment i Kapitol hil, i kao stipendista američke vlade radila sam magisterij na Visokoj školi za međunarodne odnose na Univerzitetu Džon Hopkins u Vašingtonu, gdje predaju ljudi poput Zbignjeva Bžežinskog, u moje vrijeme dekan je bio Pol Volfovic koji je onda bio poznat kao Bušova desna ruka i zamjenik ministra odbrane, a sada je direktor Svjetske banke. Dakle, to je bila jedna velika škola jer je okupljala sve one predavače koje Amerikanci smatraju vrijednim, ne samo iz Amerike nego i iz svijeta. To je za mene zaista bila velika škola. Taj magistarski program je trajao oko godinu i po, odnosno skoro dvije. U Sarajevo sam se vratila negdje krajem 1999. godine. Ja sam zapravo kao stipendista potpisala ugovor da ću znanje koje sam stekla, najmanje dvije godine koristiti u obnovi svoje zemlje. Kada su me pitali kako oni uopšte da mi vjeruju da ću se vratiti u Bosnu, ja sam odgovorila da ja rezervnu domovinu nemam. Tako da sam se vratila negdje 1999. godine, mislim pred Božić ili tako negdje, i više od tri godine sam ponovo radila na mojoj televiziji. Zapravo, ponovo sam počela prvo da radim intervjue, jer je to bio nebranjeni teritorij, nije bila emisija koja je pripadala nekome i to nije značilo da bi mojim povratkom neko mogao da izgubi poziciju, mjesto, platu, bilo šta. Tako da sam gotovo slučajno, mada sam iskreno to jako željela, počela da radim te takozvane ekskluzivne intervjue, i na moju veliku sreću sam u to vrijeme spojila to nekakvo dozrijevanje, ne samo kroz posao i kroz školu. Negdje čovjek u jednom trenutku u životu počinje stvari da promatra iz jednog drugog ugla, dakle ne samo emocijama. Mada ja vjerujem da ću i kada budem umirala biti „punokrvna“. Bez obzira koliko boli, ja u principu volim da osjećam stvari i volim da živim punim tempom. Ako hoćeš posao istinski raditi, ne možeš da ga ne radiš bez strasti. Vjerovatno neki ljudi cijeli život rade s pola snage i vrlo su zadovoljni jer se jednostavno radi o toj vrsti ljudi, međutim ja, nažalost ili na sreću, ništa ne radim s pola snage. Trošim se stoprocentno, pa tako i u tom poslu. Ali nakon te tri godine, u Sarajevu je postalo, moram priznati, kontraproduktivno. Bilo je jako teško raditi posao koji sam radila u okruženju ljudi koji imaju jako niske standarde i sve što tražite da bi poboljšali posao, ljudi to smatraju nekakvim izvolijevanjem. Otišla sam jer više nisam mogla, čak ni ja, sa snagom i energijom koju posjedujem, zaista više nisam imala snage da neke ljude ubjeđujem da se imidž kuće ili kompanije radi i preko toga što se uspostavljaju profesionalni standardi koje ljudi trebaju dostizati, a ne da se ljude koji hoće nešto napraviti vuče za noge prema zemlji. U principu neću reći ništa novo, ja sam bolećiva prema mojoj profesiji. Čak ti sad i pomalo zavidim jer znam da sjediš u studiju i pomišljam kako bi bilo lijepo – slušalice, studio…
RSE: Ne moraš uopšte žaliti, vjeruj mi.
SELIMOVIĆ: Možda. Ja sam jednostavno znala da ima nešto što želim da vidim i htjela sam ići „iza brda“. I evo na kraju sam došla na jedno veliko brdo – na Kavkaz.
RSE: Rekla si da si nakon tri godine otišla. Kako?
SELIMOVIĆ: Ima jedna stvar koju ljudi neće ili ne mogu da shvate, govorim o mladim ljudima, da posao koji trenutno rade definitivno trebaju shvatiti kao plaćeni trening, bez obzira kako malo para dobivali. Moja plata je 2000. godine zaista bila 200 maraka, moja prva plata je bila 213 maraka. U to vrijeme su direktori imali šest hiljada maraka. Dakle, moj šef, direktor televizije u to vrijeme, Hadžifejzović, imao je vjerovatno šest hiljada maraka. Neka bude, ali ja želim u okviru onog što radim da radim svoj posao. Kao dobar konj, ako dobro trčim, pusti me da trčim. Pusti me, a ti sjedi u loži i promatraj trku jer je to tvoj užitak. Nakon svega ovoga što čovjek prođe u životu, vrlo je teško naći opravdanje recimo za bosanske lidere ili za bosanske direktore kompanija. Ja nisam osoba koja će kukati ili se žaliti, kad sam shvatila da sam u Sarajevu to počela da radim, rekla sam si da je vrijeme da se ide. Počela sam da se raspitujem za drugi posao. Činjenica je da je recimo UN u Sarajevu primio Vedrana Perišića, a nije primio Dušku Jurišić ili mene, iako sam ja imala magisterij. Poslije toga je Vedran Perišić, za kojeg kažu da ima srednju školu, dobio poziciju glasnogovornika kod Visokog predstavnika, a recimo Adisa Busuladžić koja je magistar na “American University” u Vašingtonu nije dobila to mjesto. Ja sam povukla svoju prijavu jer sam shvatila da taj posao neću dobiti, jer mi je rečeno da će Vedran Perišić preći s jednog mjesta na drugo. Dakle, u Sarajevu, oni koji treba da uspostave standarde, takozvani „međunarodni“, igraju takozvanu domaću igru. Meni se posrećilo. To je počelo ovako. Definitivno sam htjela da putujem u Kinu. Ti znaš da sam obišla dosta zemalja, a dosta tih putovanja je bilo – i ovo je možda prilika da to podcrtam – uz pomoć ambasada u Sarajevu. Prevashodno recimo njemačke ambasade. Odnosi s tom kućom su bili beskrajno dobri. Zatim sa francuskom ambasadom. Htjela sam otići u Kinu peko kineske ambasade, ponudila sam im da radim reportažu i intervjue sa visokim predstavnicima koje oni odrede, međutim pregovori s kineskim ambasadorom su trajali tri do pet mjeseci. Na jednoj od tih oficijalnih večera kod kineskog ambasadora se pojavila moja sadašnja šefica, Hajdi Taglijavini. Bila je jedina ženska osoba u krugu od 50 do 80 muškaraca, diplomata i predstavnika lokalnih i međunarodnih vlasti, i govorila je na ruskom. Ona definitivno ne izgleda kao Ruskinja, vrlo je sofisticirana žena, Švajcarkinja je, napola Talijanka, dakle jedna posve neobična pojava. Počeli smo govoriti na ruskom. Ja sam joj rekla da sam svojevremeno dosta hljeba zaradila zahvaljujući ruskom kao vodič za turiste iz bivšeg Sovjetskog Saveza. U to vrijeme sam, baš preko francuske ambasade i Francuskog kulturnog centra, bila u Parizu, gdje sam učila francuski. I rekla sam joj kako mi je teže učiti se jezik sad kad sam starija i da sam trebala francuski učiti ranije umjesto ruskog. Ona mi je rekla: „Nikad nemojte reći nikad. Ruski još uvijek može da se isplati“. Nisam znala o čemu govori. Sreli smo se pred njen odlazak u Gruziju, ona je već tad znala da ide i definitivno joj je trebao neko za public relations ili za glasnogovornika ili neko ko će biti zadužen za medije ili neka vrsta savjetnika ili tako nešto. Kada se raspitivala za mene, reference koje je dobijala o meni od ljudi su mi osigurale ovaj posao. Dakle, ona je imala svoje krugove gdje je pitala i tražila reference. Rekla mi je da joj pošaljem životopis. Zvala me iz Gruzije ponovo i rekla da je iskreno zainteresirana, da bi joj jako odgovarao neko ko je prošao bosanski rat, dakle ko ima tu vrstu iskustva, da ima novinarsko iskustvo, u principu su tražili da je to čovjek koji ima najmanje deset godina iskustva u novinarstvu, da govori tečno engleski i ruski i da ima magisterij iz međunarodnih odnosa ili javne politike. Ponekad se u životu stvari poredaju.
RSE: Hoćeš reći da je ona nacrtala tvoju sliku.
SELIMOVIĆ: Kada sam došla u Gruziju, kada me je predstavljala tadašnjem gruzijskom predsjedniku Eduardu Ševarnadzeu, rekla mu je: „Ona je meni ovdje dragulj jer zna obje strane. Meni je bilo važno da je nekad u životu bila novinar, da ima međunarodnu školu i teorijsku potkovanost, ali s druge strane i da ima jedan praktičan“, na moju veliku žalost, „osjećaj šta znači biti u ratu i šta znači biti izbjeglica i šta znači postconflict resolution. Ševarnadze je nakon toga bio jako zainteresiran da razgovara sa mom. A ja sam samo mislila: „O Bože, što nisam novinar, kakav bi to bio intervju!“. Još uvijek se nisam okanila te misli da uradim intervju sa Ševarnadzeom jer je to zaista čovjek epohe, bez obzira da li ga volite ili ne, on je jedna istorijska figura. Ali nije me bilo lako ubijediti, nije meni lako bilo otići iz Sarajeva, nije mi svejedno ni biti ovdje. Sarajevo je moj grad, ja hoću da budem u Sarajevu, sigurno više nego ovdje, ali isto tako znam da u Sarajevu zaista nemam nikakvih profesionalnih šansi. Apsolutno se svodiš na osobu koja nakon izvjesnog vremena sjedne u kafanu i priča o drugim ljudima.
RSE: Ispričaj nam malo o Gruziji i Tbilisiju. Kakva je to zemlja, kakav je to grad? Ono što si svako od nas predstavlja kad se pomene Gruzija, to su konjak, pjesma, konji… Dalje ne znam.
SELIMOVIĆ: Gruzija je kao Bosna, ali nije lijepa kao Bosna.
RSE: Nostalgično govoriš, nisi objektivna.
SELIMOVIĆ: Kavkaz je lijep, ali ne kao naše planine. Oni imaju Crno more… Dobro, mi nemamo baš neko pretjerano more, imamo tih dvadesetak kilometara, ali je ipak tih naših dvadeset ljepše. Ništa, brate, nije kao kod nas lijepo. Ali hajde da budem malo objektivnija. Zemlja je lijepa i nažalost jako zapuštena. Kao neka lijepa kuća, ali odavno nepometena. Oni to rade neuporedivo sporije. S te strane sam ipak ponosna na nas u Sarajevu. Kod nas je 10 hiljada ljudi ubijeno, grad je bio razrušen, na njihovu sreću je kod njih za cjelokupan rat ubijeno na svim stranama možda jedno 15 hiljada, na njihovu veliku sreću, a kod nas je u jednom gradu stradalo toliko ljudi i neuporedivo više je razrušeno, ali se naš svijet nekako brže podigao. Kada ideš ulicom, kod nas ipak vibrira nekako više život nego tu. Sad su, naravno, uredili grad kad je dolazio predsjednik Buš, kao Potemkinova sela, dosta su ofarbali, a ja sam si rekla da bi bila pusta sreća da dolazi svaki dan. Vlast je imala izgovor, nije ni važno šta im je motiv, dakle grad jeste bljesnuo.
RSE: Ima nešto što se o Gruzijcima širom svijeta priča, a to je da imaju veliki smisao za humor, da vole da popiju jer imaju dobro piće, vino i konjak, i da imaju dobru pjesmu.
SELIMOVIĆ: U pravu si. To su ljudi jake tradicije. Gruzijci su strašno gostoljubivi prema ljudima koji dolaze, njihov hastal je pun. Kad kažem pun, onda to znači ne manje od 20 različitih jela, stol se prolama. Jako vole da ugošćuju, vrlo su otvoreni i puno piju. U mojoj glavi to nije najsavršeniji vid zabave, meni je to ponekad zamorno kada su oficijelna sijela. Imaju običaj takozvanog tamada, dakle čovjeka koji je domaćin stola, i redaju beskrajne govore. Gruzijci vole da čuju svoj glas. To je jedno muško društvo, jedna još uvijek muški orijentirano okruženje, u kojem u kafanama još uvijek ima mnogo manje žena nego muškaraca. Na tim velikim prijemima su također jedna ili dvije žene. Ja ne dijelim ovdje nikakve lekcije, ali pokušavam to na neki način da dočaram. Dakle, još uvijek se drže one logike da žena treba da sjedi kod kuće i da goji djecu. Mada nove generacije žena zaista zarađuju više para nego muškarci, jer su žene potrošile vrijeme u školi, a muškarci na veselje. Tako da tu možda ima neke božje pravde. I ukoliko bih htjela u najkraćem opisati ko može iskreno da uživa u Gruziji, onda su to ljudi koji jako vole da jedu i koji jako vole da piju, za njih je Gruzija raj.
RSE: Jesi li naučila praviti neko specifično gruzijsko jelo?
SELIMOVIĆ: Moja je sreća da me ne pitaš jesam li naučila praviti specifično bosansko jelo. Hačipuri je jelo koje je slično nekoj našoj piti. To je kao jedan veliki palačinak ili velika pica porivena sirom. Vrlo je ukusno i kalorično. Ko god dođe u Gruziju, teško je odoljeti, njihova hrana je dosta jaka i ukusna. Tako da bih možda hačapuri uspjela da napravim.
RSE: Znači to si izabrala zato što je jednostavno za napraviti.
SELIMOVIĆ: Mislim da je kuhinja kao bilo koji drugi posao, traži vrijeme i traži da mu se posvetiš. Traži vrijeme i traži praksu. Dakle, ne može doći u kuhinju, staviti hačapuri i otići da radiš nešto drugo. Kuhinja traži kompletnu pažnju.
RSE: Ako staviš bosanski lonac na tihu vatru, onda možda još stigneš spremiti stan.
SELIMOVIĆ: Nisam sigurna da bih se ja sjetila da sam ga stavila, pa ne bih otišla da ga isključim. Hoću da kažem da zaista cijenim ljude, odnosno prevashodno žene, koje znaju to da rade i talentirane su u tom smislu.
RSE: Mada meni nikad nije bilo jasno zašto je kuhanje u porodicama uglavnom ženski posao kad su najbolji svjetski kuhari muškarci.
SELIMOVIĆ: Sad sam htjela da kažem kako sam na to užasno bijesna. Gdje god odeš, u velikim hotelima ili restoranima, kuhari su uglavnom muškarci. Tako da molim lijepo, kad mogu biti kuhari u restoranima, tako neka izvole zasukati rukave i neka mijese barem hačapuri.
RSE: Kakvi su ti planovi?
SELIMOVIĆ: Neću slagati ako kažem da ne znam. Iskreno, Bog je bio milostiv prema meni. Ovim poslom mi je zaista dao šansu da pomognem roditeljima koji su izbjeglice. I kad mi se desi da mi neko ovdje kaže da ja ne znam kako je to, ja to znam, ja sam to na svojoj koži osjetila i na koži kompletne mamine i očeve familije, onih koji nisu živjeli u Sarajevu, šta znači imati sve, pa nemati ništa. Ovo je šansa da napravim jedan jak profesionalni iskorak. Šef sam ureda u kojem treba da radim svu stratešku papirologiju, treba da se bavim budžetom čime se nikada ranije nisam bavila… Nikad nisam bila menadžer, kod mene je uvijek bio one man show, dakle bila sam vrlo nezavisna i u principu sad sam došla u situaciju da moram da naučim kako da motiviram ljude koji se teško daju motivirati, koji su užasno melanholični ili užasno nezainteresirani. Koliko god da ih platiš, jednostavno nemaju radne navike. Uspjela sam da napravim ured u kojem se osjeti entuzijazam i to košta živaca i košta energije, ali u krajnjem slučaju sam se nečemu naučila, više nikad neću praviti greške koje sam pravila na početku, da recimo ne znam šta je Lotus Notes. To je sastavni dio mog posla, te stvari sam naučila i nije važno gdje ću biti, to nosiš u svojoj glavi. Dakle, to nije stvar koju nosiš čak ni u tašni, već poredaš u glavi i zbog toga sam jako zahvalna za ovaj posao i za ovu mogućnost. Poslije sanjam malo da predahnem, da sjedim negdje tamo na Ferhadiji. Kako piše Saša Hemon, njega vrlo često čitam, on piše za „Njujorker“, dobro piše i moćno piše, ovdje ništa nije moje, ali ni u Sarajevu više ništa nije moje. Ja, dakle, posuđujem, i odavde i od Sarajeva i od bilo kog drugog grada i to je dobra stvar, dakle to spašava mozak. Ja, dakle, sad mogu da živim na bilo kojoj tački na kugli zemaljskoj, pitanje je samo gdje sam sretnija. Dakle, da li sam sretnija da sjedim u Ferhadiji…
RSE: Pa gdje si sretnija?
SELIMOVIĆ: Ne znam. Možda je zaista moja sljedeća destinacija ponovo Sarajevo jer ja sam duboko ukorijenjena u Bosni. Ja sam zaista dijete Bosne. Bila sam i na dvorovima, na ne znam kojim pozicijama, ali ja iskreno volim svoju zemlju i to nije nikakva patetika. Pitanje je samo, dakle, imamo li dovoljno prostora. U Bosni, nažalost, mnogi ljudi hoće da lete, pa makar se to zvalo letenje umom, ali imaš previše onih koji to jednostavno ne mogu da podnesu. Umjesto da i sami uče letjeti, umjesto da sami počnu da lete, oni će da radije ubiju letača. Tako da je to grehota, grehota za narod, grehota za novu generaciju, koja će imati takozvane idole u ljudima koji lako stiču pare, kojima škola ne znači ništa. Škola se isplati, ja sam živi svjedok. Ja sam sve škole završila na stipendiju. Dakle, nije me finansirao bogati otac, već sam cijeli život imala petice ili desetke na fakultetu i zbog tih sam ocjena dobivala stipendije. Ja ne mislim da je ovo jedini način, život ne mora biti samo ovo, postoji hiljadu drugih načina, izbor je na svakome od nas. U tom smislu nisam razočarana jer sam napravila jedan iskorak, i emotivno i kako god hoćeš, u profesionalnom smislu, ali to ne znači da manje volim svoju Bosnu, to ne znači da manje volim razgovarati s tobom na našem jeziku, toplo i milo, nego što to volim raditi na engleskom ili ruskom ili francuskom.
RSE: Ja ti se od srca zahvaljujem što si izdvojila svoje vrijeme i družila se sa slušaocima Radija Slobodna Evropa.
SELIMOVIĆ: Ovo me podsjeća na mene bivšu i još uvijek utvrđuje u uvjerenju da je Bosna moja zemlja i da je zaista pitanje hoću li se vratiti sutra ili dan kasnije. Bog mi je svjedok da želim da se vratim i da želim da ostanem, dakle da budem dio onoga gdje se ja osjećam komotno, gdje moja duša treperi.