Odlazak u penziju sličan je odlasku u neki drugi život. Odjedanput se sve promijeni i od dana prepunog obaveza ostane dugo vrijeme pred sobom koje valja ispuniti. Glavni podgorički Klub penzionera nalazi se u prizemnoj zgradi u Njegoševom parku, tik uz most na Morači koji se gradi. Klub će se najvjerovatnije brzo rušiti. U njemu smo oko osam sati uveče zatekli petnaestak penzionera zadubljenih u karte:
“Ništa mi ne treba, bez konop o grlu i da se pobjesam ovije platana ođe dolje što Mugoša pravi ovu magistralu. Možeš slobodno da kažeš da osamdeset posto penzionera se tako osjeća. A sad da radiš u kabinet kod Mila i kod Filipa”.
RSE: I kolika Vam je danas penzija?
PENZIONER: Stosedamnaest eura. Konop o grlu.
Ovdje dnevno, kažu, prođe oko šezdeset penzionera. U najbolju ruku naruče kafu koja košta dvadesetpet centi:
“Ja sam četrdeset godina proveo u prosvjeti. Trideset godina pomoćnik direktora. Ja pišem dva punta i imam stosedamdesetpet eura i sedamdeset centi. Milicioneri sa petnaest godina službe, tridesetpet godina starosti ima trideset eura penzije više od mene, a u rukovodstvo penzionera dovode samo ove koji su poslušni, koji neće da se bore za prijem, mi ih prakticno ne biramo nego nam ih namecu, jedni te isti ljudi i tako.”.
RSE: Da li ovdje raspravljate i o vašim problemima?
PENZIONER: Mi samo međusobno. Ali to nema efekta. To nas niko ne sluša.
RSE: Možda bi provodili vrijeme negdje drugo da je penzija viša?
PENZIONER: Sigurno. Mi ne možemo da pođemo na odmor, ali pomalo sa nekim popustom u Ulcinj ili u Igalo.
PENZIONER: Doša sam ođe, izgubio pet eura, deset za mjesec dana, jer ne mogu da uđem u hotel s društvom da večeram, ne mogu da učinim ništa što sam nekad činio.
RSE: Ima li i jedan luksuz da Vi možete sami sebi priuštiti?
PENZIONER: Ni slučajno. Okanio sam se pozorišta, okanio sam se kina. Ja sam s mojom porodicom tri'es zemalja sam vidio sve na moj račun, jedino na državni trošak sam odio, te sam delegaciju vozio u Albaniju. Ne mogu ni do Tuza doć da vidim tu pijacu.
PENZIONER: Najteže mi je kad djetetu kad je rođendan ne mogu da kupim čokoladu, a ne knjigu ili nešto drugo.
RSE: Koliko vremena provedete ovdje dnevno?
PENZIONER: Nekad i dan, nekad po ure, nekad uru, a ne noćim nikad.
RSE: A gdje ručate?
PENZIONER: Nekad ručam, a nekad ne ručam.
PENZIONER: Najkasnije oko devet se ide kući.
RSE: I onda direktno u krevet?
PENZIONER: Ne. Ne direktno u krevet. To treba milovat malo ženu. Hoće li ti postavit večeru, neće li.
U Klubu ćete naći penzionisanog direktora škole, poljoprivrednog inženjera, pravnika, šofera. Stolica je tu ista za sve. Ona jednostavna gvozdena kakva se nađe po školama.
PENZIONER: Nama je teško živjet, a ljudi neće to da priznaju.
PENZIONER: Sada da je došla televizija oni bi svi kape na glavu metnuli.
Dobili smo i savjet za pravljenje dobre reportaže sa penzionerima.
PENZIONER: Ja bih doša mjesto Vas, pustio ovo da oni ne znaju, popričao iza stolova, napravio neko provokativno pitanje.Oni ne bi znali da ste novinar. Ja bih strašno odglumio. Shvatate.
Ima i onih koji su spremni na duge borbe za pravdu za koju smatraju da im pripada. Naš sljedeći sagovornik radni vijek proveo je kao vozač u organima uprave. Njegova računica kaže da mu Penzioni fond svakog mjeseca uzme oko sto eura, jer mu penzija nije obračunata prema najpovoljnijoj deceniji:
“Jednu za drugom. Deset godina sam se ja s njima tužio. Ne tražim da me Milo protežira. On je mene znao kao vozača. Ja sam se, može bit, nekoliko puta sa njim vozio”.
RSE: Kako sastavljate kraj s krajem?
PENZIONER: Ja radim,nosim.
RSE: Kome nosite?
PENZIONER: Kome god treba i što god treba da radim ja radim.
RSE: Fizičke poslove?
PENZIONER: Sve. Ako treba nekoga da ponesem do pumpe ja ću mu reć to je deset eura, ali ne znam kad ćemo stić. Ali, vidi, kineska poslovica kaže: “Ako misliš da ostaneš zdrav treba da budeš pomalo gladan” i ja se tome jako osjećam srećno.
A politika?
RSE: Pratite li Skupštinu?
PENZIONER: Ono je skup nekih ljudi mangupa.
RSE: Zadnji u jedanaest.
Ženu u nekom peznionerskom klubu, pa ni u ovom nećete sresti.
RSE: Je li, je l' se smatra da je prisustvo žene u ovom klubu baksuz ili sreća?
PENZIONERI: Sreća.
RSE: Pa, što ste onda tako namrgođeni?
PENZIONER: Zato što rijetko dolaze lijepe žene.
“Ništa mi ne treba, bez konop o grlu i da se pobjesam ovije platana ođe dolje što Mugoša pravi ovu magistralu. Možeš slobodno da kažeš da osamdeset posto penzionera se tako osjeća. A sad da radiš u kabinet kod Mila i kod Filipa”.
RSE: I kolika Vam je danas penzija?
PENZIONER: Stosedamnaest eura. Konop o grlu.
Ovdje dnevno, kažu, prođe oko šezdeset penzionera. U najbolju ruku naruče kafu koja košta dvadesetpet centi:
“Ja sam četrdeset godina proveo u prosvjeti. Trideset godina pomoćnik direktora. Ja pišem dva punta i imam stosedamdesetpet eura i sedamdeset centi. Milicioneri sa petnaest godina službe, tridesetpet godina starosti ima trideset eura penzije više od mene, a u rukovodstvo penzionera dovode samo ove koji su poslušni, koji neće da se bore za prijem, mi ih prakticno ne biramo nego nam ih namecu, jedni te isti ljudi i tako.”.
RSE: Da li ovdje raspravljate i o vašim problemima?
PENZIONER: Mi samo međusobno. Ali to nema efekta. To nas niko ne sluša.
RSE: Možda bi provodili vrijeme negdje drugo da je penzija viša?
PENZIONER: Sigurno. Mi ne možemo da pođemo na odmor, ali pomalo sa nekim popustom u Ulcinj ili u Igalo.
PENZIONER: Doša sam ođe, izgubio pet eura, deset za mjesec dana, jer ne mogu da uđem u hotel s društvom da večeram, ne mogu da učinim ništa što sam nekad činio.
RSE: Ima li i jedan luksuz da Vi možete sami sebi priuštiti?
PENZIONER: Ni slučajno. Okanio sam se pozorišta, okanio sam se kina. Ja sam s mojom porodicom tri'es zemalja sam vidio sve na moj račun, jedino na državni trošak sam odio, te sam delegaciju vozio u Albaniju. Ne mogu ni do Tuza doć da vidim tu pijacu.
PENZIONER: Najteže mi je kad djetetu kad je rođendan ne mogu da kupim čokoladu, a ne knjigu ili nešto drugo.
RSE: Koliko vremena provedete ovdje dnevno?
PENZIONER: Nekad i dan, nekad po ure, nekad uru, a ne noćim nikad.
RSE: A gdje ručate?
PENZIONER: Nekad ručam, a nekad ne ručam.
PENZIONER: Najkasnije oko devet se ide kući.
RSE: I onda direktno u krevet?
PENZIONER: Ne. Ne direktno u krevet. To treba milovat malo ženu. Hoće li ti postavit večeru, neće li.
U Klubu ćete naći penzionisanog direktora škole, poljoprivrednog inženjera, pravnika, šofera. Stolica je tu ista za sve. Ona jednostavna gvozdena kakva se nađe po školama.
PENZIONER: Nama je teško živjet, a ljudi neće to da priznaju.
PENZIONER: Sada da je došla televizija oni bi svi kape na glavu metnuli.
Dobili smo i savjet za pravljenje dobre reportaže sa penzionerima.
PENZIONER: Ja bih doša mjesto Vas, pustio ovo da oni ne znaju, popričao iza stolova, napravio neko provokativno pitanje.Oni ne bi znali da ste novinar. Ja bih strašno odglumio. Shvatate.
Ima i onih koji su spremni na duge borbe za pravdu za koju smatraju da im pripada. Naš sljedeći sagovornik radni vijek proveo je kao vozač u organima uprave. Njegova računica kaže da mu Penzioni fond svakog mjeseca uzme oko sto eura, jer mu penzija nije obračunata prema najpovoljnijoj deceniji:
“Jednu za drugom. Deset godina sam se ja s njima tužio. Ne tražim da me Milo protežira. On je mene znao kao vozača. Ja sam se, može bit, nekoliko puta sa njim vozio”.
RSE: Kako sastavljate kraj s krajem?
PENZIONER: Ja radim,nosim.
RSE: Kome nosite?
PENZIONER: Kome god treba i što god treba da radim ja radim.
RSE: Fizičke poslove?
PENZIONER: Sve. Ako treba nekoga da ponesem do pumpe ja ću mu reć to je deset eura, ali ne znam kad ćemo stić. Ali, vidi, kineska poslovica kaže: “Ako misliš da ostaneš zdrav treba da budeš pomalo gladan” i ja se tome jako osjećam srećno.
A politika?
RSE: Pratite li Skupštinu?
PENZIONER: Ono je skup nekih ljudi mangupa.
RSE: Zadnji u jedanaest.
Ženu u nekom peznionerskom klubu, pa ni u ovom nećete sresti.
RSE: Je li, je l' se smatra da je prisustvo žene u ovom klubu baksuz ili sreća?
PENZIONERI: Sreća.
RSE: Pa, što ste onda tako namrgođeni?
PENZIONER: Zato što rijetko dolaze lijepe žene.
