Dostupni linkovi

logo-print

Izložba svjetskih fotoreportera u Zagrebu


Stotinjak snažnih i impresivnih fotografija velikog formata – izbor
najboljih u deset kategorija među 68 tisuća fotografija pristiglih iz cijelog svijeta. Ovo je odavanje počasti novinskim fotografima – ljudima koji omogućuju da javnost vidi fotografije svih značajnih događaja i osoba, kad god, gdje god i pod bilo kojim okolnostima su one snimljene, kazao je na otvorenju glavni tajnik žirija World Press Photoa, Ruud Taal:

„Oni doista zaslužuju da im se povremeno oda priznanje i počast.“

Sadržaj same izložbe besmisleno je opisivati. Iako se nagrađivalo fotografije u deset kategorija, nekako pretežu fotografije ratova, egzodusa i prirodnih katastrofa.

Za prve dojmove zamolili smo kolege fotoreportere i novinske urednike. Josip Bistrović, urednik fotografije u zagrebačkom „Jutarnjem listu“:

„U svakom slučaju je vrlo impresivno. Toliko različitih stilova, toliko različitih tema, toliko kvalitetnih fotografija. Zaista je teško izabrati nešto i reći da to možda nije dobro. Sve fotografije su fantastične. Od tih 68 tisuća fotografija me zanimaju i te koje publika nikad neće vidjeti.“

Mladen Tudor, jedan je od doajena hrvatske fotografije:

„Pratim World Press skoro dvadeset-trideset godina i moram priznati da su zadnjih godina tematski precrne. Čini mi se kao da je to pošast u uredništvu Evrope i svijeta.“

Na srodnom fonu, Valent Grobenski, urednik fotografije u dnevniku
„Vjesnik“ tijekom osamdesetih:

„Previše je dokumentarna u crnom smislu. Šokiran sam, nisam niti razmišljao tako detaljno o stvarima, ali očito je izložba tako koncipirana da bude čisti dokumenat i onaj najcrnji dio življenja na svijetu.“

Ranko Marković u „Vjesniku“ je fotreporter 35 godina. I za njega je
ovogodišnja postava prekrvava, i mnogo mu se više dopadaju sportske fotografije, u kojima ima i novih rakursa, i malih tehničkih pomaka:

„Očito je previše krvavih događaja, previše nesreća, previše jadnih ljudi. To je samo po sebi strašno. Jedna od teških stvari u fotografiji, barem meni najteža, je unijeti se u lice i snimati nekoga tko plače i ko pati. Tko uspije preskočiti tu granicu, napravio je dobru fotografiju, napravio je atraktivnu fotografiju. Koliko je on sebe potrošio, koliko je potrošio tog drugog čovjeka, koliko će to izazvati emocija kod ljudi koji to gledaju, to je druga stvar. Ali mislim da to prodaje novine. S druge strane, ove ljepše, nježnije stvari, ovaj sport sniman iz totalno čudnih uglova – iz ptičje perspektive, žablje perspektive, daje dušu ljudima, daje nekakvu ljepotu. Što se mene tiče, ja bih se ipak vratio više ljepoti nego nesreći. Mada nesreća, opet kažem, bolje prodaje novine nego nekakva ljepota.“

Kao čovjeka koji je dnevno u pogonu proizvodnje novina, pitali smo Bistrovića koliko se u hrvatskim tiskanim medijima uvažava fotografija? Jer, prečesto se fotografije ne potpisuju, vlasnici medija skloni su nerijetko ne platiti rad ili ga platiti mizerno. Doista, koliko je zadovoljan sa plasmanom i tretmanom fotografa i fotografije u hrvatskim medijima?

„Nažalost ne dovoljno. Ali mlađi fotografi su pokrenuli pitanje potpisivanja. Nadam se da će ići nabolje. Ali u svakom slučaju fotograf ni u jednim novinama ne može reći da je u potpunosti zadovoljan sa plasmanom fotografije.“
XS
SM
MD
LG