Dostupni linkovi

logo-print

Sarajlije su i dalje opušteni, bez obzira na tešku situaciju


RSE: Adnan drugi put gostuje u Jutarnjem programu Radija Slobodna Evropa. Prvi put je to bilo 28. januara 2001. godine. Puno vremena je prošlo.

OMEROVIĆ: Pa jeste. Baš sam se iznenadio kad sam čuo da je prošlo već četiri godine. Meni se činilo da je to bilo prije godinu-godinu i po.

RSE: Razlika između tadašnjeg našeg razgovora i ovog sada je u mjestu Adnanovog boravka. Te 2001. godine Adnan je bio arhitekta u Roterdamu i spremao se tog ljeta na povratak u domovinu. Plan je ostvaren. Kako je to bilo?

OMEROVIĆ: Pa bio je to generalno vrlo težak period. Prvo, trebalo je sve pospremiti, zatvoriti tamo u Holandiji, prebaciti ovamo i započeti novi život. Pa možda mi je i zato vrijeme brzo prošlo, mislim da je to trajalo jedno dvije godine, to prebacivanje, česta putovanja u Holandiju, opet povratak u Sarajevo… Mislim da sam stotinu hiljada kilometara prešao na toj relaciji.

RSE: Zašto je to trajalo dvije godine? Kako ste se odlučili? Kakav je bio plan? Da jedan dio porodice ostane tamo, a vi da se vratite, ili kako?

OMEROVIĆ: Imali smo obaveza, od prodaje kuće do zatvaranja posla moje supruge jer je ona privatno radila, pa mog prestanka rada tamo u birou u Holandiji gdje sam radio, pa onda naravno papiri, svi ti koji su bili potrebni da se srede, tako da je to vrlo često tražilo putovanja u jednom i drugom pravcu. Tako da je to bio neki vakuum period, to je otprilike trajalo jedno dvije godine. Onda smo konačno počeli živjeti ovdje definitivno.

RSE: Koji su bili prvi utisci po povratku u rodni grad?

OMEROVIĆ: Sreća. Ponovo si u sredini koju voliš, koja je tvoja i to je nešto nevjerovatno. To je ujedno bio i specifičan period. Čovjek je stalno poredio ono što je imao gore i što je dobio ovdje, sredinu u kakvoj živi u Sarajevu i kakva je bila tamo. Tako da su ta poređenja bila naporna i zamorna u početku, ali poslije izvjesnog vremena čovjek apsolutno zaboravi da je ikako bio vani, ponovo je potpuno u ovoj sredini, uklopio se u tu sredinu i živi na način ove sredine.

RSE: Baš me zanimaju ta poređenja. Šta je ono što je bilo negativno, šta je ono što je bilo pozitivno? Možeš li nam na nekim primjerima objasniti u čemu ste pravili poređenja?

OMEROVIĆ: Pa u mnogim stvarima. Prije svega čovjek se, živeći dugo vani, navikao, hajde da kažem, na neki red gdje se sve tačno znalo, živjelo se planski, svi sastanci, rokovi i sve ostalo se poštovalo. Dolaskom ovdje se to promijenilo i sad se polako privikavamo na to. Ovdje, ako se s nekim dogovori neki sastanak na primjer u dva sata, to može biti i u četiri. Dakle, morali smo se ponovo prilagođavati i prihvatati to da mi u svemu kasnimo, da se neke obaveze koje se dogovore ne ispoštuju. Ali to je opet neka specifičnost naše sredine i naših ljudi i neka draž koju ova sredina nosi. Ljudi su još uvijek puno opušteniji, bez obzira na tešku situaciju ovdje, ali puno se ljepše živi, puno je opuštenije, puno normalnije. Čovjek nikako ne može planirati dan jer nikad ne zna kako će se odvijati, svaki pojedini dan.

RSE: Svaki dan ima avanturu.

OMEROVIĆ: Jeste, obavezno.

RSE: Kako je tebe prihvatila tvoja stara sredina kad si se vratio?

OMEROVIĆ: Vrlo lijepo. Tu apsolutno nisam imao nikakvih problema što se toga tiče. Što se tiče nekog druženja, drugarstva, prijateljstva, izlazaka i tako dalje, to je sve teklo bez problema. Na profesionalnom planu je nešto drugo, ali u životu apsolutno nikakvih smetnji, ni problema nije bilo.

RSE: Nije bilo onog – ti nisi bio tu, bio si vani i tako dalje, nije bilo prigovora?

OMEROVIĆ: Ne. Skoro nikako. Možda je neko negdje nešto spomenuo, ali generalno to ne postoji u ovoj sredini.

RSE: Koliko zapravo tvojih starih prijatelja ima u Sarajevu? Jesi li stekao nove?

OMEROVIĆ: Ustvari ja i nemam puno starih prijatelja više ovdje u Sarajevu. Većinom ili nisu živi ili su vani. Čak je bio neki period u početku, dok čovjek ne poveže neke konce, da smo ustvari bili usamljeniji ovdje nego u Holandiji jer smo u Holandiji imali baš jako puno starog društva iz Sarajeva. Međutim, vremenom čovjek uspostavi neke nove kontakte, stekne neke nove prijatelje, obnovi neka stara prijateljstva još iz nekog gimnazijskog doba ili čak i od ranije. Onako po naški to ide, spontano.

RSE: Ti si u Holandiji prošao jednu filmsku priču. Godine 1992. si izašao iz Sarajeva, devet godina ste živjeli u Holandiji, ti si se zaposlio najprije u rasadniku cvijeća, pa si onda „napredovao“ na prodavca krofni, pa na prodavca sladoleda i na kraju balade završio u jednom roterdamskom arhitektonskom birou. Dakle, kad čovjek složi takvu priču, mnogi mogu postaviti pitanje – pa je li on normalan, zašto se nakon svega, nakon što se etablirao u Roterdamu, vratio ponovo u Sarajevo? Da li ti tvoji prijatelji, koji su vani, postavljaju takvo pitanje? Da li ti se čude?

OMEROVIĆ: Ima ih koji se čude. Ustvari, više ih je ovdje koji se čude jer još uvijek postoji neka, naročito kod mlađih ljudi, težnja i čežnja da se ide negdje vani jer ovdje vjerovatno nemaju neke velike perspektive zbog svih okolnosti u kojima ovdje živimo. Ali znam da još uvijek ima puno tih ljudi koji žive vani i koji nas kontaktiraju i koji praktično traže informacije od nas da im odgovorimo da imaju šansu, da imaju perspektive ovdje. A neki opet na drugi način žele da čuju od nas da smo se pokajali, tako da opravdaju svoj strah od povratka, vjerovatno strah iz nekih materijalnih razloga, jer tu gdje žive imaju svoju sigurnost, stabilnost, a povratka u neizvjesnost se ljudi boje, to je shvatljivo. Ali znam da mnogi teže i žele da se vrate, i ima povrataka, to isto mogu reći. Nisu česti, ali dešavaju se.

RSE: Rekao si da privatno nije bilo problema, međutim da je poslovno povratak u Sarajevo neka druga priča. Ti si se vratio iz jednog roterdamskog arhitektonskog biroa, kako je bilo s poslom na početku? Je si li ga odmah našao?

OMEROVIĆ: Počeo sam odmah raditi. Otvorili smo projektni biro i agenciju za nekretnine. Moja supruga Narcisa je preuzela taj dio posla sa nekretninama, a ja sa projektovanjem. I onda se ispostavilo da jedan dugi period živimo od njenog posla, jer sam u projektovanju jednostavno opet startao kao pripravnik. Neke reference koje sam stekao vani, pa i iskustvo koje sam imao od ranije, ovdje to nije ništa predstavljalo, ništa ljudima nije značilo. Ljudi koji su ovdje bili, radili i rade, koji su bili prisutni, zauzeli su već neke pozicije gdje su ih investitori, kojih nije puno, tražili. Tako da je to bio period kad smo bili, neću reći financijski ili bilo kako ugroženi, ali osjećao sam nezadovoljstvo što ne mogu da nastavim, u najboljim godinama, kontinuitet u svom radu, u svojoj profesiji. To je trajalo negdje do prošle godine i onda je najednom krenulo. Vjerovatno je trebao da prođe neki period adaptacije, tako da sam baš sad, konkretno u poslu koji je moja profesija, koji volim, jako zauzet. Jako puno poslova imam, jako puno projekata. Što se toga tiče sam zadovoljan. Maštao sam o tome da ću, kad se vratim u Sarajevo, biti u mogućnosti da radim radno vrijeme i da sam vikende slobodan da hodam, da obilazim našu zemlju, Sarajevo i tako dalje. Međutim, potpuno je drugačije, radim i subotom i nedjeljom, previše je posla, tako da tu još nisam ostvario svoju želju, potrebno mi je malo više slobodnog vremena.

RSE: Da li to znači da se u Bosni dosta gradi?

OMEROVIĆ: Obzirom na situaciju, kad pratite vijesti i tako dalje, čovjek ne bi očekivao da se gradi i investira. Međutim, gradi se izuzetno puno, barem u Sarajevu, puno je novih investitora, ima dosta stranaca koji se uključuju, koji ulažu ovdje u ovu sredinu.

RSE: Šta je tvoja specijalnost?

OMEROVIĆ: Sad je slučajno ispalo da su mi specijalnost šoping centri. Trenutno se grade tri šoping centra u Sarajevu, jedan u Vogošći i jedan na Palama.

RSE: Je li moguće da zemlja kakva je Bosna i Hercegovina, sa standardnom koji ima, ima potrebu za pet šoping centara u krugu od trideset kilometara?

OMEROVIĆ: Ja mislim da nema potrebu, apsolutno se slažem s tobom, i vjerovatno će doći do zasićenja. Međutim, ispostavilo se da su to mjesta gdje ljudi rado izlaze. Bilo nam je simpatično, kad smo s vratili i kad smo sreli jednog prijatelja, ona nam je rekao: „Ovdje je fino. Radiš i onda izađeš u Vizu“. To je bio prvi šoping centar u Sarajevu i to je bilo mjesto gdje ljudi izlaze, malo nešto kupe, popiju kaficu, sretnu druge… Tako da u Sarajevu imaš Ferhadiju gdje ljudi šetaju i susreću se, a sad isto tako imaš šoping centre koji su posjećeni. A koliko dobro rade, to ne znam.

RSE: To i nije tvoj posao, tvoje je da ih projektuješ. Kad smo već kod izlazaka, gdje izlaziš ti?

OMEROVIĆ: Nismo u prilici baš previše da izlazimo, prvo zbog poslovnih obaveza, drugo zbog Nine koja je sad prvi razred. A Ena je velika, pa onda ona naveče izlazi sama, ako ne mora ostati s Ninom. Ali kad imamo priliku, najradije idemo u konobu „Magarac“ kod naših prijatelja Mede i Bage. Tamo smo i sinoć bili, bio je rođendan, tako da smo proveli veče u „Magarcu“ i proslavili rođendan.

RSE: Što se zove „Magarac“?

OMEROVIĆ: Vlasnik Medo, koji je onako vrlo simpatičan, imao je neku krizu u životu i onda si je rekao: „Kad budem u mogućnosti, otvoriću konobu ,Magarac‘ jer ja sam magarac, šta sam drugo nego to“.

RSE: Može li se od posla sa nekretninama živjeti?

OMEROVIĆ: Može. Iako, taj posao smo drugačije zamišljali vidjevši kako se to radi na Zapadu. Željeli smo tako nešto da ostvarimo. Međutim, ovdje se svako bavi time, tako da je to i crni rad, ljudi se dovijaju na razne načine da to rade, tako da smo taj dio posla sveli isključivo na kontakte i saradnju sa par ambasada s kojima sarađujemo i za njih pronalazimo rezidencije i tako, tako da je to malo uvezano i s ovim našim projektnim poslom.

RSE: Je li istina da je u Sarajevu trenutno jako jeftin kvadratni metar stana?

OMEROVIĆ: Pa jeste u odnosu na druge gradove u regiji. Ali mislim da tome dolazi kraj. Bila je velika ponuda stanova, puno se stanova prodavalo jer su ljudi odlazili odavde i svi koji su to mislili i željeli, završili su s tim, tako da će vjerovatno doći do porasta cijena. Ne baš tako brzo, ali već je, recimo, potražnja za manjim stanovima vrlo velika, tako da već imamo neke investitore koji ulažu i grade stambene zgrade sa malim stanovima, da ljudi, naročito mladi koji imaju mogućnost da dobiju neku hipoteku da mogu startati, i onda su tu ti manji stanovi od trideset-četrdeset kvadrata.

RSE: Dosta smo pričali o tebi. Jako me zanimaju Ena i Nina. Kad smo prošli put razgovarali, Nina je imala dvije i po godine, pjevala je s tobom u autu pjesmicu „Sajamio“. To je bio njen način izgovaranja imena „Sarajevo“.

OMEROVIĆ: Jeste. Nina je sad već velika djevojčica koja ide u prvi razred osnovne škole i toliko voli školu da je to nevjerovatno. Čak i kad je bolesna, nastoji i insistira da ide. Uklopila se jako lijepo, prvo u vrtiću u kojem je bila, pa onda sad u školi „Isak Samokovlija“ na Marindvoru, gdje smo je upisali. Ona je već ona sarajevska raja sa terminima „jaran“ i ostalo, sa nekim gegovima i tako dalje. Ljuti se što je nekad zovu Holanđankom, onda to njoj smeta i brani se: „Nisam Holanđanka, ja sam Sarajka!“.

RSE: Ona naravno nije ni mogla zapamtiti holandski jezik.

OMEROVIĆ: Nije. Zna par riječi na holandskom, to je sve.

RSE: Ena je starija kćerka koja je bila razlog vašeg odlaska iz Sarajeva i vašeg povratka u Sarajevo. Je li kod Ene došlo do razočarenja i kako se ona uklopila, s obzirom da je bila mnogo veća?

OMEROVIĆ: Super se uklopila. U gimnaziji je jako brzo i vrlo lako stekla svoje društvo, tako da je bila vrlo zadovoljna i u gimnaziji i zadovoljna je sad na fakultetu, gdje je prva godina.

RSE: Šta studira?

OMEROVIĆ: Upisala je menadžment, kojim nije zadovoljna, i sad se prebacuje na drugi fakultet. Ne znam tačan naziv tog fakulteta, ovdje se zove „Ganićev fakultet“, gdje su predavanja na engleskom jeziku, tako da pruža perspektivu. Ukoliko ikad opet bude htjela negdje da ide, da ima diplomu i kvalifikaciju priznatu u svijetu.

RSE: Otkrio si nam da Ena zna dobro engleski. Koliko joj je ostalo holandskog?

OMEROVIĆ: Holandski je njoj još uvijek bolji nego bosanski, zato što je većinu svog školovanja provela u Holandiji.

RSE: Da li vam ikad prigovara što ste otišli iz Holandije.

OMEROVIĆ: Ne. Ona vrlo često ode u Holandiju, svake godine radi na roterdamskom Filmskom festivalu, gdje je radila i dok je živjela u Holandiji, ima puno prijatelja tamo, chatuje, dopisuje se s njima, barem jedanput godišnje obiđe sviju, ali sretna je da je ovdje. Nema ni trunke žala što nije u Holandiji.

RSE: Jesi li se ikad pokajao što ste se vratili?

OMEROVIĆ: Iskreno rečeno nisam. Nikad se nisam pokajao. Mada čovjeku nekad neke stvari zasmetaju, kad vidi prljav grad, ulice se ne čiste, problemi u državi, politika i tako dalje. Mi naravno imamo holandski program koji pratimo redovno, tako da znamo kakva je gore situacija. Žao nam je što smo takvi, što ne napredujemo na neki način, što ne brinemo o gradu, o zelenilu na pravi način. Čovjek ima stalnu sliku, ne Holandije, nego svih drugih zemalja, pa čak i u regiji, to je milina, kad čovjek prođe, vidjeti čistoću i ostalo. To nam puno smeta. Ali to je tako i čovjek se privikne.

RSE: Može li se to ispraviti?

OMEROVIĆ: Naravno da se može ispraviti, ali izgleda da je to vezano za kompletnu situaciju, od vrha do dna.

RSE: Mnogi su pesimisti kad je Bosna u pitanju. Mada je teško govoriti u kategorijama pesimista-optimista kad je država i kad je društvo u pitanju, ali šta je tvoj stav? Da li ti misliš da postoji bolja budućnost za Bosnu?

OMEROVIĆ: Naravno da postoji. Ja sam ovdje zadovoljan u svakom slučaju. Ako previše pratim vijesti, čitam novine i političke teme, onda se nasekiram, tako da to izbjegavam. Znam u biti šta se dešava, ali ne udubljujem se u to, više volim da se okrenem poslu, i svi ljudi i s kojima se družim i koji su okrenuti poslu, napretku, individualnom, svom, itekako se dobro vide njihovi rezultati. Mislim da je to put da ljudi puno manje misle na politiku i na te stvari i da se okrenu vlastitom razvoju.

RSE: Misliš da je to put koji je ustvari obrnut od ostalih zemalja, da će ovdje praktično iz baze krenuti promjene, jer sa vrha očigledno neće.

OMEROVIĆ: S vrha nema promjena, barem za sad. Zbog toga mislim da baš iz baze treba da krene. Da ljudi ignorišu to šta se sve dešava, neka se oni bore za vlast, a neka nas puste da radimo, da svako radi svoje i da tako napreduju stvari.

RSE: Uz želju da Bosna ima više ljudi koji su spremni da iz baze podrže promjene u toj zemlji, ja ti se zahvaljujem za izdvojeno vrijeme i za druženje sa slušaocima Radija Slobodna Evropa.

OMEROVIĆ: Sabina, hvala tebi i hvala ti što si se sjetila i ponovila intervju da vidiš kako s nama sada ide.
XS
SM
MD
LG