Dostupni linkovi

logo-print

Mrlje u virtualnoj navali slika


Subota, 7. maj 2005. godine
Trebala bih nekoliko dana voditi dnevnik, ali ne kao intiman, nego kao javni izričaj. Ne mogu da se ne sjetim genijalnog pisca koji je svoj, dugo godina pisani, dnevnik učinio biserom literature, polemike i humora. Razmišljala sam o tome da prevedem ovo čudesno djelo prvi put u Bosni i Hercegovini. Odmah nastaje pitanje - Ko bi u mojoj zemlji čitao i ko bi kupio ta tri toma nevjerojatne intelektualne avanture?
U Zenici sam. Cijeli dan probamo. Radim predstavu po motivima drame Na dnu, Maksima Gorkog.

Nedjelja, 8. maj 2005. godine
Cijeli dan probe, takozvani progoni. To znači da počinjemo sklapati predstavu od početka do kraja. Predstava ima dva čina. Jedan je interpretacija drame Maksima Gorkog, a drugi izvjestan komentar iskazan neverbalnim teatarskim jezikom. Glumci su istraživali društvenu sliku Zenice danas. Odlazili su u javne kuhinje, na autobuske stanice, u kladionice i bordele. Promatrali i prisluškivali ljude. Onda smo zapanjujuće lako ukomponirali te fragmente stvarnosti u tekst Maksima Gorkog. Pri tome je kolektivni junak ove drame grupa ljudi, njena zajednička muka, jad i bijeda, frustracija, kolektivna agresija i nježnost.

Ponedjeljak, 9. maj 2005. godine
Danas je proslavljen Dan pobjede nad fašizmom. U Moskvi su vojni avioni razbijali oblake da kiša ne bi narušila gromoglasne koračnice armija. Na počasnom mjestu su sjedili Vladimir Putin i Džordž W. Buš, s osmjehom obilježavajući dan kada su prije 60 godina, kažu, pobijeđene mržnja, netrpeljivost i zlo. Putin je rekao da su u Sovjetskoj vojsci antifašisti bili pripadnici svih naroda. Pitam se - Jesu li i Čečeni bili antifašistički borci? Kako im se desilo da postanu teroristi koje se, kaže Putin, moralo progoniti, ubijati, paliti i bombardirati? Centralno lice antifašističke proslave bilo je Džordža Buša. Pokušala sam zamisliti kako je ono izgledalo Iračanima ili Majklu Muru. Jedan drugi, pokojni, američki predsjednik, koji je gladnim judima bacao hranu s neba, poslao je, valjda s drugoga svijeta, orden đeneralu Draži Mihajloviću, suradniku fašističkog okupatora. Bosna i Hercegovina, koja je nedavno preživjela ponovna fašistička divljanja, bila je predstavljena od strane izvjesnog Bore, simpatizera pomenutog đenerala, na proslavi antifašizma. Neki su ljudi palili nacističke zastave u znak protesta protiv ovog Borinog hodočašća. Boro nije imao pojma zašto oni protestiraju. Činjenica je da se danas, nakon 60 godina, fašisti i antifašisti, silnici i žrtve, međusobno slijevaju i prepliću kao stakalce u kaleidoskopu, kao programi na televizoru, kao neizražajne mrlje u virtualnoj navali slika.

Utorak, 10. maj 2005. godine
Priznajem, pomalo mi je nestalo ideja za ovaj dnevnik. Pravo rečeno, ne zaslužuje svaki dan u ljudskom bitisanju da se zabilježi. Odlazim do trafike u nadi da ću pronaći neke zanimljive novine ili časopis. Trafika je puna šarenih naslova. Nema niti jedinog časopisa koji me zanima. Sjetih se, naravno, kako je jedna od svakodnevnih tegoba života u Bosni i Hercegovini užasno loša kvaliteta sve štampe, i dnevne i sedmične. Magazini su uglavnom najogavniji tabloidi u kojima nepismeni ljudi, u maniru primitivnog trača, izvještavaju o turbo-folk pjevačima, nogometašima i manekenkama. Politički magazini sve više se približavaju takvoj ''koncepciji''. Kada mi se takve novine nađu u ruci osjećam se nekako prljavo i poniženo. Da nema Interneta, živjela bih u mrkom informacijskom mraku.

Srijeda, 11. maj 2005. godine
Moja zemlja je jedna od rijetkih u svijetu u kojoj u XXI stoljeću ne postoji redovan željeznički saobraćaj. Danas je, nakon mnogih mjeseci agonije, izdahnuo voz na liniji Sarajevo-Mostar. Kada sam prije nekoliko mjeseci putovala tim vozom, putovanje je trajalo duplo duže od predviđenog. Voz je stalno zastajkivao zbog nekih, navodnih, radova na pruzi. Ja sam se nervirala. Svi ostali putnici su šutjeli, apsolutno pomireni s perspektivom putovanja kome nema kraja. Zbog toga sam se nervirala još više.

Četvrtak, 12. maj 2005. godine
Dogovaramo se s glumcima i drugim kolegama u pozorištu kako ćemo svi krenuti u potragu za sponzorima da bi smo mogli završiti predstavu. Jasno mi je da će, kako vrijeme prolazi, takve akcije biti sve neophodnije. U ovoj zemlji pozorište je luksuz za malobrojne. Uvijek jedva završavamo predstavu. Tranzicija, ako je ovo u čemu mi živimo to, surova je i neumoljiva. Ipak, neugodno je pomisliti da ćemo pozorište praviti samo ukoliko uspijemo isprositi pare od nekoga. U našoj zemlji ima oko hiljadu profesionalnih pozorišnih radnika svih zanimanja. Zar zaista jedna država ne može osigurati skrb za hiljadu ljudi?

Petak, 13. maj 2005. godine
Danas je dan koji su američki horor filmovi proglasili jako nesretnim – petak trinaesti. Meni, čini se, nije nesretan. Večeras će ovdje, u Zeničkom pozorištu, gostovati moji studenti iz Mostara. Izvesti će svoju ispitnu predstavu, Brehtov - Pir malograđana. Oni su divni, zaista. Sedam mladih ljudi iz Splita, Mostara, Pule i Zrenjanina, punih energije i apsolutno zaraženih pozorištem, igraju Brehta i pjevaju songove Kurta Vajla sa angažmanom, inteligencijom, stavom, šarmom i ljupkošću. Danas je za mene lijep dan. Veliki napor, koji već tri godine ulažemo u Mostaru da formiramo glumačku školu, u predstavi ovih studenata daje svoje divne plodove. I šapuće da ipak u ovoj jadnoj mračnoj i turobnoj zemlji ima budućnosti, kao neko svjetalce na kraju tunela.
XS
SM
MD
LG