“Ja se zovem Vuga Nedžad. Otac mi je poginuo ’92., na samom početku, majka umrla ’97. Živim sam. Ne znam ni ja od čeg’ živim. Radim po pijaci, ovako, možete provjeriti, zna se. Istovaram, utovaram za nekih četiri, pet maraka, tri. Zdrav sam, pametan sam, odslužio sam vojsku. Strah me da ne napravim neku glupost iz ovog, iz ovog očaja više. Ne znam, majke mi. Nisam sam. Ono, svjestan sam koliko je hiljada ljudi u Goraždu mladih, ali ne mogu. Meni je više 25 godina, treba danas, sutra da se ženim, da ostvarim nešto, da život napravim. Kako ću ga ovako napraviti?”
Ovo je jedna tužna priča mladog Goraždanina koji se u očaju obratio medijima, putem kojih je zamolio da mu neko pruži šansu i zaposli ga. Jedna od hiljada drugih, svakodnevnih, sličnih.
Mladi ljudi odlaze iz Goražda i gradova u njegovom okruženju. Nezvanični podaci, jer zvanične niko ne želi da objavi, govore da u Podrinju danas živi tek 50 procenata prijeratnih stanovnika. Posebno zabrinjava što se sve manji broj studenata koji fakultet završe u Sarajevu ili u nekom drugom gradu vraća kući.
Zvuči nevjerovatno, ali upravo u Goraždu postoji jedna agencija koja je okupila mlade, školovane kadrove. Iz ove oaze usred Sahare svoju su pamet počeli izvoziti mnogo prije onih koji vode ovu državu. Izvršni direktor, tridesetogodišnjak Demir Imamović:
“Pet godina sam izvršni direktor organizacije koja stalno raste i razvija se. Od jednog malog, lokalnog udruženja pretvorila se u jednu jako uspješnu i renomiranu nevladinu organizaciju.”
Agencija za lokalne razvojne inicijative prije devet godina započela je programe edukacije mladih ljudi. Danas njenih jedanaest eksperata uči druge. Savjetovanje i stručna pomoć u svim segmentima poslovanja, mikro kreditiranje, istraživanje za naručioce u cijeloj BiH, susjednoj Hrvatskoj, pa i šire, samo su neke djelatnosti Agencije. Slavko Klisura, Centar za promociju civilnog društva:
“S obzirom na osiromašenu BiH u ratu, na prilično nesnalaženje, da ne kažem neku težu riječ, kad je u pitanju poslijeratna obnova ekonomska BiH, jedini naš kapital, zaista, u ovom trenutku prema Evropi može biti znanje. Ja vjerujem da tog znanja ima potencijalno jako puno, samo njemu prostori nisu otvoreni. I to očigledno pokazuje i primjer Demira Imamovića i njegove, uslovno rečeno njegove, organizacije ALDI, koja produkuje izvanredne dokumente, koji su vrlo stručni, vrlo analitični i koji bi trebali biti štivo dostupno i građanima, ali i onim institucijama koje odlučuju o poziciji Demira i sličnih mladih ljudi u BiH.”
Najnovije istraživanje ALDI-ja od velike je važnosti upravo za budućnost mladih ljudi. Za potrebe jedne nevladine organizacije iz Holandije Demir prikuplja podatke koliko novca troše država BiH i njeni entiteti. Oko 2,5 milijarde maraka godišnje ne donose rezultate. Demir Imamović:
“Imaš u svijetu dvije krajnosti - da država će pomoći siromaštvu na taj način što će uzimati od bogatih kroz poreze i mi to otprilike tako radimo. Sve što država uzima, jednu trećinu daje najugroženijim kategorijama stanovništva. Imaš jednu drugu, ekstremnu situaciju - da država isto tako uzima, na isti način, ali da ne daje za najugroženije kategrije, nego daje u obrazovanje i infrastrukturu, razvoj privatnog sektora, kroz šta bi se dugoročno sigurno riješio problem tih najugroženijih kategorija stanovništva. I imamo sada slučaj da ove zemlje koje su najviše izdavajale samo za, da kažemo ovako, socijalnu politiku su zemlje koje i sada imaju životni standard kao što ima BiH, tu negdje. A one zemlje koje su bile ekstremno drugačije, kao što je primjer Japana koji je, i pored svih pritisaka svog javnog mnijenja, rekao: ’Ne, nego ćemo ulagati u obrazovanje’ - i postigao se efekat da su jedna od najbogatijih zemalja u svijetu.”
Pitanje je koliko ova zemlja zaslužuje ulazak u Evropsku uniju ako su njeni mladi stručnjaci, njena talentirana djeca danas u njoj samo gosti. Slavko Klisura:
“Ja duboko vjerujem, za tih pet, šest godina ili deset godina - koliko BiH treba da se pridruži Evropi - mora biti otvoren prostor za posve novu generaciju mladih ljudi, koji sve znaju, koji se koriste kompjuterima, koji govore najmanje jedan strani jezik i koji će biti ravnopravni partneri njihovim vršnjacima ili starijim ljudima iz Evropske unije. S ovom generacijom političara ili privrednika, uz poštovanje nekih privrednika, mi zaista, kad budemo išli u Evropu, nećemo moći biti partneri jer nećemo biti ravnopravni. A ravnopravni možemo biti samo ako znamo.”
Demir Imamović namjerava istrajati i ostati u Goraždu:
“Sad više nisam u pitanju samo ja. Tu su drugi ljudi. Ima ljudi koje sam ja lično nagovorio da dođu ovdje, također da rade. Znači, tu postoji neka odgovornost prema većem broju ljudi nego što sam ja sam, tako da prilikom donošenja takve odluke ne vodim se samo kako bi meni lično bilo bolje - otići ili ostati.”
Mladim ljudima u svojoj zemlji poručuje:
“Uvijek je neko drugi brinuo o vašoj sudbini. Danas ljudi trebaju da znaju da oni moraju da preuzmu brigu o svom vlastitom blagostanju. Jer ako to ne učine, budite sigurni da će neko drugi za vas, u ime vas donositi odluke. Te ljude sigurno neće biti briga kakve će posljedice te odluke biti na vašu budućnost.”
Ovo je jedna tužna priča mladog Goraždanina koji se u očaju obratio medijima, putem kojih je zamolio da mu neko pruži šansu i zaposli ga. Jedna od hiljada drugih, svakodnevnih, sličnih.
Mladi ljudi odlaze iz Goražda i gradova u njegovom okruženju. Nezvanični podaci, jer zvanične niko ne želi da objavi, govore da u Podrinju danas živi tek 50 procenata prijeratnih stanovnika. Posebno zabrinjava što se sve manji broj studenata koji fakultet završe u Sarajevu ili u nekom drugom gradu vraća kući.
Zvuči nevjerovatno, ali upravo u Goraždu postoji jedna agencija koja je okupila mlade, školovane kadrove. Iz ove oaze usred Sahare svoju su pamet počeli izvoziti mnogo prije onih koji vode ovu državu. Izvršni direktor, tridesetogodišnjak Demir Imamović:
“Pet godina sam izvršni direktor organizacije koja stalno raste i razvija se. Od jednog malog, lokalnog udruženja pretvorila se u jednu jako uspješnu i renomiranu nevladinu organizaciju.”
Agencija za lokalne razvojne inicijative prije devet godina započela je programe edukacije mladih ljudi. Danas njenih jedanaest eksperata uči druge. Savjetovanje i stručna pomoć u svim segmentima poslovanja, mikro kreditiranje, istraživanje za naručioce u cijeloj BiH, susjednoj Hrvatskoj, pa i šire, samo su neke djelatnosti Agencije. Slavko Klisura, Centar za promociju civilnog društva:
“S obzirom na osiromašenu BiH u ratu, na prilično nesnalaženje, da ne kažem neku težu riječ, kad je u pitanju poslijeratna obnova ekonomska BiH, jedini naš kapital, zaista, u ovom trenutku prema Evropi može biti znanje. Ja vjerujem da tog znanja ima potencijalno jako puno, samo njemu prostori nisu otvoreni. I to očigledno pokazuje i primjer Demira Imamovića i njegove, uslovno rečeno njegove, organizacije ALDI, koja produkuje izvanredne dokumente, koji su vrlo stručni, vrlo analitični i koji bi trebali biti štivo dostupno i građanima, ali i onim institucijama koje odlučuju o poziciji Demira i sličnih mladih ljudi u BiH.”
Najnovije istraživanje ALDI-ja od velike je važnosti upravo za budućnost mladih ljudi. Za potrebe jedne nevladine organizacije iz Holandije Demir prikuplja podatke koliko novca troše država BiH i njeni entiteti. Oko 2,5 milijarde maraka godišnje ne donose rezultate. Demir Imamović:
“Imaš u svijetu dvije krajnosti - da država će pomoći siromaštvu na taj način što će uzimati od bogatih kroz poreze i mi to otprilike tako radimo. Sve što država uzima, jednu trećinu daje najugroženijim kategorijama stanovništva. Imaš jednu drugu, ekstremnu situaciju - da država isto tako uzima, na isti način, ali da ne daje za najugroženije kategrije, nego daje u obrazovanje i infrastrukturu, razvoj privatnog sektora, kroz šta bi se dugoročno sigurno riješio problem tih najugroženijih kategorija stanovništva. I imamo sada slučaj da ove zemlje koje su najviše izdavajale samo za, da kažemo ovako, socijalnu politiku su zemlje koje i sada imaju životni standard kao što ima BiH, tu negdje. A one zemlje koje su bile ekstremno drugačije, kao što je primjer Japana koji je, i pored svih pritisaka svog javnog mnijenja, rekao: ’Ne, nego ćemo ulagati u obrazovanje’ - i postigao se efekat da su jedna od najbogatijih zemalja u svijetu.”
Pitanje je koliko ova zemlja zaslužuje ulazak u Evropsku uniju ako su njeni mladi stručnjaci, njena talentirana djeca danas u njoj samo gosti. Slavko Klisura:
“Ja duboko vjerujem, za tih pet, šest godina ili deset godina - koliko BiH treba da se pridruži Evropi - mora biti otvoren prostor za posve novu generaciju mladih ljudi, koji sve znaju, koji se koriste kompjuterima, koji govore najmanje jedan strani jezik i koji će biti ravnopravni partneri njihovim vršnjacima ili starijim ljudima iz Evropske unije. S ovom generacijom političara ili privrednika, uz poštovanje nekih privrednika, mi zaista, kad budemo išli u Evropu, nećemo moći biti partneri jer nećemo biti ravnopravni. A ravnopravni možemo biti samo ako znamo.”
Demir Imamović namjerava istrajati i ostati u Goraždu:
“Sad više nisam u pitanju samo ja. Tu su drugi ljudi. Ima ljudi koje sam ja lično nagovorio da dođu ovdje, također da rade. Znači, tu postoji neka odgovornost prema većem broju ljudi nego što sam ja sam, tako da prilikom donošenja takve odluke ne vodim se samo kako bi meni lično bilo bolje - otići ili ostati.”
Mladim ljudima u svojoj zemlji poručuje:
“Uvijek je neko drugi brinuo o vašoj sudbini. Danas ljudi trebaju da znaju da oni moraju da preuzmu brigu o svom vlastitom blagostanju. Jer ako to ne učine, budite sigurni da će neko drugi za vas, u ime vas donositi odluke. Te ljude sigurno neće biti briga kakve će posljedice te odluke biti na vašu budućnost.”
