Obilježavanjem 60 godina pobjede nad fašizmom u Bosni i Hercegovini je ponovo aktuelizirano pitanje koje snage su bile na strani antifašističkog pokreta u zemlji ne samo u vrijeme Drugog svjetskog rata već i proteklog rata u BiH. Najviše polemike u RS-u izazvao je govor člana državnog predsjedništva, Sulejmana Tihića, pred poslanicima Parlamenta BiH:
“I kada smo svi vjerovali da je fašizam trajno pobijeđen, zlo se ponovilo. Stravični zločini u najgorem obliku ponavljali su se u BiH u periodu 92.-’95. godina, čak i gori nego u Drugom svjetskom ratu. Ponovio se fašizam.”
Predsjedavajući kolektivnog šefa države, Borislav Paravac, izjavio je kako je Tihićeva izjava njegova privatna stvar, a ne stav državnog predsjedništva.
Reagovao je i predsjednik Vlade RS-a, Pero Bukejlović. Prema njegovim riječima, u BiH je vođen građanski i vjerski rat.
Kolika je različitost u pogledu karaktera, ali i žrtava rata, najbolje svjedoči govor predsjednika banjalučkog odbora SUBNOR-a, Rade Džajića:
“Ovo je momenat, a i cilj da se ovim podsjećanjima koliko je to moguće prenese neka vrsta obaveze iz naše slavne istorije na naše potomke, na naše borce otadžbinskog rata. Ovo iz razloga jer smo se i ’41. godine i ’91. godine borili protiv istog neprijatelja, koji je imao za cilj da uništi jedan narod, da ga nestane sa zemaljske kugle.”
Direktor Instituta za historiju u Sarajevu, Husnija Kamberović, tvrdi da politički lideri iz historije uzimaju samo ono što njima odgovara i to upotrebljavaju u određenim političkim trenucima, vršeći političku mobilizaciju masa:
“Kad su ’91. srpski politički lideri namjeravali sa silnim svojim pokušajima izmještanja, otkrivanja niza masovnih grobnica, pričom o stradanjima miliona Srba u konclogorima... Da je njima bio samo cilj da dođu do određene historijske istine, oni bi došli do te historijske istine, a ne bi samo pokrenuli to pitanje kako bi ga iskoristili za političku mobilizaciju masa.”
I dok cijeli svijet tačno zna koje snage su bile fašističke, a koje su činile pokret otpora, u BiH se to ne želi saznati, kaže Kamberović. On vjeruje da se situacija može pogoršati nakon odluke američke administracije da potomcima Draže Mihajlovića uruči orden za zasluge. Direktor sarajevskog Instita za historiju kaže kako se zaboravlja na činjenicu da je odlikovanje četničkom vođi dodijeljeno 1948. godine, u vrijeme hladnog rata i negativnog odnosa Amerikanaca prema Josipu Brozu:
“1948. godine, kad je to urađeno, Amerikanci su u Josipu Brozu naravno vidjeli nekoga ko je njihov protivnik, vidjeli su Staljinovog čovjeka, jednog komunistu itd. i njima je trebao neko ko će biti s druge strane. Našli su ga u Mihajloviću, njemu su dodijelili odlikovanje. Naravno, kao izgovor su pronašli to, iskoristili su činjenicu da su četnici, Srbi spasili nekoliko stotina američkih padobranaca. Ali to, zapravo, u današnjoj situaciji nama ne govori o suvremenom odnosu Amerikanaca, ili ne govori o istinskoj ocjeni četničkog pokreta kao antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu. Jer, u tom slučaju bismo bismo, recimo, očekivati da Amerikanci dodijele neko odlikovanje Slobodanu Miloševiću zato što je on spasio mirovnjake koje su Karadžićevi bili vezali oko drveća na Palama, kad su se plašili NATO bombardiranja. Oni su spašeni tako što je jednostavno Slobodan Milošević nazvao Karadžića, Mladića i rekao da puste te ljude.”
Profesor historije na Tuzlanskom univerzitetu, Azem Kožar:
“Mislim zaista da ova dva rata ne mogu biti ni po čemu uporediva, osim što se radi praktično, kad je četnički pokret u pitanju, o jednom, kako to historičari kažu, događaju dugog trajanja. Naime, četnički iz Drugog svjetskog rata, ne četnički pokret prije Drugog svjetskog rata jer tu je razlika, je bio velikosrpski pokret. Tu nema dileme. To govori projekat “Homogena Srbija”, to govore instrukcije Draže Mihajlovića iz decembra ’41., to govore brojni četnički dokumenti, koji, dakle, u toj novoj državi nisu nalazili mjesto za druge narode, kako su ih nazivali - anacionalne manjine. I s te strane, u ovome ratu što se događalo u dimenziji u kojoj smo mi to u BiH osjetili, mislimo da se, rukovođeni logikom i razmišljanjem historičara, radi o nastavku te ideje.”
“Političari u BiH manipulišu s istorijskim činjenicama i trenutnom političkom situacijom u zemlji”, kaže za naš radio vlasnik banjalučkih “Nezavisnih novina”, Željko Kopanja. Prema njegovim riječima, izjave bh. političara treba zbog toga uzimati sa rezervom:
“Mislim da prioritet BiH u ovom trenutku je da utvrdi istinu u proteklom ratu u BiH. A kad je u pitanju Drugi svjetski rat, primjer je Jasenovac, gdje se također manipuliše žrtvama. Imate primjer i u posljednjem ratu - Srebrenica, gdje vlada Mladena Ivanića govori o dvije hiljade žrtava u Srebrenici, a na drugoj strani egzaktni pokazatelji govore o oko sedam, osam hiljada pogubljenih ljudi.”
Sagovornici našeg radija jedinstveni su u ocjeni da u BiH ne postoji volja da se napravi kvalitetan iskorak ka utvrđivanju istine iz proteklih ratova i otpočinjanju procesa izgradnje normalnih odnosa. Sve dok ne dođe do toga, tvrde, svako će ponaosob, u zavisnosti od političkog trenutka, krojiti istinu onako kako njemu odgovara.
“I kada smo svi vjerovali da je fašizam trajno pobijeđen, zlo se ponovilo. Stravični zločini u najgorem obliku ponavljali su se u BiH u periodu 92.-’95. godina, čak i gori nego u Drugom svjetskom ratu. Ponovio se fašizam.”
Predsjedavajući kolektivnog šefa države, Borislav Paravac, izjavio je kako je Tihićeva izjava njegova privatna stvar, a ne stav državnog predsjedništva.
Reagovao je i predsjednik Vlade RS-a, Pero Bukejlović. Prema njegovim riječima, u BiH je vođen građanski i vjerski rat.
Kolika je različitost u pogledu karaktera, ali i žrtava rata, najbolje svjedoči govor predsjednika banjalučkog odbora SUBNOR-a, Rade Džajića:
“Ovo je momenat, a i cilj da se ovim podsjećanjima koliko je to moguće prenese neka vrsta obaveze iz naše slavne istorije na naše potomke, na naše borce otadžbinskog rata. Ovo iz razloga jer smo se i ’41. godine i ’91. godine borili protiv istog neprijatelja, koji je imao za cilj da uništi jedan narod, da ga nestane sa zemaljske kugle.”
Direktor Instituta za historiju u Sarajevu, Husnija Kamberović, tvrdi da politički lideri iz historije uzimaju samo ono što njima odgovara i to upotrebljavaju u određenim političkim trenucima, vršeći političku mobilizaciju masa:
“Kad su ’91. srpski politički lideri namjeravali sa silnim svojim pokušajima izmještanja, otkrivanja niza masovnih grobnica, pričom o stradanjima miliona Srba u konclogorima... Da je njima bio samo cilj da dođu do određene historijske istine, oni bi došli do te historijske istine, a ne bi samo pokrenuli to pitanje kako bi ga iskoristili za političku mobilizaciju masa.”
I dok cijeli svijet tačno zna koje snage su bile fašističke, a koje su činile pokret otpora, u BiH se to ne želi saznati, kaže Kamberović. On vjeruje da se situacija može pogoršati nakon odluke američke administracije da potomcima Draže Mihajlovića uruči orden za zasluge. Direktor sarajevskog Instita za historiju kaže kako se zaboravlja na činjenicu da je odlikovanje četničkom vođi dodijeljeno 1948. godine, u vrijeme hladnog rata i negativnog odnosa Amerikanaca prema Josipu Brozu:
“1948. godine, kad je to urađeno, Amerikanci su u Josipu Brozu naravno vidjeli nekoga ko je njihov protivnik, vidjeli su Staljinovog čovjeka, jednog komunistu itd. i njima je trebao neko ko će biti s druge strane. Našli su ga u Mihajloviću, njemu su dodijelili odlikovanje. Naravno, kao izgovor su pronašli to, iskoristili su činjenicu da su četnici, Srbi spasili nekoliko stotina američkih padobranaca. Ali to, zapravo, u današnjoj situaciji nama ne govori o suvremenom odnosu Amerikanaca, ili ne govori o istinskoj ocjeni četničkog pokreta kao antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu. Jer, u tom slučaju bismo bismo, recimo, očekivati da Amerikanci dodijele neko odlikovanje Slobodanu Miloševiću zato što je on spasio mirovnjake koje su Karadžićevi bili vezali oko drveća na Palama, kad su se plašili NATO bombardiranja. Oni su spašeni tako što je jednostavno Slobodan Milošević nazvao Karadžića, Mladića i rekao da puste te ljude.”
Profesor historije na Tuzlanskom univerzitetu, Azem Kožar:
“Mislim zaista da ova dva rata ne mogu biti ni po čemu uporediva, osim što se radi praktično, kad je četnički pokret u pitanju, o jednom, kako to historičari kažu, događaju dugog trajanja. Naime, četnički iz Drugog svjetskog rata, ne četnički pokret prije Drugog svjetskog rata jer tu je razlika, je bio velikosrpski pokret. Tu nema dileme. To govori projekat “Homogena Srbija”, to govore instrukcije Draže Mihajlovića iz decembra ’41., to govore brojni četnički dokumenti, koji, dakle, u toj novoj državi nisu nalazili mjesto za druge narode, kako su ih nazivali - anacionalne manjine. I s te strane, u ovome ratu što se događalo u dimenziji u kojoj smo mi to u BiH osjetili, mislimo da se, rukovođeni logikom i razmišljanjem historičara, radi o nastavku te ideje.”
“Političari u BiH manipulišu s istorijskim činjenicama i trenutnom političkom situacijom u zemlji”, kaže za naš radio vlasnik banjalučkih “Nezavisnih novina”, Željko Kopanja. Prema njegovim riječima, izjave bh. političara treba zbog toga uzimati sa rezervom:
“Mislim da prioritet BiH u ovom trenutku je da utvrdi istinu u proteklom ratu u BiH. A kad je u pitanju Drugi svjetski rat, primjer je Jasenovac, gdje se također manipuliše žrtvama. Imate primjer i u posljednjem ratu - Srebrenica, gdje vlada Mladena Ivanića govori o dvije hiljade žrtava u Srebrenici, a na drugoj strani egzaktni pokazatelji govore o oko sedam, osam hiljada pogubljenih ljudi.”
Sagovornici našeg radija jedinstveni su u ocjeni da u BiH ne postoji volja da se napravi kvalitetan iskorak ka utvrđivanju istine iz proteklih ratova i otpočinjanju procesa izgradnje normalnih odnosa. Sve dok ne dođe do toga, tvrde, svako će ponaosob, u zavisnosti od političkog trenutka, krojiti istinu onako kako njemu odgovara.
