Klasika na novi način i domaći tekstovi iz bivših jugoslavenskih republika, glavno su obilježje ovogodišnjih predstava na riječkom Festivalu malih scena, ističe umjetnički direktor festivala Nenad Šegvić:
„Iz Hrvatske je bilo Dramsko kazalište ,Gavela‘ sa tekstom Lade Kastelan ,Prije sna‘. Zatim je bila sjajna mađarska predstava, danas jednog od najatraktivnijih režisera Arpada Schillinga, sa Čehovljevim ,Galebom‘. Onda je bio ,Atelje 212‘ iz Srbije i Crne Gore sa ,Velikom bijelom zavjerom‘ Miloša Lolića; to je zapravo bila njegova diplomska predstava. To je jedan mladi, vrlo talentirani dečko. Napravio je ,Posljednja tri dana u životu Kutra Cobaina‘, što je jedna vrlo atraktivna predstava. Onda je bilo po prvi put Nacionalno letonsko kazalište iz Rige. Zatim su bili Belgijanci, sinoć, sa dva komada Agote Kristof. I večeras je Državno kazalište ,Oradea‘ iz Rumunjske, završavamo festival sa Sofoklo-Euripidovom ,Elektrom‘, u režiji Mihaila Manitua.“
Novinarka Riječkog „Novog lista“ i kazališna kritičarka Svjetlana Hribar kaže da su Riječani sinoć dugim aplauzom sjajno primili i visoko ocijenili crnogorsku komornu dramu Egona Savina na tekst Edwarda Bonda „Nigdje nikog nemam“, u kojoj glume Podgoričanka Varja Đukić, Novosađanin Boris Isaković i Nikola Ristanovski iz Makedonije:
„Karakteristika tog podgoričkog teatra je da on nekako širi teatarske granice. Autori predstave su Egon Savin redatelj, scenu i kostime je radio Miodrag Tabački, dva vrhunska umjetnika koja dolaze iz Srbije. To je jedna šarena, gotovo internacionalna podjela, koja je dala izvanredan rezultat, u jednom vrlo zatvorenom tekstu koji se bavi crnim prognozama naše budućnosti. Iznenadilo me da ju je publika ocijenila toliko visokom ocjenom – ta predstava joj je na drugom mjestu. A ove godine naprosto nije mogla pobijediti riječku predstavu ,Ćelava pjevačica‘, Ionesco, redatelj je Lary Zappia, Riječanin. Ta predstava je dvanaest godina na repertoaru i reprizirala se osamdeset puta.“
Nenad Šegvić izdvaja i makedonsku predstavu Dejana Dukovskog „Ta druga strana“:
„To je isto sjajna predstava, u jednoj briljantnoj režiji Slobodana Unkovskog. Pojavila se jedna masa najznačajnijih režisera, od Unkovskog, Arpada Schillinga do Galine Poliščuka. Dakle, jedna generacija sjajnih režisera, čiji je nedostatak kod nas u Hrvatskoj, nažalost, sad veliki problem. „
Uz pokojnog Dalibora Foretica, Nenad Šegvić je i osnivač Festivala malih scena u Rijeci, koji je, kaže, u dvanaest godina postojanja odgojio i svoju posebnu publiku:
„Sva publika koja je bila na predstavi, ostaje na tim famoznim okruglim stolovima. Čak ljudi koji nisu mogli doći na predstavu jer nisu imali ulaznice, dođu uveče nakon predstave na te okrugle stolove koji su vrlo zanimljivi. Dolaze ljudi iz Slovenije, rezerviraju karte telefonski, ljudi iz Zagreba… Tako da se osjeća jedna prava teatarska atmosfera kakva bi trebala biti. Malo da se vidimo, da popričamo što radimo na jednoj, drugoj, trećoj, četvrtoj strani i tako dalje.“
„Iz Hrvatske je bilo Dramsko kazalište ,Gavela‘ sa tekstom Lade Kastelan ,Prije sna‘. Zatim je bila sjajna mađarska predstava, danas jednog od najatraktivnijih režisera Arpada Schillinga, sa Čehovljevim ,Galebom‘. Onda je bio ,Atelje 212‘ iz Srbije i Crne Gore sa ,Velikom bijelom zavjerom‘ Miloša Lolića; to je zapravo bila njegova diplomska predstava. To je jedan mladi, vrlo talentirani dečko. Napravio je ,Posljednja tri dana u životu Kutra Cobaina‘, što je jedna vrlo atraktivna predstava. Onda je bilo po prvi put Nacionalno letonsko kazalište iz Rige. Zatim su bili Belgijanci, sinoć, sa dva komada Agote Kristof. I večeras je Državno kazalište ,Oradea‘ iz Rumunjske, završavamo festival sa Sofoklo-Euripidovom ,Elektrom‘, u režiji Mihaila Manitua.“
Novinarka Riječkog „Novog lista“ i kazališna kritičarka Svjetlana Hribar kaže da su Riječani sinoć dugim aplauzom sjajno primili i visoko ocijenili crnogorsku komornu dramu Egona Savina na tekst Edwarda Bonda „Nigdje nikog nemam“, u kojoj glume Podgoričanka Varja Đukić, Novosađanin Boris Isaković i Nikola Ristanovski iz Makedonije:
„Karakteristika tog podgoričkog teatra je da on nekako širi teatarske granice. Autori predstave su Egon Savin redatelj, scenu i kostime je radio Miodrag Tabački, dva vrhunska umjetnika koja dolaze iz Srbije. To je jedna šarena, gotovo internacionalna podjela, koja je dala izvanredan rezultat, u jednom vrlo zatvorenom tekstu koji se bavi crnim prognozama naše budućnosti. Iznenadilo me da ju je publika ocijenila toliko visokom ocjenom – ta predstava joj je na drugom mjestu. A ove godine naprosto nije mogla pobijediti riječku predstavu ,Ćelava pjevačica‘, Ionesco, redatelj je Lary Zappia, Riječanin. Ta predstava je dvanaest godina na repertoaru i reprizirala se osamdeset puta.“
Nenad Šegvić izdvaja i makedonsku predstavu Dejana Dukovskog „Ta druga strana“:
„To je isto sjajna predstava, u jednoj briljantnoj režiji Slobodana Unkovskog. Pojavila se jedna masa najznačajnijih režisera, od Unkovskog, Arpada Schillinga do Galine Poliščuka. Dakle, jedna generacija sjajnih režisera, čiji je nedostatak kod nas u Hrvatskoj, nažalost, sad veliki problem. „
Uz pokojnog Dalibora Foretica, Nenad Šegvić je i osnivač Festivala malih scena u Rijeci, koji je, kaže, u dvanaest godina postojanja odgojio i svoju posebnu publiku:
„Sva publika koja je bila na predstavi, ostaje na tim famoznim okruglim stolovima. Čak ljudi koji nisu mogli doći na predstavu jer nisu imali ulaznice, dođu uveče nakon predstave na te okrugle stolove koji su vrlo zanimljivi. Dolaze ljudi iz Slovenije, rezerviraju karte telefonski, ljudi iz Zagreba… Tako da se osjeća jedna prava teatarska atmosfera kakva bi trebala biti. Malo da se vidimo, da popričamo što radimo na jednoj, drugoj, trećoj, četvrtoj strani i tako dalje.“
