Dostupni linkovi

logo-print

Amerika (ni)je rad i znoj


Na pitanja slušalaca, koja su ostala iz prehodne emisije, odgovara pravnica Snježana Cepić iz Mreže za pružanje besplatne pravne pomoći pod nazivom „Vaša prava“, ured u Prijedoru:

RSE: Prvo pitanje se odnosi na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, a postavila ga je grupa radnika jednog bosanskohercegovačkog preduzeća, koji smatraju da se njihova prava krše zbog toga što ih rukovodstvo ne želi vratiti na prijeratna radna mjesta, a oni smatraju da je nacionalna pripadnost razlog za to. Zatim navode: „Ima tu i mnogo drugih problema. Želimo se žaliti Sudu za ljudska prava u Strazburu, ali ne znamo da li žalba može biti kolektivna, to jest grupna? Takođe, da li se za radno pravo može tražiti zaštita Suda u Strazburu?“

CEPIĆ: Pitanje je neprecizno jer se prije svega ne zna s kojeg područja se ova grupa radnika javlja. Zakon o radnim odnosima Federacije BiH je svojim članom 143 regulisao da se radnik može prijaviti u roku za povratak na posao ili za isplatu otpremnine. Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostaće u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Radi se, znači, o zaposleniku koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine. Jako slično je ovu problematiku regulisao i Zakon o radu Republike Srpske članom 152, međutim ovaj zakon ovog entiteta je regulisao da se radniku koji se zatekao na poslu, ustvari u radnom odnosu, dana 31. decembra 1991. godine, može isplatiti samo otpremnina. Zbog toga ne znam na koji dio da se usmjerim, znači ne znam da li da se usmjerim na Zakon o radu Federacije BiH ili Zakon o radu RS-a. Međutim, pošto je pitanje postavljeno uopšteno, da radnici misle da se njihova prava krše na nacionalnoj osnovi, ja bih samo voljela da spomenem Ustav Republike Srpske, koji svojim članom 10 i članom 39, te Zakonom o radu, član 5, i Zakonom o zapošljavanju RS-a, također i Federacije BiH, zabranjuje neravnopravan tretman, odnosno diskriminaciju lica zbog rase, boje kože, pola, jezika, religije, političkog i drugog opredjeljenja, imovnog stanja i tako dalje, da ne nabrajam više. Zakonom je, znači, regulisano da je zabranjena diskriminacija i povreda osnovnih prava, međutim svjedoci smo da se ta prava veoma često krše. Pošto je jedan dio pitanja vezan za zaštitu ljudskih prava u Strazburu, ja bih samo navela da pojedinac može tražiti zaštitu samo onog navodno prekršenog prava koje je priznato i garantovano Konvencijom ili njenim protokolima broj 1, broj 4, broj 6, 7, 12 i 13. Što se tiče toga da li se tužba može podnijeti pojedinačno ili kolektivno, to jest tražiti zaštitu svojih prava u Strazburu, također bih navela da se može podnijeti kolektivna tužba, s tim što se mora znati ko je punomoćnik, ustvari grupa mora odrediti svog punomoćnika, navesti njegovu tačnu adresu, vezano i za prijem i za dostavu pismena i svega ostalog. Ova grupa radnika vjerovatno zna gdje se nalaze naše kancelarije, pa bi ih molila, u zavisnosti s kojeg su područja, da provjere gdje se nalaze kancelarije „Vaša prava“ i da se obrate pravnicima ili u mobilnoj kancelariji ili u glavnoj kancelariji. Mogu i da se jave na naš broj telefona ovdje u kancelariji u Prijedoru: 052 241 290 i da traže mene, znači Snježanu Cepić, da mi kažu iz kojeg grada zovu, a ja ću da provjerim kad, u koje vrijeme, dolazi mobilni tim na to područje ili da li postoji kancelarija koja radi normalno radno vrijeme od 8:30 do 16:00.

RSE: Naredno pitanje se odnosi na povrat imovine u Bosanskom Novom – Novom Gradu, dosta je opširno, predlažem da ga ne prenosimo jer je u cijelosti upućeno gospođi Cepić. Uglavnom, radi se imovini koja je morala biti poklonjena drugim osobama kako bi se obezbijedio izlazak iz grada i do sada ona nije vraćena.

CEPIĆ: Imamo porodicu koja je do 1992. godine živjela na području Bosanskog Novog i koja je zbog ratnih uslova morala svoje prebivalište da napusti, znači svoju imovinu je morala da daruje nekom drugom da bi mogla dobiti potvrdu da slobodno da napusti svoje prebivalište. Znamo da je Dejtonskim mirovnim sporazumom regulisano da su svi ugovori koji su zaključeni od 1992. godine ništavni. Ja ne znam šta je navedena osoba pokušala da uradi i uradila vezano za povrat te imovine, ali ja bih je zamolila da dođe u našu kancelariju, u ponedjeljak ili srijedu u Novom Gradu, to jest Bosanskom Novom, gdje je pravnica na terenu, znači u sklopu mobilnog tima, u prostorijama opštine, u velikoj sali. Ili da se direktno javi u kancelariju ovdje u Prijedoru, u ulici Save Kovačevića broj 12. Pitanje je zaista jako opširno, dato je dosta činjenica, ali pitanje konkretno kao pitanje nije definisano, tako da bih zamolila navedenu osobu, koja je postavila ovo pitanje, da kompletnu dokumentaciju kojom raspolaže donese i da dođe u naše kancelarije sa svom tom dokumentacijom, pa ćemo posvetiti veću pažnju tom pitanju, pokušati da odgovorimo klijentu i pomoći mu, kako bi ušao u prosijed svoje imovine. Tako da bih zaista zamolila klijenta da nam se javi.

Na vaša pitanja odgovarala je Snježana Cepić, iz nevladine organizacije „Vaša prava“ koja građanima pruža besplatnu pravnu pomoć i čiji se uredi nalaze širom Bosne i Hercegovine.

* * * * *

Kako teče povratak Srba u Mostar? O tome razgovaramo sa Vujadinom Berberovićem, predsjednikom istoimenog udruženja koje je registrovano 1999. godine, a s radom je počelo godinu ranije, kada je započeo povratak izbjeglica srpske nacionalnosti:

RSE: Kada ste se vi vratili, gospodine Berberoviću?

BERBEROVIĆ: Vratio sam se 1998. godine, evo sad će punih sedam godina. To je bio prvi povratak uopšte i na područje grada Mostara i na područje ovog kantona.

RSE: Gdje se vratili?

BERBEROVIĆ: U naselje Ortiješ, južna zona grada.

RSE: U kakvom je stanju bio Ortiješ kad ste se vratili?

BERBEROVIĆ: Totalno zapušten, sve je bilo devastirano, tako da smo krenuli praktično od nule – bez struje, bez bilo čega. Improvizovali smo jednu do dvije veće kuće, gdje smo napravili kolektivni smještaj, gdje smo sve radili na bazi kolektiva i čini mi se da je upravo to i dalo dobre rezultate. Svi smo zajednički išli na raščišćavanje, žene bi pripremale hranu, kuhalo se, čistilo, radilo se sve ono što u jednom kolektivu može da bude.

RSE: Pobijedila je zapravo vaša želja da se vratite.

BERBEROVIĆ: To je bila najveća snaga, ta želja svih nas da ponovo živimo u svojim kućama, u svojim naseljima, na kraju i u svom gradu, jer ovo je i naš grad.

RSE: Koliko se od tog vremena do danas Ortiješ promijenio?

BERBEROVIĆ: Slika ne samo Ortiješa, nego i drugih naselja, u koja su se ljudi, u jedno za drugim, vraćali, drastično se promijenila. Možda je proces samo usporen, sporije ide nego što smo očekivali, ali kuće su obnovljene, obnovljena je infrastruktura, dosta je urađeno na održivom povratku. Međutim, naš trenutno osnovni problem je ekonomski položaj. Uz sve ono drugo, ali ekonomski položaj je osnovni problem jer je mali broj ljudi uspio da dobije posao. To je ključni problem, ali kojem smo i sami doprinijeli. Prije svega, nismo se politički organizovali na najbolji način i čim to nismo uradili, onda ni osobe koje nas zastupaju ne rade kako treba. Ono što se zasigurno moglo iskoristiti i bolje i kvalitetnije, to je da bude uposlenost prema popisu iz 1991. godine. Jedino je nešto urađeno sa mladim policijskim kadrom, ali ne i u administraciji Ministarstva unutrašnjih poslova. Trebalo je da se uposli dosta u zdravstvu i u školstvu, što bi zasigurno doprinijelo još kvalitetnijem povratku omladine. U prošlom sazivu u Gradskom vijeću, od trideset vijećnika, osam su bili Srbi. Prema tome, njihov glas je mogao biti daleko jači i kvalitetniji. A znamo svi u kakvom se trenutno stanju grad nalazi, u kakvom smo položaju mi i sa kakvim teškoćama se suočavamo. Njihov glas je mogao biti presudan. Mi smo na periferiji političkih zbivanja. Sada već imamo trideset i pet vijećnika u Gradskom vijeću, gdje je po Statutu omogućeno da četiri budu iz reda srpskog naroda. I sami možete procijeniti šta to znači, koliko smo daleko manje zastupljeni, koliko se naš glas daleko manje sada osjeti.

RSE: Koliko se Srba vratilo u Mostar?

BERBEROVIĆ: Na područje ranije opštine Mostar, vratilo se skoro sedam hiljada predratnih stanovnika srpske nacionalnosti. Značajniji povratak je bio i na područje Čapljine, nešto manje Stoca. U Ravno i Konjic je povratak simboličan. Tako da se, prema našim pokazateljima, vratilo oko devet hiljada na područje ovog kantona, a oko desetak hiljada Srba živi na ovim prostorima. A po popisu iz 1991. godine, ovdje je živjelo 40 hiljada Srba. Imamo zbilja jako veliki broj zainteresovanih za povratak, mladih porodica s djecom, ali za njihov povratak nedostaje ekonomska sigurnost. Međunarodne organizacije skoro da su prestale s obnovom, to se prenosi na domaće institucije vlasti, međutim one ni blizu ne izdvajaju dovoljno sredstava, i to je ono što nas posebno zabrinjava. Sve te izjave ministara, i entitetskih i državnih, to su izjave koje samo trebaju da umire te ljude. To se prenosi iz godine u godinu, izjave su iste – radiće se toliko i toliko, ali se ništa ne događa. A sigurno da najmanje dvije hiljade porodica željno čeka da se vrati na ova područja. A ako uzmemo da se u ovom momentu za područje Mostara, pa i šire, pominje da će se obnavljat oko četrdesetak kuća kroz projekat „Sutra 2, možete i sami procijeniti šta to znači. To su mrvice, ako uzmemo da se ranije u samo jednom povratničkom naselju obnavljalo pedeset ili više kuća. To je samo da bi se o nečem govorilo. Pa dok to izjavi državni ministar, pa entitetski, pa kantonalni…“

RSE: Vrijeme prolazi. Evo deseta je godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, zaista je neshvatljivo da je toliki broj kuća još uvijek u užasnom stanju.

BERBEROVIĆ: Mislim da stvar konačno treba da preuzmu domaće institucije vlasti, ali da rade na pravi način. Masa je uposlenih u nekakvim ministarstvima, u regionalnim centrima, opštinama, nema više ko ne radi oko povratka i povratnika, i koliko se samo tu troúi sredstava na zakupninu prostora, vozila… Znači, od čitave sume, sigurno preko devedeset posto oni sami potroše za svoje potrebe, a neka minimalna sredstva dođu do samih korisnika. Da ne kažem da se nisu uspostavile ni neke kvalitetnije kreditne linije, nismo više ni mi sami zato da to bude ona čista donacija, nepovratna sredstva. Neki kvalitetan kredit, sa nekom malom kamatom, uz razuman grejs period, sigurno da bi veći broj povratnika rado uzimao i ulagao u ono što smatra da bi mu omogućilo da živi. Ne vidimo da išta konkretnije, ni država, ni entitetske vlade, po tom pitanju rade.

RSE: Vaše udruženje se ujedinilo ili povezalo aktivnost sa još nekim drugim.

BERBEROVIĆ: Imamo na ovom širem području još udruženje Srba povratnika u Čapljinu i u Stolac. Naša tri udruženja su potpisala sporazum o zajedničkom istupanju, traženju sredstava, isti su nam interesi, isti su nam problemi i zašto da se sukobljavamo. Samo zajedničkim nastupom možemo nešto značajnije uraditi kako bi bili ravnopravni na ovom području.

* * * * *

U seriji u kojoj objašnjavamo šta trebaju sadržavati različiti ugovori, danas obrađujemo Ugovor o zajmu. Pripremio pravnik Milan Račić, Američki komitet za izbjeglice, Kancelarija u Podgorici.

UGOVOR O ZAJMU

Ugovor o zajmu je takav ugovor kojim se zajmodavac obavezuje da preda u svojinu zajmoprimca određenu količinu novca ili kojih drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari, iste vrste i istog kvaliteta.

Prema tome, predmet zajma su novac i druge zamjenjive stvari.
Zajmoprimac se može obavezati da uz glavnicu duguje i kamatu.
U ugovorima u privredi zajmoprimac duguje kamatu i ako ona nije ugovorena.

Obaveza zajmodavca je da preda određene stvari u ugovorenom vremenu, a ako rok za predaju nije određen, onda kada to zajmoprimac traži.

Što se tiče odgovornosti zbog nedostatka pozajmljenih stvari, zajmodavac je dužan naknaditi zajmoprimcu štetu koja bi mu bila prouzrokovana zbog materijalnih nedostataka pozajmljenih stvari.
Zajmoprimac je obavezan da vrati u ugovorenom roku istu količinu stvari, iste vrste i kvaliteta, a ako rok stranke nisu odredile, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam po isteku primjerenog roka a koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčevog traženja da mu se zajam vrati.

Ako u zajam nije dat novac, a ugovoreno je da će zajmoprimac vratiti zajam u novcu, zajmoprimac je ipak ovlašćen da po svom izboru vrati pozajmljene stvari ili iznos novca koji odgovara vrijednosti tih stvari u vrijeme i u mjestu koji su ugovorom određeni za vraćanje.

Isto važi i za slučaj kad nije moguće vratiti istu količinu stvari, iste vrste i istog kvaliteta. Zajmoprimac može odustati od ugovora prije nego što mu zajmodavac preda određene stvari, ali ako bi zbog toga bilo štete za zajmodavca, dužan je štetu nadoknaditi.

I prije roka određenog za vraćanje, zajmoprimac može vratiti zajam, ali je dužan obavijestiti zajmodavca unaprijed o svojoj namjeri i naknaditi mu štetu.

Takozvani namjenski zajam postoji onda ako je ugovorom određena svrha u koju zajmoprimac može upotrijebiti pozajmljeni novac. Ako ga, pak, upotrijebi u neku drugu svrhu, zajmodavac može izjaviti da raskida ugovor.

* * * * *

Kako je jedna porodica, američki san zamijenila bosanskom javom?

Samir i Nisveta Hadžikadunić zarađivali su u Sjedinjenim Američkim Državama oko hiljadu dolara sedmično. U Sent Petersburgu na Floridi sa dvoje djece živjeli su u kući sa bazenom u dvorištu, imali su dva automobila. Nakon blizu šest godina provedenih u Americi, i pored takvih uslova za život, Samir i Nisveta odlučili su da se zajedno sa djecom vrate u dobojsko prigradsko naselje Plane:

„Ja nisam ni otišao da se ne vratim. Otišao sam 1998. godine da se situiram, da uzmem pasoš i da se onda vratim.“

„Mnogi misle da se u Americi lako dolazi do para, međutim to nije tako. U Americi se puno radi, puno si odsutan iz kuće, od djece, tako da to i nije neki život.“

„Nakon povratka, komšije su govorile da sam lud“, priča Samir, međutim njegova majka Fehrija ne misli tako:

„Jedva sam čekala da dođu i sad sam zadovoljna. Rekla sam im da i ovdje ima života, da se i ovdje živi.“

U okolini Doboja Samir se želi baviti stočarstvom:

„Kao prvo sam sredio stambeno pitanje. Više mi ne treba ni igla u kući, imam sve. To sam i nastojao da napravim dok sam bio u Americi, kad dođem da se mogu posvetiti samo poslu. Napravio sam i farmu od svojih sredstava, nisam uzimao nikakve kredite. Ja i brat radimo popola, pošto je i on bio vani. Napravljena je za četrdeset grla. Farma je gotova, samo što nismo krenuli.“

Moralo se raditi i na Floridi. Važno je imati neki cilj u životu, dodaje Nisveta:

„Probaćemo s ovim što sad trenutno radimo. Ako ne bude išlo, pokušaćemo nešto drugo.“

I djeca su se, kažu njihovi roditelji, navikla na bosanski način života. Kćerka je učenica sedmog razreda, dok mlađi Haris ide u četvrti razred osnovne škole:

„U Americi jeste bilo lijepo, ali djeca se nisu mnogo igrala vani, nismo imali baš puno društva, a ovdje imamo.“

Kako ti je ovdje u školi?

„Lijepo. Malo teško, ali navikao sam se.“

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG