Dostupni linkovi

Višak prošlosti, a ne istorije


U serijalu Radija Slobodna Evropa o antifašističkoj tradiciji na prostoru bivše Jugoslavije povodom šezdesetogodišnjice pobede nad fašizmom, čujmo stav jednog istoričara. Problem Balkana nije u višku istorije, već zapravo u njenom manjku, tačnije u odsustvu kritičke istoriografije koja ne traži krivce, nije ničija služavka, nego ozbiljno istražuje i ne boji se onoga što će pronaći, kaže za Radio Slobodna Evropa Stevan Pavlović, profesor istorije na britanskom univerzitetu Southampton. Autor je, između ostalog, knjiga „Istorija Balkana“, „Srbija - Istorija iza imena“, kao i mnogih drugih dela o Balkanu. Mada je poreklom Beograđanin, već decenijama živi i stvara u inostranstvu. Najpre se pre rata obreo u Bukureštu, gde mu je otac službovao u diplomatiji Kraljevine Jugoslavije. Za vreme rata, Pavlovićev otac postaje šef Kabineta predsednika Vlade u izbeglištvu Slobodana Jovanovića. Profesor Pavlović je studirao u Francuskoj, potom u Britaniji, gde je i doktorirao, a potom predavao istoriju Balkana na Univerzitetu Southampton i mnogim drugim prestižnim svetskim univerzitetima.

RSE: Gospodine Pavloviću, zašto i dalje postoje kontroverze oko antifašističkih tekovina na prostoru bivše Jugoslavije, dok je u svetu odavno definisano šta je fašizam, šta antifašizam i šta su tekovine antifašističke borbe?

PAVLOVIĆ: Vidite, i u samom vašem pitanju postoji izvesna doza kontroverze. Šta je antifašizam? Može postojati spor oko tog pojma. Ne mislim da je antifašizam u svetu opšte prihvaćen pojam. U marksističkom žargonu, fašizam na neki način obuhvata sve što je protivno komunizmu, tako je i antifašizam pojam komunističkog rečnika. Ne treba zaboraviti da je i istorijskom rečniku fašizam stariji od nacionalsocijalizma. Njegove ideje su bile prostrane i one su, nažalost, i trajnije. Na prostoru nekadašnje Jugoslavije, ne samo da su se odomaćili, već su se donekle i ukorenili ti marksistički pojmovi fašizma i antifašizma i oni se i dalje koriste u današnjem periodu, u današnjem postkomunističkom, antikomunističkom i u mnogome neofašističkom podneblju. Tako da sporovi oko takozvanih antifašističkih tekovina i dalje postoje, zato što su još podsvesno pod uplivom marksističkog tumačenja istorije. A da ne govorimo o pedesetogodišnjem nekritičnom pristupu istoriji tog žalosnog razdoblja od 1941. do 1945. godine, kada je otpor prema okupatorima ustvari bio samo jedan od mnogobrojnih sastava jednog vrlo složenog ratnog doba. Samo da nabrojim nekoliko tih delova rata, recimo trajnost i trenutnost opredelenja, ideološke, klasne razlike, nacionalna osećanja, verske pripadnosti, raznovrsnost režima na prostoru Jugoslavije… Naklonost prema ovim ili onim spoljnim pitanjima, razumevanje ili nerazumevanje opštih tokova rata, sve se to ne može svesti na prosto fašističko-antifašističko dvojstvo.

RSE: Istovremeno i predratna istoriografija – mislim na period pre Drugog svetskog rata – bila je sklona nacionalnoj mitomaniji, bez obzira na kritičke pravce. Tako da recimo u istoriografiji na prostoru bivše Jugoslavije postoji više nacionalnih i ideoloških istina, a ne opšte prihvaćenih stanovišta šta se desilo na primer 1941. godine, kakva je bila uloga partizana, četnika, ustaša, što se razlikuje u zavisnosti od nacionalne pripadnosti i ideološkog opredjeljenja. Tako da su recimo neki, tako da kažem, protagonisti za jedne zločinci, a za druge su nacionalni heroji. Generalno, da li je problem u višku istorije koji mali prostor, kao što je balkanski, ne može da konzumira?

PAVLOVIĆ: Problem nije toliko u višku istorije koji mali narodi na tom tesnom terenu ne mogu da svare, već je, po meni, problem u višku prošlosti, dakle ne toliko istorije koliko prošlosti; prošlosti koja se tumači tako da može da služi jednoj politici, jednoj ideologiji, jednom režimu. A naravno, to nije izmišljotina komunističkih režima, niti je to karakteristika jugoslovenskih naroda. Danas problem nije u višku, već u manjku istorije, to jest zaista kritičke i odgovorne istoriografije, koja ne traži krivce, koja ne daje očekivane odgovore, koja nije ničija služavka, već nauka koja stalno i jedino ispituje i ne boji se onoga što može da pronađe. Zato bih rekao da je potrebno da istoriografija bude potpuno slobodna, kao i sve druge nauke, bile one egzaktne ili manje egzaktne. E sad, što se tiče savremene istorije, mi sada govorimo o Drugom svetskom ratu, potreban nam je zaista i neki vremenski otklon. Iako sam mišljenja da je nekad suvše rano da se počne sa istraživanjem, kao što, uostalom, ishod istraživanja nikada ne može biti konačan. Ne zaboravite da je recimo i u Francuskoj i u Nemačkoj – da uzmemo samo dva primera van nekadašnjeg jugoslovenskog i van nekadašnjeg komunističkog prostora – bilo potrebno dugo vremena nakon 1945. godine da se sve osvetli. Da se vratimo na prvi deo vašeg pitanja – zašto u komunističkoj Jugoslaviji nije bilo kritičkog odnosa prema zbivanjima Drugog svetskog rata? prvenstveno zato što je posleratni režim zasnovao svoj legitimitet na sopstvenoj, opštenarodnoj i opštejugoslovenskoj borbi, na svojoj vojničkoj, diplomatskoj i moralnoj pobedi. Osim toga, Jugoslavija je uvek predstavljana kao važan činilac u ratnim zbivanjima. Istorija tog razdoblja je bila potpuno u službi režima. Nažalost, kritičnija i odgovornija promišljanja su počela tek posle Titove smrti i ta odgovornija tumačenja su se razvijala uporedo sa raspadom režima i države. Tako da je preispitivanje brzo postalo oružje za nova i suprotna nacionalistička tumačenja, koja su bila i antikomunistička. Tako je ispalo da su svi pokreti koji su se za vreme dominacije Hitlerovog rajha protivili komunizmu, bili odobravani, pa i donekle rehabilitovani, i nažalost – što desnije, to bolje u tom rehabilitovanju.

RSE: Dakle, s jedne strane imamo tu komunističku mitomaniju, odnosno komunističku ideologiju, a s druge strane nacionalnu mitomaniju. Tako da u istoriji balkanskih naroda postoje krajnosti. Nema nečega što se zove kritičko promišljanje, kako u ozbiljnom političkom pristupu, tako i u samoj istoriografiji. Možda je, recimo, poslednji primer nedavno obeležavanje šezdesete godišnjice proboja poslednjih zatvorenika u Jasenovcu. Imali smo u vezi toga dva događaja, jedan u Republici Srpskoj, drugi u samoj Hrvatskoj, i na oba skupa su se čule različite brojke o broju poginulih.

PAVLOVIĆ: I tu je opet istorija donekle u službi ideologije. Sad nije više toliko u službi neke političke ideologije, koliko je u službi nacionalnih tumačenja. Sličan spor se vodi oko jermenskog genocida. Taj spor se vodi dugo i još će se voditi. Ali opet bi trebalo istoriju ostaviti potpuno istoričarima.

RSE: Kako izaći iz tog balkanskog začaranog kruga, tih krajnosti?

PAVLOVIĆ: Istorija teče, ali retko teče u pravoj liniji, niti uvek teče vidljivo. Ona se ne ponavlja, ma koliko nam se činilo da neki sticaj okolnosti liči na recimo neki raniji sticaj okolnosti. Ali jedno je sigurno, gledanjem iza sebe, ne može se ići napred. E sad, da li ima balkanskog začaranog kruga? Rekao bih da se radi o naročitoj viziji kroz sve više ograničeno tumačenje prošlih događaja. Istorija se teško deli na vremenska poglavlja, a još se teže da isticati prema promenljivim geografskim i etničkim prostorima. Ako upotrebimo neku širu viziju, možemo da vidimo kako su se drugi izvukli iz začaranih krugova. Posle pada nacističkog rajha i posle pada komunizma i Sovjetskog Saveza ili posle nestanka raznih levih i desnih diktatura, na kraju krajeva i na Balkanu ima primera izlaska iz začaranog kruga. Osnovno pitanje za budućnost jeste – da li društva u trenutno začaranom krugu mogu da shvate da i drugi imaju strahove, patnje, težnje; da li su i drugi u dosta sličnoj situaciji, da li su voljna društva da kolektivno, zajedno sa sličnima, pristupe sutrašnjici i da li su voljna da prime kompromisna rešenja gde niko nije pobednik ili pogođen? Nikad nije sramno priznanje grešaka.
XS
SM
MD
LG