Dostupni linkovi

logo-print

60 godina od pobjede nad fašizmom


SRBIJA: ANTIFAŠISTIČKO NASLEĐE POD NOGAMA

Šezdesetogodišnjicu pobede nad fašizmom većinska Srbija dočekuje u znaku temeljnog preispitivanja svoje antifašističke tradicije. Nakon što je u republičkom parlamentu svečano ustanovljena Ravnogorska spomenica, čime su saborci generala Dragoljuba Mihailovića u pravima izjednačeni sa partizanima, više nije bilo nikakve dileme da je napravljen oštar zaokret. Gotovo preko noći je bačeno pod noge dosadašnje nasleđe antifašizma, da bi se te iste vrednosti tražile u ideologijama sa desničarskim predznakom.



Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Todor Kuljić:

„Evo ovih dana upravo srpska kultura sećanja je u znaku vrlo spornog antifašističkog jubileja. Radi se o tome da se antifašizam nacionalizuje, a zatim da se i relativizuje. To se pre svega ogleda u pokušajima i javnim debatama da se četnički pokret Draže Mihailovića proglasi i proglašen je za ravnopravan antifašistički subjekt. Srbi su nacionalizovali antifašizam preko uvođenja ravnogorske spomenice. Nacionalni antifašizam pak pokušava da se prilagodi Evropi time što će vlastitu naciju prikazati kao autentičnu antifašističku. To je vrlo problematičan pokušaj. Teško je uopšte i zamisliti da neki radikalni nacionalista može biti antifašista.“

Time se Srbija, kako primećuje istoričar Branka Prpa, našla među retkim zemljama koje sumnjaju u ono što je za druge neupitno:

„Ono što se u Evropi apsolutno tabuiziralo i što se smatra civilizacijskim dostignućem Evrope, to je antifašistička borba. Ni u jednoj evropskoj državi ne postoji pokušaj rehabilitacije fašizma, odnosno nacizma. Ne postoji pokušaj da se pozicija krvnika i žrtve zameni na način da se rehabilituje krvnik, a žrtva optuži.“

Da je Srbija u susret velikom jubileju pobede nad antifašizmom krenula nekim suprotnim putem od ostalih zemalja, uveren je i nekadašnji politički komesar 1. bataljona 1. proleterske brigade, partizan i narodni heroj Jovo Kapičić:

„Partizanska antifašistička tradicija više ne postoji. Ova vlast se odrekla 7. jula, Dana ustanka, a to je najslavniji događaj u novijoj istoriji srpskog naroda, odrekla se jednog veličanstvenog ustanka.“

S tim se, međutim, neće složiti penzionisani nastavnik Milomir Tanasković, jedan od nekolicine pripadnika Ravnogorskog pokreta koji je dočekao da stekne pravo na penziju za svoje ratne zasluge u četničkim jedinicama:

„I jedni i drugi smo bili antifašistički pokret. To je suština. Ne može niko da na kaže ,oni su izdajnici‘, ,oni su kolaboracionisti‘.“

Takav pokušaj novog utemeljenja antifašizma prihvatila je posljednjih godina u Srbiji i oficijelna istoriografija, pre svega ona koja ispisuje stranice novih školskih udžbenika. U knjigama gde su četnici proglašeni za glavnu snagu u dizanju ustanka, a partizani opisani kao ideološki fanatici, jedan od autora bio je i viši naučni saradnik Instituta za noviju istoriju Kosta Nikolić:

„Mislim da su komunisti nacionalni izdajnici, a kažem da su ravnogorci branili zapadnu demokratiju u Jugoslaviji. Istorijska činjenica je da je dolazak komunista značio urušavanje liberalnog društva Kraljevine Jugoslavije i većinski orijentisanog civilizacijskog razvoja prema Zapadu, Zapadnoj Evropi. Tada je ušao Istok u ovu zemlju, preko komunista. Sve što su komunisti zamerali četnicima, to su mogli da zameraju i sebi.“

No, možda najveću konfuziju oko toga ko će u Srbiji biti proglašen za nosioca antifašističkog pokreta, uneo je nedavni zahtev ministra spoljnih poslova Srbije i Crne Gore Vuka Draškovića da Sjedinjene Američke Države napokon predaju orden Legije časti kojim je svojevremeno odlikovan Dragoljub Mihailović. Publicista Bogoljub Pejičić:

„Lično Hari Truman je dodelio 1948. godine najviše odlikovanje koje se jednom strancu može dodeliti, đeneralu Draži Mihailoviću, i priznao Ranvogorski pokret kao antifašistički. E sad, što je u to vreme vladala hladnoratovska podela, što je politička mapa bila takva kakva je bila, niko nije ni pokušavao da sledi Ameriku, pogotovo ne ovde, u zemlji koja je bila u komunističkom okruženju i koja je sama bila komunistička.“

Bivši partizanski komadant Jovo Kapičić:

„Oni su to odlikovali, ko zna kako su odlikovali. Ja ne znam da to odlikovanje i postoji. Možda je neko pošao tamo i izmolio. Četnički pokret je kvislinški pokret. Četnički pokret smo mi zvali slugama okupatora. Mnogi od njih su izginuli kao sluge okupatora u direktnim sukobima s partizanima. Vodili su borbu protiv partizana uz pomoć okupatorskih snaga, kao njihova pripomoć, kao sluge.“

No pre nego što je razrešen sukob, koji u Srbiji traje već decenijama, politička elita ga je presekla onako kako joj je odgovaralo u ovom trenutku. Prethodno na bilo koji način nije pokrenuta, na šta upozorava profesor Filozofskog fakulteta Todor Kuljić, stručna rasprava o ovim krajnje osetljivim pitanjima koja određuju sudbinu jedne zemlje:

„Bilo bi, naravno, normalno i prirodno da je nauka tu rekla svoju reč i da je tu bilo nekih naučnih skupova, da su pre svega raščišćeni kriteriji oko toga šta je fašizam, a šta je antifašizam. Da smo se jasno složili oko tih kriterija, onda bi verovatno i neke druge stvari postale jasnije. Međutim, u politici stvari teku obrnutim redom. Trebalo je pre svega prikazati i srpski nacionalistički pokret kao antifašistički da bi se preko četnika ušlo u Evropu i da bi se konačno zauvek kastrirala ta nadnacionalna fašistička borba partizanskog pokreta. Jer nijedna nacionalna država na zapadnom Balkanu – nije to samo srpski slučaj – neće preko partizana u Evropu. Ona hoće preko vlastitog, iskonstruisanog, nacionalnog, antifašističkog pokreta da uđe u Evropu i da nove generacije vaspitava pre svega u duhu nacionalnog, a ne nadnacionalnog antifašizma, iako je u stvarnosti ovaj drugi bio daleko dominantniji i značajniji.“

Prve posledice tog kursa kojim je zaplovila Srbija, uprkos tome što je režim Slobodana Miloševića postao deo prošlosti, već se mogu jasno videti. Ironijom sudbine one dolaze u prvi plan upravo u trenutku, kako primećuje profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Todor Kuljić, kada se širom sveta obeležava Dan pobede nad fašizmom:

„Ta relativizacija antifašizma, taj pokušaj nacionalizovanja antifašizma, verovatno će oslabiti kritiku nacionalizma. To je proces koji ide polako, postupno, kroz srednjoškolske udžbenike, zatim kroz političku socijalizaciju. I po mom mišljenju, on će i ono malo što je ostalo na Balkanu od kritike nacionalizma, odozdo minirati. Ako se to evropski priznato rodoljublje, kao što je antifašizam, nacionalizuje, onda će nacionalizam biti potpuno normalizovan. Ta nacionalizacija antifašizma će biti najpogubnija.“

* * * * *

BIH: FAŠIZAM NIJE DEFINITIVNO PORAŽEN

Bosna i Hercegovina nije raščistila sa prošlošću i sa ulogom antifašista tokom posljednjih pola decenije, tvrde naši sagovornici. U trenutku kada su sve zemlje svijeta raščistile šta znači i koliko je žrtava odnio fašistički pokret, u Bosni i Hercegovini se pokušava relativizirati antifašistički pokret koji se izjednačava sa komunizmom.



Iako su u Bosni i Hercegovini vođene najveće bitke u Drugom svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije, u kojima je dokazana opredijeljenost građana u borbi protiv fašizma, šezdeset godina kasnije, pod uticajem zemalja iz susjedstva, propagira se ideja četničkog i ustaškog pokreta, kaže za naš radio predsjednik SUBNOR-a Jure Galić. On zamjera i predstavnicima bosanskohercegovačkih vlasti na indiferentnom odnosu prema preživjelim borcima iz Drugog svjetskog rata:

„U prvom redu ja mislim da mi nismo, naša organizacija i naš pokret, postavljeni u ovom sistemu organizovanja na pravo mjesto. Izjednačeni smo sa ribolovcima, sa ptičarima, ne znam ni ja s kim sve nismo. Prema tome, nemamo pravo mjesto.“

Pojave veličanja četničkog i ustaškog pokreta u BiH prisutne su posebno tokom i poslije završetka rata u zemlji. Tako su u nekim gradovima Hercegovine ulice nazvane po ustaškim ideolozima, dok se na području Republike Srpske slave lik i djelo Draže Mihailovića. Godinama je trajala bitka da se, primjera radi, u Brčkom iz centra grada ukloni statua četničkog vođe.

Ideologiju izjednačavanja partizana sa četnicima posebno propagira Srpska radikalna stranka. Za njenog predsjednika Milanka Mihajlicu još uvijek je ostala nejasna istina o događajima u periodu od 1941. do 1945. godine, te uloga partizanskog i četničkog pokreta:

„Ja sam duboko uvjeren da četnički pokret pripada antifašističkim pokretima. Činjenica je da je u dijelovima BiH gdje je bio organizovan četnički pokret, konkretno srpski narod najmanje stradao. U isto vrijeme je činjenica da je srpski narod stradao najviše upravo u dijelovima gdje je bio snažno organizovan partizanski pokret, recimo na Kozari, gdje poslije Drugog svjetskog rata praktično dvadeset godina nije bilo srpske djece da idu u vojsku. A u isto vrijeme u Krajini, na Kozari, u podgrmečju, u Lici, Baniji, Kordunu i tako dalje, gdje je bio najorganizovaniji partizanski pokret, najviše Srba je odvođeno s tih područja u Jasenovac.“

Mihajlica priznaje kako je sa sedamnaest godina postao član Saveza komunista, da je završio fakultet u Zagrebu, ali, kako kaže, ratni događaji su učinili svoje. Na naše pitanje kako je moguće da čovjek koji je tako mlad postao komunista, radikalno promijeni ideologiju, odgovara:

„Ja sam Srbin, pravoslavac, i to što sam sa sedamnaest godina bio u Savezu komunista ne znači da i tada nisam razmišljao na sličan način kao i danas, kao što su i mnogi Muslimani ili Hrvati razmišljali na sličan način. Na kraju krajeva, da nije tako bilo, siguran sam da do ovog tragičnog sukoba ne bi ni došlo. Ali je činjenica da to što je neko pripadnik neke stranke ili ideologije, pogotovo u mladim godinama, u suštini ne znači da u kasnijoj fazi, u zrelijoj dobi života kada čovjek mnogo više saznaje, ne može promijeniti svoje uvjerenje, pogotovo u vrijeme kad smo živjeli u jednopartijskom sistemu i u vrijeme kada je mogućnost višepartijskog djelovanja i političkog pluralizma bila samo pusta želja.“

Predsjednik Izvršnog odbora Srpskog radikalnog saveza „Dr. Vojislav Šešelj“ Mirko Blagojević, kaže kako historija treba da sudi o ulozi četnika tokom Drugog svjetskog rata. On priznaje da mu je i otac bio pripadnik četničkog pokreta u ovom ratu:

„Moj otac je 1927. godište i bio je jedno vrijeme pripadnik četničkog pokreta. E onda, negdje 1947. godine, kada je služio vojsku, sve vrijeme provedeno u četnicima mu je priznato u vojni rok. Tako da znači da su tih godina četnici bili priznati. Tako da je samo završio obuku i istog momenta otišao kući. Malo je neukusno sada u ovom momentu, kada je nestabilna politička situacija u BiH, potezati takvo pitanje. To pitanje izjednačavanja pokušavaju da isprovociraju i da potegnu to pitanje oni iz drugih tabora, a ne iz srpskog, s ciljem da se, ionako bremenita, politička situacija u BiH dodatno oteža.“

Bosna i Hercegovina se i nakon šezdeset godina od pobjede nad fašizmom bori protiv ove pojave. To dokazuje i posljednji primjer u kojem su mladi Socijaldemokratske partije BiH širom zemlje prikupljali potpise protiv odlaska predsjedavajućeg državnog Predsjedništva Borislava Paravca u Moskvu na obilježavanje šezdesetogodišnjice pobjede nad fašizmom. Razlog osporavanja Paravčevog odlaska je taj što se prvi čovjek države deklariše kao nasljednik četničkog pokreta u BiH i ističe ulogu oca u ovom pokretu. Član Glavnog odbora SDP-a Selim Bešlagić:

„Objektivno, danas u BiH vrlo se malo posvećuje pažnja – govorim o ukupnom političkom stanju – antifašizmu. Osim ovakvih istupa Socijaldemokratske partije ili Udruženja boraca 1941-1945, sve smo zamijenili kritikom vremena u kome smo svi profitirali – od 1945. do današnje 2005. godine. Sad se priča o Jasenovcu, sad se priča o određenim potezima, o Golom otoku i tako dalje. Ja nemam ništa protiv da se priča, ali borba protiv fašizma koja se izrazila tokom 1941. i 1945. godine, značajan je elemenat za BiH i za bosanskohercegovačko društvo. Općenito, malo se danas priča o antifašizmu i pokušavaju se minimalizirati ili bolje rečeno obezvrijediti oni pravi antifašisti.“

Analitičari u BiH smatraju da je Bosna i Hercegovina opterećena historijskim odnosima između naroda unutar zemlje, odnosno hipoteke prethodnih sukoba. Tako se, kako kaže Ibrahim Prohić, fašističke ideologije, ličnosti, egzekutori, danas nastoje predstaviti kao antifašisti:

„Tako se u parlamentu, u Beogradu recimo, četnici izjednačavaju sa partizanima. U Hrvatskoj su ustaše i ratni zločinci nacionalni heroji, uostalom kao i u BiH. Dok u ratu koristi radikalna sredstva za uništavanje života, fašizam se u miru služi bjesomučnom propagandom i grubim falsifikatima. Svjedocima smo toga kod nas u posljednje vrijeme. Tako se recimo Sarajevo, kao četverogodišnja žrtva opsade, pokušava prikazati kao zločinački grad. Pojedinačni zločini, kojih je naravno bilo, označavaju se kao orijentacija. Ili, Bosnu i Hercegovinu, na obilježavanje dana antifašizma ove godine treba da predstavlja lider, član Predsjedništva, koji se svojevremeno ponosio pripadnošću četničkom pokretu.“

Politolog Husein Oručević:

„Vrlo je bitno ovo što se sada desilo i vrlo jasno pokazuje nerazjašnjena pitanja još iz Drugog svjetskog rata. Šezdeset godina nakon zatvaranja koncentracionih logora Jasenovac, imamo i dan danas prebrojavanje – kao krvnih zrnaca – stava tog genocida koji se desio i onoga što se desilo u samom Jasenovcu, gdje imamo gomilu oprečnih informacija, a u toj oprečnosti i nerazjašnjenim pitanjima, u smislu politike koja se vodila od kraja Drugog svjetskog rata naovamo, kriju se odgovori na sve ovo o čemu sada govorimo, o antifašističkim pokretima i veličanjem fašističkih ideologija kao četničke ideologije iz Drugog svjetskog rata.“

Izjednačavanje fašizma sa komunizmom najbolje ilustruje stvarni odnos snaga u Bosni i Hercegovini, ocjenjuje urednik sedmičnog magazina „Slobodna Bosna“ Senad Avdić:

„U zemlji u kojoj se predsjednik Predsjedništva, gospodin Paravac, javno ponosi time što je njegova porodica bila na strani četničkog pokreta u prošlom ratu, u zemlji u kojoj još uvijek imamo i oficijelne i poluoficijelne ovacije i pominjanje imena Pavelića, Jure, Bobana, Francetića i tako dalje, u zemlji u kojoj se Mladomuslimanski pokret odjednom predstavlja kao antifašistički, dakle, nemoguće je imati jasan i nedvosmislen oficijelni stav o fašizmu, odnosno antifašističkom karakteru današnjeg društva.“

Dobri poznavaoci prilika u zemlji tvrde kako fašizam nije definitivno poražen, niti se iz ove perspektive može predvidjeti kada će se to desiti. Vjeruju da u BiH neće biti izjednačeni partizanski i četnički pokret kao što je to bio slučaj u Srbiji, ali da će i dalje, zbog političkih odnosa u zemlji, biti prisutno u nekoj mjeri veličanje četnika i ustaša.

* * * * *

HRVATSKA: KADA ĆE SE ZAVRŠITI DRUGI SVJETSKI RAT?

Šezdeset godina nakon Drugog svjetskog rata i pobjede nad fašizmom Hrvatska je i dalje ideološki podijeljena - ne prestaju rasprave o partizanima i ustašama, niti polemike o karakteru antifašističke borbe. No, za razliku od Tuđmanova doba, kad se antifašizmom mahalo samo pred svijetom, u posljednjih pet godina službena hrvatska politika pokazuje prema fašizmu nešto iskreniji i pozitivniji odnos.



''Pitam se, kada će se u Hrvatskoj završiti Drugi svjetski rat? Kako se stvari odvijaju, Drugi svjetski rat ovdje permanentno traje.''

Profesor na Fakultetu Političkih znanosti i voditelj Centra za politološka istraživanja, dr. Anđelko Milardović, zastupa stavove prema kojima je priča o antifašizmu u Hrvatskoj čista, ali samo do 1945. godine:
''Jasno je da se od 1941. do 1945. godine radi o čistom antifašizmu koji se suprotstavio tadašnjoj nečastivoj sili. Što se događa poslije 1945. godine?''
Za čelnika Istarskog demokratskog sabora, Damira Kajina, i to je već napredak jer se, kaže, puno desetljeće partizani i Tito u Hrvatskoj nisu smjeli ni spominjati:

''Na početku stvaranja Republike Hrvatske, što je bilo katastrofalno, dio eksponenata ondašnje Tuđmanove vlasti posve otvoreno koketiralo je sa recidivima naše crne prošlosti.''

Kajin ocjenjuje da je do bitnijih promjena došlo tek 2000. godine:

''Priznajem da je neke poteze daleko odlučnije povukao, što me žalosti, Sanader od bivšeg premijera.''
Po prvi put ove godine u novoj hrvatskoj državi, hrvatski antifašisti neće usamljeno obilježavati Dan pobjede – naglašava i predsjednik Saveza antifašističkih boraca Hrvatske, Krešimir Piškulić:

''Po prvi puta 7. svibnja, Dan pobjede, obilježiti će se u zajednici Hrvatskog sabora, grada Zagreba i Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske.''

No, sve dok partizanski borci ne budu izjednačeni s braniteljima Domovinskog rata, hrvatskim se vlastima, kaže IDS-ov saborski zastupnik, Kajin, neće vjerovati da o antifašizmu govore iskreno:

''Mi se danas zgražamo što se u Srbiji i njihovom Parlamentu izjednačavaju četnici i partizani. Mi smo to učinili pred dobrih 15 godina. Partizanima je tada uskraćeno 60 posto iznosa njihovih penzija, a pripadnicima Domovinske vojske, od kojih su mnogi i – U - nosili na svojoj kapi, penzije su bile i veće od penzija onih koji su sudjelovali u partizanskom pokretu. Za otkup stana pripadnicima Domovinske vojske priznate su posebne olakšice, dok partizanima nisu. Cijeli taj pokret u to vrijeme bio je na neki način ponižen.''

Antifašizam u Hrvatskoj danas načelno podupire čak i pravaš Anto Đapić, predsjednik desne, Hrvatske stranke prava, ali konkretno nije želio potpisati saborsku Deklaraciju o antifašizmu i veliki je protivnik izjednačavanja prava partizanskih i boraca Domovinskog rata:

''To je pitanje, prije svega, financijske prirode. Hrvatska je u složenoj situaciji, ali je praktički nemoguće to stavljati u istu ravan iz razloga što pripadnici partizanskog pokreta, antifašističkog ili ne, imaju neka prava. Branitelji Domovinskog rata nemaju nikakva prava, osim invalida Domovinskog rata.''

Predsjednik Saveza antifašističkih boraca, Krešimir Piškulić, opovrgava Đapićeve tvrdnje:

''U pitanju nisu sredstva, već revanšistički prilaz tom problemu. Izgleda da ćemo se i dalje morati boriti za rješavanje otvorenih pitanja, a posebno za izjednačavanje invalida, jer antifašističke borce stavljaju u poziciju građana drugog reda.''

Predsjednik Srpskog narodnog vijeća, Milorad Pupovac:

''Jedna je činjenica neosporna. U Hrvatskoj se antifašizam u posljednjih 15 godina kontinuirano osporava, bilo direktno, izjednačavanjem antifašizma sa zločinom, ili relativiziranjem antifašizma i pokušajem da se drugi zločini legitimiraju na osnovi zločina koje su počinile jedinice NOB-a.''

Iako su stvari danas bolje no prije pet godina, podjele oko antifašizma u Hrvatskoj, kaže Pupovac, i dalje su velike, kako u društvu, tako i u politici, pa čak i među samim antifašistima:

''Naravno da se i u rečenoj saborskoj raspravi išlo na to da se kaže kako je istarski antifašizam čist, a ostali su, valjda, prljavi. Radi se o jednom naopakom razumijevanju, a važnost antifašizma, samo kao sredstva, se koristi za teritorijalni integritet države, a ne za vrijednosni integritet države. Prihvatiti ćemo i Tita i partizane samo ako je to u korist teritorijalnog integriteta. Ali, ako je u pitanju življenje u skladu sa vrijednostima antifašizma, ne, jer su onda zločinci. Ako su od Talijana vratili pedalj teritorije koji je hrvatski, etnički i svaki drugi, onda su dobri. Ako su uspostavili sistem vrijednosti moderne Evrope, onda s njima nećemo, jer smo s njima u sukobu. To je činjenica. To je vrijednosti i ideološki sraz.''

Naglašavanjem egzodusa na Bleiburgu, te kasnijeg komunističkog progona dijela Hrvata, neki povjesničari i političari antifašistički pokret u Hrvatskoj nastoje prikazati kao jugoslavenski, pa čak i protuhrvatski. A mnogi, kaže Pupovac, koji ga donekle pozitivno i vrednuju, spominju samo Hrvate:

''Hoćemo da se pod tim razumiju i Srbi i Talijani i Židovi i Mađari i Česi i svi drugi koji su sudjelovali u tome. Ali je neosporna činjenica da mnogi ljudi u posljednjih 15 godina Srbe nisu htjeli vidjeti unutar hrvatskog antifašizma. Pogotovo oni koji kažu da je antifašizam u Hrvatskoj bio do 1943. godine, a poslije toga ga više nije bilo. Naravno da Srbe ne bi htjeli vidjeti do 1943. Ti, ne samo da ne znaju šta govore, nego ne znaju ni elementarne činjenice u tom pogledu.''

Velikoj većini, kaže politolog Milardović, upitan je i sam vođa antifašističkog pokreta – Tito antifašista i Tito komunist:

''Teško je čovjeka rastaviti na proste faktore, ali se onda mora razlikovati vrijeme manifestacije antifašizma i vrijeme odstupanja.''

Zbog toga se, tvrdi Milardović, antifašistički pokret u Hrvatskoj bitno razlikuje od antifašizma u zapadnim zemljama:

''Antifašizam, kao pokret i kao plemenita i slobodarska ideja, ili koncept, je nakon Drugoga svjetskog rata bio instrumentaliziran, bio je bačen u sjenu zbog toga što je antifašizam bio u borbi protiv desnoga totalitarizma, a akteri antifašizma su kasnije zaveli lijeve totalitarne diktature. Mi ne možemo zatvoriti oči pred tom činjenicom da su se masovno kršila ljudska prava i da vlast nije bila izabrana demokratskim putem.''

Saborski zastupnik Socijaldemokratske partije Hrvatske, Nenad Stazić - antifašizam se u Hrvatskoj ocjenjuje dvojako:

''Antifašisti nemaju nikakvih problema s njime i njeguju tradiciju antifašizma. Ima znatan broj ljudi kojima antifašizam nije osobito drag. Onda priznaju svaki drugi antifašizam, i evropski i svjetski, samo ne hrvatski, i to pod isprikom da se antifašizam u Hrvatskoj izjednačuje sa komunizmom. Antifašističku borbu u Hrvatskoj pokrenula je Komunistička partija. Generalni sekretar te Komunističke partije bio je antifašistički ratni vođa i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Od te činjenice se ne može pobjeći. Kako ćemo ocjenjivati komunizam i šta je sve komunizam nakon pobjede nad fašizmom radio, to je druga tema. Ne može se, zbog toga što je Komunistička partija pokrenula antifašističku borbu, odbacivati i antifašistička borba kao takva.''

IDS-ovac, Damir Kajin, ponavlja da se nijedan zločin ne može opravdati, ali da se Bleiburg ne može uspoređivati s Jasenovcem: ''To što se dešavalo tih poratnih mjeseci ni na koji način ne može kompromitirati NOB. Račan je kleknuo na Bleiburgu, ali nisam primijetio da je Tuđman došao u Jasenovac.''

Ni šezdeseta godišnjica pobjede nad fašizmom neće u Hrvatskoj proći bez žestokih prijepora o zločinima partizana i ustaša, te karakteru antifašističkog pokreta. Tim povodom, ovaj i idući tjedan, u Hrvatskom će se saboru održati dva znanstvena skupa – prvi pod naslovom: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, a drugi: Bleiburgška tragedija ili hrvatski križni put.
Sučeljavanja su počela i prije same rasprave. SDP-ovac Stazić ističe da za simpozij o Bleiburgu nije dobro odabrano ni mjesto, ni vrijeme:

''Može se o Bleiburgu razgovarati, može se razgovarati o svemu. Znanstveni skupovi se mogu organizirati na bilo koju temu, ali mislim da je predsjedništvo Sabora pogriješilo kada je dopustilo da se baš ovaj znanstveni skup održava u Saboru u ovo vrijeme. Cijeli svijet će obilježavati 60 godina pobjede nad fašizmom, a Hrvatska će se u tu proslavu uključiti na jedan specifični način - znanstvenim skupom o Bleiburgu. To bi bilo isto kada bi Nijemci 60 godina pobjede nad fašizmom obilježavali znanstvenim skupom o bombardiranju Drezdena.''

* * * * *

CRNA GORA: DA LI JE MOGUĆE IZMIRENJE?

Još je francuski filozof i pisac Žan Pol Sartr (Jean Paul Sartre) rekao da 13. julski ustanak može da služi na ponos narodima Evrope jer se tadašnji ustanak 32 hiljade boraca smatra prvim organizovanim otporom fašistima u porobljenoj Evropi.



I pored iskušenja koja su uslijedila, posebno u ranim devedesetim prošlog vijeka, odnos Crne Gore prema fašizmu se nije promijenio. Ilustracije radi, crnogorski mediji u informativnim emisijama i dalje objavljuju vijesti o smrti nosilaca partizanskih spomenica. Istoričar Zvezdan Folić za to ima jednostavno objašnjenje:

„Radi se o tome da ono što je bilo prisutno, mada je bilo u jednoj mjeri ideološki obojeno, ipak možemo prihvatiti kao mnogo realniju i mnogo objektivniju sliku Drugog svjetskog rata, nego ono što je uslijedilo u posljednjih deset godina kad je riječ o pojedinim autorima, kada se pojavila prava hiper-produkcija naslova koji žele da posmatranjem stvari samo iz jednog ugla bace sijenku na narodnooslobodilački pokret i rat koji se vodio u Jugoslaviji i Crnoj Gori i apologetski se nose prema četničkom pokretu.“

Predsjednik Matice crnogorske, pjesnik Branko Banjević, čvrst je u uvjerenju da se Crna Gora i danas razvija na antifašističkoj tradiciji, ali i dodaje:

„Ali, nažalost, i danas ima snaga, ne mogu reći ni desnih, nego snaga neke zaostalosti i genocidnosti, koje imaju u Crnoj Gori upliva, nađu svoje male grupice koje su za to, ali one su beznačajne sa stanovišta tog opšteg antifašističkog raspoloženja koje danas vlada u Crnoj Gori.“

A može li se desiti da dođe do pokušaja rehabilitacije, kao što je to došlo u nekim državama u okruženju?

„Pa ja mislim da se u Crnoj Gori to ne može prihvatiti. Može biti pokušaja da se napravi nešto kao što je pravljeno u okruženju – izjednačavanje fašista i antifašista, ali to se u Crnoj Gori ne može dogoditi.“

Iako većina stranaka prosrpskog bloka u Crnoj Gori zagovara izmirenje i rehabilitaciju četnika, jedina koja je javno preduzela određene korake po tom pitanju je Srpska narodna stranka. Ta partija je potpomognuta Srpskom pravoslavnom crkvom, inicijator je izgradnje Crkve pomirnice na Stražici u Pljevljima, pored partizanskog spomenika, što im za sada nije pošlo za rukom. Visoki funkcioner Novica Stanić kaže da je izmirenje, ne samo potreba, nego i nalog vremena i obrazlaže zašto:

„Nažalost u Crnoj Gori Drugi svjetski rat još uvijek nije završen. Evo ovih dana će Sjedinjene Američke Države posthumno uručiti porodici đenerala Draže Mihailovića odlikovanje kojim ga je Truman odlikovao 1948. godine, a mi još uvijek ratujemo. I nema napretka, ni boljitka ovom narodu dok se taj rat ne završi, odnosno ne obavi nacionalno pomirenje. Zato smo mi iz SNP-a u Pljevljima predložili izgradnju Crkve pomirnice, na brdu Stražica, u neposrednoj blizini spomenika podignutog u slavu poginulih u prvodecembarskoj bitci 1941. godine, a u blizini jame u koju su komunisti u dva navrata bacali one koji su se borili za kralja i otadžbinu. Svega je stotinu metara između tog spomenika i buduće Crkve pomirnice. Tako malo rastojanje treba preći i položiti vijence na spomenik, a onda zapaliti svijeće za pokoj duša onih koji su se borili za kralja i otadžbinu.“

Izgradnja Crkve pomirnice nije jedini pokušaj izmirenja četnika i partizana i rehabilitacije četničkog pokreta. U Gornjem Zaostru kraj Berana prije dvije godine pokušano je postavljanje spomenika četničkom vojvodi Pavlu Đurišiću, što su državni organi, nakon burne reakcije javnosti, spriječili. O pomirenju, stari partizan, predsjednik Saveza boraca Crne Gore, Andrija Nikolić, kaže:

„Zašto se stalno vraćati prošlosti? Na kraju Drugog svjetskog rata najvećem dijelu pripadnika četničkog pokreta je sve oprošteno. Školovali su djecu, nijesu se pretrgli u obnovi zemlje, dobili su sve što i ostali građani, samo ne boračke penzije. Znači, neka vrsta pomirenja je bila, ali ne i zaborava.“

Sudbina Čedomira Vukmanovića na najbolji način oslikava crnogorske podjele. Vukmanovićev otac Luka bio je četnik, ubijen na Zidanom mostu u Kamničkim Bistricama u Sloveniji 1945. godine prilikom bijega po završetku rata iz Jugoslavije, a stric poznati revolucionar, partizan Svetozar Vukmanović Tempo. Čedomir Vukmanović takođe je bio u zbjegu sa ocem, ali je kao maloljetan i neučesnik četničkog pokreta vraćen u Crnu Goru, gdje je odrastao uz svog strica Tempa. Čedomir Vukmanović je sa udruženjem „Otkrićemo istinu“ organizovao parastos u Sloveniji za 16. jun, ubijenim pripadnicima četničkih formacija i svještenicima:

„Te podjele na četnike i partizane se užasno simuliraju tokom pedeset, šezdeset i sedamdeset godina i došle su do današnjih dana. I upravo sam se ja angažovao u ovoj nevladinoj organizaciji „Otkrićemo istinu“ da jedanput pokušamo da stvari oslikamo onako kakve su bile. Ne može se govoriti o tome da su samo partizani bili oslobodioci, a četnici izdajnici i saradnici okupatora. Treba realno sagledati činjenice.“

Znači li to da razumijete pokušaje rehabilitovanja uloge četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu?

„Ja ne govorim o rehabilitaciji jednih ili rehabilitaciji drugih. Trebalo bi vjerovatno organizovati rehabilitaciju za ono što su radili jedni i rehabilitaciju za ono što su radili drugi. Ja govorim o tome da treba otvoriti dosijea.“

Istoričar Zvezdan Folić smatra da se ne mogu zamjenjivati teze jer zločini koje su počinili partizani nad pripadnicima četničkog pokreta u bijegu, mahom po završetku rata, ne mogu izbrisati činjenice o tome ko je bio nosilac antifašističke borbe, niti se na osnovu toga tražiti rehabilitacija četničkog pokreta:

„To je pokušaj onih subjekata danas u društvu, kako pojedinaca tako i nekih političkih snaga, da narodnooslobodilačkom pokretu daju isključivo klasni karakter, zatim anacionalni karakter i da prikažu četnike kao žrtvu navodnog antisrpskog karaktera narodnooslobodilačkog pokreta, što apsolutno ne odgovara činjenicama i u dubokoj je koliziji sa istorijskom istinom.“

Kao i njegovi otac i stric, i Čedomir Vukmanović, koji je veći dio svog radnog vijeka proveo u Beogradu, danas je aktivni učesnik aktuelne crnogorske podjele. Naime, krajem januara ove godine, on je izabran za predsjednika skupštine Pokreta za očuvanje državne zajednice Srbija i Crna Gora koji okuplja prosrpske stranke u Crnoj Gori:

„Ja se plašim šta se može desiti sutra sa ovom situacijom u Crnoj Gori koja nosi breme i teret tih podjela, jer podjele u našoj istoriji su nosile bratoubilaštvo.“

Socijalistička narodna partija jedina je stranka srpskog bloka koja nije u Vukmanovićevom pokretu. SNP je spriječila i da se u lokalnom parlamentu u Pljevljima donese odluka o izgradnji Crkve pomirnice, a nastala je raskolom u vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista prije osam godina i priključila se tada bloku srpskih stranaka, ostajući vjerna politici Slobodana Miloševića sve do njegovog rušenja. No, bez obzira na koalicione dilove sa stranakama koje zagovaraju rehabilitaciju četničkog pokreta, po pitanju odnosa prema fašizmu, te partizanima i četnicima, SNP je uvijek, makar iz vrha stranke, imala jasan stav. Prenosi nam ga visoki funkcioner Momčilo Vučetić:

„Ne treba se sada i ovoga puta vraćati i falsifikovati istoriju. Mislim da svaki pokušaj rehabilitacije četničkog pokreta ustvari znači oživljavanje fašističkih i fašizoidnih ideja u Crnoj Gori i u Jugoslaviji.“

Da li je moguće izmirenje?

„Ja mislim da uopšte nema potrebe za bilo kakvim izmirenjem jer pokušaj izmirenja je ustvari otvaranje novih rana i čeprkanje po onome što treba da bude stvar ispitivanja istoričara i ljudi koji se bave tim profesijama.“

Vučetić odbacuje većinska tumačenja da je podjela na četnike i partizane i danas osnovna linija podjele u Crnoj Gori:

„To uopšte nije osnovna linija podjele, po meni, u Crnoj Gori. Međutim, ovaj režim koji predvodi gospodin Đukanović nastoji da Crnu Goru dijeli po svim mogućim šavovima.“

Istoričar Zvezdan Folić:

„Činjenica je da u Crnoj Gori postoji ne mala raspolućenost crnogorskog društva. Da ipak onaj dio crnogorskog društva koji baštini ideje narodnooslobodilačkog pokreta pripada danas jednoj progresivnijoj i građanski orijentisanoj populaciji, dok izvjestan broj političkih snaga u Crnoj Gori otvoreno podržava i otvoreno želi da rehabilituje četnički pokret. Tako da u Crnoj Gori imamo prisustvo jednih rigidnih velikosrpskih snaga, koje po svaku cijenu žele da kroz rehabilitaciju četničkog pokreta daju što jači legitimitet sopstvenoj političkoj filozofiji.“

Predsjednik Matice Crnogorske Branko Banjević upozorava da sve nije crno i bijelo i dodaje:

„Mnogo bi bila manja i slabija ta podjela kad bi se Crna Gora prepustila samoj sebi, kad ne bi bilo tih spoljnih uticaja koji su spolja bukvalno finansirani i organizovani u vidu tih političkih partija ili interesnih grupa ili ne znam kako. Baš je restituisanje crnogorske države i dugoročnih interesa crnogorskog naroda i građana Crne Gore vezano za antifašističku borbu i ono je to i danas. Svi ti pokušaji da se rehabilituje četnički pokret, da se izjednačavaju partizani i četnici, to je ustvari pokušaj da se omete Crna Gora na putu kretanja ka sebi i ka slobodnom, demokratskom, evropskom društvu koje će se kompletirati time što će postati suverena država.“

Predsjednik SUBNOR-a Andrija Nikolić:

„Nijesu važne podjele, važan je cilj. Sveti Petar Cetinjski reče prije dva vijeka: ,Ne trebaš ti mene, a ni ja tebe, ali obojica trebamo Crnoj Gori‘.“

* * * * *

KOSOVO: DA LI JE DRUGI SVETSKI RAT BIO ANTIFAŠISTIČKI?

I na Kosovu ima razlicitih misljenja o karakteru drugog svetskog rata i narodnoslobolickoj borbi naroda bivse jugoslavije. Medju istoricarima je tesko naci nekoga ko ce za rat, cija se sezdesetogodisnjica zavrsetka slavi ovih dana, reci da je bio ideoloski kaze univerzitetski profesor dr. Hakif Bajrami, koji se veoma dugo i temeljito bavi pitanjem drugog svetskog rata na prostorima bivse Jugoslavije i Albanije. Drugacije stavove od njega o ovom ratu ima Rexhep Abdullahu, predsednik Albanske nacional demokratske partije, koji smatra da je to bio antifasisticki rat sa ideoloskim karakterom.


„Na osnovu argumenata drugi svetski rat je bio rat izmedju dve suprostavljene sile, na jednoj strani su fasisticke i nacisticke snage, koje zele da svet podele na nove interesne sfere i kao protivodgovor ovog programa su poptpisnici atlanske povelje, koji se moze smatrati novim istorijskim i geostrateskim programom u svetskim razmerama“, kaze prof. Bajrami i dodaje da posto je nacizam i fasizam bio orijentisan da dominira, pre svega u Evropi, Drugi svetski rat na evropskim prostorima je antifasisticka borba, koja se nikako ne moze smatrati ideoloskim ratom.

Rexhep Abdullahu iz Albanske nacional demokratske partije ima drugaciji stav.

„Drugi svetski rat je imao i antifasisticki karakter, posto su to demokrate iz sveta i ideoloski posto su tu Rusi i komunisticki lager, koji su pred sobom IMALI cilj uspostavaljanja komunistickog rezima“, kaze Abdullahu.

Kao primer da drugi svetski rat na prostorima Albanije i bivse Jugoslavije nije imao ideoloski karakter prof. Bajrami istice:

„Mnoge rukovodece licnosti antifasistickog nacionalno oslobodilackog rata u Albaniji nisu komunisti, takva je situacija bila i Jugoslaviji i na Kosovu.
Ivan Ribar nije bio komunista ali je bio predsednik AVNOJ-a, Mehmet Hoxha, nije bio komunista ali je bio predsednik Antifastickog veca narodnog oslobodjenja Kosova, koje je formirano u Bujanu, na teritoriji Albanije“, kaze profesor Bajrami i istice kako je od 49 ucesnika Bujanske konferencije i 61 pozvanih gostiju, dve trecine nisu bili clanovi Komunisticke partije niti Albanije niti Jugoslavije. S toga prema profesoru Bajrami taj je rat bio oslobodilacki rat.

Profesor Bajrami koji ima na desetak objevljenih knjiga o narodnoslobodiloackoj borbi na Kosovu, kao primere koji ilustruju da je to bio antifasisticki rat spominje:

„Uzmite za primer brigadu Zejnel Hajdini, oko 80 odsto boraca nema veze sa komunizmom, ili komandant brigade Bajram Curri nije bio komunista, ali je bio antifasista. Uglavnom su komandanti i posebno politicki komesari bili clanovi Partije, drugi, u najvecem broju, nisu bili u partiji kada su uhvatili puske u ruke i krenuli u borbu.

Medju partizanima su, prema profesoru Bajrami bili i vrlo poznati pripadni nacional demokratske partije.

„Kakve je veze sa komunizmom imao Qamil Luzha, i Halim Spahiu koji je bio u nacioldemokratskom pokretu kao i mnogi drugi iz ovog pokreta koji su bili antifasisti“.

Normalno je da su cestiti Albanci, koji su se na pocetku prevarili i mislili da ce komunisticka partija doneti slobodu, vremenom promenili stavove, kaze gospodin Abdullahu i istice:

„Imali smo jednu politicku snagu koja je bila prozapadno orijentisana, nacionalndemokratski pokret, koji je uvideo sta se dogadja i prozreo ciljeve borbe, ali je ocekivala da ce mozda doci do ujedinjena sa Albanijom i da ce to biti demokratska zemlje“, kaze Abdullahu i dodaje da su pripadnici tog pokreta kada su shvatili sustinu komunizma odmah poceli da reaguju, kao sto je bio slucaj atentata na Miladina Popovica, koji je izvrsio Haki Taha, koji je jedno vreme bio pripadnik pokreta ali i clan nacional demokratskog pokreta, kaze Abdullahu.

Drugi svetski rat nije ideoloski rat, kaze profesor Bajrami.

„Drugi svetski rat smatram kao sukob da se zaustavi fasisticka ideologija, da ona ne dominira, da ne drzi pod okupacijom drzave i narode“.

* * * * *

MAKEDONIJA: POZIVI NA REVIDIRANJE ISTORIJE

U trenucima kada se uveliko sprema proslava šezdesetogodišnjice od završetka Drugog svetskog rata i pobede nad fašizmom, u Makedoniji ponovo se aktueliziraju zahtevi za reviziju makedonske istorije u delu učestvovanja makedonskog naroda u narodnooslobodilačkom pokretu od 1941. godine.



Isti cilj – borba protiv fašizma, u osnovi objedinjuje makedonske snage uključene u Narodnooslobodilačkom ratu, ali i unutar njih su postojale različite ideologije, objašnjavaju istoričari. A baš u ovom delu oni pozivaju na revidiranje istorije.

Iako je u susednim balkanskim zemljama podeljenost na struje bila očiglednija, ona je bila prisutna i u Makedoniji, kaže istoričar, doktor Lazar Lazarov:

„Postojale su struje – autonomisti i federalisti. Jedni su hteli da se makedonske oslobođene teritorije priključe Bugarskoj, a drugi pokret je bio za stvaranje makedonske države i u njemu je bilo više projekcija – za stvaranje Makedonije kao države i njeno samostalno odlučivanje za priključenje budućoj jugoslovenskoj federaciji, a bilo je i ideja o jugoslovensko-bugarskoj, balkanskoj, pa čak i o podunavskoj federaciji. Ipak, ostvarila se ona projekcija o jugoslovenskoj federaciji, u kojoj je najznačajnije to što je makedonski narod stvorio svoju državnost i time stekao pravo da sam odlučuje o svojoj sudbini.“

Nedodirivanje prošlosti u ovom delu traje do današnjih dana. Najčešće zbog velikog dela uništenih arhiva, ovaj period, kao i uloga lidera ovih pokreta, nedovoljno se proučavaju od strane naučnika, kaže Lazarov:

„To su bile tabu teme u vreme postojanja jugoslovenske federacije. Ne zato što su bile zabranjene, već zato što nisu bili dostupni arhivski dokumenti koji su se odnosili na ovu problematiku.“

Neka nerazjašnjena pitanja o istoriji i različitim strujama postoje ne samo u makedonskom, već i u albanskom delu u Makedoniji. Nedavna podizanja spomenika u nekim mestima u zapadnoj Makedoniji, posvećenih važnim ljudima iz vremena albanskom balizma, izazvala su burne reakcije javnosti. Politički analitičar Hisan Ramadani, govoreći o ovome, objašnjava:

„Osnovna ideologija balizma je bila globalna, albanska, a to je bio koncept o ujedinjenoj Albaniji. Van ove ideje nije bio ni komunistički pokret u Albaniji. Posle se to istorijski deformisalo i odstupilo se od te teze koja je bila, još od 4. kongresa Kominterne, kako o albanskom, tako i o makedonskom pitanju. Zbog balansa i smirivanja strasti, posebno u ovom periodu, ovo pitanje treba ponovo otvoriti. Tu dimenziju stvari treba sada ponovo videti. Ne samo zbog građenja spomenika, nego prvo zbog istine, a drugo, i da bi se izbalansirali istorijski tokovi.“
XS
SM
MD
LG