Dostupni linkovi

logo-print

Žensko selo na zgarištu


I pored stravičnih zločina i etničkog čišćenja koji su se dešavali u BiH tokom rata, te nastojanja političara da pokažu da narodi u ovoj zemlji mogu živjeti samo jedni pored drugih, zajednički život je ipak moguć. Primjer za ovo je bošnjačko selo Rizvanovići, udaljeno nekoliko kilometara od Prijedora, na teritoriji entiteta RS.

Rizvanovići su, kao i većina bošnjačkih sela u okolini Prijedora, 1999. godine bili tek gomila ruševina zarasla u korov. Ni ovo, kao ni činjenica da je od 20. do 23. jula 1992. godine iz ovog mjesta odvedeno i ubijeno oko 1700 odraslih muškaraca, nije omelo njihove majke, sestre, supruge i djecu da se vrate. Jedna od njih je i 35-godišnja Adila Ališković, koja sa dvije kćerke 2001. godine vratila na svoje zgarište:

“2001. u septembru sam se vratila ovdje, u svoju kuću, sa djecom. Kako nam je? Pa, dobro je. Mislim, nemamo mi nekih problema, ako neko misli ovako od nekog ... To nema problema, stvarno, što se tiče toga. Samo najveći nam je problem što smo nezaposleni, što nema posla, što se ne radi. I što je tu najviše starih osoba. Malo nas je mlađih.”

Uz pomoć donatorskih sredstava međunarodne zajednice, sve kuće u selu su obnovljene. Međutim, suočene sa nemogućnošću pronalaska posla, žene povratnice odlučile su svoju sudbinu uzeti u svoje ruke. Svjesne da se ovdje oduvijek živjelo od poljoprivrede, osnovale smo Zemljoradničku zadrugu Biofod, kaže direktorica Zadruge, Jasminka Dedić:

“Mi smo već imali neka svoja iskustva od ranije u poljoprivredi, a da bismo to pojednostvavili i išli ka... Putujući kroz svijet, vidjeli smo da ta poljoprivreda može biti i lakša nego što je kod nas bila. Tako smo počeli sa traženjem donacija plastenika. I prva organizacija koja je reagovala, reagovala je u roku od mjesec dana na osnovu našeg prijedloga projekta “Plastenik”, a to je organizacija iz Austrije Bauern helfen Bauern - seljak pomaže seljaku. I taj jedan plastenik nam je donio čitavih ovih osam, proširio našu proizvodnju.”

Kompletna proizvodnja u plastenicima je unaprijed rasprodana fabrikama za preradu voća i povrća, što je i omogućilo da se vlastitim sredstvima proizvodnja ove godine i proširi:

“Ove godine planiramo proizvodnju na otvorenom, tako da uspijevamo nekako opstati u ovim povratničkim naseljima.”

Osim problema kako preživjeti, sve žene u Rizvanovićima bile su suočene i sa ratnim traumama. Refika Ališković u ratu je izgubila supruga. Mada ni do danas nije uspjela pronaći njegove posmrtne ostatke, zahvaljujući nevladinoj organizaciji “Mostovi prijateljstva”, koju su ove hrabre žene osnovale odmah po povratku, želja za nekim normalnim životom je nije napustila:

“Osnovale smo udruženje 9. februara 2000. u Osnovnom sudu u Banjoj Luci. Tako smo bili prvo bošnjačko udruženje registrovano u RS-u. Imamo preko 100 članica, 30 aktivnih - koje rade. Imamo tu, kroz više projekata, pomoć starijim i iznemoglim, plastenici. Inače, ideja da sami sebi pomognome, to nam je bila. A mnogi pitaju za ime. Zašto mostovi prijateljstva? Ipak, trebalo je nešto, jedan dio 1992. - 2000., da krene ponovo, da se nešto premosti i krene nekim novim putem, boljim, ljepšim.”

“Mostovi prijateljstva” za ove žene je svojevrsna terapija, o čemu govori i Adila Ališković:

“To je bila moralna potpora i to je veliko značenje. Tu se i okupljamo i skoro smo sve iste i možemo da razumijemo jedna drugu i da popričamo i podržavamo jedna drugu. A nešto se moralo jednostvano da okrene. Eto, mi smo išli na tu ideju da osnujemo udruženje žena “Mostovi prijateljstva”. I od prvog dana smo tu i krenule smo, pa...”

Za normalan život u Rizvanovićima nedostaju i ambulanta i fiksna telefonija i bolja saobraćajna povezanost sa Prijedorom. No, pogled na niz novih krovova, koji su zamijenili ruševine, i djeca koja rastu na ognjištima svojih djedova i očeva potvrda je da ova zemlja sa nekim novim ljudima ima budućnost.
XS
SM
MD
LG