Ko bi pretpostavio da je sijalica za svjetionik velika kao ping pong loptica.I tolika naravno, uz pomoć odgovarajućeg sistema lupa i ogledala osvijetli morsku pučinu i brodovima pokaže put.Ona na Mendri, jedinom naseljenom svjetioniku na Crnogorskom primorju, pet kilometara prije Ulcinja, a dva pješke makadamom od Valdanosa, nekadašnjeg vojnog odmarališta, putokaz je na životnoj raskrsnici bračnog para Stojanović i njihova dva dječaka.
RSE: Šta je najvažnije za dobrog svjetioničara?
STOJANOVIĆ: Pa, sada sam ja još dobar. Tek se “pečem”, što se kaže.
Mendra stoji na strmoj stijeni koja gleda prema Otrantu više od sto godina. Stojanović:
“Moj je posao da budem ovdje dvadesetčetiri sata, a ako svjetionik bude prestao da radi da obavijestim Obalsku stražu i oni dođu i taj kvar otklone”.
Stanko je završio Srednju poljoprivrednu u Baru, radio neko vrijeme u “AgroUlcinju”, a onda se firma ugasila. Nekoliko godina bio je na Birou rada i o tom periodu ne rado govori. Supruga Jadranka od prošlog avgusta nije primila ništa od ulcinjskog hotela “Albatros” u kojem radi kao kuvarica. Nemaština počela da razjeda. Stankova svjetioničarska plata je stoosamdeset eura. Mnogo u odnosu na ništa.
RSE: Možete li danas da živite od tih para?
STOJANOVIĆ: Moram.
RSE: Lovite li ribu?
STOJANOVIĆ: Još nijesam počeo. Treba barku još da napravim.
RSE: Ja vjerujem da ovdje ima ribe!
STOJANOVIĆ: Kažu da ima.
RSE: Hoćete li nabaviti neku kozu?
STOJANOVIĆ: Hoću.
U konkursu koji je raspisala Agencija za sigurnost i plovidbe u Baru izričito je naglašeno da budući svjetioničar mora biti oženjen:
RSE: Da ne bi čovjek možda malo...
STOJANOVIĆ: ...Skrenuo.
Zato mu je Agencija obezbijedila svu tehniku za kuću, uključujući i klima uređaj, a struja je ovdje uvedena prije samo desetak godina. Vode nema.
STOJANOVIĆ: Zimi se kišnica dolje staloži.
RSE: Kišnicom se možete kupati, ali za piće.
STOJANOVIĆ: To je iz Valdanosa. I ovu kišnicu prokuvamo, tako da nijesmo imali do sada nikakvih problema.
Sin Mirko pohađa drugi osnovne, a mlađi Nenad ima pet godina. Dok je tata ovih šest mjeseci učio svjetioničarski zanat od Milana, oni su bili kod babe i đeda. Ali Stanko će riješiti i taj problem:
“Imam neki motor. Imaću neka kola koja treba da nabavim i onda ću morati da ih prebačam do škole i da ih vraćam”.
Ko bi rekao da ni on, ni Jadranka još nemaju ni položen vozački ispit.
RSE: Je li Vas strah od situacija da dijete dobije temperaturu?
JADRANKA STOJANOVIĆ: Valjda neće. Biće nešto. Nekako ćemo se snaći. Moraće neko od nas da položi.
Stići do Mendre i u po bijela dana nije baš prijatno kroz ono šipražje.
RSE: Jeste li naoružani?
STOJANOVIĆ: Ima tuna puška firmina. To je poluautomatska puška.
RSE: Znate li da je koristite? Jeste li i to učili da bi došli ovdje?
STOJANOVIĆ: To sam u vojsci obavio.
RSE: Ima li ovdje divljih životinja?
STOJANOVIĆ: Kažu da ima divljih svinja, ali ja ih još nijesam vidio.
Svjetionik se pali fotoćelijom, tako da ni o tome Stanko ne mora da brine, ali mora biti uveče tu. Večernjim izlascima u grad je odzvonilo.
RSE: Ne morate da brinete o nekoj posebnoj garderobi?
STOJANOVIĆ: Ništa. Evo ovako. Nema puno naroda i tako.
RSE: Ipak, držite da ste ošišani, obrijani.
STOJANOVIĆ: Moram. To moram da budem.
RSE: To je po PS-u da morate biti uredni?
STOJANOVIĆ: Strogo po PS-u.
Novopečeni svjetioničar uskoro će dobiti uniformu. Djeca ne znaju što je to tranzicija i koje probleme može da donese. Važno je da su sa roditeljima.
RSE: Je l' znaju tvoji drugari iz škole da ćeš ti da se seliš na svjetionik?
MIRKO STOJANOVIĆ: Da.
RSE: Hoće li ti doći neko u goste od drugara?
MIRKO STOJANOVIĆ: Hoće. Možda će doć sa učiteljicom.
RSE: Pa, to će da bude cijela ekskurzija na čelu sa učiteljicom.
Kod Stojanovića smo zatekli njihovu kumu Sanju.
RSE: Šta su Vam naručili da donesete kada ste dolazili ovdje, usput?
SANJA: Trenutno ništa.
RSE: Zato što je praznik ili...?
SANJA: Jedino poruku napišu preko telefona i ja dođem.
RSE: Kilo šećera. Ima li toga?
SANJA: Biće, vjerovatno i toga.
RSE: Može li da bude nekad: “Stanko, 'ajde ti do grada, ostaću ja da čuvam svjetionik”?
SANJA: Može i to. Što da ne. Sigurno ćemo ga sačuvat.
RSE: Vi se do sada nijeste pokajali?
STOJANOVIĆ: Ne. Nijesam.
RSE: Koliko sam shvatila, zadovoljno djelujete.
STOJANOVIĆ: Odlično. Super. Bolje ne može.
Promiču brodovi pored Mendre ka sjeveru i prema jugu. Stanko i Jadranka boravak na njoj ne shvataju kao pogodnu pauzu do nečeg boljeg i uzbudljivijeg. Oni su, takođe, na putu, onom dobrom.
RSE: Šta je najvažnije za dobrog svjetioničara?
STOJANOVIĆ: Pa, sada sam ja još dobar. Tek se “pečem”, što se kaže.
Mendra stoji na strmoj stijeni koja gleda prema Otrantu više od sto godina. Stojanović:
“Moj je posao da budem ovdje dvadesetčetiri sata, a ako svjetionik bude prestao da radi da obavijestim Obalsku stražu i oni dođu i taj kvar otklone”.
Stanko je završio Srednju poljoprivrednu u Baru, radio neko vrijeme u “AgroUlcinju”, a onda se firma ugasila. Nekoliko godina bio je na Birou rada i o tom periodu ne rado govori. Supruga Jadranka od prošlog avgusta nije primila ništa od ulcinjskog hotela “Albatros” u kojem radi kao kuvarica. Nemaština počela da razjeda. Stankova svjetioničarska plata je stoosamdeset eura. Mnogo u odnosu na ništa.
RSE: Možete li danas da živite od tih para?
STOJANOVIĆ: Moram.
RSE: Lovite li ribu?
STOJANOVIĆ: Još nijesam počeo. Treba barku još da napravim.
RSE: Ja vjerujem da ovdje ima ribe!
STOJANOVIĆ: Kažu da ima.
RSE: Hoćete li nabaviti neku kozu?
STOJANOVIĆ: Hoću.
U konkursu koji je raspisala Agencija za sigurnost i plovidbe u Baru izričito je naglašeno da budući svjetioničar mora biti oženjen:
RSE: Da ne bi čovjek možda malo...
STOJANOVIĆ: ...Skrenuo.
Zato mu je Agencija obezbijedila svu tehniku za kuću, uključujući i klima uređaj, a struja je ovdje uvedena prije samo desetak godina. Vode nema.
STOJANOVIĆ: Zimi se kišnica dolje staloži.
RSE: Kišnicom se možete kupati, ali za piće.
STOJANOVIĆ: To je iz Valdanosa. I ovu kišnicu prokuvamo, tako da nijesmo imali do sada nikakvih problema.
Sin Mirko pohađa drugi osnovne, a mlađi Nenad ima pet godina. Dok je tata ovih šest mjeseci učio svjetioničarski zanat od Milana, oni su bili kod babe i đeda. Ali Stanko će riješiti i taj problem:
“Imam neki motor. Imaću neka kola koja treba da nabavim i onda ću morati da ih prebačam do škole i da ih vraćam”.
Ko bi rekao da ni on, ni Jadranka još nemaju ni položen vozački ispit.
RSE: Je li Vas strah od situacija da dijete dobije temperaturu?
JADRANKA STOJANOVIĆ: Valjda neće. Biće nešto. Nekako ćemo se snaći. Moraće neko od nas da položi.
Stići do Mendre i u po bijela dana nije baš prijatno kroz ono šipražje.
RSE: Jeste li naoružani?
STOJANOVIĆ: Ima tuna puška firmina. To je poluautomatska puška.
RSE: Znate li da je koristite? Jeste li i to učili da bi došli ovdje?
STOJANOVIĆ: To sam u vojsci obavio.
RSE: Ima li ovdje divljih životinja?
STOJANOVIĆ: Kažu da ima divljih svinja, ali ja ih još nijesam vidio.
Svjetionik se pali fotoćelijom, tako da ni o tome Stanko ne mora da brine, ali mora biti uveče tu. Večernjim izlascima u grad je odzvonilo.
RSE: Ne morate da brinete o nekoj posebnoj garderobi?
STOJANOVIĆ: Ništa. Evo ovako. Nema puno naroda i tako.
RSE: Ipak, držite da ste ošišani, obrijani.
STOJANOVIĆ: Moram. To moram da budem.
RSE: To je po PS-u da morate biti uredni?
STOJANOVIĆ: Strogo po PS-u.
Novopečeni svjetioničar uskoro će dobiti uniformu. Djeca ne znaju što je to tranzicija i koje probleme može da donese. Važno je da su sa roditeljima.
RSE: Je l' znaju tvoji drugari iz škole da ćeš ti da se seliš na svjetionik?
MIRKO STOJANOVIĆ: Da.
RSE: Hoće li ti doći neko u goste od drugara?
MIRKO STOJANOVIĆ: Hoće. Možda će doć sa učiteljicom.
RSE: Pa, to će da bude cijela ekskurzija na čelu sa učiteljicom.
Kod Stojanovića smo zatekli njihovu kumu Sanju.
RSE: Šta su Vam naručili da donesete kada ste dolazili ovdje, usput?
SANJA: Trenutno ništa.
RSE: Zato što je praznik ili...?
SANJA: Jedino poruku napišu preko telefona i ja dođem.
RSE: Kilo šećera. Ima li toga?
SANJA: Biće, vjerovatno i toga.
RSE: Može li da bude nekad: “Stanko, 'ajde ti do grada, ostaću ja da čuvam svjetionik”?
SANJA: Može i to. Što da ne. Sigurno ćemo ga sačuvat.
RSE: Vi se do sada nijeste pokajali?
STOJANOVIĆ: Ne. Nijesam.
RSE: Koliko sam shvatila, zadovoljno djelujete.
STOJANOVIĆ: Odlično. Super. Bolje ne može.
Promiču brodovi pored Mendre ka sjeveru i prema jugu. Stanko i Jadranka boravak na njoj ne shvataju kao pogodnu pauzu do nečeg boljeg i uzbudljivijeg. Oni su, takođe, na putu, onom dobrom.
