Dostupni linkovi

logo-print

Desni ga mrze, levi se prave ludi, mladi malo šta znaju


Beograd. Ni po čemu, ali ni po čemu se ne može naslutiti da je do pre dvadeset i pet godina ovde živeo i radio Josip Broz Tito. Nijedan spomenik, obeležje, bista, nigde njegovo ime. Ni putokaz do „Kuće cveća“. Nekadašnja ulica Maršala Tita u centru grada odavno već nosi ime Srpskih vladara.

Naš reporter u toj ulici koja vezuje Slaviju i Terazije zaustavio je taksi za „Kuću cveća“. Poslušajte šta je zabeležio na tom putu.

Vozimo se u jednom beogradskom taksiju i čovek se jako dobro seća Josipa Broza:

„Sećam ga se u pozitivnom smislu. Moram da se sećam njega. Nikad me niko nije terao da mu aplaudiram. Šta sam ja o njemu mislio, to je moj problem. Za vreme Tita i komunista sam napravio kuću za 200 hiljada dolara.“

Danas gotovo nigde ne možemo videti neko obeležje…

„Imam i za to komentar, ali ne bih sad. Obeležja su skinuli oni koji su se najviše obogatili u njegovo vreme. Zamislite kad bi sad hrišćani rušili Isusova obeležja. Nisu mladi naraštaji to skinuli, već Titovi ,saborci‘.“

Da li znate neki lokal, nekakav objekat ili nešto slično…

„Ne, u Beogradu ne znam. Čitao sam u novinama da je negde nedavno otvoren, ali kod nas ne.“

Ova je ulica pre desetak godina nosila njegovo ime.

„Znam, ulica Srpskih vladara, glavna ulica u Beogradu. Ali dobro, se la vi. Evo ja, na primer, vozim strance. Interesuju se za Titov grob jer je to istorijska ličnost, to je mauzolej, to je spomenik…“

Koga ste sve vozili?

„Vozio sam Francuze, Špance, francuske studente istorije, španske studente istorije, Grke sam vozio, ljudi se interesuju za njegovo delo i za njegov lik. A videćete sad gore koliko ljudi dođe da ga vidi. Dođu da vide znamenitost, njegovo delo i tako dalje. Ovi što mu danas poriču njegovo delo i nazivaju ga svakakvim imenima, bogme ne znam koliko su mu dorasli.“

* * * * *

Crnogorcima je svojevremeno bilo malo da ulici daju ime tadašnjeg predsednika, već su mu dali čitav grad. Tako da kad su mu oduzimali, opet su mu uzeli najviše – čitav grad. Titograd je ponovo 1992. godine postao Podgorica. Međutim, ima mesta u Crnoj Gori u kojima se možete zabuniti kad uđete u kafanu i nečiju kancelariju, kao pre mnogo godina, tamo zatičete Titovu sliku. Fotografije, slike, tapiserije, gravure, bakrorezi, drvorezi, mozaici, skulpture i mnogo štošta još sa likom Josipa Broza Tita, četvrt vijeka nakon njegove smrti se sve rjeđe može vidjeti na javnim i privatnim mjestima gdje su donedavno bili nezaobilazan detalj.

Šef samoposluge i iskusni trgovac Džemal Crnovršanin, jedan od Titovih fanova, u Bijalom Polju poznat po fotografiji kojom godinama ne prestaje krasiti svoje radno mjesto, ali i više od toga:

„Trideset godina se družim sa tom slikom. Promijenio sam pet-šet objekata, gdje sam god prelazio, nosio sam Titovu sliku sa sobom. Bio sam njegov i pionir i njegov vojnik, na vrijeme došao do posla, na vrijeme formirao porodicu. On mi je idol. Bilo je ljudi koji su mi malo i zamjerali što to radim, ali na to nisam obraćao pažnju.“

Po Titovoj fotografiji iz ratnih dana na zidu svoje kancelarije prepoznatljiv je i bjelopoljski advokat Hajro Lukač. Ne malo iznenađenje bilo je ne zateći tu fotografiju na mjestu gdje je bila pune dvije decenije:

„Krečio sam, pa ću je vratiti na isto mjesto. Vraćaću je na isto mjesto dok sam advokat i dok sam živ.“

Posljednja advokatska kancelarija u Crnoj Gori sa Titovom fotografijom, šta to znači?

„To znači da sam vjeran tradiciji. Da je to čovjek koji je neprevaziđen. Broj ljudi na njegovoj sahrani je jedino premašio sad papa. Ovo što se desilo u posljednjih deset godina, to je katastrofa, državna pljačka.“

Toga nije bilo u Titovo vrijeme?

„Mnogo manje.“

O Titu i bravarima se manje-više zna, ali o Titu i molerima zanimljiva priča počinje prije petnaestak godina, kada se iz državnih institucija polako počinje uklanjati lik velikog državnika. Moler Ifet Čokalija je tako postao vlasnik zanimljive zbirke Titovih likova:

„Kad smo krečili javne ustanove, nalazili smo ih iza šifonjera. Ja sam ih kupio i dijelio narodu.“

Koliko ste imali slika?

„Pa jedno trideset komada.“

Ko vam ih je tražio najviše?

„Pa većinom muslimanski živalj.“

Je li vam koja ostala?

„Imam još jedno tri-četiri komada.“

Maho Balić, kafandžija iz Rasova pored Bijelog Polja, umalo da postane učesnik jedne od posljednjih pravih bitaka za Tita. Zapravo nije se radilo o nekoj istorijskoj bitci, već o neprijatnoj kafanskoj tuči, čija je žrtva bio inventar Mahove kafane. Posebno mjesto tu je imala Titova fotografija u prirodnoj veličini i maršalskoj uniformi, koja je bila i glavna meta i pogođena je:

„Došli 'serdari' koji su mislili da sruše i mene i ovo što sam stvorio ovde. Oni kojima je Tito učinio više no meni, napili se i gađaše flašom. Da sam bio tu u tom momentu, ja bih ih pobio puškom.“

Koliko je godina Tito „proveo“ u vašoj kafani?

„Osamnaest godina. Nikome smetao nije, već su svi vikali: ,Svaka ti čast, Maho, ti jedini Tita držiš…‘“

Ali ne izdrža probu vremena…

„Pogodi ga flaša. Ali i ovako pocijepanog ga čuvam. Imam i goblen-sliku njegovu.“

Kome smeta Tito?

„Velikim Srbima, velikim Muslimanima, velikim ovima, velikim onima, ali za mene su oni niko i ništa. Jedino pravo je bilo ono Titovo, kad smo svi mi bili i kum i brat i pobratim. Do čega smo doveli sami sebe kad smo išli da rušimo titovinu? Evo do čega smo došli. Hvala ovim komšijama, te mi pripaziše djecu. Sva četvorica su otišla u Njemačku…“

Baš u Njemačku, a protiv Nijemaca se Tito borio.

„Jest, Tito se borio protiv Nijemaca, a oni našli tamo spas.“

Odniješe li koju sliku u Njemačku?

„Odnijeli su dvije. Pored baba, pored mene, sinovi drže i njega u Njemačkoj.“

* * * * *

Prošle godine je u Internet anketi zagrebačkog „Nacionala“ najpopularnija ličnost bila – na opšte iznenađenje – Josip Broz Tito. Ipak, kažu da je mnogo bliže istini da Tita u Hrvatskoj desni mrze, levi se prave ludi, mladi o njemu malo šta znaju, a nostalgičari sve otvorenije uzdišu za njim. Tako nekako je moguće zaključiti nigde drugde već na Trgu Maršala Tita u Zagrebu:

Djevojke, na kojem smo trgu?

„Na Trgu Maršala Tita.“

Da li vi uopće znate tko je Tito?

„Mislim da je on bio iz Bosne. Neki kažu da je bio dobar, neki kažu da je bio loš. Znamo za njegovu štafetu. Kada je umro, znamo da je bilo jako tužno, da su svi plakali, da je išla štafeta… Što je još napravio?“

„Nešto kao Hrvate pod svoje, Srbe… Nešto tako, nisam sigurna.“

„Mislim da je ,Kuća plača‘ izgrađena za njega, nešto tako.“

Idete u školu primijenjenih umjetnosti. Gdje ste rođene?

„U Zagrebu.“

I mislite da je Tito Bosanac?

„Da.“

„Ili je iz Zagorja, tamo negdje. To sam čula.“

Sad si se sjetila.

„Da. Ali znam da je djelovao u Bosni.“

„Bio je možda čak partizan.“

„,Druže Tito, mi ti se kunemo‘, to je dosta popularno kod nas.“

Gdje?

„U školi. To je nekakva zafrkancija. Neko provali neku glupost, pa onda kažemo: ,Druže Tito, mi ti se kunemo‘.“

Kad se to ime spomene u vašem društvu, kakva je asocijacija, pozitivna ili negativna?

„Pozitivna. Prije je bila negativna, znate ono: ,Jeb’o te Tito‘ i takve stvari. Ali sad kao Tito je faca – da je Tito ostao, bilo bi ovako, ne bi bilo ovoga, ne bi bilo nezaposlenih… Sad je dobar, prije nije bio. To je bilo konstantno: ,Jeb’o te Tito‘, a sad bi svi Tita natrag.“

„Valjda je tad bilo više solidarnosti nego danas. Danas su bogati sve pokrali.“

Bez obzira na koji način, ali Titovo ime, kaže predsjednik Društva „Josip Broz Tito“ Tomislav Badovinac, sve je prisutnije u Hrvatskoj. Hrvati ga, tvrdi on, ipak vole, ali tajno:

„Kad je u pitanju bilo kakva anonimna anketa, čak i pismena, ogromna većina je za Tita. A kada je u pitanju javno istupanje, onda je to daleko, daleko manje. Što govori o tome da postoji strah.“

Službena hrvatska politika, naglašava Badovinac, zagovara antifašizam, iako neki samo na riječima. Što se najbolje vidi po školskim knjigama:

„Pogledajte samo udžbenike. Naći ćete unutra Pavelićevu sliku ispod koje piše: ,To je bio‘, ne zločinac, nego ,pripadnik režima koji nije proslavio Hrvatsku i tako dalje. Ali tu je njegova slika, o njemu se piše, a o Titu ne. Nažalost, iako je prošlo šezdeset godina od pobjede nad fašizmom, imamo još prisutne sljedbenike fašizma, koji su, između ostalog, srušili i njegovu skulpturu u Kumrovcu.“

* * * * *

Naši reporteri su bili i na mestu gde je Tito rođen – u Kumrovcu, i mestu gde je sahranjen – „Kući cveća“ u Beogradu:

„Od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana…“

Vi dolazite iz Slovenije, šta vas je navelo da dođete ovde danas?

„Pa Slovenci su poznati kao mnogo veliki jugonostalgičari, tako da smo došli malo preko praznika ovde da vidimo Beograd i sve ove stvari, posetili smo i ,Kuću cveća‘… Živeli smo u Jugoslaviji, znamo Tita, živimo u delu Slovenije gde, da nije bilo Tita, ne bi bili ni pre u Jugoslaviji, ni sada u Sloveniji.“

Kako ste se snašli u Beogradu, s obzirom da nigde nema oznaka koje upućuju na ovo mesto? Prosto nema nikakvih obeležja na osnovu kojih bi se moglo pretpostaviti da je ovo nekad bila država na čijem je čelu bio Josip Broz Tito.

„Pa u Beogradu imamo problema jer ne znamo baš da čitamo ćirilicu i to je najveći problem. Moglo bi biti više natpisa na latinici. Barem ova glavna obeležja ili nazivi glavnih ulica. Ali imamo turistički vodič po Beogradu, tako da se snalazimo. Za ,Kuću cveća‘ nismo videli obeležje…“

Da li ste videli negde neki lokal, neku ustanovu ili nešto slično, gde ste mogli videti nešto od Titovih dela ili možda sliku ili nešto slično?

„Ne, do sada nismo još videli, osim ovde u ,Kući cveća‘.“¸

Znate li gde se nalazila neka ulica koja je nosila Titovo ime?

„Znam, sad se zove Srpskih vladara. To je bila njegova ulica.“

Znate li neki lokal ili nešto slično u kome postoje njegova dela, relikti Josipa Broza Tita?

„Ne znam.“

„Bila sam ovde za vreme stare Jugoslavije dva puta, kao pionirka. Sad sam se vratila da vidim kako je ovde sad.“

Da li Beograd na pravi način ima sećanje na Josipa Broza Tita?

„Ne bih mogla da kažem po onome što sam videla u gradu.“

„Dolazimo iz Varaždina. Emocije, šta da vam pričam, jake su. Istodobno sam i sretna, a i žao mi je kad vidim da evo muzej ne radi, sve je to tako skromno. Sjećam se, prije dvadeset godina kad sam dolazila, bila je sasvim druga slika. Evo pričam svom sinu kakva je tada bila situacija.“

Mineri Titova spomenika u dvorištu rodne kuće u Kumrovcu nisu otkriveni, iako je od te noći prošlo već pet mjeseci. No, spomenik je obnovljen i prije dvadeset dana vraćen na staro mjesto. Voditeljica Muzeja „Staro selo Kumrovec“ Branka Šprem Lovrić:

„Spomenik je vraćen 11. travnja ove godine.“

Kako izgleda ponovo na svom mjestu?

„Jednako kao i prije. Nema nikakve razlike.“

Ljudi dolaze?

„Dolaze posjetitelji svih struktura, od najmlađih do najstarijih, organizirano i kao obiteljski izleti, i domaći i strani posjetitelji. Godišnje brojimo negdje oko tridesetak tisuća posjetitelja.“

Kako reagiraju?

„Evo recimo netko iz Varaždina je 27. travnja ove godine zapisao: ,Tito, to je jedino ime na svijetu, ponos i našeg Zagorja i našeg doba‘. Četrnaestog travnja: ,Konačno i ja stigoh tebi u pohode, moj Stari, i duša mi je zadovoljna.‘ To je očito reakcija nakon vraćanja spomenika. Knjiga utisaka je otvorena 30. prosinca 2004. godine i sve zabilješke su zaista pozitivne, a osobito nakon vraćanja spomenika.“

„Prije su valjda ljudi imali stalni posao, što danas nemaju. Kažu da su prije mogli ići na godišnje odmore, bile su bolje plaće i tako dalje, a da danas toga nema, danas ljudi žive na rubu egzistencije…“

„Ljudi su prije imali neku sigurnost, a danas je nemaju.“

„Ja vam mogu reći da sam od 1961. godine do 1990. godine, trideset punih godina, ljetovala na Hrvaru, što sam si tada od svoje plate mogla priuštiti. Ja u ratu nisam izgubila nikog od članova obitelji, ali sam izgubila dio života.“

„Ja sam generacija koja je s njim odrasla, rodila sam se 1935. godine. On je imao, ali je davao i drugima.“

* * * * *

U Sloveniji je nedavno vođen pravi rat s natpisima: „Naš Tito“ na brdu kod Nove Gorice. Reč je o natpisu dužine oko stotinu metara i veličine slova dvadeset i pet metara koji je postavljen davne 1978. godine. Nedavno je vraćen, nakon što su ga nepoznata lica uklonila i pretvorila u „Naš Fido“.

Osim natpisa iznad Nove Gorice, nekoliko manjih, obnovljenih natpisa sa istom porukom pojavilo se na Fajtovom hribu iznad Renca i iznad drugih primorskih mesta.

* * * * *

Kako Tito stoji u Bosni i Hercegovini? U Sarajevu je prepolovljena Titova ulica, pa je sada do pola ulica Mula Mustafe Bašeskije, a od pola Titova kao i ranije.

Spomenici iz doba socijalizma uglavnom su porušeni ili zapušteni, poput onog na Tjentištu, u Drvaru, na Makljinu, Neretvi, Titova pećina u Jajcu… Muzeji su u većini slučajeva uništeni i zatvoreni.

No, Bosanci ipak nastoje očuvati sjećanje. U Bosni je osnovano osamnaest udruženja „Josip Broz Tito“. U Hercegovini udruženje egzistira samo u Mostaru. Članovi ovih udruženja to smatraju nastavkom borbe protiv fašizma i prkosom nacionalizmu. Predsjednik tuzlanskog udruženja Zlatko Dukić:

„Mi ovo udruženje nismo stvorili zato da bismo nostalgično uzdisali za prošlim vremenima ili da bismo bili i zabludi da se ta vremena mogu vratiti. Stvorili smo ga zbog toga jer smo procijenili da je opasnost od fašizma, koja vlada na prostorima bivše Jugoslavije, odnosno od fašizacije politike, naročito u našem okruženju, a bogami i u Bosni i Hercegovini, jednostavno nametnula obavezu da se protiv fašizma borimo antifašizmom.“

Predsjednik sarajevskog udruženja Dževad Kapetanović:

„Društvo se posebno angažovalo oko uređenja statue Josipa Broza Tita. Kompleks je bio zapušten. Onda tu treba da se izgradi još jedna fontana. Tu se okupljamo svakom prigodom. Proveli smo jednu akciju skupljanja slika, bista, knjiga, svih eksponata u vezi s Titovim likom i djelom, i to ćemo i dalje skupljati za neki budući muzej Josipa Broza Tita u Sarajevu.“

Dukić kaže da Tuzlaci znaju cijeniti historijske ličnosti:

„Mi na Partizanskom spomen kompleksu ,Trnovac‘ u Tuzli imamo mjesto na kome se nalazi Titova bista, okružena bistama dvanaest narodnih heroja iz ovog kraja. Nema, kao u drugim sredinama, sklonosti ka skrnavljenju ili drugom načinu izražavanja primitivnih, prizemnih, fašističkih opredjeljenja. A vodimo se idejom, koja će uskoro biti formulisana kao zvaničan stav Udruženja boraca Narodno oslobodilačkog rata i Društva ,Josip Broz Tito‘, da se odredi mjesto na kome bismo u Tuzli podigli spomenik Josipu Brozu. To bi bila replika onog spomenika koji je pred kasarnom ,Maršal Tito‘ u Sarajevu, odnosno replika, naravno manjih dimenzija, Augustinčićevog spomenika pred Titovom rodnom kućom u Kumrovcu.“

Interesantan je podatak da se mladi ljudi, rođeni poslije Titove smrti, uključuju u ova udruženja. U Tuzli je trećina članova mlađih od dvadeset i pet godina, u Sarajevu polovina, a u Travniku oko sedamdeset posto članova rođeno je poslije Titove smrti. Članica sarajevskog udruženja, dvadesetdvogodišnja Selma Babić, kaže da je zanimanje njenih vršnjaka za lik i djelo mirotvorca i antifašiste bunt prema današnjoj politici:

„Ovo vrijeme je vrijeme političkog nacionalističkog divljanja i mislim da svaki mladi čovjek treba da se bori protiv takvog oblika fašizma, to jest nacionalizma. Ja kao mlada djevojka koja živi u BiH, koja vidi svoju budućnost u ovoj zemlji, moram da neki način pomognem razvoju Bosne i Hercegovine, na način na koji su to radili Titovi omladinci prije. Mnogi osporavaju njegove zasluge, mnogi ga nazivaju boljševikom, nazivaju ga diktatorom, što, po mom mišljenju, Tito uopšte nije bio.“

Predsjednik travničkog Udruženja „Josip Broz Tito“ Slavko Đukić:

„Mi smo recimo prošle godine obilježili 2. kongres USAOJ-a u Drvaru, proslavili smo godišnjicu bitke na Sutjesci, proslavljamo godišnjicu bitke na Neretvi… Dolaze uglavnom mladi, svaki put po dva-tri autobusa iz Travnika.“

U Banjaluci i u Sarajevu postoje kafići koji se zovu „Tito“ i u kojima posjetioci, osim što piju iz šoljica i čaša sa amblemom Titovog lika, na zidovima imaju priliku pogledati njegove fotografije sa posjeta raznim zemljama, pročitati važne datume i događaje iz tog vremena, ali vidjeti i kartu sa obilježenim partizanskim bitkama iz Drugog svjetskog rata.

* * * * *

U Prištini je glavna ulica nosila ime Josipa Broza Tita, a sada je to ulica Majke Tereze. Kasarna „Josip Broz Tito“ sada nosi ime „Ademija Jašarija“. Ipak, ako je Tito izgubio svoju ulicu i ime kasarne u Prištini, sećanje na njega, čini se, još je živo i ne mnogo promenjeno.

„Uloga Josipa Broza Tita za emancipaciju i jačanje autonomije, a to znači samostalnosti Kosova, bila je dominantna i odlučujuća“, kaže Azem Zogaj, književni stvaralac i urednik kulturne rubrike u nekadašnjoj Radio-televiziji Priština, i dodaje da se rezultati koje je on dao Kosovu i sada osećaju: „Zato što nam je od Josipa Broza Tita ostalo ime i granica. To su dve osnovne stvari jedne države“.

Nazmija iz sela Vrbica, opština Gnjilane, dok sedi u parku ispred spomenika Majke Tereze u glavnoj ulici Prištine, kaže:

„Za nas nije bilo loše, u ono vreme koje ja pamtim, za ranije ne znam. Ali zna se da je od 1968. godine otvorena perspektiva, moglo se izaći i slobodno kretati.“

Tu pored njega je šezdesetogodišnjak Savid Pacoli, koji sa setom u glasu kaže:

„Pomagao je Albancima i učinio da imaju ista prava kao i drugi. Dok je maršal bio živ, mi smo mogli ići slobodno na sve strane. Danas, u ovoj situaciji, nismo slobodni koliko bi trebalo. Tada se za devedeset odsto bolje živelo.“

Dvojica mladića od dvadeset i pet i dvadeset i tri godine kažu da su čuli za Tita iz priča svojih roditelja:

„Za Titovo ime smo čuli, bio je predsednik bivše Jugoslavije. Verujem da je bio bolji od drugih.“

„Ono čega se ja sećam je da je tada školovanje bilo besplatno“, kaže nam gospodin od četrdesetak godina. „Većina nižih slojeva je tada mogla da ostvari to pravo, ali su uslovi života za Albance bili tada teži u odnosu na druge.“

Jedan mladić, dok prodaje knjige ispred „Grand“ hotela, kaže kako je za Tita čuo iz knjiga. „Meni se lično ne sviđa“, zaključuje to iz onoga što je čuo i pročitao.

„Ogroman je doprinos Titov i samoupravnog sistema u Jugoslaviji za emancipaciju albanskog stanovništva na Kosovu“, kaže Azem Zogaj i dodaje: „Albanska populacija je maksimalno iskoristila pravo koje je dobila ustavnim amandmanima iz 1967. godine i Ustavom iz 1974. godine, kada su stvoreni vrlo povoljni uslovi za emancipaciju i dalji razvoj u svim oblastima života na Kosovu.“

* * * * *

Nije samo Crna Gora oduzela Titu grad koji mu je darovala, već i Srbija. Titovo Užice je samo Užice i u gradu mu je uklonjena bista.

Užice je grad koji je četrdeset i pet godina nosio Titovo ime, a trideset godina u centru grada bio je spomenik Titu. Takođe, Užice je grad koji je Tito posetio najveći broj puta.

Vladimir Duković, profesor književnosti u penziji, publicista, sada dvadeset i pet godina posle Titove smrti, podseća na njegove posete Užicu i veze sa Užičanima:

„Prvi put je došao u Užice polovinom oktobra 1941. godine, zato što je to tada već bila neka slobodna teritorija i ovde je bio šezdeset i sedam dana sa glavnim štabom. Pseudonim Tito se prvi put ovde čuo. Narod je Tita tada zavoleo. Tito se pojavljivao javno, govorio, oni Užičani koji su se s njim družili bili su popularni ljudi u ovom gradu. Osmog jula 1946. godine stigao je Tito prvi put posle oslobođenja u Užice i govorio na mitingu istog dana. Dalje, Tito je dolazio 1951. godine, ulazio je u radionice, znao je da uzme mantil, uđe u radionicu i da barata alatom. Godine 1961., povodom dvadeset godina od oslobođenja Užica, postavljenja je njegova bista na trgu, čemu je prisustvovao i drug Tito. Zadnji njegov dolazak u Užice bio je u septembru 1979. godine. Bio je simbol slobode, ljudi iz ovog kraja su ga voleli i potekle su razne pesme, naročito ona koračnica koja se i sad pojavljuje: ,Sa Ovčara i Kablara čobanica progovara, druže Tito bela lica, kad ćeš doći do Užica. Kad ćeš doći u Užice i dovesti jedinice. Druže Tito, primi naske u redove partizanske...‘ To je jedna draga koračnica koju se i sada može čuti po kafanama. Ne stide se svi ljudi druga Tita. Sad i mlađi osećaju, jer njihovi stariji pričaju, kako je bilo u ono vreme, kako je socijalna pravda bila na visini, a nje više nema.“

Nedavno je iz republičkog i opštinskog Saveza boraca potekla inicijativa da se spomenik Titu, visok pet metara, koji je 1992. godine sklonjen s gradskog trga i smešten u dvorište Narodnog muzeja, ponovo vrati u centar Užica. Beležimo reakciju Užičana:

„Pa taj čovek ne smeta nikome. Mislim da bi spomenik trebalo vratiti, to je istorijska stvar.“

„Mislim da treba pitati budućnost, mlade, a ne borce.“

„Što se mene tiče, kako god hoće. Stajao, ne stajao, isto je.“

„Treba da se vrati spomenik. To je jedan veliki čovek, jedan veliki patriot i treba mu vratiti bistu ovde gde je bila.“

„Tita treba vratiti na trg i staviti počasnu stražu da bude pored njega. Treba ga ponovo staviti među Srbe.“

„Treba da se vrati jer se u njegovo vreme bolje živelo. Tako su nam pričali roditelji.“

„Šta će nam komunizam u demokratiji? Ne treba da se vraća uopšte.“

„Nije ga trebalo ni skidati. To je istorijska znamenitost. Oni koji su ga tu i postavili, oni su ga i sinuli. To su huligani i to je sramota. Naša srpska posla.“

Nikola Gogić iz Narodnog muzeja Užice kaže da Titovom spomeniku nije mesto u dvorištu ovog muzeja:

„Tamo gde sada stoji je zaista loša varijanta. Postoji jedna druga incijativa, Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Beograda, Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Kraljeva i naravno Narodnog muzeja, da se spomenik Josipa Broza Tita Frane Kršinića, kao umetničko delo, premesti na Kadinjaču.“

* * * * *

Imaju dva mesta u današnjoj državi Srbiji i Crnoj Gori u kojima postoji bivša država, sa sve crvenim pasošima, Triglavima, Jadranskim morem, celim a ne crnogorskim parčencetom, Sutjeskom, Kadinjačom i da ne pominjemo dalje. Pa ako vam nedostaje, uputite se ili na sever do Subotice ili na jug do Tivta.

Drugog maja pre tri godine doneta je odluka da se osnivanjem minijaturne države, imitacije nekadašnje Jugoslavije, sačuva od zaborava i potpunog nestanka država koju njeni članovi, državljani, smatraju najboljom od svih dosadašnjih. Blaško Gabrić, njen osnivač, ima svoje razloge za stvaranje ove mini tvorevine:

„Kad sam živeo u Kanadi, onda sam shvatio da je taj sistem deset puta gori od socijalizma u Jugoslaviji iz kojeg sam ja maltene bio proteran jer nisam dobio posao posle odsluženja vojnog roka. I kad sam video kako izgleda zapadni sistem, shvatio sam – idem kući, tamo je deset puta bolje nego u Americi. Ja ne pristajem da mi bez referenduma neko ukine moju državu i državu u koju sam se ja vratio da živim i radim i gradim. Osnovni moto formiranja mini Jugoslavije je prvo da sačuvamo njeno ime, da ne dozvolimo da nam ga izbrišu, a drugo, iz turističkih razloga. Mini Jugoslavija je vrlo interesantna za sve jugonostalgičare, da imamo jednu Meku gde mogu svi jugonostalgičari da se skupe, da dođu. Samo zamislite, dva i po miliona naših živi u Evropi. Svake godine dva-tri puta prolaze ovuda kada idu kući, neka se zadrže jedan dan u mini Jugoslaviji, to je dva i po miliona turista.“

Mini Jugoslavija se prostore na oko tri i po hektara i za sada ima iskopano takođe mini Jadransko more, Triglav od dvanaest metara kome treba nadograditi još dva metra, aleju Maršala Tita, aleju Velikana, sportske terene, igrališta, restoran, a njeni državljani dobijaju specijalne pasoše. Planovi njenih osnivača su da stvore sve ono što je karakterisalo nekadašnju zajedničku državu južnih Slovena, republike, regije i jezera… Za to, međutim, treba novca, pa je nova država bivših Jugoslovena zamišljena kao akcionarsko društvo koje će uz to biti garancija da se ova država ne može uništiti. „Akcije se mogu prodati, ali će država ostati da traje, nadam se više nego ona Jugoslavija“, kaže Gabrić. On tvrdi da ideja o stvaranju mini države jugonostalgičara ima sve više pristalica:

„Uništili su jednu Jugoslaviju, rodiće se hiljadu i jedna Jugoslavija. Vi ne možete izbrisati građanima ime Jugoslavije iz njihovih želja, srca i glave. Imamo drugu mini Jugoslaviju u Nišu. Treća mini Jugoslavija je u Plandištu. Četvrta mini Jugoslavija je u Beški. Na proslavi moje Jugoslavije su bili ljudi iz svih republika, iz svih evropskih država i sa svih kontinenata. Imam i preko hiljadu pisama podrške, svima je žao zbog brisanja Jugoslavije.“

Četvrta Jugoslavija ima oko dve hiljade državljana, a interesovanje za nju Mikloš Olajoš Nađ, takođe jedan od njenih osnivača, objašnjava žalom za dobrim prošlom vremenima, vezanim za ime nekadašnjeg predsednika nestale države, Josipa Broza:

„Jednostavno ljudi upoređuju uslove života i rada u tom periodu, kada se moglo od rada živeti pristojno, kao čovek, i mislim da je to jedan od uzroka da sve više ljudi dolazi u mini Jugoslaviju.“

Mini Jugoslavija na imanju Blaška Gabrića nešto je između Diznilenda na jugoslovenski način i stvarne nostalgije za bivšim vremenima. Mnogi je smatraju neozbiljnim pokušajem oživljavanja prošlosti, na granici kiča, ali njene pristalice veruju da im ona može vratiti bar deo te prošlosti koju vide kao vreme sreće i blagostanja.

Nevladina organizacija „Konzulat SFRJ“ u Tivtu najavila je majsko sjećanje na nekadašnju Jugoslaviju. Mjesec jugonostalgije započeće fudbalskom utakmicom na dan Titove smrti, 4. maja, kada su se na splitskom terenu trebali sastati Hajduk i Crvena zvezda. Performans će početi u 14:45, a biće prekinut u 15:05, kao prije četvrt vijeka na Poljudu. Najavljeno je da će glavni sudija, Husref Muharemagić iz Tuzle, donijeti loptu s kojom se igrala utakmica u Splitu. A u Tivat će doći i delegat utakmice, danas osamdesetogodišnji Veljko Bajić. „Konzulat“ će i ove godine organizovati nošenje štafete. A visokog državnika SFRJ Marka Perkovića pitamo kako to da nikada nije imao prilike da nosi Titovu štafetu:

„Nažalost nikada nisam mogao doći na red od ,profesionalnih‘ nosilaca štafete i tih ,profesionalnih‘ patriota. Oni su, nažalost, danas na čelu svojih kleronacionalističkih timova, snivajući sada neke nove snove.“

Perković o „Konzulatu“, koji je do sada izdao preko šest stotina i šezdeset SFRJ pasoša:

„Ovdje se radi o jednom osjećaju poštovanja prema nekim sretnim vremenima. Ovo je upravo priča o jednom odnosu, jednoj ljudskoj nedosljednosti, onim kameleonima koji mijenjaju boje shodno svojim dnevno-političkim potrebama i, nažalost, to su ljudi koji su i dalje perjanice dešavanja.“

I dok jedni svoju nostalgiju pakuju u nevladinu organizaciju, državne institucije zajednice Crne Gore i Srbije izgleda nisu sigurne koja je godina. Predsjednik Skupštine državne zajednice Srbije i Crne Gore, Zoran Šami, čestitao je krajem aprila građanima Dan državnosti Savezne Republike Jugoslavije, iako je Jugoslavija prestala da postoji još 2002. godine, kada je formirana državna zajednica. Građani Budve:

„Možda je čovek napravio neki lapsus.“

Maj je najavljen iz „Konzulata SFRJ“ kao mjesec jugonostalgije. Jeste li vi jugonostalgičar?

„Ne, nisam jugonostalgičar. To je završeno, svaki sistem se raspadne.“

Gospodin Šami je čestitao Dan državnosti Savezne Republike Jugoslavije, je li vam to čudno?

„Ne znam.“

U kojoj državi živite?

„Živim u Crnoj Gori i Srbiji. Danas narod ne treba mnogo da zna, narod treba da radi i da ima para. A te gluposti – države, predsjednici… to je bezveze.“

Jeste li vi jugonostalgični?

„Ne. Promjene su vrlo važne.“

A kakve nam promjene slijede?

„Ko to zna. Ono što kažu Vašington i London.“

Mašo Čekić, prvi postjugoslovenski nosilac štafete:

„Čast da bude posljednji nosilac štafete pripala je Mašu Čekiću, rođenom najteže 1948. godine, članu Saveza komunista, partijskom sekretaru, rukovodiocu partijske škole, višestrukom udarniku, a sadašnjem novinaru, djedi, dedi i đedu!“

„Ne osjećam ni preveliku nostalgiju, ni za štafetom, ni za onim vremenom, kako koja godina odmiče, ne osjećam više ni jugonostalgiju, ali osjećam veliku žal za onim prohujalim vremenom kada je meni lično i mojim prijateljima, ama baš svima koje znam, bilo mnogo bolje nego danas.“
XS
SM
MD
LG