Na žalost, od rodnog sela Branka Ćopića, Hašana, danas je ostalo veoma malo. U vihoru posljednjeg rata uništena je škola, crkva, Ćopićeva rodna kuća i spomen soba. Jednom rječju, ostala je samo pustoš i smrt.
„Sve što je u Hašanima bilo, sve je uništeno. Ovo je mrtvo selo, kao što je mrtav i Branko Ćopić“
„Pa, sad stanje baš nije sjajno. Da je Branko živ možda bi nam bilo bolje, vjerovatno. On bi nas obilazio, ohrabriv'o, dao bi nam savjete kako da se živi, šta da se radi. I eto, sreća da je on i dan danas živ.“
Hoće li Hašani biti onakvi kakvi su bili? Ima li mladih ljudi ovdje?
„Pa, vrlo malo mladih ljudi se vraća. Da su uslovi bolji za život, da ima narod gdje da se zaposli, nešto da se radi, vjerovatno bi se ljudi i vraćali. Ovako, Boga mi, teško.“
Od 80 povratnika u selo Hašani vratili se Šaini, Dakići, Vukomanovići, Budimir i Rajlići, ali ne i Ćopići. Rasuli su se po Srbiji, po Novom Sadu, po Bačkoj Palanci i Pančevu. Sa njima je otišla i bista Branka Ćopića. Hašanin Vlado Vukomanović kaže da bi država trebala da zaštiti svu Ćopićevu ostavštinu, naročito nadgrobne spomenike njegove porodice koji se na kiši i vjetru krune i raspadaju.
„Evo, vidi novinare, šta su neuke glave i nečasne ruke uradile!“
Mještani u selu svi se veoma rado sjećaju čestih Ćopićevih dolazaka u rodni kraj i narodnih veselja koja bi potom uslijedila.
“Nema kuća đe Branko nije doš’o pošteno i donio kesicu kave i čašicu razgovora. I uz kavu donio nam je šećera.”
Danas su slavlja veoma rijetka u Hašanima. U selo se vratilo samo starije stanovništvo. No, ipak ima i područno odjeljenje Osnovne škole sa deset učenika i svega jednom učiteljicom. Prije rata školu je pohađalo 460 učenika i predavalo 12 nastavnika.
Odlazeći iz Hašana, vijugavom i blatnjavom cestom, uz nemirnu rješicu Japru, kao da su do nas dopirale Ćopićeve riječi: svak se brani svojim oružjem, a još nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.
„Sve što je u Hašanima bilo, sve je uništeno. Ovo je mrtvo selo, kao što je mrtav i Branko Ćopić“
„Pa, sad stanje baš nije sjajno. Da je Branko živ možda bi nam bilo bolje, vjerovatno. On bi nas obilazio, ohrabriv'o, dao bi nam savjete kako da se živi, šta da se radi. I eto, sreća da je on i dan danas živ.“
Hoće li Hašani biti onakvi kakvi su bili? Ima li mladih ljudi ovdje?
„Pa, vrlo malo mladih ljudi se vraća. Da su uslovi bolji za život, da ima narod gdje da se zaposli, nešto da se radi, vjerovatno bi se ljudi i vraćali. Ovako, Boga mi, teško.“
Od 80 povratnika u selo Hašani vratili se Šaini, Dakići, Vukomanovići, Budimir i Rajlići, ali ne i Ćopići. Rasuli su se po Srbiji, po Novom Sadu, po Bačkoj Palanci i Pančevu. Sa njima je otišla i bista Branka Ćopića. Hašanin Vlado Vukomanović kaže da bi država trebala da zaštiti svu Ćopićevu ostavštinu, naročito nadgrobne spomenike njegove porodice koji se na kiši i vjetru krune i raspadaju.
„Evo, vidi novinare, šta su neuke glave i nečasne ruke uradile!“
Mještani u selu svi se veoma rado sjećaju čestih Ćopićevih dolazaka u rodni kraj i narodnih veselja koja bi potom uslijedila.
“Nema kuća đe Branko nije doš’o pošteno i donio kesicu kave i čašicu razgovora. I uz kavu donio nam je šećera.”
Danas su slavlja veoma rijetka u Hašanima. U selo se vratilo samo starije stanovništvo. No, ipak ima i područno odjeljenje Osnovne škole sa deset učenika i svega jednom učiteljicom. Prije rata školu je pohađalo 460 učenika i predavalo 12 nastavnika.
Odlazeći iz Hašana, vijugavom i blatnjavom cestom, uz nemirnu rješicu Japru, kao da su do nas dopirale Ćopićeve riječi: svak se brani svojim oružjem, a još nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.
