Dostupni linkovi

logo-print

O posrbljavanju hrvatskih Crnogoraca


Na književnoj tribini protekle sedmice su u „Matici Hrvatskoj“ u Zagrebu predstavljene knjige Josipa Ribarića „O perojskom govoru“ i profesora Milorada Nikčevića „Ogledi, studije, susreti – apologetika crnogorskog jezika“. Promocija je izazvala veliko interesovanje hrvatske javnosti i medija, a knjige su nanovo otvorile pitanje pokušaja posrbljavanja Crnogoraca u Hrvatskoj u proteklim desetljećima. Naš gost je naučni radnik, profesor na Univerzitetu u Osijeku, Milorad Nikčević.

RSE: Kako je zapravo došlo do projekata „O perojskom govoru“ i „Ogledi, studije, susreti“?

NIKČEVIĆ: Knjiga koju ste najavili – Josip Ribarić: „O perojskom govoru – leksikografski prinosi“, nastala je u okviru mog, rekao bih decenijskog projekta koji se zove „Jezici i kulture u doticaju – stoljetne hrvatsko-crnogorske veze, interkulturalni kontekst“, kojeg smo institucionalno, znači preko fakulteta, radili desetljeće, a financira ga Ministarstvo znanosti Republike Hrvatske. U zadnje vrijeme, unazad godinu dana, pridružilo se i Ministarstvo kulture i nauka Crne Gore. Projekt je nastao, pod tim naslovom, negdje 1994. godine, u vihoru samog rata, kada se iz njegova krila pojavila znanstvena monografija, odnosno bolje rečeno jedan zbornik i jedna knjiga sažetaka pod nazivom „Pola milenijuma Crnojevića štamparije“, 1996. godine, i „Knjiga sažetaka“, 1994. godine. To je vrijeme rata, kada se u Crnoj Gori nije mogla proslaviti ta velika obljetnica crnogorskog naroda. Tada sam ja, zajedno sa hrvatskom inteligencijom, organizirao veliki znanstveni skup, u samom jeku rata, u Zagrebu, u Evropskom domu. Poslije toga su nastale i ove monumentalne knjige o Crnojevića štampariji. Netom što sam završio taj projekt 1996. godine, te iste godine se aktualizirao problem oko srpske ljetne škole u enklavi Peroj u Istri. Naime, te godine, naša, kako se nazivaju „dvovida braća“, doživjela su salto mortale nacionalne manjine, kao i svi drugi narodi u bivšoj Jugoslaviji, pa su odlučili da im centar kulture i duhovnog okupljanja postane Peroj u Istri. Međutim, cijela kulturna i znanstvena javnost Istre ustala je protiv usisavanja crnogorskog entiteta u srpski entitet u Istri i jedan od aktualnih akademika Hrvatske akademske zajednice – pretpostavljam da je to Dušan Bilančić, ali nisam siguran jer dokument koji je došao do mene nije bio potpisan – napisao je povodom toga sljedeće:

„Budući da u Hrvatskoj ima više srpskih naseobina, nema potrebe, ni razloga da Srpsko kulturno društvo ,Prosvjeta‘ iz Zagreba posve neznanstveno i anakrono izabere Peroj za duhovno okupljalište Srba u Hrvatskoj. Izborom upravo Peroja za te svrhe, srpski kulturni djelatnici pokazuju da u svojoj politici i razmišljanjima nisu odmakli od Karadžićevih zabluda i obmana u 19. stoljeću. Kad se danas to radi, onda se sa sigurnošću može reći da nije riječ o zabludama i neznanju, već o smišljenoj politici usisavanja doseljenih Crnogoraca u crnogorskoj enklavi Peroj.“

Tu ću završiti taj citat. Nakon toga, isti autor je predložio da se moja osobnost konzultira u vezi s tim problemom, i mene je Ministarstvo znanosti i prosvjete uputilo na Filozofski fakultet u Istru da formiram projekt. Kao što znate, projekt ne nastaje preko noći. Bilo je potrebno nekoliko godina upornog rada sa mnogo ljudi da se postignu pouzdani rezultati. U svibnju 2000. godine je u većem dijelu dovršen projekt „Jezici i kulture u doticaju“ pod nazivom „Peroj i Istra u prošlosti i sadašnjosti“, čiji su rezultati objavljeni u zborniku časopisa Filozofskog fakulteta u Puli, kad je ujedno upriličen i znanstveni simpozij o tom problemu na Filozofskom fakultetu. Objavio sam i veliki prilog bibliografiji o Peroju u časopisu „Nova Istra“ u Puli 1999. godine. Sačinjen je i snimljen dokumentarni film pod nazivom „Peroj – hrvatsko selo u Istri“, u režiji Stjepe Mijovića-Kočana, a konzultant i scenarist bio sam ja. Taj film je bio projekt Hrvatske radio televizije, u Zagrebu, 1998. godine, i prikazan je u dva navrata po 45 minuta u Hrvatskoj i to u dosta udarnim terminima. Objedinjena je publicistička građa u publikaciji „Peroj između povijesnog i fikcijskog“, znači ona građa koja je nastala prepucavanjem oko te cijele situacije oko srpske ljetne škole 1996. godine u Istri, u Peroju. Godinu dana kasnije, 1997. godine, mi Crnogorci smo uspostavili ljetnu školu „Montenegrina“. Isto tako, nastojao sam da ta tema dobije veću popularizaciju, pa sam cijeli jedan broj časopisa „Fakta Montenegrina“ posvetio Peroju kao crnogorskoj enklavi u Istri od 1657. godine. Moram vam reći da će ovih dana iz stvaralačke radionice spomenutog projekta izaći i monografije „Perojski kulturno-povijesni mozaik“ i „Peroj – kulturni presjek crnogorske enklave u Istri“, gdje učestvuje veliki broj hrvatskih i crnogorskih eminentnih znanstvenika, s tim da sam u najvećem dijelu ja nosilac projekta.

RSE: Ta publicistička građa o kojoj govorite zaista sadrži značajne podatke o prisustvu Crnogoraca na tom području. Da podsjetimo slušaoce, Crnogorci su u Peroj došli iz Srmice 1657. godine, a perojski govor pripada cetinjskoj podskupini. Kako ste došli do gospodina Josipa Ribarića i ušli u zajednički projekt, da ne kažem da ste ga uključili, uvukli u vaš projekat?

NIKČEVIĆ: Kad smo promovirali ovu knjigu u Crnoj Gori na međunarodnom znanstvenom skupu o crnogorskom jeziku, pred cijelom crnogorskom kulturnom javnošću, najviše je znatiželju crnogorskih medija i crnogorske javnosti zanimalo tko je Josip Ribarić i kako sam došao do njegove rukopisne zaostavštine. Josip Ribarić je izuzetno veliki znanstvenik koji se između dva rata bavio Istrom. On je filolog i pred sam Prvi svjetski rat je trebao doktorirati na tom problemu. Međutim, njegova doktorska disertacija pod naslovom „Razmještaj južnoslavenskih govora u području Istre“ ostala je neobjavljena zbog rata. Poslije je tu njegovu dragocjenu knjigu objavila Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti i ponešto se znalo o Josipu Ribariću, ali zaista tek sada, s ovim mojim projektom, on je osvijetljen u pravom svijetlu, jer se u ovoj knjizi nalaze svi podaci o njemu kao relevantnom znanstveniku i to znanstveniku koji se zanimao za crnogorsku problematiku. Međutim, kako sam došao do njegove rukopisne zaostavštine? Njegova kćerka, Jelka Radauš-Ribarić, supruga čuvenog skulptora Radauša, ona je etnograf, bavila se crnogorskom nošnjom u Istri, u Peroju, sudjelovala je na mnogim znanstvenim simpozijima u Crnoj Gori, posebno na Cetinju. Ona mi je stavila do znanja da njena obitelj posjeduje dragocjenu rukopisnu građu. Ja sam toj obitelji izuzetno zahvalan, to sam istakao na ovoj promociji u Zagrebu, što su u mene imali izuzetno veliko povjerenje i dali mi cjelokupnu zaostavštinu Josipa Ribarića na uvid, koju sam, zajedno sa svojim suradnicima, proučavao evo sve do ovog trenutka, znači nekoliko godina. Projekt Josipa Ribarića o perojskom govoru je njegov rječnik. On je u svojoj disertaciji i drugim svojim radovima opisivao Peroj i Perojce jer je njega kao jezikoslovca najviše zanimalo u kojoj mjeri je sačuvan štokavski, cetinjski odnosno crnički govor među samim doseljenicima u Istri i koliko je romanski substrat uticao na gubljenje tog govora. Međutim, za mene je bilo dragocjeno da sam kod njega našao neobjavljenu leksikografsku građu. Meni i mojoj znanstvenoj asistentici, magistrici Lukić, bilo je potrebno skoro dvije godine da tu građu detaljno razmrsimo, preberemo, usustavimo i da je dovedemo do konzistentnog projekta o perojskom govoru.

RSE: Govorili smo o perojskom jeziku. Mnogo je polemika u Crnoj Gori bilo oko preimenovanja predmeta jezik u školama. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

NIKČEVIĆ: Ja kao filolog, kao sveučilišni profesor, polazim od toga da svaki narod ima pravo na svoje opredjeljenje i svoj nacionalni jezik. Narod bez jezika nigdje u svijetu ne može opstati. Čak i oni mali narodi, bez obzira što u globalizaciji prihvataju velike, monumentalne jezike kao što su engleski, španjolski i tako dalje, svaki mali narod želi opstati u svom jeziku. Sam Petar Preradović koji je pjesnik ilirskog pokreta, znači koji je zdušno bio za domovinu i jezik i na tome je radio, pjeva: „U njemu spoznaješ sve živo, u njemu je blago što ti osta od starine, nema ljepše potomstvu da ostaviš…“. Znači, u jeziku sve živi, u jeziku je cijeli duhovni substrat jednog naroda, u njemu je zavičaj, u njemu je domovina, u njemu je njegova zastava, u njemu je njegova povijest, u njemu je njegova kultura, u njemu je cijela duhovnost, sve živi u jeziku. Ako se jezik uzme narodu, uzeće mu se duša, uzeće mu se sve ono što čini biserje jednog naroda, jednog potomstva.

RSE: Jako me zanima odakle Crnogorac u Osijeku i kako iz Osijeka gleda na zbivanja u Crnoj Gori?

NIKČEVIĆ: Ja sam kao mladi srednjoškolski učenik nikšićke gimnazije došao na studij u Zagreb. Mi smo u bivšoj Jugoslaviji odlazili tamo gdje je bilo posla i ja sam došao kao srednjoškolski profesor u Osijek. U Osijeku sam magistrirao, potom doktorirao, svoju sveučilišnu karijeru usmjerio preko fakulteta, došao sam na fakultet i postao sam docent, izvanredni i redoviti profesor u trajnom zvanju, i tako je ta moja karijera započela. Pitate me kako gledam kao Crnogorac koji živi u drugoj sredini, iz drugog miljea, na Crnu Goru i crnogorsku problematiku. Vjerujte da se cijelog života nisam odvojio od svoje matice, od države, od naroda. Pa i u onim najtežim trenucima kad je bjesnio rat, nastojao sam, kao intelektualac, da sperem rane onih ljudi koji su činili zločine nad drugim narodima. Eto u tome je moje cjelokupno zanimanje za crnogorski duhovni habitus, za crnogorski narod, za crnogorsku povijest, za crnogorsku civilizaciju, pa nije čudno što sam utemeljio taj predmet na Filozofskom fakultetu 1995. godine, što sam utemeljio studij pod nazivom „Crnogorska kultura i civilizacija i crnogorska književnost“. A ovdje na mom fakultetu sam utemeljio komparativni studij – „Hrvatska književnost u evropskom kontekstu“, ali u okviru tog centralnog problema uspostavio sam i kontekst hrvatske književnosti sa crnogorskom književnošću, razlike i dodiri, suodnosi, vidovi i tako dalje.

RSE: Poglavar Crnogorske pravoslavne crkve, arhiepiskop cetinjski, mitropolit Mihajlo, položio je prije dvije godine vijenac u Vukovaru i kazao tom prilikom: „Kao poglavar obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve došao sam da se poklonim ovim mučenicima koji nijesu samo vaši, nego i naši mučenici…“. Kako komentarišete ovaj gest u svjetlu postojanja dvije paralelne crkve u Crnoj Gori?

NIKČEVIĆ: S obzirom da sam bio nositelj tog projekta – dolaska arhiepiskopa Mihaila Dedeića u Vukovar, ja tu njegovu gestu izuzetno cijenim, pogotovu kad vidim šta se dešava u sukobu sa Srpskom pravoslavnom crkvom koja je, moram reći kao intelektualac, veoma dogmatična i ukorijenjena, tvrdokorna, dok je Crnogorska pravoslavna crkva, autokefalna, pod poglavarstvom Mihaila Dedeića, jedna slobodarska, onako kako je ona izrastala u svojoj tradiciji i u svojoj etici koju je još proklamirao Marko Miljanov u onoj svojoj čuvenoj premisi, kad je rekao ko je junak i kako treba da se odnosimo prema junaštvu – da je junaštvo kad branite sebe od drugoga, a druge od sebe. U tom duhu ja izuzetno cijenim tu gestu Mihajla Dedeića koji se stvarno tako toplo, tako ljudski, tako humano, tako svećenički, poklonio žrtvama, koje nisu samo hrvatske, nego univerzalne, svevremenske žrtve. On je spreman da se pokloni žrtvama u Dubrovniku, on je spreman da se pokloni žrtvama u Srebrenici, da se pokloni žrtvama svugdje gdje su nastale u ovom zaista pokidanom i zlom vremenu.

RSE: Kako gledate na projekat nezavisnosti Crne Gore?

NIKČEVIĆ: Moram eksplicitno reći da zdušno podržavam taj projekt. Znam da se to mnogima ne sviđa. Zašto to zdušno podržavam? Zdušno podržavam jer je Crna Gora patnički, kolonijalno podređena još od 1918. godine. Neću da uzimam sve recidive ranijih vjekova, ranijih stoljeća, ali od 1918. godine pa naovamo Crna Gora je potpuno duhovno zapuštena u svakom pogledu, u ekonomskom pogledu, u duhovnom pogledu, i mislim da nijednom narodu, pa čak ni našim susjedima Srbima, koje zaista niko ne mrzi, niti ja, niti bilo ko, bilo bi u interesu da se stvori jedna takva mala država koja ima svoj izuzetno veliki povijesni dignitet, da se stvori država koja će biti demokratska, koja će biti na relacijama ovog ozračja koje se inaguira u cijeloj Evropi, u cijelom svijetu. Ako ne mogu naši susjedi, naši Srbi ili drugi narodi, da se iščahure u taj demokratski kod, sigurno će vremenom to i oni sami postati. Ali Crna Gora u tome, moram reći, daleko prednjači pred Srbijom i pred nekim drugim narodima na Balkanu, na Kosovu, u Albaniji i tako dalje.
XS
SM
MD
LG