Dostupni linkovi

logo-print

10 godina Daytona: Država za zviždanje


Antibosansko osjećanje se najviše ispoljava u Republici Srpskoj. Većina građana tog bosanskohercegovačkog entiteta, kao i njegovi najviši politički lideri, ne skrivaju da im je bliskija Srbija i Crna Gora od njihove vlastite države. Najdrastičniji primjer je nedavni slučaj kada su regruti Vojske Republike Srpske javno bojkotovali vojničku zakletvu i, umjesto BiH, vjernost iskazali Republici Srpskoj. Tokom iste svečanosti njihovi roditelji i prisutni gosti glasno su izviždali državnu himnu.

Više od polovine građana u Republici Srpskoj Bosnu i Hercegovinu ne doživljavaju, niti osjećaju kao svoju domovinu, rezultat je nedavnog istraživanja banjalučke agencije „Partner Marketing“. Njen direktor Srđan Puhalo ističe kako je ljudima u tom dijelu BiH važnija etnička od državne pripadnosti:

„Godine 2002. oko 42 posto građana ovog entiteta je izjavilo da Bosnu i Hercegovinu smatra svojom državom, a 2005. godine taj procent je negdje oko 47 posto. Ali je svakako interesantno da raste broj građana koji imaju negativan stav prema BiH, odnosno ne smatraju je svojom državom, dok je broj neutralnih sve manji i manji. Znači, čini mi se da sada imamo jednu jasnu polarizaciju na one za koje je Bosna i Hercegovina njihova država i na one koji ne priznaju BiH kao svoju državu. Oni u principu imaju više alternativa. Jedna alternativa koja je, čini mi se, njima najbliža je da se Republika Srpska pripoji Srbiji i Crnoj Gori, a s druge strane imamo jednu grupu građana koji bi prosto voljeli da Republika Srpska bude onakva kakva je i danas, znači da ima neke elemente državnosti. Dok bi treći voljeli da bude samostalna država, koja neće biti u okviru ni Srbije, ni Crne Gore, ali ni Bosne i Hercegovine.“

Igor Radojičić, generalni sekretar Saveza nezavisnih socijaldemokrata u Republici Srpskoj, antibosansko osjećanje u tom dijelu države objašnjava namjerama vođenja rata u BiH:

„Činjenica je da građani prije svega doživljavaju Republiku Srpsku kao svoju užu zajednicu, domovinu, na određeni način, dok im je Bosna i Hercegovina još uvijek prilično dalek pojam, bez obzira na to što je formalno i zvanično država u kojoj žive Bosna i Hercegovina. To je naprosto rezultat ratnih vremena; ovdje je prije deset godina trajao građanski rat u kojem su tri strane bile suprotstavljene, a samo jedna strana se de fakto borila za državu Bosnu i Hercegovinu, ostale strane su se borile sa nekim drugim političkim koncepcijama. I poslije četiri godine rata, potpuno je očekivano da takvo nasljeđe i danas traje. Postojeće ustavno uređenje, govoreći iz ugla Republike Srpske, mislim da pruža popriličan nivo sigurnosti građanima Republike Srpske. Eventualne ustavne promjene, koje bi vodile ka velikom slabljenju entiteta Republike Srpske, bi čak dovele do smanjenja povjerenja građana, u to sam uvjeren, u organe vlasti koji bi u tom momentu bili na nekom centralnom nivou.“

U drugom bosanskohercegovačkom entitetu, Federaciji BiH, odnos njenih građana prema državi BiH je bitno drugačiji. Bošnjačka populacija praktično bezrezervno Bosnu i Hercegovinu smatra svojom državom i izjašnjavaju se kao Bosanci i Hercegovci koji govore bosanskim jezikom. Istraživanje agencije „Partner Marketing“ je pokazalo da je među hrvatskom populacijom 80 posto njenih pripadnika deklarisalo svoju bosanskohercegovačku pripadnost.

Predsjednik Liberalno demokratske stranke BiH Lamija Tanović, jedan od glavnih uzroka negativnog odnosa dijela građana u BiH prema vlastitoj državi vidi, pored ostalog, u nacionalno podijeljenom sistemu obrazovanja:

„To je naravno katastrofalan podatak, ali za nas koji živimo ovdje nije veliko iznenađenje. Naime, već je Daytonski sporazum dao ljudima, recimo iz Republike Srpske, lažno uvjerenje da žive u državi koja se tako zove i da nemaju baš nikakve veze s Bosnom i Hercegovinom. Mislim da je napravljena jedna strašna greška u našem sistemu obrazovanja. Taj neuređeni sistem obrazovanja, koji je pocijepan po nacionalnim pripadnostima, odgojio je u posljednjih petnaest godina nove generacije, koje eto recimo u Republici Srpskoj nisu učile, niti naučile činjenicu da oni žive u državi Bosni i Hercegovini, u dijelu, entitetu koji se zove Republika Srpska. A da ne govorim da pogotovo taj obrazovni sistem, tu djecu, u nekim dijelovima BiH, nije naučio da vole tu svoju domovinu – Bosnu i Hercegovinu. Aparthejd u obrazovanju, koji ovdje još uvijek vlada, dopustila je međunarodna zajednica, i to je jedna od njihovih najvećih grešaka, sa dalekosežnim posljedicama, čije evo statistike upravo bilježimo.“

Profesor Werner Varga, ekspert u bečkom Institutu za srednju Evropu i Podunavlje, kaže da je uporno opstruiranje bosanskohercegovačkog državnog identiteta od velikog dijela građana te države posljedica loših rješenja iz Daytonskog ustava BiH:

VARGA: To je vrlo zanimljivo pitanje jer BiH ima vrlo slab državni identitet. U takvoj državi različiti nacionalni subjekti ne znaju šta bi trebalo raditi. Kao reakcija se pojavljuje da stara vladajuća nomenklatura s vremena na vrijeme pokazuje da je još prisutna i da ima uticaj. Po mom mišljenju to ne bi trebalo biti zanemareno jer pretenzije za uspostavljanje dominirajuće vlasti su veoma prisutne. To je naravno problem za cijeli region iako to ne znaci da situacija sada nije bolja nego prije deset godina. Za takvu situaciju postoje uticaji iz susjednih zemalja, iako je vidljivo da su sa hrvatske strane prestale direktne intervencije. Ja međutim smatram da bi i Hrvati i Srbi u BiH trebalo da vide da mogu da zajednički žive sa ostalim narodima u Bosni i Hercegovini jer ako oni odbijaju da budu Bosanci i odu u Srbiju ili Hrvatsku, tamo bi mogli biti druga klasa Srba, odnosno druga klasa Hrvata, umjesto da su bosanski Srbi odnosno bosanski Hrvati.

RSE: Kakva je budućnost BiH kao države ako veliki broj njenih građana ne osjeća da joj pripada i cak dovodi u pitanje njenu egzistenciju?

VARGA: Postoje velike nade među Srbima, posebno u srpskoj zvaničnoj nomenklaturi, da oni pripadaju Evropskoj uniji i zbog toga treba da imaju uticaj kao region. Ja mislim da oni ovaj put nastoje učiniti sve što je moguće da zadrže moć i sadašnje stanje u kojem mogu igrati odgovarajuću ulogu u novoj situaciji između BiH i EU. Pitanje je, međutim, koliko je važna uloga države u takvoj situaciji. Njene sadašnje slabosti će se posebno odraziti u izvršavanju odgovarajućih aktivnosti u približavanju, na primjer NATO savezu. Izvjesno je da to predstavlja problem koji mora biti prevladan.

RSE: Da li je Bosna i Hercegovina, u okolnostima svestrane podjele i različitih političkih interesa, uopšte prihvatljiva kao država za euroatlantske integracije bez odgovarajućih promjena u njenom Daytonskom ustavnom uređenju?

VARGA: Daytonski ugovor je svakako problem. Za NATO i Evropsku uniju je potrebna jaka država jer to doprinosi njihovoj snazi. Neophodne promjene Daytonskih ustavnih jesenja po mom mišljenju suviše kasne, ali ih međunarodna zajednica štiti iako su nanijeli veliku štetu Bosni i Hercegovini. Takav ustav kreira rasističku državu, a etničke podjele su već učinjene i izvršene. Zato smatram da je u interesu očuvanja budućnosti BiH najvažnije da međunarodna zajednica hitno otvori pregovore o promjeni Daytonskog ustava. Drugi neophodan korak je da se mandat Visokog predstavnika dovede u partnersku ulogu sa građanima BiH i njenim vlastima, da bude dio bosanskohercegovačke zajednice i da djeluje u skladu sa zakonima te države.
XS
SM
MD
LG