Dostupni linkovi

logo-print

Ko šta plaća?


Zbog paralelnog finasiranja haških optuženika i njihovih porodica u Srbiji i Crnoj Gori i u RS-u, Fondacija “Pomoć”, koja djeluje pri boračkoj organizaciji RS-a, izmijenila je pravilnik o dodjeli novčanih sredstava ovim licima. Pomoć se od sada može koristiti samo po jednom osnovu i iz jednog izvora, tvrdi generalni sekretar boračke organizacije, Milorad Kalamanda, koji najavljuje uskraćivanje sredstava onima koji su to pravo iskoristili u Srbiji i Crnoj Gori:

“Fuštar Dušan, Simić Blagoja, Stakić Miliomir, Blagojević Vidoje, Radić Miroslav, Rašović Mitar, Žigić Zoran, Meakić Željko, Galić Stanislav i Gruban Momčilo, dakle, to su lica iz RS-a koja će sa 30. 3. ove godine izgubiti pravo Fondacije, odnosno, porodica će biti obaviještena da se opredijeli da li želi da to pravo koristi u RS-u, ili u Srbiji - i mi ćemo odluku porodice poštivati.”

U Nacionalnom savjetu Srbije i Crne Gore za saradnju sa Haškim tribunalom kažu da im nije poznat problem dvostrukog finansiranja, te da ukoliko duple naplate postoje, one su stvar RS-a.

Kriteriji dodjele pomoći ni danas nisu jasno definisani s obzorom da se fondacija često suočava s problemom određivanja socijalnog statusa nekog haškog optuženika i njegove porodice. Milorad Kalamanda:

“Ko u porodici radi, kakva primanja ima, zavisno od toga i porodica prima jednokratnu ili stalnu novčanu pomoć. Do 2004. godine porodica Krajišnik Momčila nije primala nikakvu pomoć. Tek u 2004. godini on je primao mjesečno u Hagu, dakle, isplaćiva se njegovoj porodici 150 maraka, a ove godine jedan je sin, koji studira ekonomski fakultet, uzet na školovanje. Pomoć koja je njemu data više je data simbolično, a nikako da bi njegovo materijalno stanje popravila ili na drugi način izmijenila.”

Nije jasno ni ko sve prima pomoć, jer se izjave nadležnih razlikuju od izjava porodica optuženika. Generalni sekretar boračke organizacije, Milorad Kalamanda, kaže da je supruzi Radovana Kovača, osuđenom na 20 godina robije za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja rata, dodijeljeno 3300 konvertibilnih maraka u periodu od 2002. do 2004. godine. Slavica Kovač, međutim, tvrdi drugačije:

“Što se tiče države, nikad nit sam imala pomoći, nit imam sad. Pogotovo sad. Ja kad se moj muž osudio, tek tad im je izašao zakon da im plaćaju karte i da im daju ovo nešto, jednokratnu pomoć i tri karte, navodno, tako sam čula, mada ne znam.”

Za finansiranje porodica haških optuženika Fondacija “Pomoć” godišnje izdvaja oko 250 hiljada konvertibilnih maraka. Kalamanda kaže da najveći dio sredstava obezbjeđuje Vlada RS-a, dok ostatak predstavljaju manje donacije. Odlukom Vlade od 6. decembra prošle godine, svim haškim optuženicima koji se dobrovoljno predaju vlastima RS-a do 30. juna 2005. godine predviđena je isplata jednokratne pomoći od 50 hiljada maraka. Međutim, ostalo nejasno da li je ova pomoć do sada ikome dodijeljena. U Fondaciji kažu da je ova isplate nadležna Vlada RS-a. Pitanje ko je sve dobio 50 hiljada maraka za dobrovoljnu predaju, bilo je prekomlikovano i za uposlenike Biroa Vlade za odnose sa Tribunalom. Jovan Spajić, šef Biroa:

“Ko je to vama rekao? Kalamanda? Pa ne znam. To možda on ima neku informaciju. Ja ne znam. Mi nismo dali nijednu. To zna Fondacija, kako ne zna. Što? Neće li da kažu?”

Glavni donatori za pomoć porodicima haških pritvorenika do 2004. godine bila su državna preduzeća Telekom RS-a, Srpske šume, Srpske pošte, kao i neke opštine u RS-u. Ali novi zakonski propisi onemogućili su firmama izdvajanja za ove namjene. Nezaposleni članovi porodica haških optuženika dobijaju 50 odsto od prosječne plate u RS-u, odnosno oko 210 konvertibilnih maraka mjesečno. Oni koji rade, primaju razliku do visine prosječne plate. Pravilnik od dodjeli pomoći promijenjen je, objašanjavaju u Fondaciji, i zbog toga da bi se primanja haških pritovrenika uskladila sa primanjima ostalih boračkih kategorija. Od osnivanja Fondacije 1992. godine do danas, 64 lica u RS-u koristila su pomoć Fondacije.
XS
SM
MD
LG