Dostupni linkovi

logo-print

Vozareći između Pariza i Sarajeva


RSE: Maloprije smo imali raspravu oko toga da li da kažem „dobro jutro, Tariče“ ili „dobro jutro, Tarik“.

HAVERIĆ: Ispravno je „Tariče“, ali lična imena se opiru uklanjanju i mijenjanju po padežima i svakoj drugoj promjeni; češće kažemo „Zoricin“ nego „Zoričin“. Mene ljudi zovu „Tarik“, ne „Tariče“, osim djece koja me zovu „Tarike“, što mi se najviše sviđa.

RSE: Primijetila sam kod djece koja su rasla vani, dakle koja su iz bilo kojeg razloga otišla sa Balkana i rasla vani, da uopšte ne uklanjaju imena jer su se navikli da se u stranim jezicima koje govore na uklanja, pa kažu na primjer: „Vidio sam John McEnroe“.

HAVERIĆ: Naravno, i ne samo lična imena, već i toponime, imena gradova izgovaraju na sasvim drugi način. To predstavlja problem u porodičnoj komunikaciji. Svako od nas se snalazi kako zna i kako može. Zavisi od uzrasta djece, koliko su godina imala kad su otišla iz Bosne.

RSE: Tarik Haverić u ovom trenutku je u Parizu, u svom stanu. Tarik, otkud vi uopšte u Parizu?

HAVERIĆ: Ja sam u Pariz dospio na isti način na koji je poslije izbijanja rata stotine hiljada ljudi iz Bosne i šire, sa bivšeg jugoslavenskog prostora, došlo u razne zemlje. Ja sam u ratu proveo godinu dana, onda sam napustio Sarajevo i došao u Pariz da se pridružim svojoj porodici.

RSE: Da li je porodica otišla tamo ciljano ili sasvim slučajno?

HAVERIĆ: Sasvim slučajno. Kao i tolike druge porodice, i moja porodica je zbjegla prvo u Hrvatsku, onda je slijedila usud mnogih izbjeglica, od kojih su neki odlazili u Njemačku, neki u Austriju, od kojih su se mnogi, nakon što je Njemačka počela da vraća izbjeglice, opredijelili za takozvane treće zemlje, kao što su Sjedinjene Države i Kanada. Uglavnom, vrlo je malo ljudi koje ja znam, koji su došli samo na jedno mjesto i tu ostali. To je jedan poseban, izbjeglički, kolektivno pisani roman.

RSE: Zašto je baš izbor pao na Pariz?

HAVERIĆ: Najprije zbog toga što sam još otprije bio frankofon, znao sam francuski i nijedan drugi strani jezik. Zatim, u toj zemlji smo imali neke prijatelje koji su bili spremni da nam pomognu, koji su nam omogućili nekakav start, nekakav početak. Isto tako, meni je bilo jako stalo da nastavim nekakvo lično usavršavanje školovanja, a to sam mogao samo na francuskom. Dakle, izbor nije bio veliki.

RSE: Dakle, kako i sami kažete, nastavili ste školovanje. Iz Sarajeva ste, ako se ne varam, izašli kao magistar filozofije?

HAVERIĆ: Sasvim tačno. Bio sam magistar filozofije. To je jedna od moje dvije struke. Druga je dramaturg. To je posao koji sam radio petnaest godina i od toga živio. Usporedo s tim, kao student u Zagrebu, bavio sam se filozofijom, studirao filozofiju, magistrirao u Sarajevu. I onda sam došao u priliku – ja koji se nikad nisam bavio, niti zanimao za politiku – da se politika bavi mnome, kao i vama, kao i desetinama i stotinama hiljada drugih ljudi. Prirodna radoznalost vodila me ka tome da pokušavam da na neki način strukturiram, da sistematiziram sve te kategorije koje su odjednom postale naša svakodnevnica. Nisam mogao zamisliti da odjednom cijeli narod, stotine hiljada ljudi, strastveno prate rasprave o federaciji i konfederaciji, o suverenosti naroda i država… Sjećate se te atmosfere prije rata.

RSE: Da, može li Bosna biti Švicarska ili ne može…

HAVERIĆ: Da. Ne postoji nijedna politička kategorija koja na Bosnu nije primijenjena u tim raspravama i za koju se nije našlo hiljadu „stručnjaka“. To je bilo čudo jedno. Ja nisam naprosto htio da u vlastitim očima izgledam kao nekakav diletant koji odjednom počinje da se služi svim tim kategorijama, od kojih zapravo zavise sudbina i životi miliona ljudi, i odlučio sam da to sistematiziram. Dakle, više nije dolazio u obzir nikakav nastavak dramaturško-filozofski. Okrenuo sam se, dakle, političkim naukama i nastojao da upravo u jednoj zemlji koja ima dosta dobru politološku tradiciju, kao što je Francuska, dođem do nekakvih saznanja. Ako ništa da sam sebe umirim. Kasnije se to, naravno, operacionaliziralo u nekom profesionalnom smislu, te ja onda djelujem, otada pa nadalje, kao politički pisac, komentator i prevodilac. To je ono što radim.

RSE: Recite nam detaljnije, o kojoj doktorskoj tezi se radilo, na kojem fakultetu ste to radili…?

HAVERIĆ: Na Univerzitetu Pariz 10 (Université Paris 10). Po nekakvom starom refleksu, svi koji su završili u Parizu, u očima onih dole, završili su na Sorboni (Sorbonne). Sorbona je jedan od univerziteta kojih u Parizu ima trinaest. Zovu se od Pariz 1 do Pariz 13. Prava Sorbona je Pariz 4. Prava je utoliko što je arhitektonski smještena u toj zgradi. Pariz 10, moj univerzitet, to je univerzitet na kojem je do penzije predavao recimo Paul Ricoeur, možda danas najveći živi filozof pored Habermasa. To je univerzitet na kojem je do penzije predavao i Emmanuel Levinas. Dakle, to je jedan jako dobar fakultet, iako nije Sorbona. Moj rad je bio iz discipline koja se u tipologiji i karakterizaciji francuske državne uprave zove disciplina broj 4 – politička nauka. Moj doktorat se zvao „Etnos i demokratija na primjeru Bosne i Hercegovine“. Kao što naslov govori, htio sam da, onoliko koliko sam bio u mogućnosti, raspetljam definitivno odnos organizacije ili samoorganizacije političkih društava koja žele i proglašavaju da žele da budu demokratska, a imaju Srbe, Hrvate i Muslimane i ostale. Budući da je to u to vrijeme bio naš problem, da je to bilo ono što je bilo neriješeno, dakle kako praviti modernu, liberalnu demokratiju – ovo „liberalnu“ naravno treba shvatiti uslovno, to nisu samo države u kojima su liberali na vlasti, sve zapadne države su liberalne demokratije – kako praviti liberalnu demokratiju, koja ustavna, institucionalna, proceduralna rješenja primijeniti, a da se uvaže ili ne uvaže etničke činjenice, to je, dakle, bio taj zadatak koji sam sebi postavio i koji sam, prema mišljenju ljudi koji su me ocjenjivali, uradio dosta dobro. Ja sam o tome ne mogu govoriti jer sam dosta subjektivan, kao i što su drugi autori. Jedan preveden rad, kada ga prevedem, pojaviće se na jesen u Bosni i Hercegovini, pa će se o tome moći suditi.

RSE: Otvorili smo jednu, da kažem, težu temu, iako je to bosanskohercegovačka svakodnevica. Vaša teza je bila „Etnos i demokratija“, do kakvih ste zaključaka došli? Je li u Bosni i Hercegovini moguće demokratsko društvo, s obzirom na datu situaciju?

HAVERIĆ: Vaše pitanje je tricky, što bi rekli Englezi, to je jedna klopka, i naravno na njega nije moguće dati odgovor u prezentu. Ne pitate me je li bilo moguće onda kada je počelo, nego me pitate je li moguće danas, nakon što su se ljudi iselili, zemlja razvalila, formirale se nove političke većine, novi politički senzibiliteti i tako dalje.

RSE: Čak i nove države u okviru ove jedne.

HAVERIĆ: Jasno. Mene je zanimala ta problematika Bosne do Dejtona. Nakon toga ja se time nisam bavio. Kada 1993. godine formulirate nekakvu tezu, vi tada ne znate da će biti potpisan Dejtonski sporazum. E sad, ako u toku vašeg rada dođe do nekakvog političkog razrješenja ili vojnog ako hoćete, onda morate sebi odrediti neki rok, terminus ad quem do kojeg se vaš rad proteže. To ne može biti vječno otvoreno djelo, gdje stalno nešto nadodajete. Ja sam, da bih se naprosto disciplinirao, stavio taj datum i bavio sam se Bosnom i Hercegovinom do Dejtonskog sporazuma, uključujući i Dejtonski sporazum kao nekakvu logičnu konzekvencu prethodnih događaja, prethodnih razvoja. U tom trenutku, dakle prije nego što će rat izbiti, u trenutku odluke da se organiziraju prvi slobodni izbori, bilo je moguće raditi na tome da se Bosna i Hercegovina preobrazi, bez velikog nasilja, u demokratsku državu. Odnosno, budući da nasilje nije zavisilo od Bosne i Hercegovine kao političkog subjekta, nego od njenog okruženja, da se, kada jednom bude sklopljen mir, a svaki rat se završava mirom, do toga lakše dođe. Ako preduzmete određene korake prije toga, to vam može, kada se mir jednom sklopi, olakšati ili otežati da prihvatite ishod onakav kakav jeste. To zavisi samo od vas. Mislim, da me pogrešno ne shvatite, nije Bosna i Hercegovina odlučivala o ratu, ali je odlučivala o načinu na koji će organizirati svoju odbranu, da bi to u jednom poratnom razdoblju njoj omogućilo ili onemogućilo da ostvari određene ciljeve. Dakle, to je nešto čime sam se ja bavio. U vrijeme dok sam ja pisao, sve je to bilo u određenoj mjeri spekulativno. Naravno, niste mogli pretpostaviti kako će se stvari razvijati. Međutim, ako dopustite sebi rizik da predvidite neke razvoje, to je vrlo spekulativno. U vrijeme kad sam to pisao se nije znalo da će doći do intervencije NATO pakta na Kosovu, do nje je došlo znatno kasnije. E sad, trebate imati hrabrost pa reći – ovo što se sada dogodilo u BiH će biti lekcija za zapadne demokratije da ubuduće oštrije vojno interveniraju i da manje traju pregovori i ubjeđivanja. Kad se to desi, ta vaša spekulacija je potvrđena. Isto tako se moglo dogoditi da me vrijeme naprosto demantira. Što će reći da se oko intervencije NATO pakta protiv bosanskih Srba na Palama i tako dalje pregovaralo mnogo duže i da je ona bila mnogo slabija nego kasnija intervencija na Kosovu. Što će reći da je slučaj Bosne i Hercegovine, kako ja to nazivam, izazvao određene posljedice u međunarodnoj politici i naprosto promijenio neka shvatanja, na našu štetu. Ja bih volio da je to nekom drugom prilikom bilo urađeno, pa da je Bosna od toga profitirala, međutim to je bilo tako kako je bilo i tu mi ništa ne možemo učiniti.

RSE: James Lion, jedan od predvodnika Međunarodne krizne grupe, u jednom trenutku je rekao, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma: „Kad bi Amerika imala takav Ustav, ona bi se urušila za tri dana“. Da li ste saglasni s tim mišljenjem?

HAVERIĆ: Ja sam suglasan sa Jamesom Lionom. Ako mi dopustite takvu vrstu opservacije koja izlazi iz okvira ovakvog razgovora, naročito se slažem sa sobom koji sam to tvrdio mnogo ranije, tvrdeći – i to sam pisao u podlistku „Oslobođenja“ koji se svojevremeno zvao „Nedjelja“ – kada američki Ustav ne bi počinjao sa „Mi, narod Sjedinjenih Država…“, kada bi u Americi postojao Kongres u kojem su zastupljeni predstavnici Crnaca, Hispanaca, bijelaca i Indijanaca i svih 153 različite etnije koje tamo postoje, ta bi se zemlja raspala u sekundi. To je bio upravo ovaj argument koji ste sada rekli, s kojim sam se ja koristio i u javnim nastupima i u prigodnim tekstovima, da pokažem da suverenost naroda nije suverenost etničkih kolektiviteta, Srba, Hrvata i Muslimana, da u Americi postoje različita društva (Amerika se definira kao društvo društava), da postoje ljudi koji čuvaju svoje specifičnosti, da postoje cijeli dijelovi gdje ljudi govore samo španski i ne znaju engleski, da postoje i Amiši, da postoje i rođeni Amerikanci (Native Americans), da svako može da sačuva svoju kulturu, ali da ipak budu jedan politički narod. U Bosni je to naprosto bilo nemoguće. Reći „narod u Bosni“, to je značilo da si Srbin, Hrvat, Musliman i tačka.

RSE: Ili ostali, koje više niko ni ne pominje.

HAVERIĆ: Da, naravno.

RSE: Danas živite malo u Parizu, malo u Sarajevu.

HAVERIĆ: Upravo tako. Otprilike šest mjeseci godišnje ovdje, šest mjeseci u Sarajevu. Naravno ne u kontinuitetu, nego putujem, vozarim, kako mi to volimo da kažemo, i to mi vrlo prija.

RSE: Zašto, šta radite?

HAVERIĆ: U Sarajevu sam pokrenuo jednu malo izdavačku djelatnost. Specijalizirao sam se za univerzitetsku literaturu i priručnike iz društvenih znanosti. Prevodim neke priručnike koji se bave pravom, društvom, državom, liberalizmom, koji će, za koju godinu, kada se provede reforma obrazovanja, biti vrlo korisni, zato što obrađuju određenu materiju uvažavajući zapadnoevropske školske standarde, jer danas se na našim univerzitetima još uvijek uči, u velikom broju slučajeva, iz starih udžbenika koji su pripadali jednom, možda časnom vremenu, ali su bili izdani iz ideološke optike marksističkih društvenih nauka. Vi sada lako možete proglasiti da se bolonjski proces primjenjuje „od ponedjeljka“, ali ne možete preko noći doći do udžbenika i priručnika koji tom procesu odgovaraju. Ja sam jednostavno odlučio da se okladim, eto to je nekakva moja opklada sa samim sobom, da će vrijeme takvih izraženih potreba doći. Želio sam da budem na to pripremljen i da te stvari već uradim. To je, dakle, istovremeno moj stručni i moj ekonomski interes koji me je motivirao u tome.

RSE: Pokušavali ste da nekako svoje učešće u visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini i ozvaničite – htjeli ste da predajete na fakultetu Političkih nauka, gdje ste konkurirali.

HAVERIĆ: Ja sam u poziciji ravnopravnog građanina koji se javlja na natječaj. S tim da kad to učinim shvatim da nisam u poziciji ravnopravnog građanina, zato što, kao što znate, Bosna i Hercegovina nije ili nije još uvijek pravna država. Nadam se da će ona jednom to i biti…

RSE: „Od ponedjeljka“.

HAVERIĆ: Tako da ja onda mogu da trpim samovolju ljudi koji o tome odlučuju. Vi znate da ja nisam jedini slučaj, to se događa. O meni govorimo zato što sam ja gost u vašoj emisiji, a ne neko drugi. Ja uvijek volim da kažem da je mnogo drastičniji primjer doktora Edina Šarčevića, koji predaje pravo u Njemačkoj i koji piše knjige na njemačkom i koji jednostavno, čak i kada dobije većinu glasova komisije na konkursu na Pravnom fakultetu, ne bude primljen. Ja nisam dobio većinu glasova, ja nisam dobio ništa, zato što su izmišljeni neki formalni razlozi da ja, kome francuska država omogućuje da budem docent u oblasti političke nauke, dakle i Evropa, pod uslovom da znam jezike, to ne mogu da budem u Bosni. Tako da ispada da je uloga bolonjskog procesa zapravo da se Evropa prispodobi bosanskim kriterijima, a ne obratno. Znam, naravno, da to neće dugo trajati, da će doći do promjena, ali, znate, svi mi dolazimo već u neke godine kad nam je draže da se bavimo konkretnim naučno-istraživačkim radom i projektima, nego da se tužakamo po sudovima, da pišemo raznim komisijama, na šta sam ja bio prinuđen i što ću naravno nastaviti. No, to je, eto, dio naše svakodnevice. Čujem o djeci koja dolaze sa diplomama zapadnih univerziteta koje dole ne mogu da nostrificiraju. U mom slučaju, o nostrifikaciji diplome iz jedne zemlje koja je još u srednjem vijeku izmislila titulu doktora nauka – ova zemlja u kojoj se ja nalazim slučajno je bila ta gdje se to prvi put na latinskom nazvalo doctor scienciarum – su odlučivali ljudi koji su svoje doktorate iz političkih nauka stjecali u marksizmu-lenjinizmu, koji su „doktori samoupravljanja“, dakle takvi ljudi su odlučivali da li to valja ili ne valja. Ja sam se na kraju pomirio da to ne mogu da promijenim, ali trajalo je dvadeset mjeseci da se neko odluči ipak da kaže da nešto vrijedi to što mi ovdje na zapadu stičemo.

RSE: Mimo politike i mimo svega što se dogodilo u Bosni i Hercegovini, kad čovjek posloži takve slučajeve, evo vaš, pa Edina Šarčevića, pa mnogo mladih ljudi koje ja poznajem, a koji su se isto tako prijavili na natječaje u Sarajevu, sa poznavanjem tri do pet stranih jezika, uz svoj materinji naravno, pa mog kolege koji je htio nostrificirati svoj magistarski u Sarajevu i rekli su mu: „Ako platiš onoliko koliko ovdje košta magistarski, onda ćemo ti to nostrificirati“ i tako dalje…

HAVERIĆ: Da, ja sam platio 1800 maraka.

RSE: Naprosto, kad se sve te činjenice poslože na jedno mjesto, stječe se dojam da u Bosni niko nema želju da tu crnu mrlju, kako je svi iz međunarodne zajednice nazivaju, malo posvijetli.

HAVERIĆ: Ja ne dijelim vaš pesimizam. Recimo da ćemo se u tome razići. Budući da mi je struka da sagledavam političke procese, da znam koliko oni traju, koliko svaki od njih zahtjeva vremena, radi se o tome da oni koji su stvarni suveren u Bosni i Hercegovini, dakle kojima u krajnjem pripada moć odlučivanja, a to je međunarodna zajednica, imaju svoj spisak prioriteta. Ono što je krvotok svega, to je novac i prva stvar koju su oni uradili odmah poslije Dejtona, stavili su – kako se to slikovito kaže – šapu na središnje financijske ustanove i zbog toga u BiH nema inflacije, zbog toga su strancu koji je bio guverner, da bi mogao i dalje da bude guverner, dali bosanskohercegovačko državljanstvo, da bi se poštovao ustav. Kada su ostvarili apsolutnu kontrolu novca i banke, napravili su jednu osnovnu stvar iz koje se išlo dalje. Naravno, zbog događaja od 11. septembra, prioritet je bila sigurnost. U žiži njihovog interesa su vojne, policijske i ostale strukture. Dakle, obrazovanje tek treba da dođe na red, ali će doći na red. S tim što oni ne rješavaju slučaj po slučaj. Kada se nakupi slučajeva, onda se 30 ili 60 funkcionera nekakvog tamo entiteta smijeni odjednom, ili pet generala i tako dalje. U tome se naprave neke greške, neke se ne naprave. Nama je mnogo zanimljivije da je NATO u slučaju nekog bosanskog generala pogriješio, umjesto da izvedemo zaključak da i NATO priznaje greške, a bosanska država ne. Kad je kod nas neko priznao da je nešto pogriješio?

RSE: Nikad.

HAVERIĆ: E sad, šta hoću da vam kažem? Kada dođe univerzitet na red, neće se rješavati moj slučaj, ni slučaj Šarčevića, već će se rješavati sto slučajeva odjednom. I neće otići jedan od tih nazovi profesora, nego će otići 50. Samo je stvar što na listi prioriteta univerzitet nije na visokom mjestu, što je šteta. Ja pokušavam da kroz vlastite kontakte te predstavnike međunarodne zajednice uvjerim da je zapravo univerzitet ključan. Naravno da sam ja tu zainteresiran i nisam sasvim objektivan, međutim – govorim o društvenim naukama, prirodne nauke su prije rata u Sarajevu bile sjajne, fakulteti kao što su građevina, arhitektura, medicina, dakle svi koji su ih završili na zapadu uvijek su se mogli sjajno uklopiti, dakle govorim samo o svojoj oblasti – jednostavno će doći do toga. Po mom mišljenju bi do toga trebalo doći mnogo ranije, jer to služi kao način da se jedna određena politička klasa reproducira. Poznat nam je način na koji su se u toku rata dijelili doktorati, na koji su se dijelila mjesta ljudi koji sada te pozicije, naravno, žele da očuvaju. Međutim, onog časa kada se uvede zapadni način kontrole univerzitetskih radnika, koji moraju da maju godišnje dva objavljena stručna autorska članka u nekom od katalogiziranih časopisa i svakih pet godina knjigu, kad te kriterije primijenite, onda ćete vidjeti kako to može da funkcionira i ko može uopšte da bude profesor.

RSE: Da, ali vrijeme teče. Zakon o visokom obrazovanju nije donesen. Bolonjski proces je do 2010. godine, zacrtano je da se do tada cijela Evropa reformira u visokom obrazovanju, a Bosna i Hercegovina još nema ni Zakon o visokom obrazovanju.

HAVERIĆ: Nema, ali ona nema ni neke stvari koje su, upravo sam rekao, vitalnije. Pitanje je samo koliko u Bosni i Hercegovini postoje subjektivne snage zainteresirane za to, a koliko će to morati međunarodni faktor da donose. Kad imate tržište i tržišnu ekonomiju, postoje subjektivne snage, postoje ljudi koji su zainteresirani za tržište, dakle ne treba to niko pretjerano da nameće, potrebno je naravno samo da to regulira. Kad ljudi prepoznaju svoj interes u slobodnoj trgovini, onda oni trguju. Radi se o tome da ljudi još nisu raspoznali da je njihov interes da što prije imaju univerzitet prispodobljen bolonjskom procesu. Zašto? Zato što, naravno, postoji strukovni problem, postoji klasa ljudi koji, nažalost, ne raspolažu kvalifikacijama da mogu obavljati posao nastavnika u društvenim znanostima u bolonjskom procesu. Znate, profesor matematike i u komunizmu i u socijalizmu i u kapitalizmu je isti. Sovjetski matematičari nisu ništa slabiji, ako nisu i bolji, od američkih. Ali profesori filozofije koji su se formirali kao marksisti, ili uopšte profesori društvenih nauka, nisam siguran da su konkurentni takvom procesu. I zbog toga postoje ti strahoviti otpori i ljudi su naprosto zabrinuti za svoju egzistenciju. Kažem, ja to razumijem, ali to mene naravno neće spriječiti da pokušavam da se izborim za ono što mislim da mi pripada. Ja sasvim razumijem da neko, ako treba da ode u penziju koja će biti maksimalno 600 maraka, a sada ima nekih 2000 maraka plate kao profesor, da će pokušati do krajnjih granica – nisam siguran da i ja to ne bih radio – da iskoristi sve mogućnosti da ostane na tom mjestu. To je žalosno, ali to je tako.

RSE: Vaša energija i vaš optimizam mi se dopadaju, moram priznati. Rekli ste u jednom dijelu našeg razgovora da vam vrlo prija to što ste između Pariza i Sarajeva. Šta je danas za vas Pariz, a šta Sarajevo? Gdje je dom?

HAVERIĆ: Ja sam vam rekao vlastiti dojam. Međutim, svako od nas ima svoj. Mi pripadamo generaciji, vi i ja, koja već na Zapadu vidi kako se djeca osamostaljuju, završavaju škole, počinju svoj život. Dakle, Zapad je za njih izvršio određenu vitalnu funkciju. Ta djeca u budućoj podjeli rada u Evropi neće biti vodonoše, moći će, sa svojim sposobnostima, sa znanjem jezika, ravnopravno sa svima drugima da se natječu za svoje mjesto pod suncem, kako se to poetski kaže. I kada do toga dođe, ta generacija počinje da misli kako će ispuniti ostatak života. Čak i ako nema nekakvu takvu dinamičnu profesionalnu aktivnost kao što ja mislim da je moja ili vaša novinarska, ljudi razmišljaju – da li ja baš u Evropi, u kojoj se produžio životni vijek, ili u Americi, treba da živim ovdje, da gledam ove ljude i ovaj pejzaž, kada mogu sve to divno raditi i povezati s nekim korisnim doprinosom u svojoj zemlji. E sada, na tom generalnom planu imate stotine individualnih slučajeva. Ono što meni prija jeste što ja mogu da govorim svoj jezik. Ja nisam ni medicinar, ni arhitekta, sve što radim, radim u jednom jeziku. Jedini jezik u kojem se ja ugodno osjećam, to je naš jezik, i ono sve što treba da verificiram kao recimo neko saznanje, ja to ne mogu raditi u korespondenciji sa svojim Francuzima ili Englezima na onako dobar način kao što to mogu u nekakvom dijalogu sa ljudima koji su opet došli sa različitih strana svijeta, sa različitim iskustvima, koji onda jednostavno sa mnom to izmjenjuju. Stvar je, dakle, komunikacije, stvar je stvaralačke moći jezika u kojem ja nešto radim i koji mi je stalno potreban da ga obnavljam. Otud i ta moja potreba o kojoj sam vam govorio kad sam spominjao tu svoju ediciju, odnosno biblioteku koja se zove „Kampus“, koja obuhvata izvatke iz tekstove možda 100-150 najznačajnijih mislilaca iz pomenutih oblasti koje sam ja u prilici sada da prevodim iznova. Ja se sada vraćam u doba svog studija, kad je jedini izvor te vrste bila filozofska hrestomatija „Matice Hrvatske“. Ja sada to stavljam na jednu određenu provjeru. To ne bih mogao raditi da sam dugo odvojen od jezika. Dakle, svakih dva mjeseca sam u Sarajevu, pa se opet vraćam i za sada to dobro funkcionira.
XS
SM
MD
LG