Dostupni linkovi

logo-print

Više pitanja nego odgovora


Jedno je izvjesno: ministar Vlahović nije dobro prelomio.

Kada se bavio medijima iako nije trebalo – prilijepilo je sebi etiketu da želi više vlasti nego što mu po funkciji pripada. Kada se bavio medijima na način na koji nije smio – sebi je prikačio masku nedemokrate i staljiniste. A kada je odbio da kaže ko je tvorac analize o medijima – kao da je želio da sruši sopstveni moralni štit. Ministar Vlahović mora, prvo sebi pa i drugima, da objasni: zbog čega je njemu - koji je početkom devedesetih bio jedan od simbola otpora protiv rata i bezumlja – uopšte bila potrebna analiza koja je nalik policijskoj dostavi: spisak nepodobnih novinara i spisak mjera sankcije. U sadašnjoj vladi Vlahović je bio i predstavnik one antiratne i slobodarske Crne Gore - zato je tako glasno odzvonila njegova greška.

U stvari, crnogorski ministar inostranih poslova uspio je ono što nije pošlo za rukom šefu crnogorske tajne službe: u jednom dahu je uspio da okrene medije protiv sebe, u život vrati posustalu opoziciju i prikaže ružnije lice vlasti. Time je ministar inostranih poslova sam sebi ugrozio poziciju više nego svi oni što su mu radili o glavi. Samo svijest o sopstvenoj grešci može mu biti putokaz ka građenju kredibiliteta koji je Miodrag Vlahović ranije imao i zasluživao.

Kažu da je tvorac analize medija prijatelj ministra inostranih poslova. Čudno je to prijateljstvo u kojem ne želite podijeliti makar dio tereta sa čovjekom koga ste uvalili u problem. Da je tvorac teksta otkrio sebe možda bi se našlo ljudi koji bi ga podržali – svako ima pravo na izražavanje mišljenja. Ovako, kazna je tvorca tobožnje analize već pristigla: Crna Gora je mala i svi znaju ime i prezime novinara koji je iz potaje htio da potkaže svoje kolege. U danima koji dolaze autor će sa strijepnjom otvarati novine i osluškivati vijesti, sve u strahu da će njegova mala tajna biti otkrivena. Za javnog djelatnika nema teže pozicije nego da se boji javnosti, kao vampir svjetla.

Istini za volju, povampirili su se i neki od onih koji su bili meta napada. Dobra je vijest da su se crnogorski novinari konačno ujedinili u odbrani profesije i slobode javnog govora. Doduše, nijesu bili tako glasni kada ih je poslanik Šoć u holu zgrade parlamenta javno nabijao na onu stvar, nije bilo javne osude ni kada se otkrilo da su neki ovdašnji nevladini aktivisti bili kolumnisti novina zemunskog klana... Ali, nikad nije kasno: za Crnu Goru je značajno što su novinari konačno pokazali da su sila koja se mora poštovati - to je nauk za buduće ponašanje i vlasti i opozicije.

Kao da je ta - naprasno osvojena sloboda - mnoge opila, pa su dar nezavisnosti shvatili kao dozvolu za neodgovornost. Sloboda medija mora biti ograničena – makar slobodama onih o kojima mediji govore i pišu. Dio crnogorskih novinara sve je ovo pretvorio u neku ličnu osvetu, pa su počeli da određuju ko će biti vratar, ko ministar, da prijete bojkotom i odbijaju izvinjenja... To su dokazi o iskrivljenom shvatanju profesije: novinari nijesu mjera svih stvari i mediji ne mogu imati silu da stvaraju novu realnost kakva odgovara ličnom, uredničkom ili redakcijskom ukusu.

Tri opisana sloja jednog slučaja čine smješu crnogorske sadašnjice. To je slika nedozrelosti crnogorskog društva, živimo u vremenu kada još nijesu precizno definisane socijalne uloge - pa vlast povremeno izigrava javno mnjenje, a mediji preuzimaju ulogu vlasti. Crna Gora je još uvijek u traženju sopstvenog identiteta i ova lutanja su razumljiva. Problem je što tek predstoje ključne odluke o referendumu, budućnosti države i njenih građana. Hoće li vlast umjeti da donese strategijske odluke kada ne može da obezbijedi ni tajnovitost vlastite prepiske? Hoće li mediji znati da prepoznaju i brane istinske vrijednosti ako budu vođeni isključivo ličnim motivima? Crnogorska budućnost prvenstveno zavisi od sposobnosti onih koji odlučuju da urade pravu stvar u pravo vrijeme.

Hoće li se to umjeti? Kao i mnogi raniji, tako je i slučaj ministra inostranih poslova ponudio više pitanja nego odgovora.
XS
SM
MD
LG