Dostupni linkovi

logo-print

Književna dijaspora na Sajmu knjiga u Sarajevu


Osam nevladinih organizacija iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije i Srbije i Crne Gore potpisale su u Sarajevu Memorandum o razumijevanju za uspostavljanje regionalne „Balkanske azilantske mreže“, saopšteno je iz UNHCR-a.

U saopštenju se dodaje da je cilj ove mreže da se obezbjeđivanjem visokokvalitetnih pravnih službi olakša zaštita lica koja traže azil i izbjeglica u regionu.

„U okviru mreže biće stvorena regionalna baza podataka o pravnim odlukama vezanim za azilante, informacijama o zemljama njihovog porijekla i savjetima za usklađivanje nacionalnih zakonodavstava sa međunarodnim i regionalnim standardima“, navodi se u saopštenju.

Predstavnici UNHCR-a u BiH takođe su održali radionicu sa predstavnicima nevladinih organizacija iz Srbije i Crne Gore, Makedonije, Hrvatske i Albanije o ulozi pravne pomoći nevladinih organizacija u regionu i proširenja njihove pomoći na izbjeglice i azilante koji traže međunarodnu zaštitu.

* * * * *

Dosadašnji šef Misije OSCE-a u Hrvatskoj, Piter Semnebi (Peter Semneby), izjavio je da Hrvatska treba snažnije da ohrabri povratak izbjeglica:

„Izbjeglice u Srbiji treba jače ohrabriti da se vrate ako to žele, a
to zahtijeva signal s hrvatske strane da su izbjeglice dobro došle, a
ne samo da se njihov povratak toleriše“, rekao je Semnebi posle
susreta sa hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem. On je dodao da to znači da treba sprječavati incidente koji van Hrvatske ili među izbeglicama „imaju negativan odjek“.

* * * * *

Udruženje koje okuplja izbjegle Srbe iz Hrvatske traži da osobe koje imaju neprekidan boravak u Republici Srpskoj duži od dvije godine, a ne duži od osam godina kao do sada, imaju pravo na status državljana Republike Srpske i Bosne i Hercegovine.

Predsjednik Udruženja Krsto Žarković rekao novinarima da je predsjednik Republike Srpske, Pero Bukejlović, dao punu podršku zahtjevima za pravni položaj ovih lica, a naročito o državljanstvu.

Prema posljednjem popisu UNHCR-a, u Republici Srpskoj živi 22 hiljada Srba iz Hrvatske, a 71 odsto je izrazilo želju da se trajno nastani u ovom entitetu.

* * * * *

Na području četiri opštine koje pokriva Odsjek ministarstva za izbjegla i raseljena lica u Prijedoru, od 1. novembra prošle godine do 31. marta 2005. godine ponovo je registrovano 2 500 raseljenih porodica i oko 700 porodica izbjeglih lica.

Broj ponovo popisanih znatno je manji nego 2000. godine, kada je na području Prijedora bilo registrovano 17 hiljada raseljenih i više od dvije hiljade izbjeglih lica.

* * * * *

Ministarstvo za dijasporu Srbije pomoći će Srpskom građanskom vijeću i kulturnom društvu „Prosvjeta“ u njihovoj namjeri da u Mostaru obnove rodnu kuću pjesnika Alekse Šantića, dogovoreno je tokom posjete Sarajevu ministra za dijasporu Vojislava Vukčevića.

* * * * *

Na Sajmu knjige u sarajevskoj „Skenderiji“, koji se upravo završava danas, prvi put su se predstavili pisci iz bosanskohercegovačke dijaspore. i to zahvaljujući organizatoru – Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH. O nekim o tih pisaca govorimo u današnjoj emisiji.

O značaju učešća pisaca iz bosanskohercegovačke dijaspore na Sajmu knjiga u Sarajevu, Mirsad Kebo, ministar za ljudska prava i izbjeglice, kaže:

„Ovo je prvi put da će pod pokroviteljstvom jednog državnog ministarstva izlagati i biti promovirani naši pisci iz dijaspore. Smatramo da je književno stvaralaštvo naše dijaspore nedovoljno afirmisano i da je Međunarodni sajam knjige prilika da se o tome više sazna. Potpuno sam uvjeren da je među našim građanima koji žive i rade u inostranstvu skriven ogroman intelektualni i stvaralački potencijal, od kojeg koristi može imati država i narodi i građani Bosne i Hercegovine. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice je prva institucija koja je to naše intelektualno blago okupila i želi ga afirmisati dalje u bosanskohercegovačkoj javnosti. Ovi ljudi su najbolji ambasadori naše domovine u svijetu i najbolji promotori izgradnje pozitivnog imidža Bosne i Hercegovine. Saradnja sa našim zemljacima u oblasti kulture je samo početak svih onih aktivnosti koje država Bosna i Hercegovina želi razvijati kada je riječ o ekonomiji, nauci, obrazovanju i slično. Država Bosna i Hercegovina je odlučna da poveže svoje iseljeništvo sa maticom, u obostranom interesu i na obostrano zadovoljstvo. To naši zemljaci zaslužuju kao što i njihova domovina zaslužuje da se oni, na sebi svojstven način, zajedno sa nama, brinu o njenoj budućnosti. Cilj nam je povezati interes i ljubav prema domovini, a spremnost postoji na obje strane. I ovo je na našem putu ka Evropskoj uniji jedan od načina kako da se predstavimo, kako da Bosna i Hercegovina, osim crnih hronika, popunjava prostore u svjetskom javnom mnijenju i drugim stvarima, kao što je književno stvaralaštvo, koje je jedan od osnovnih promotora identiteta i građanina i naroda koji žive na ovim prostorima.“

Banjalučanin u Ljubljani, pisac Ismet Bekrić:

„Odlaskom iz Bosne i Hercegovine, ja sam tu zemlju još više zavolio i za nju postao više vezan. Svi mi pisci ustvari sada živimo na dva mjesta i stvaramo na dva mjesta. Gospodin Kebo je lijepo rekao da smo svi mi sada ustvari ambasadori Bosne i Hercegovine, jer osim toga što stvaramo svoja djela, mi i prevodimo, afirmiramo bosanski jezik, bosansku kulturu, afirmiramo kulturu drugih naroda u našoj sredini, i kao takvi, mislim da zaista predstavljamo jednu kulturnu snagu naše domovine. Objavio sam dosta knjiga poezije i drame, prije svega za najmlađe, moje su knjige u lektiri, u čitankama… Drago mi je da je upravo ovih dana izašla moja najnovija knjiga u ediciji ,Mali princ‘, nominirana je i za nagradu ,Mali princ‘. To je knjiga poezije ,Izgubljeni kliker‘. Mi smo svi ustvari kao neki mali klikeri koji su izgubljeni po svijetu, ali evo ovaj Sajam je bar neke od nas skupio na trenutak na jednom mjestu. Tu je također jedna od mojih novih knjiga – ,Jesen u gradu‘. Tu je zapravo samo dio novih knjiga koje sam objavio. Moje knjige uglavnom idu dvojezički, tako da čitatelji u Sloveniji mogu da uče naš jezik, a naši čitatelji u Bosni i Hercegovini da uče slovenački. Prema tome, to je zaista jedan most. Još bih samo kratko rekao, ne misleći samo na sebe, da sam u prepisci sa Banjalučanima širom svijeta, jer Banjaluka sada živi na svim kontinentima, osjetio potrebu da bar koliko-toliko pomognem da se to Banjalučko zrnevlje skupi, pa sam pokrenuo jednu ediciju ,Banjalučki žubor‘, u kojoj sarađuju svi Banjalučani. Ovo je najnovija, sedma knjiga ,Vrbas voda nosila jablana‘. Također bih još rekao da sam osjetio potrebu da našim autorima vani pomognem, pa smo zajedno sa Klubom BiH u Norčepingu pokrenuli jednu ediciju koja se zove ,Ptica‘. Ta ptica je skulptura kipara Ahmeta Bešića koja je postavljena u parku u Štokholmu. Tako da svijet zna da mi nismo ljudi iz neke tamo Bosne, već da smo došli sa svojom kulturom, sa svojom umjetnošću, sa svojom dušom. Dugo sam radio i sa našom djecom u Sloveniji, vodio sam školu za djecu izbjeglice, vodio sam kulturne radionice, djeca su pisala, objavili smo jedno šest-sedam knjiga radova naše djece koje su prevođene i na više svjetskih jezika. I ono što je posebno svijet oduševilo i na neki način ganulo do suza, to je da ta djeca koja su izgubila sve, u svojim pjesmama, sastavima, nisu nijednom riječju spomenuli riječ ,mržnja‘ ili ,osveta‘. Tako da kroz te naše knjige svijet može da spozna plemenitu bosansku dušu.“

Meho Baraković, koji danas živi u Švedskoj, naglašava da se uz posao pisca bavi i novinarstvom:

„Oblik novinarstva kojim se bavim je uglavnom pisanje o knjigama koje izlaze u Bosni. Imam intenzivnu komunikaciju sa Sarajevom, prijatelji mi pomažu da na vrijeme dobijem odgovarajuće knjige i da o njima pišem. U Švedskoj izlazi nekoliko listova na bosanskom jeziku. Jedan od najboljih i najkvalitetnijih je ,Bosanska pošta‘, u kome također sarađujem. Tako da pokušavam da sa svojim kolegama, koje sam ovdje vidio i s kojima komuniciram, približim Bosnu i Hercegovinu, odnosno pisanu riječ BiH Šveđanima. Najbolji način su knjige koje sam objavio na švedskom jeziku. Ne znam švedski jezik dovoljno da bih na njemu pisao, već koristim usluge prevodioca. U Švedsku sam došao iz Trebinja i prva knjiga koju sam na švedskom objavio zove se ,Bollnäs-plats för min sorg‘. Godine 2000. sam objavio zbirku pjesama na bosanskom jeziku u Švedskoj – ,Nikada nećeš razumjeti zašto sam zaljubljen u Mostar‘. To je bio moj doprinos gradu Mostaru, objedinjavanju grada Mostara i tako dalje. A jučer je iz štampe izašla još jedna knjiga, ovoga puta dvojezična, ,Štokholm iznutra i druge pjesme‘. Mislim da je pozicija pisca u Švedskoj dosta teška. Mora se steći status, morate raditi na afirmaciji svoje književne ličnosti, jer ja sam u Švedsku došao kao pisac iz Bosne.“

Enes Topalović:

„Živim u Norveškoj, rođen sam u Goraždu. Ja sam svoje stvaralaštvo do sada strpao u dvije knjige. Moj prvijenac, roman ,Led kroz snove‘, izašao je 2003. godine u izdanju ,Bosnia Ars‘ iz Tuzle. Moj zbirka kratkih priča u izdanju Udruženja pisaca i prevodilaca Skandinavije.“

Samira Begman

„Za mene je vrlo bitno da imam priliku uspostaviti kontakt s Bosnom i Hercegovinom, sa našom kulturom, jer živim već 27 godina u Švicarskoj. U Švicarskoj sam dobro integrirana, međutim nisam se dezintegrirala iz Bosne i Hercegovine. Momentalno radim u jednoj izdavačkoj kući u Švicarskoj koja izdaje školske knjige. Član sam Udruženja književnika Švicarske i Udruženja internacionalnih književnika koji organiziraju književne manifestacije i čitaju na materinjim jezicima sa prijevodima na njemački, tako da imam priliku da prezentiram i naš jezik. Pišem dvojezično, na bosanskom i na njemačkom. Također prevodim pjesme drugih naših književnika sa bosanskog na njemački. Izdavala sam u ,Antologijama‘. U međuvremenu je izašla moja zbirka pjesama na njemačkom jeziku ,Die Weberin‘. A posljednja zbirka je dvojezična, na njemačkom i na bosanskom, zove se ,Na pragu/An die Schwelle‘.“

Asima Smajić:

„Rođena sam u Banjaluci. Od 1992. godine živim u izbjeglištvu u Francuskoj, gdje svih tih godina nisam imala nikakvog kontakta s Bosnom i Hercegovinom, nisam imala štampe, nisam znala ni ko piše, ni šta piše. Mnogo mojih rukopisa je nažalost ostalo u Banjaluci. Moja knjiga ,Deveta želja rijeke‘ je izašla Zahvaljujući gospodinu književniku Bekriću. Knjiga je pisana na bazi istinitih događaja. To su male, sitne jednostavne priče iz života. Moja duša je vezana za Banjaluku; ne može da se piše, a da se ne misli na grad i na državu bez koje sam bila tako dugo. Tek poslije jedanaest godina sam uspjela da prvi put dođem u Banjaluku. Još uvijek živim u Francuskoj. Pozdravljam gest Ministarstva i svih prijatelja i kolega koji su ovdje došli i željela bih da toga bude još.“

RSE: Miralem Resulović:

„Rođen sam u Trebinju, a trenutno živim u Kanadi. Napisao sam dvije zbirke pjesama. Prva se zove ,Izbjeglička tuga‘, a druga ,Na kraju svijeta‘. Budući da živim u Kanadi, ovoj posljednjoj zbirci sam dao ime ,Na kraju svijeta‘.“

RSE: Josip Osti, Sarajlija u Ljubljani, o značaju predstavljanja bosanskohercegovačkih književnika iz dijaspore na Sajmu u Sarajevu kaže:

„Ovaj skup mi se čini jako dragocjenim, jer kad se čovjek nađe u situaciji da je daleko od oka, najčešće je daleko i od srca. To se desilo i mojim kolegama iz Bosne i Hercegovine koji od početka rata žive drugdje. Problem je i to što veliki dio tih ljudi koji žive drugdje, pored onih životnih problema, imaju problem i tog nedostatka kontakta sa živim jezikom, nedostatka kontakta sa literaturom svoje države, nedostatka kontakta s izdavačima u BiH, s medijima u BiH i tako dalje. Ja imam tu sreću da sam blizu, da sam u Sloveniji, i često sam u Sarajevu. Ali svejedno, i meni se događa da me neko pozove samo kad mu nešto treba, nažalost, pošto znamo naše ljude i naše običaje. To je, čini mi se, dodatna teškoća za ljude koji stvaraju van BiH. Istina, bilo je i nekih sretnijih okolnosti u svoj toj nesreći. Ja cijenim svakoga ko se bavi literaturom, ne vrednujući ,dobro, odlično, najbolje‘ i tako dalje, ali bilo je i srećnih okolnosti da manje dobri pisci imaju dobar prijem u toj sredini i objave knjige koje moguće ne bi objavili u BiH. Većina knjiga naših autora je morala imati u naslovu nešto vezano za tragediju Bosne i Hercegovine, da je pomenuto Sarajevo, da je pomenuta Bosna i tako dalje, što je ponekad stvar samog autora, ponekad izdavača. Ja se sjećam da sam iza ,Sarajevske knjige mrtvih‘, koja je napisana 1992. godine, to izbjegavao pomenuti igdje u naslovu. Međutim, jedan italijanski izdavač, kad sam rekao da se knjiga zove ,Starim zlatom uspomena‘, stavi moju fotografiju na naslovnicu i ispod mog imena na čelo mi stavi ,pjesnik iz Sarajeva‘. Tako vas upotrebljavaju drugi. Tako da je to donekle i zamka. Na drugoj strani, nažalost, ovdje na Sajmu se nije okupilo dovoljno pisaca, onih koji danas vrijede u svijetu, a pripadaju bosanskohercegovačkoj literaturi, kao što su recimo Mario Sušak, Semezdin Mehmedinović, Aleksandar Hemon, koji žive u Americi, onda Džemaludin Alić koji živi u Njemačkoj, Blagojević i Demirović koji žive u Nizozemskoj i tako dalje, da ne nabrajam. Za onoga ko doživljava literaturu BiH kao svoju, sve što ti ljudi pišu je njegova literatura.“
XS
SM
MD
LG