Dostupni linkovi

logo-print

Transplantacija – život na poklon


Dalibor Jelavić, akademski slikar iz Zagreba, čovek koji živi s „tuđom“ jetrom:
„Prošlo je već pet godina od transplantacije jetre koja mi je bila izvršena u Padovi.
Nikad nisam bio bolestan, nikad se nisam osjećao loše.
Jednog dana sam popio neki sok i doživio šok. Počeo sam se tresti kao da se držim za bušilicu, onu snažnu, građevinsku, vibracionu...
Ustanovili su da se radi o takozvanom Budd-Chiari sindromu. Postotak njegovog pojavljivanja u tom obliku kao kod mene otprilike je jedan pacjent na 125 milijuna ljudi.
Izgledao sam kao trudnica negdje u osmom mjesecu trudnoće. To je strahovit šok za organizam, imate osjećaj da ćete eksplodirati, nešto se u vama dešava. Gledao sam puno horor filmova pa su mi svakojake asocijacije padale na pamet. Treba imati silnu snagu da to sve podnesete.
Nekom svojom autogenom tehnikom sam pokušavao sve nalete tih misli koje dolaze svakog trenutka odbacivati. Uzeo sam si jednu viziju, pošto sam umjetnik, slikar, pa sam si mogao to vizualno prispodobiti, uzeo sam si viziju moja dva sina koja se igraju na livadi i ja ih promatram. I kad bi god bio nalet tih crnih misli, ja bih onda to naprasno zamjenjivao s tom slikom.
Onda je došlo do bakterijskog oboljenja abdomena. To je onda izazivalo još dodatno slabljenje organizma, tako da sam sa neke prosječne težine od 86 kilograma, pao na 59.
Imao sam zatvor stolice. Pa kad vam to naprave, nakon sat vremena vam ta voda počne ići prema plućima, pa vam onda buše otraga, kroz kičmu vam vade tu vodu. Pa vam onda pucaju vene, pa se krv onako u sitnim točkama pojavljuje na tijelu. Vidite da vam dolazi kraj, svaki čas se komplicira nešto drugo...
Jedan trenutak je bio vrlo težak: pet dana nisam mogao spavati, nisam mogao ležati, jer mi je ta voda ulazila u pluća, de facto sam pet dana u takvom jednom stanju probdio. I u jednom trenutku slabosti mi se činilo da bi bilo dobro da skončam tu cijelu muku i krenuo sam prema balkonu. U noći sam otvorio vrata. U tom trenutku mi se pojavila ta slika - moja dva sina koji se više nisu igrali na toj livadi, nego su stajali i gledali me. I to me je onda streslo. Vratio sam se nazad u krevet i više mi nikada nisu padale takve misli na pamet...
Uspjeli su naći u Monci tu jetru, rekli su mi da su po jetru poslali ekipu helikopterom, da dolaze i da se pripremim, da će biti izvršena transplantacija. Bio sam potpuno miran, uopće se ne sjećam da su mi davali neku anesteziju. Mislim da sam zaspao odmah kad sam to saznao. Bio sam potpuno miran i spreman i nisam uopće sumnjao da će to uspjeti...
Buđenje je bilo nakon 36 sati. Svjesni ste da ste živi. Onda vas jedino postaje strah od odbacivanja. Meni se to desilo četvrti dan poslije transplantacije. To su spriječili i više se nikad nije pojavilo.
Kad prođete jednu takvu borbu, onda vidite da je obitelj najvažnija stvar.
Danas uživam gledati kako moji sinovi odrastaju, kako postaju ozbiljniji, kako zapravo stariji sin već može funkcionirati gotovo samostalno. I to me veseli. Doživio sam to što sam htio. Molio sam dragog Boga da to doživim.
Kad živite taj novi život, kad znate zapravo da ste dobili nekakav život na poklon, onda vas to tjera da što više napravite, da ono što ste si u bolesti zacrtali i ostvarujete, da više jednostavno ne gubite vrijeme. Tako da nije čudo da mnogi pacijenti koji prođu taj jedan proces povratka - evo kolega Arsen Dedić je vitalniji nego što je bio prije toga - u čovjeku se javlja neka potreba da se još više dokaže. On kaže da smo mi sad ,kolege‘. Bili smo prijatelji, a sad smo ,kolege po jetri‘.
Osjećam strahovito strahopoštovanje prema tom donoru koji mi je dao svoj organ. Kao da živim i njegov život. On me obavezuje da i dalje taj život živim. Tako da sam i ja isto tako odlučio biti donor, pa ako umrem u nekakvom mogućem stanju da me se iskoristi, neka se iskoristi ono što bude vrijedilo.“

* * * * *

Transplantacije i problemi vezani za njih – tehnički, zakonski, etički i religijski – to je Tema sedmice Radija Slobodna Evropa u kojoj govore četiri lekara:
- Tomica Milosaljević, ministar zdravstva Srbije, već dugo direktno angažovan na pripremi zakonske regulative koja bi omogućila ovakve transplantacije, i sam vlasnik kartice donatora organa;
- Bakir Nakaš, direktor Opšte bolnice u Sarajevu, u kojoj se vrše neke od transplantacija;
- Marina Mugoša-Racković, nefrolog u Kliničko-bolničkom centru u Podgorici; i
- Stipe Jadrijević iz zagrebačke klinike „Merkur“, lekar koji je 2002. prvi u Hrvatskoj (sa profesorom Josipom Pasinijem) presadio zajedno bubreg i pankreas (gušteraču).

RSE: Ko su zapravo osobe pogodne da budu donatori organa?

DR MILOSALJEVIĆ: To su obično nagle povrede glave, obično u saobraćajnim i drugim udesima, prethodno relativno zdravih osoba. To su potencijalni umrli davaoci organa sa kojih se mogu organi tako uzimati i presađivati da je moguće spasiti u jednom trenutku odjednom četiri života – transplantacijom dva bubrega, jetre i srca takvog davaoca.

RSE: Kada je o postjugoslovenskim državama reč, različiti su stepeni na kojima su zemlje koje razmatramo u ovoj temi odmakle u zakonskoj i drugoj regulativi i u ostalim tehničkim pripremama neophodnim za kadaverične transplantacije, odnosno za uzimanje organa sa preminulih osoba. I dok je Hrvatska, u kojoj je još za vreme postojanja Jugoslavije izvršena prva transplantacija (bubrega, još 1974. godine u Rijeci), daleko odmakla, Srbija i Bosna i Hercegovina tek su u procesima sistemskog uređenja problematike kadaveričnih transplantacija. Crna Gora i Kosovo za sada ne planiraju postojanje transplantacijskih centara.

DR JADRIJEVIĆ: Ako se gleda po zadnje dvije godine, mi smo, mogu slobodno reći, uz bok razvijene Evrope. Jedino mislim Španjolska i još neka zemlja u Zapadnoj Evropi ima više kadaveričnih donora na 100 tisuća stanovnika od Hrvatske. Naime, unatrag dvije godine u Ministarstvu (zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske) promijenio se koordinator i sada je državni koordinator za transplantaciju na nivou cijele Republike Hrvatske doktorica Mirela Bušić. Ona je uspjela posložiti cijelu mrežu transplantacijskih centara u većim bolnicama u cijeloj Republici Hrvatskoj. Tako da smo mi prošle godine imali oko 50 do 55, sad tačno ne znam, jetara i preko sto bubrega i 10 do 12 simultanih transplantacija bubrega i gušterače.

DR MILOSAVLJEVIĆ: U našem zdravstvenom sistemu (Srbije) sredinom devedesetih godina, urađeno je nekoliko transplantacija srca i jedan broj koji je dvocifren, ali je manji od dvadeset, transplantacija jetre. Međutim, sistemski ovaj problem nije rešavan. Dakle, to je učinjeno više kao pokazna vežba ili kao dokaz da mi možemo i to da uradimo.

DR NAKAŠ: Nažalost, kad govorimo o zdravstvu u Bosni i Hercegovini, moramo istaći činjenicu da je ono organizovano na entitetskom nivou, odnosno u Federaciji BiH na kantonalnom nivou. To u svemu komplikuje procese legislative i donošenje jedinstvenih propisa koji bi doticali materiju zdravstva. S tim u vezi jeste i materija koja reguliše recimo transplantaciju organa, prvenstveno kada se radi o kadaveričnoj transplantaciji. Znači, taj aspekt transplantacije i eksplantacije u BiH danas još tapka u mjestu.
U Republici Srpskoj, nažalost, malo se učinilo u ovom proteklom periodu, dok se u Federaciji BiH, zahvaljujući vjerovatno dijelovima timova koji su ostali iza 1992. godine u zdravstvenim institucijama, transplantacija sa živih donatora odvijala u određenom kontinuitetu, istina, jako reducirana, ali se ipak održavala.
Mi u Bosni i Hercegovini ipak povremeno radimo transplantacije, rade se u Tuzli, rade se u Sarajevu. Prvenstveno su to transplantacije bubrega, zatim, evo, počele su transplantacije koštane srži, transplantacije hrskavice, transplantacije rožnjače. Ali je to sve, mogu reći, još uvijek, nažalost, pionirski. U 2005. godini, u 21. vijeku, govorimo o pionirskim koracima, kada smo trebali već biti u nekoj mreži koja je u Evropi odavno zaživjela.

DR MUGOŠA-RACKOVIĆ: Region Crne Gore, koji broji oko 600 hiljada stanovnika, nije ekonomski isplativo područje za formiranje tih transplantacionih timova i postojanje tog stalnog obnavljanja i kontinuiranog procesa transplantacije.

RSE: Ohrabrujuća je činjenica da su sve verske zajednice u državama regije podržale proces doniranja organa. Uostalom, od velikih svetskih religija jedino se šintoizam tome striktno protivi jer se mrtvo telo smatra prljavim i opasnim.
Zakonska regulativa vezana za transplantacije suštinski je korak koji je u Hrvatskoj okončan, a koji bi Srbija, BiH i Crna Gora tek trebalo da preduzmu ili ga upravo preduzimaju. I u Srbiji i u Federaciji BiH u toku su, naime, procesi procene kapaciteta i resursa kao i promene legislative kako bi bile omogućene kadaverične transplantacije. Princip je, kažu naši sagovornici, osposobljavanje više centara da mogu da vrše eksplantacije, odnosno uzimanja organa sa donatora, s tim što bi onda organi bili implantirani u manjem broju posebno osposobljenih centara.
U Srbiji je 16. aprila 2005. godine stupio na snagu Pravilnik (Ministarstva zdravstva) o moždanoj smrti, na osnovu kojeg se utvrđuje stanje u kojem je nastupila ta takozvana „moždana smrt“, što je jedan od uslova za uzimanje organa za transplantaciju. Za naredni mesec je najavljen početak akcije propagiranja kadaveričnih transplantacija i donacija organa uopšte.

DR MILOSAVLJEVIĆ: Ideal je da sve bolnice u Srbiji budu pripremljene i spremne i sposobne da mnogu da prvo procene moždanu smrt i drugo, da pripreme sve za eksplantacionu operaciju. Onda, u toj mreži, zna se ko je nacionalni koordinator, on pokreće čitav mehanizam. E, tako je moguće sistemski rešiti ovaj problem. To je plan koji mi zaista vrlo ozbiljno zacrtavamo. Mi već dve godine kao Ministarstvo zdravlja učestvujemo na svim evropskim sastancima u okviru Saveta Evrope koji su posvećeni problemu transplantacije i pripremamo se da postanemo aktivni član ove Eurotransplant mreže.

RSE: Svi naši sagovornici ističu neophodnost usvajanja evropske regulative kako bi države regije mogle da postanu članice sistema Eurotransplant. Time se omogućuje razmena organa u čitavoj Evropi, odnosno povećava se šansa pronalaženja najboljeg primaoca organa koji se pojavi spreman za tranplantaciju.

DR NAKAŠ: Prvenstvena prednost Eurotransplant programa i programa koji uvezuje mrežu među određenim zemljama, čak i među kontinentima, jeste ta da se prevenira mogućnost da dođe do nemogućnosti transplantacije organa koji je dostupan, jer nemamo onoga koji prima.
To nam je i garancija da će kvalitet i sigurnost ovog programa biti na evropskom nivou, jer neke standarde. Jer, mi kakvi smo na Balkanu, vrlo lako pretvaramo u neke jednostavnije i to kao približavamo našim ljudima. Međutim, u Eurotransplant programu, vi ukoliko ste na jednoj stepenici na kojoj se vrši provjera da li su svi preduvjeti ispunjeni, bili negativno ocijenjeni, ta vaša aktivnost u tome praktično propada.

DR MUGOŠA-RACKOVIĆ: Ne možemo, jer nam Evropa to neće dozvoliti, da nemamo izgrađene zakone i kada je riječ o transplantaciji. Znači, iako mi nećemo možda u bliskoj budućnosti, u sljedećih možda pet-šest godina, razviti centar za transplantaciju, mi moramo dati određeni broj organa da bi i naši pacijenti širom Crne Gore mogli biti na listi čekanja i čekati da dobiju neki od organa iz čitave Evrope.
Možda nepopularan izraz, ali bukvalno – iako izgleda žargonski – postoji lista čekanja pacijenata na donaciju organa sa leša, takozvanu kadaveričnu transplantaciju. I budućnost svijeta jeste u kadaveričnoj transplantaciji.

RSE: U Hrvatskoj, Srbiji i u Bosni i Hercegovini u toku su i formiranja mreža donatora. U Hrvatskoj već postoji nacionalna kartica donatora odnosno kartica zaživotnog zaveštanja organa. Reč je o kartici sličnoj kreditnoj, koja sadrži podatke o vlasniku i informaciju da je osoba saglasna sa tim da u slučaju njene smrti njeni organi, ako budu zadovoljeni i ostali kriterijumi, budu uzeti za tranplantaciju.

DR NAKAŠ: Oformljena je u junu 2004. godine donorska mreža u Bosni i Hercegovini, gdje su ljudi na određeni način, nakon saznanja i anketiranja i upoznavanja sa svim pravima i komplikacijama, pristali i svojim potpisom zavještali svoje organe ili tkiva koja bi mogla biti korištena u svrhu liječenja ljudi. Međutim, i ta mreža ljudi i zdravstvenih profesionalaca koja ima za cilj da se sutra uključi u Eurotransplant program i šire, još je slaba, iz prostog razloga što bez zakonske regulative na nivou BiH, bez precizno definisanih procedura i bez zagarantovanih izvora financiranja jedna takva akcija bi mogla i da izgubi na intenzitetu. Iz tog razloga je još i ne počinjemo. Vjerojatno ćemo u toku 2005. godine, nakon ovih procjena i određivanja centara, mi postupno definisati standarde koje bi trebale te institucije zadovoljiti i krenuti u ovo.

DR MILOSAVLJEVIĆ: Kad kažemo danas sistemsko rešavanje, s jedne strane je to širenje mreže zaživotnog zaveštavanja organa da bismo dostigli, na primer, milion zaveštanja unapred, za ne daj bože, ako se desi takva situacija - ja zaveštam svoje organe da se oni mogu da uzmu ukoliko, daleko bilo, doživim moždanu smrt.
Mi imamo nameru da, počevši od maja meseca pa nadalje, to bude jedna nacionalna kampanja skretanja pažnje, objavljivanja i brojeva telefona i kontakt osoba, ustvari jačanje svesti u širokim krugovima stanovništva o tome koliko je to važno. Ukoliko postignemo da broj kartica ne bude samo tri hiljade, koliko trenutno, za dve-dve i po godine, imamo u bazi podataka, nego da taj broj bude milion, onda se zaista – to malo zvuči surovo – povećava verovatnoća, zakonom velikih brojeva, da potencijalne nesreće koje se dese budu izvor organa za neke ljude kojima to spašava život.

RSE: Saglasnost porodice umrlog da njegovi organi budu uzeti za transplantaciju najčešći je kamen spoticanja u mnogim zemljama sveta. Hrvatska se krajem 2004. usvajanjem zakona o transplantaciji (Zakon o uzimanju i presađivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja), svrstala u red onih zemalja u kojima za uzimanje organa za transplantaciju nije neophodna saglasnost porodice preminulog. Poput rešenja koja postoje još u Italiji, Španiji, Portugalu, Francuskoj, Luksemburgu, skandinavskim zemljama, Belgiji, Austriji, Sloveniji i Mađarskoj, smatra se da organi mogu biti uzeti na transplantaciju u slučaju da se preminula osoba za života tome nije decidno protivila.
Dr Stipe Jadrijević, međutim, kaže da se i u Hrvatskoj, kao i u mnogim od navedenih zemalja, bez obzira na novi zakon, ipak uvek traži i saglasnost porodice:

DR JADRIJEVIĆ: Ja sam transplantacijski kirurg. Kompletno sam odvojen od timova koji utvrđuju moždanu smrt i koji su ti koji razgovaraju s familijom, da ne bi došlo do sukoba interesa. Najvažnije je familiji obrazložiti da je njihov najbliži nažalost preminuo i onda ih na jedan način pitati da li su suglasni da se daruju ti organi.
U Hrvatskoj nikad nijednom pacijentu, koji je naravno umro, nije uzet organ bez pristanka familije i tako će biti i ubuduće.
I kad smo god imali pacijenta koji je imao donorsku karticu, a utvrdili smo moždanu smrt, uvijek smo pitali pacijentovu bližu obitelj da li je ona suglasna sa darivanjem organa. Nikad nisu pozivani eksplantacijski timovi na eksplantaciju ukoliko nije bilo pristanka familije.
Uvijek pitamo familiju da li su voljni, nakon što njihov bližnji umre, naravno ukoliko su ti organi pogodni za doniranje, da se ti organi doniraju.

RSE: Znači tu ne bi trebalo biti nikakvih manipulacija?

DR JADRIJEVIĆ: Nikakvih. Decidirano tvrdim da u Hrvatskoj tih manipulacija nema. Za druge zemlje, pogotovo nerazvijene, tamo prema istoku, to neću govoriti, ne u našoj bližoj okolici, već govorim o Indiji i tako dalje, ja ne znam njihove zakone. Ali u Hrvatskoj toga sigurno nema.

RSE: Manipulacije organima su ono oko čega vlada velika fama u laičkoj javnosti u čitavom svetu. Mitovi o navodno mladim osobama kojima su u mračnim predgrađima azijskih ili latinoameričkih metropola tokom noći izvađeni organi za prodaju ili pak priče o ogromnom novcu koji lekari navodno dobijaju za presađivanje organa svetskim milijarderima, nemaju nikakvu realnu zasnovanost, kažu naši sagovornici.
Dr Tomica Milosavljević ističe neke od razloga zaziranja ljudi u Srbiji od doniranja organa:

DR MILOSAVLJEVIĆ: Pre svega je, s jedne strane, ovih 10-15 godina unazad, naraslo nepoverenje u zdravstveni sistem i uopšte u državne institucije i to nepoverenje uvek je povezano sa nekom podsvesnom zebnjom da se tu radi o nečemu što može da bude vezano i za trgovinu organima i za manipulacije i za neke procedure koje su nečasne. S druge strane, postoji kulturološki jaz. Mi kao građani ovog dela Evrope drugačije razmišljamo o zaveštanju organa, nego recimo svet u Zapadnoj Evropi ili recimo na drugim kontinentima.
Objašnjavanje može da promeni tu barijeru koju, kažem, imam utisak da ljudi imaju pre svega iz straha, i drugo, iz razloga koji su pre svega na nivou predrasuda, na nivou predostrožnosti, na nivou straha od toga da to može da bude izvor manipulacije.
Zbog toga je ovaj problem tako osetljiv da mu se mora prići sistematski i mora se biti pažljiv, obazriv i to naravno zahteva vreme. Nažalost to je nemoguće uraditi u nekom kratkom periodu i odmah dobiti spektakularne rezultate. Ja bih bio zaista zadovoljan i srećan ako bismo mi bili u situaciji da do kraja ove 2005. godine vidimo ponovno oživljavanje kadaverične transplantacije organa, i to bi onda bio pravi podsticaj i za kampanju. Ako bismo pokazali – evo, ljudi, vidite, moguće je spasiti živote na ovaj način i mi to radimo pre svega u jednom opštem interesu svih nas.

RSE: Pomenuli ste strah kod ljudi od manipulacija. Mnogo beletrističkih knjiga je napisano, filmova snimljeno, Kričtonova (Michael Crichton) „Koma – na granici smrti“ verovatno je najpoznatiji, o slučajevima zloupotrebe ljudskih organa. Ono što mi laici možemo pročitati je da je reč o jako skupim organima, da je to ogroman biznis koji se okreće i tako dalje. Šta učiniti zapravo u jednom društvu da se osigura od takve vrste manipulacije? I šta jedan čovek treba da učini da bi bio siguran da zaista njegov organ ili organ njegovog bližnjeg koji je stradao, zapravo ide na pravo mesto, a ne biva nekome prodat za ogroman novac?

DR MILOSAVLJEVIĆ: Mislim da je pravi odgovor na Vaše pitanje ustvari naša želja da u harmonizaciji sa evropskim propisima – da upotrebim tu jednu kombinaciju termina koja se sada vrlo često koristi, a koja stvarno ima suštinsko značenje u ovoj oblasti transplantacije organa možda više nego u nekim drugim – jako nam je važno da prihvatimo visok evropski standard regulative. Da prvo pratimo njihova iskustva, jer ovaj problem su imale sve zemlje. Italija, Španija, Francuska, sve zemlje su prošle kroz mukotrpno objašnjavanje svom stanovništvu šta zapravo znači transplantacija organa, zatim kroz veliku nacionalnu kampanju, koja ne sme nikad da se prekine. I ja verujem da kroz to objašnjavanje možemo da razbijemo taj strah od potencijalne manipulacije.
Kad se ispoštuju evropska pravila u regulativi i u postavljanju tog sistema, onda vi imate vrlo jasno odvojene konzilijume koji konstatuju moždanu smrt, od onih konzilijuma koji odlučuju o transplantaciji, od konzilijarno pravljenih lista kojima je priroritet pre svega po medicinskoj indikaciji i ni po čemu drugom, pa sve do toga da se obezbedi da procedura uzimanja organa i davanja organa bude ispoštovana od samog početka do samog kraja.
Znači, koliko mi to narodu budemo pokazivali na direktnim primerima, toliko ćemo biti uspešni u razbijanju tog jednog straha i fame, za koju u ovom zdravstvenom sistemu mislim da građani ne bi smeli da imaju razloga.

DR JADRIJEVIĆ: Mediji su tu, po meni, glavni u popularizaciji. Mediji bi trebali upoznati stanovništvo i narod o važnosti transplantacije. Niko od nas ne zna da li će sutra biti potencijalni donor, da li će biti potencijalni primatelj organa.

* * * * *

I na kraju ove priče, kao i na početku, dva svedočenja. Jelena Milanović i Jelena Jovanić, dve su žene iz Šapca, na dugogodišnjoj su dijalizi:
„Svakog dana se nadam nečemu boljem, da ću uraditi transplantaciju.“
„Mislim da to treba mnogo bolje osmisliti i uraditi mnogo veću kampanju, da bi to ostavilo nekog odjeka na građane da bi potpisivali te donatorske kartice. Jer ima dosta sve mlađih i mlađih ljudi, nažalost, koji su na dijalizi, čak i dece koja čekaju organe.“

* * * * *

Korisni linkovi
Međunarodni:
• Zaživotne donacije organa
• Međunarodno društvo za transplantaciju
• Eurotransplant

Hrvatska:
• Hrvatska donorska mreža
• Zakon o uzimanju i presađivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja

Bosna i Hercegovina
• Udruženje ljekara za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega u Bosni i Hercegovini i Donorska mreža Bosne i Hercegovine
• Odluka o utvrđivanju prioritetnih vertikalnih programa zdravstvene zaštite od interesa za Federaciju Bosne i Hercegovine

Srbija
Vojnomedicinska akademija, Beograd (ustanova koja u Srbiji izdaje kartice donatora organa do najavljene nacionalne kampanje)
XS
SM
MD
LG