Dostupni linkovi

logo-print

Ponosni egzodus


Platneni grad u El Shattu organizirali su Saveznici, a onda je unutar samog izbjegličkog logora postojala visoka samoorganizacija. Na čelu joj je bio Centralni komitet zbjega, a unutar toga važna poluga je bila partizanska straža logora s kojom je zapovijedao Branko Veža iz Brista u Makarskom primorju:

„Imali smo svoje oznake, kakve su bile u partizanima – oznake komandira, pa vodnika, desetara. Na toj osnovi je sve bilo formirano.“

U zbjegu su bili uglavnom žene, djeca, starci i ranjeni partizani. Sam Branko Veža je prije zbjega, u bici na Sutjesci, izgubio oko. Zašto su Dalmatinci tako masovnu napustili svoju obalu?

„Nadirale su njemačke snage, povlačeći se s istočnog fronta, i htjele su da zauzmu čitavu našu domovinu. Došlo je do toga da su se spustili na more od Dubrovnika prema Splitu…“

Zbjeg se prebacio najprije na dalmatinske otoke, a zatim u južnu Italiju. Zatim u Egipat:

„Saveznici su odredili, obzirom na situaciju u Italiji i na Bliskom Istoku, da se treba osloboditi taj južni dio Italije…“

Poljski prekooceanski brod je prebacio izbjeglice koje je u blizini Sueza, u El Shattu, čekao grad od šatora:

„To je tamo bilo organizirano. Postojao je jedan izbjeglički logor koji je podigla kraljevska vojska, ali je otkazala poslušnost kralju Petru. Oni su postavili nama te platnene šatore.“

Naše izbjeglice su se vrlo brzo i vrlo dobro samoorganizirale:

„Mi smo, na primjer, formirali i naše škole tamo, za našu djecu koja su bila za školu. Isprva se pisalo na samom pijesku, pa su kasnije zanatlije organizirali radionice – drvodjeljsku, krojačku i tako dalje. Čak je bila i škola primijenjene umjetnosti ispočetka organizirana za one koji su tome bili skloni. Sve je to utjecalo na to da su Saveznici uvidjeli da mi nismo došli njima na teret, već da ćemo mi sami sebi stvarati život. „

U El Shattu su djelovale razne kulturno-umjetničke sekcije, a Branko Veža je imao čast dijeliti šator s literarnim veličinama:

„Sa mnom u šatoru su spavali književnici Ranko Marinković, Marin Franičević, Vjekoslav Galeb…“

Genij snalažljivosti i instinkt samoodržanja proradio je na pustinjskom pijesku:

„Žene nisu imale donjeg veša. Šatori su bili od tri vrste materijala – sivog, bijelog i plavog. One su bile vrlo snalažljive, dizale su srednji dio šatora i pravile sebi za ređipet, pa i gaćice i ostalo.“

Dalmatinci su s pijeskom miješali pepeo i u takvoj mješavini su se sadile biljke, između ostaloga i cvijeće za groblje nad kojim je stajala i još stoji skulptura Majke Dalmatinke kipara Ante Kostovića.

Umirala su najviše djeca i starije osobe koji su teško izdržavali pustinjske uvjete, ali unatoč svemu moral je bio visok. Rukovodstvo zbjega je odbijalo posjet kralja Petra, a izbjeglice, uglavnom Dalmatinci – koji su imali svoje obitelji u prekomorskim zemljama i koje su Saveznici nagovarali da otputuju k njima – to su odbijali, kaže Branko Veža:

„Mi to nismo dozvolili, nego smo rekli da smo sposobni da sami sebe organiziramo. Da će naš narod organizirati sve potrebno, raditi i stvarati sebi život, a ne da budu nečiji gotovani. I to je uspjelo, mi smo se oduprli i organizirali se.“

Tako je ovo bio vjerojatno jedini zbjeg u povijesti iz kojeg nitko nije ostao u zemlji zbjega, niti otišao u takozvane „treće zemlje“, a vjerojatno i jedini zbjeg koji je pomagao domicilno stanovništvo:

„Ta sirotinja dođe našoj starici na vrata od šatora i traži, pa su se naučili da kažu: ,Dobra mama, daj kruha‘, ,Daj mi komad robe‘, i ona bi to dala.“

Iz El Shatta je 1944. godine u domovinu, u partizane, otišlo 400 mladih dobrovoljaca. Branko Veža, zapovjednik partizanske straže je došao kasnije, 1945. godine, s najvećim dijelom zbjega. Danas umirovljenik, samdesetpetogodišnji Branko Veža živi u Splitu i živo se – nakon šezdeset godina – sjeća ponosnog egzodusa.
XS
SM
MD
LG