Kokice su vam lijepe.
„Jesu, ima ih pedeset.“
Da joj nismo pohvalili kokice, tko zna bi li gospođa Barica pristala na još jedan razgovor s novinarima o životu uz gradsko smetlište.
„Sad se puno lakše diše, sad uopće ne smrdi, sad nam je tu dobro.“
Kako se poznato zagrebačko odlagalište smeća nije više moglo širiti, stručnim preslagivanjem i sanacijom u posljednjih pet godina slagano je uvis, pa je u ravnom, istočnom dijelu grada odjednom niklo brdo, visoko 54 metra ili ukupno 120 metara nadmorske visine.
„Dobili smo brdo. Šta je, tu je. To brdo se vjerojatno nikada više neće moći maknuti otuda, ali neka bude barem zeleno. Iako, to brdo je izvana zeleno, a iznutra, da kažem slikovito, skriva zmaja koji kad-tad može rigat vatru.“
Ratko Bedeković je predsjednik Jakuševačke ekološke udruge, jedne od najzaslužnijih za pretvaranje smetlišta u zeleni jakuševački brijeg.
„To danas-sutra stvarno može postati izletište, koje će možda čak biti turistička atrakcija grada Zagreba.“
Ratko ima 34 godine. Smetlište je starije od njega. I prvi put ovog proljeća, kaže, osjeti miris jorgovana u svom dvorištu:
„Trideset i pet godina smo bili građani, ne drugog, nego četvrtog reda. To sa sigurnošću mogu reći. Vi niste smjeli nigdje ni reći da ste iz Jakuševca, jednostavno ste bili obilježeni kao Židovi u Drugom svjetskom ratu. Iskreno, ja mogu reći svoje mišljenje da nisam vjerovao da će se osam miliona kubnih metara smeća moći presložiti. Ali evo, ispostavilo se da je i to moguće.“
Zagrebačko brdo smeća odnedavno je i cijelo ograđeno. Inženjer Radomir Meter, voditelj je kontroliranog ulaza na smetlište:
„Sav deponij je sada prve kategorije, to je odlagalište prve kategorije i možemo reći najmodernije u ovom dijelu Evrope. Dnevno imamo petsto kamiona dovoza tu na odlagalištu, sa preko tisuću tona otpada iz cijelog našeg grada Zagreba.“
Sve je prekasno, voda je već zagađena, tvrde Drago i Marijana iz susjednog sela Mićevac:
„Prije toga je bila zagađena, zagađena je i sada, što neće priznati. Nije pitka, mi je ne pijemo već deset godina. Nosili smo iz Hrelića u kanistrima, pa stavimo u frižider za kuhanje i za piće.“
„Priznali su da je kilometar i pol nizvodno zagađeno. Uvijek su govorili da nije, a sad su priznali.“
Proživjeli su svašta, od invazije čudnih muha, pa do drogiranja. Kad je na smetlištu prije nekoliko godina spaljivana veća količina zaplijenjene droge, nisu znali zašto se tog dana cijelo selo smije:
„To je puhalo prema nama i dobre volje smo bili.“
„Smijali smo se cijeli dan, svi smo bili veseli.“
„Jesu, ima ih pedeset.“
Da joj nismo pohvalili kokice, tko zna bi li gospođa Barica pristala na još jedan razgovor s novinarima o životu uz gradsko smetlište.
„Sad se puno lakše diše, sad uopće ne smrdi, sad nam je tu dobro.“
Kako se poznato zagrebačko odlagalište smeća nije više moglo širiti, stručnim preslagivanjem i sanacijom u posljednjih pet godina slagano je uvis, pa je u ravnom, istočnom dijelu grada odjednom niklo brdo, visoko 54 metra ili ukupno 120 metara nadmorske visine.
„Dobili smo brdo. Šta je, tu je. To brdo se vjerojatno nikada više neće moći maknuti otuda, ali neka bude barem zeleno. Iako, to brdo je izvana zeleno, a iznutra, da kažem slikovito, skriva zmaja koji kad-tad može rigat vatru.“
Ratko Bedeković je predsjednik Jakuševačke ekološke udruge, jedne od najzaslužnijih za pretvaranje smetlišta u zeleni jakuševački brijeg.
„To danas-sutra stvarno može postati izletište, koje će možda čak biti turistička atrakcija grada Zagreba.“
Ratko ima 34 godine. Smetlište je starije od njega. I prvi put ovog proljeća, kaže, osjeti miris jorgovana u svom dvorištu:
„Trideset i pet godina smo bili građani, ne drugog, nego četvrtog reda. To sa sigurnošću mogu reći. Vi niste smjeli nigdje ni reći da ste iz Jakuševca, jednostavno ste bili obilježeni kao Židovi u Drugom svjetskom ratu. Iskreno, ja mogu reći svoje mišljenje da nisam vjerovao da će se osam miliona kubnih metara smeća moći presložiti. Ali evo, ispostavilo se da je i to moguće.“
Zagrebačko brdo smeća odnedavno je i cijelo ograđeno. Inženjer Radomir Meter, voditelj je kontroliranog ulaza na smetlište:
„Sav deponij je sada prve kategorije, to je odlagalište prve kategorije i možemo reći najmodernije u ovom dijelu Evrope. Dnevno imamo petsto kamiona dovoza tu na odlagalištu, sa preko tisuću tona otpada iz cijelog našeg grada Zagreba.“
Sve je prekasno, voda je već zagađena, tvrde Drago i Marijana iz susjednog sela Mićevac:
„Prije toga je bila zagađena, zagađena je i sada, što neće priznati. Nije pitka, mi je ne pijemo već deset godina. Nosili smo iz Hrelića u kanistrima, pa stavimo u frižider za kuhanje i za piće.“
„Priznali su da je kilometar i pol nizvodno zagađeno. Uvijek su govorili da nije, a sad su priznali.“
Proživjeli su svašta, od invazije čudnih muha, pa do drogiranja. Kad je na smetlištu prije nekoliko godina spaljivana veća količina zaplijenjene droge, nisu znali zašto se tog dana cijelo selo smije:
„To je puhalo prema nama i dobre volje smo bili.“
„Smijali smo se cijeli dan, svi smo bili veseli.“
