Dostupni linkovi

logo-print

Knjiga mrtvih bivše Jugoslavije


Ni deset godina nakon što su okončani ratovi u kojima se raspala bivša Jugoslavija, još uvek nije utvrđen bilans žrtava tog brutalnog sukoba. U međuvremenu broj stradalih je povećan oružanim okršajima na Kosovu i NATO intervencijom u tadašnjoj SR Jugoslaviji. Zvaničnici Srbije i Crne Gora sve vreme su uporno skrivali podatke o broju poginulih, dok Hrvatska i Bosna i Hercegovina sa druge strane, nikada nisu spojile spiskove žrtava koji su pripadali različitim etničkim zajednicama. U nekoliko navrata pojedine strane i domaće organizacije davale su neke svoje procene tragičnog bilansa ljudskih stradanja, ali su neki od tih podataka ubrzo nakon toga dovedeni u pitanje. Dok se broj žrtava u nekim procenama peo na stotine hiljada, u drugim izveštajima je on gotovo uvredljivo minimaliziran. Stoga je zajednički pokušaj nekoliko nevladinih organizacija iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, da zajedno ustanove broj stradalih, tema o kojoj između ostalih govore: profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću Šerbo Rastoder, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva Mirsad Tokača, direktor Istorijskog arhiva grada Beograda, istoričar Branka Prpa, predsednica Dokumente – Centra za suočavanje sa prošlošću iz Zagreba, Vesna Teršelič.

Saradnja: Miloš Teodorović

Nakon što su juna 1991. godine, dve tadašnje jugoslovenske severne republike proglasile nezavisnost, te kratkog sukoba u Sloveniji, oružani konflikti preneti su u Hrvatsku. Embargo na uvoz oružja u sve republike bivše Jugoslavije koji su Ujedinjene nacije uvele u septembru, nije u urodio plodom. Krajem godine jugoslovenska vojska i srpske paravojne formacije kontrolisalesu trećinu hrvatske teritorije. Vukovar je sravnjen sa zemljom, Dubrovnik granatiran.

U januaru 1992. godine u Hrvatsku je stiglo oko 14 hiljada plavih šlemova, a četiri meseca kasnije sukob se prenosi u Bosnu i Hercegovinu, odmah nakon što je priznata nezavisnost na osnovu rezultata prethodno sprovedenog referenduma. Sarajevo se uskoro našlo pod srpskom blokadom, ratni užasi postali su bosanskohercegovačka svakodnevica. Zbog pomaganja srpskim formacijama, Savet bezbednosti uveo je ekonomske sankcije novoformiranoj Saveznoj Republici Jugoslaviji.

Na samom početku 1993. godine u Hercegovini i centralnoj Bosni otpočeo je bošnjačko-hrvatski sukob, praćen etničkim čišćenjem Bošnjaka. Konflikt je okončan sporazumom potpisanim uz posredovanje Sjedinjenih Država marta 1994. godine.

Nakon što je februara 1994. godine ubijeno 68 ljudi u granatiranju Sarajeva, NATO je zapretio bombardovanjem srpskih položaja. To je učinio tek dva meseca kasnije, kada su Srbi započeli ofanzivu kod Goražda. Ovaj grad bio je jedna od šest zona pod zaštitom Ujedinjenih nacija, proglašenih maja 1993. godine. Akcija NATO-a bila je prva od osnivanja Alijanse.

Tokom 1995. godine događaji dobijaju dramatično ubrzanje. U maju hrvatske snage preuzimaju kontrolu nad zapadnom Slavonijom. Srpske formacije tokom jula, u napadu na zaštićenu zonu Srebrenica, ispisuju najjeziviju epizodu bosanskog rata – likvidirano je između sedam i osam hiljada ljudi. Na početku avgusta Hrvatska vraća pod svoju kontrolu region Kninske Krajine, oko 300 hiljada Srba tada je pobeglo iz ove oblasti u Srbiju. Nakon granatiranja pijace Markale u Sarajevu, počeo je NATO napad na srpske položaje u BiH. U septembru počinje žestoka zajednička ofanziva hrvatsko-bošnjačkih snaga protiv srpskih formacija. Američki predsednik Bil Klinton tada je pozvao na prekid vatre i pregovore. Mirovni sporazum postignut je u Dejtonu, a potpisan u Parizu 14. decembra.

* * * * *

RSE: Koliko god žitelji novih zemalja zapadnog Balkana bili svesni da se nakon traumatskog ratnog iskustva moraju okrenuti budućnosti, mnogi od njih još uvek očekuju da se podvuče neka vrsta crte iz onoga što se dogodilo. Mada je brojanje mrtvih na svim stranama težak i turoban posao, za neke je to preduslov za okončavanje procesa pomirenja. Zašto je pre svega bitno da se ustanovi broj onih koji su stradali u ratu?

TERŠELIČ: Prije svega zbog svake osobe koja je ubijena, jer time, i kao pojedinci i kao društva i na kraju balade i kao državne institucije, dajemo do znanja da nam je svaki čovjek važan, da želimo da se zabilježi njegovo ime, da ga se sjećamo, i da želimo uložiti sav mogući trud da se utvrde okolnosti pod kojima je ubijen i po mogućnosti da se ustanovi tko su osumnjičeni za tu smrt.

RASTODER: Iz više razloga. Ako se pogleda kakav je odnos prema žrtvama tokom istorije u okviru različitih istoriografskih, različitih nacionalnih percepcija i različitih nacionalnih koncepata, onda se prevashodno uočava da je na neki način određena stvar branjena brojem žrtava – ako su naše žrtve veće, onda je naš istorijski cilj bio pravedniji.

RSE: Utvrđivanje konačnog bilansa poginulih u južnoslovenskim ratovima, proizilazi sa druge strane iz samog načela humaniteta:

PRPA: Mi koji smo živi, dužni smo da poštujemo činjenicu da su neponovljive ljudske jedinke izgubile život na nasilan način, i to je prosto deo civilizacije kojoj mi pripadamo i nazivamo je humanisitčkom civilizacijom ili civilizacijom gde su principi ljudskosti na prvom mestu, a potom sve ostalo.

TOKAČA: Balkan je prostor pun mitskih priča, neprovjerenih priča, priča koje nisu nikada bile bazirane na čvrstoj faktografiji, na detaljnim stručnim i naučnim analizama i istraživanjima. Mi želimo da u Bosni i Hercegovini uspostavimo taj jedan standard u kome ćemo zapravo skinuti takav pristup sa dnevnog reda i započeti relevantna istraživanja i preko njih doći do konačne brojke, koja neće biti rezultat nekakvih nepouzdanih statistika, nego zaista jednog iscrpnog, obuhvatnog istraživanja, koje će se temeljiti na identitetu žrtve. Mi želimo brojeve prevesti u konkretna imena i prezimena.

RSE: Saznanje da se posao brojanja žrtava mora obaviti, javilo se još u danima ranih sukoba, kada su pojedine humanitarne organizacije zabeležile imena prvih postradalih. No uprkos tome što je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od samog početka vođenja ta vrsta evidencije, konačni podaci nikada nisu do kraja sređeni. Kako je moguće da deceniju nakon što je okončan rat, još uvek nije ustanovljen bilans onih koji su postradali?

PRPA: Prvo, za to treba da postoji politička volja. Potom, oni koji su zločin vršili, prikrivaju zločin, dakle pokušavali su da sakriju leševe, da na neki način unište dokaze svog zločina i to nije pojava s kojom se mi prvi put susrećemo u istoriji.

TOKAČA: Moguće, zato što, zahvaljujući dijelom nama u BiH, dijelom modelu koji je nametnula međunarodna zajednica, pa i njenoj neodgovornosti, mi smo najčešće imali etnonacionalni ili etnoreligijski pristup problemu, pa smo imali i ono što mogu definisati kao „etničku istinu“, a kad imate više istina, onda nemate onu konačnu.

RSE: To izbegavanje da se utvrdi broj ubijenih utoliko je teže shvatiti ako se ima u vidu kakve je sve posedice na odnose između jugoslovenskih naroda imalo to što nikada nije utvrđen broj žrtava iz Drugog svetskog rata:

TERŠELIČ: Nažalost, još uvek ne postoji dostatna politička volja i mislim da smo iz iskustva vremena nakon Drugog svjetskog rata i priprema na ove ratove mogli naučiti koliko je važno da se doista utvrdi ime svake osobe i što se točno desilo. Jer su svi pokušaji da se pokriju neki zločini naprosto doveli do toga da su ljudi koji su s ljubavlju mislili na te koji su ubijeni, bili vrlo revoltirani i vrlo povrijeđeni time da se nije dovoljno napravilo da se utvrdi sve o stradanju svake osobe.

RASTODER: Naš odnos prema žrtvi nije, nažalost, odnos jedne hladne statistike. Mi još uvijek nismo ustanovili jedan dominantan civilizacijski koncept i ova spekulacija o žrtvama u posljednjem ratu proističe iz jedne kulture unutar koje je bilo apsolutno dopustivo da se manipuliše ciframa oko broja žrtava.

RSE: Upravo je nedostatak precizne evidencije, gde bi svaka žrtva imala svoj identitet, otvorila je široko polje za različite oblike manipulacije sa stradalima:

PRPA: Uvek se manipulisalo s brojem ubijenih. Istorija 20. veka, makar kad smo mi u pitanju, jeste na neki način i vreme manipulacije s mrtvim ljudima. S jedne strane mi smo društva koja su izgradila kult mučenika i heroja, ali istovremeno smo i društva koja zaista ni na elementarnom nivou nisu odala poštu svojim mrtvima, koji su ili pali za slobodu ili su mučki pobijeni u 20. veku. Manipulisalo se tim brojkama na različite načine, cela istorija 20. veka jeste istorija manipulacije mrtvim ljudima.

TERŠELIČ: Kao i nakon Drugog svjetskog rata, nažalost tako i nakon ovog, manipuliralo se s brojem ubijenih i jedini način da se tome stane u kraj je sustavno dokumentiranje, prikupljanje svjedočanstava i sustavan rad na traganju za grobnicama koje još nisu otkrivene.

TOKAČA: To je jedna politikantska igra. Obično kada je trebalo raditi na homogenizaciji, te su brojke rasle.

RASTODER: Manipulacija žrtvama na ovim prostorima je nešto što je poznato odavno. Sasvim je na neki način, po meni, logično da ovdje još dugo niko neće imati potrebu da ovjeri tačan broj žrtava.

RSE: S obzirom da je sve veća vremenska distanca u odnosu na sukobe počela da dovodi u pitanje i samu mogućnost objektivnog utvrđivanja broja žrtava, gubicima stanovništva u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, počele su da se bave tri nevladine organizacije: sarajevski Istraživačko-dokumentacioni centar, zagrebački Centar za suočavanje sa prošlošću, i beogradski Fond za humanitarno pravo. Koliko je prema onome što je do sada utvrđeno, bilo žrtava u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj?

TOKAČA: Mislim da će taj broj biti veći od 100 hiljada. Do sad imamo 87 588 čistih, potpuno provjerenih imena ljudi koji su uglavnom ubijeni, dakle njihov identitet je definitivno utvrđen.

TERŠELIČ: Ta brojka u Hrvatskoj ide do 20 tisuća.

RSE: U Fondu za humanitarno pravo procenju da je u ratovima od 1991. do 1999. godine stradalo na različite načine više od 20 hiljada državljana Srbije, bez Kosova, ali je u ovoj fazi istraživanja još uvek teško ustanoviti precizan broj. Državni čelnici Srbije su od samog početka rata skrivali podatke o onima koji su poginuli na ratištima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini jer bi to dovelo u pitanje tvrdnje zvanične politike da Srbija nije učestvovala u ratu. Da li se uopšte mogu ustanoviti ljudski gubici u Srbiji i Crnoj Gori?

PRPA: Nikad nismo dobili tu vrstu izveštaja od jugoslavenske vojske, koja može tačno da kaže koliki broj vojnika je poginuo na raznim jugoslovenskim ratišrima. Mi u suštini ne znamo koliko je bilo žrtava iz same Srbije devedesetih godina. Takve jedne zbirne izveštaje mi nemamo, ni kao istoriografija, ni kao država. Moraju da postoje državna dokumenta koja su dostupna istoričarima da bi istoričari mogli da naprave bilo kakve procene. Ali mi imamo jedan drugi problem – kad se ulazi u zločin, onda se ne prave dokumenta.

RASTODER: Na osnovu ovoga što ja znam, mislim da taj broj ne prelazi hiljadu. Ako čitate memoare Momira Bulatovića, onda će vam on na jednom mjestu reći da je na dubrovačkom ratištu poginulo 165 vojnika iz Crne Gore. Tu je još mnogo događaja gdje imate žrtve i sve to još uvijek nije sabrano, od onoga što se desilo u pljevaljskoj Bukovici, preko Štrbaca, Kaluđerskog Laza, bombardovanog 1999. godine, Murina… Tu je najveći problem možda utvrditi broj ljudi koji su poginuli u ratu, a na neki način nisu bili formalno pripadnici jedne od zaraćenih strana. Tu mislim na dobrovoljce koji su išli na različita ratišta, vjerovatno i među njima ima određeni broj žrtava.

RSE: No već u ovoj fazi svođenja bilansa tog tragičnog sukoba, u prvi plan dolazi činjenica da je u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije strahovito stradanje pretrpelo pre svega civilno stanovništvo:

RASTODER: To je prevashodno bio rat protiv civila. Najmanji broj ljudi je poginuo u onome što su direktne ratne konfrontacije i ratni okršaji.

TOKAČA: Neka moja najgrublja ocjena bi mogla biti – 50 posto, ali to ćemo vidjeti. Mi ćemo, dakle, uraditi jednu iscrpnu analizu, vidjećemo taj omjer civilnih i vojnih žrtava, vidjećemo etničku, vjersku strukturu, spolnu strukturu, starosnu strukturu i tako dalje.

RSE: Utvrđivanjem broja onih koji su poginuli u sukobima na prostoru nekadašnje Jugoslavije, konačno će biti stavljena ad acta i neki dosadašnji, često predimenzinirani podaci. Oni su se pre svega odnosili na Bosnu i Hercegovinu, gde su pojedinih državni zvaničnici svojevremeno tvrdili da je u ovoj zemlji stradalo između dve stotine i dve stotine i pedeset hiljada ljudi, da bi povremeno taj broj rastao i za više od sto hiljada:

RASTODER: Jedna vrsta nekrofilije je primjetna kod svih balkanskih naroda. U ovim posljednjim ratovima nema pobjednika u onom klasičnom istorijskom smislu. Postoje takozvani „moralni pobjednici“ i naravno određeni moralni pobjednici imaju potrebu i ambiciju da svoju borbu veličaju i činjenicom da je za nju pao veći broj žrtava.

TOKAČA: Razmišljamo o nekoj cifri koju je neko nekada, iz nekog razloga objavio i govorio o njoj, a uopšte ne razmišljamo da se iza te cifre nalaze ljudi koji su imali svoje sudbine, svoje porodice. Dakle, čak i ovaj broj, zaključno sa martom, od 87 588 je ogroman broj za jednu malu zemlju kakva je BiH. Mi zapravo moramo biti veoma zadovoljni i sretni da se te zle slutnje nisu obistinile, te grube procjene koje su vrlo često i neoprezno korištene.

RSE: Licitiranje brojem ubijenih pretvaralo se u pojedinim trenucima u neku vrstu žrtvomanije, dok je sa druge strane stajalo više nego uvredljivo osporavanje broja nastradalih:

PRPA: Ja mogu kao istoričar da kažem da su više ljudi „pobili“ istoričari nego sve vojske zajedno. Istoričari vole da preteraju sa ciframa, vole da dodaju brojke koje nisu objektivne. Da bi se cela nacije prikazala kao žrtva, te brojke se stalno naduvavaju, kao da nam nikad nije dovoljan taj broj mrtvih.

TERŠELIČ: Vjerujem da će se uvidjeti koliko je važno da se utvrde činjenice, da se utvrdi činjenična istina, jer se na osnovu te činjenične istine, i kao pojedinci i kao društva, možemo pomaknuti od vrlo neproduktivnih osporavanja činjenica koje su vrlo uvredljiva za ljude koji više nisu među nama, za njihove obitelji i za sve oni koji su još živi, a duboko su povrijeđeni time što se dogodilo, i koji moraju slušati nepristojna osporavanja i nova ponavljanja da nije ubijeno toliko ljudi.

RSE: No da bi se na kraju došlo do činjenične istina o broju osoba koje su izgubile život u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, oni koji su se latili tog posla moraju da savladaju brojne prepreke. U Bosni i Hercegovini je ključni problem da se izbegnu dupliranja imena koja su prethodno dovodila do pogrešnih procena. U Hrvatskoj sa druge strane još uvek nije napravljen jedinstveni spisak onih koji su stradali na hrvatskoj i srpskoj strani, a koji su bili državljani Republike Hrvatske:

TOKAČA: Ta dupliranja su potpuno eliminirana. Mi smo ovih dana pronašli neke ljude koji su se u evidencijama vodili kao nestali, a ustvari su živi i žive van Bosne i Hercegovine. Također su različiti izvori nekritički sabirani. Pronalazili smo jedno te isto lice u tri-četiri, pa čak i pet oficijelnih izvora.

TERŠELIČ: U Hrvatskoj postoji vrlo dobra dokumentirana lista ljudi koji su ubijeni, nazovimo to na hrvatskoj strani rata, dakle ne nužno ubijenih Hrvata i Hrvatica, jer su na hrvatskoj strani rata često ratovali i ljudi druge nacionalnosti. Međutim, unatoč tome što su obitelji nestalih, prije svega iz srpske grupe, skupile puno podataka o tome tko su nestali i tko su ubijeni, još uvijek ne postoji službena ujedinjena lista. Stalno se odgađa ujedinjavanje ta dva niza podataka.

RSE: Postoje li sa druge strane neke objektivne prepreke da se konačno saopšti broj stradalih kada je reč o Srbiji i Crnoj Gori?

RASTODER: Ja mislim da je ovo najdokumentovaniji rat u istoriji ovih prostora i da u tom smislu, bar što se tiče Srbije i Crne Gore, možda je nešto specifičnija stvar na prostoru BiH i Hrvatske, ali bar što se tiče Srbije i Crne Gore, mislim da taj problem apsolutno ne postoji.

PRPA: Postoje objektivne okolnosti koje podrazumevaju da vi morate da istražujete mesta, da nalazite mesta gde su pokopani ljudi. Na obodima Beograda je sahranjeno osamsto i nešto ljudi, po podacima koje su dali zvanični državni organi. To su bili Albanci. Imali smo i situaciju da su preko leševa polagane automobilske gume i spaljivane, na taj način su uništavani tragovi ljudi koji su tu pokopani. Dakle, to je jedan proces koji će verovatno trajati godinama.

RSE: No državne institucije i dalje se drže po strani od neprijatnog i osetljivog posla utvrđivanja broja žrtava u poslednjim ratovima, prepuštajući taj zadatak nevladinim organizacijama. Uz svo uvažavanje onoga što je civilni sektor učino u regionu, nisu li iza brojanja žrtava rata ipak morale da stanu oficijelne institucije i državne komisije u svakoj od post-jugoslovenskih zemalja?

TERŠELIČ: Doista mislim da to nije samo odgovornost organizacija civilnog društva i dokumentacijskih centara. Mislim da vlade post-jugoslavenskih zemalja isto tako imaju odgovornost da potiču traganje za nestalima, da potiču i dodatno dokumentiranje ratnih zbivanja i povijesna istraživanja. To ne rade u dovoljnoj mjeri, dapače. Državne institucije bi apsolutno trebale stati iza tog posla, s tim da mislim da je rad nezavisnih dokumentacijskih centara potreban korektiv.

TOKAČA: Ja sam zaista razočaran odnosom bosanskohercegovačkih vlasti spram ovog projekta. Oni su ga, mogu reći, gotovo ignorisali, umjesto da nam pomognu. Isto tako mogu raditi i svoje paralelno istraživanje, kako bi još jednom provjerili ono što smo mi radili.

RSE: Da li iz svega ovoga postaje sve očiglednije da nosioci vlasti u novoformiranim državama Balkana i dalje na indirektan način odbijaju da uzmu puno učešće u svođenju tragičnog bilansa ratova od 1991. do 1999. godine?

PRPA: Uvek je to jedna te ista grupacija. Ako vam rat treba zbog određenih ciljeva i ako političke elite uđu u ratove ili ako političke elite odobre zločine, onda sigurno da im pokušaj institucija i društva u celini da se ti mrtvi otkriju, da se prebroje, da se prosto suočimo s nečim što je istina o žrtvama, ne odgovara. Ili se to kosi s njihovim određenim političkim koncepcijama koje u tom trenutku imaju kao viziju društva i države, ili im naprosto ne odgovaraju zato što su sami direktno ili indirektno umešani u zločin.

RASTODER: To je sasvim logično što to neće da učine. Da smo mi bili pobjednici, onda bi vjerovatno svaka žrtva tog rata dobila jedno određeno društveno značenje i njihov broj bi bio, ako ne malo povećan, onda bi se u svakom slučaju već pojavile monografije palih žrtava na određenim ratištima, što je uopšte tradicija ovih prostora. Pretpostavljam da će konačni bilans tih ratova biti utvrđen, ne zato što mi to želimo ili ne želimo, nego zato što će neko sa strane imati potrebu da jednostavno spriječi buduću manipulaciju tim žrtvama.

RSE: Zašto uprkos promeni političke klime u svakoj od zemalja bivše Jugoslavije, u odnosu na godine rata, političarima i dalje ne odgovora da se ustanovi istina o broju onih koji više nisu živi?

TERŠELIČ: Političarima i političarkama to izgleda ne odgovara jer je toliko bolno i toliko teško tako brzo nakon rata prorađivati zločine, posebno one zločine koji su bili počinjeni od strane vojski većinske strane u svakoj post-jugoslavenskoj zemlji. I to ne ide lako ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji i Crnoj Gori, ni u Bosni i Hercegovini. Ja još nisam upoznala političarku ili političara koji bi razumio da se tako mračna i krvava prošlost prorađuje kroz desetljeća. Proces prorađivanja prošlosti nema kraja.

TOKAČA: Mi smo očekivali da će država nešto uraditi, međutim politička ravnoteža ili neravnoteža u Bosni i Hercegovini u ovoj situaciji je takva da je od njih to bilo gotovo nemoguće očekivati.

RSE: Kada u jednom trenutku bude zaključen spisak onih koji su tokom devedesetih nasilno izgubili živote, to će biti neka vrsta podloge za različita istraživanja. Ne samo da će se na osnovu toga moći izvući različiti zaključci o strukturi populacije koja je najviše stradala, već pojedini istraživači smatraju da će to biti jedan od pokazatelja samog karaktera rata:

PRPA: Mislim da nam ta vrsta istraživanja nije potrebna da bismo već sada rekli da li se u nekim slučajevima radilo o genocidu ili ne. Podaci koji su nam dostupni već sad govore o genocidu, o etničkom čišćenju… Mislim da već sada dovoljno znamo da možemo da tvrdimo da su prekršena pravila rata, da su prekršeni principi čovečnosti i da su na pojedinim područjima vršeni genocid i etnička čišćenja.

TOKAČA: Mi to ne trebamo da radimo, to je već uradio tribunal u Hagu. Imamo presude i za Srebrenicu, imamo presude za teška kršenja Ženevskih konvencija i tako dalje, za zločine protiv čovječnosti, za ratne zločine, imate presudu za genocid… Prema tome, sad evo trebamo uraditi i ovaj korak da imamo, pored onog što je sud utvrdio, i konačan bilans, bilans koji će biti utemeljen na imenima i prezimenima žrtava.

RSE: No taj tragični bilans ljudskih žrtava u svakom slučaju neće biti sam sebi svrha. Ne samo da će na taj način biti onemogućeno dalje osporavanje zločina i manipulisanje sa brojevima, već to otvora i neku vrstu perspektive u postizanju smiraja za čitav prostor nekadašnje Jugoslavije:

TOKAČA: Imaćemo drugačijih odnos jednih prema drugima, prije svega govorim o običnom svijetu. Imaćemo ipak neki preduslov za ono što možemo nazvati izgradnjom nekog međusobnog povjerenja, nekog socijalnog smiraja ili mira. Neću da govorim o pomirenju, pomirenje je individualan čin. Ali ćemo mi na drugi način o stvarima razgovarati i imaćemo jednu istinu utvrđenu. Naravno, ostaju i drugi poslovi i druge stvari da se rade, ali ovo će na neki način biti skinuto sa dnevnog reda, mada ćemo se mi još godinama baviti tim žrtvama, ali ćemo ovim skinuti ovu mogućnost da se grubo manipulira brojevima.

RASTODER: To bi dovelo do nečega da bude usaglašeno ono što su posljedice rata i da se preduprijedi u perspektivi utemeljivanje nove nekrofilije koja će na osnovu broja žrtava opravdavati neki budući politički cilj. Suština je ovdje da je ideologija opravdavala svaki zločin. Ako se prema zločinu postavite kao prema pravnom pitanju ili statističkoj naučnoj činjenici, on ima sasvim drugo određenje i to je bitno za jednu kulturu uopšte življenja.

RSE: Koje bi zapravo bile najdirektnije posledice same činjenice da će se u jednom trenutku saznati pravi broj stradalih?

PRPA: Najvažnije što na ovim prostorima više nikada ne treba da se dogodi, to je nemezis, to je osveta. Buduće generacije imaju pravo na istinu i mi smo dužni da im tu istinu damo i to je način da ceo prostor uđe u rekoncilijaciju, u pomirenje, u shvatanje šta se nama zaista dogodilo i da te sulude omrazine, ta ideja nemezisa gde ću ja da ubijem nekoga zato što je neko ubio mog dedu, pa ću ja ući u zločin, to je nešto što naprosto mora zauvek nestati sa ovog prostora, a može jedino da nestane ako budemo znali istinu.

TERŠALIĆ: Ja se nadam vrlo jednostavnoj mogućnosti da u relativno kratkom vremenu kao društva prestanemo osporavati te tužne zločinačke činjenice i ta imena i ukupni broj ubijenih ljudi i ukupni opis zločina i počnemo govoriti o tome zašto se to desilo i sagledamo što nam sve treba da, koliko je to moguće, iscijelimo svoje rane, posebno da iscijele rane onih koji su najviše pogođeni. I što nam sve treba da ponovo izgradimo povjerenje i počnemo bolje surađivati. Nadam se da će to biti u kontekstu zajedničke Europske unije.

RSE: Kada u jednom trenutku bude zaključen spisak onih koji nisu dočekali kraj rata, bivša Jugoslavija dobiće epitaf kakav niko nije priželjkivao – svojevrsnu knjigu mrtvih. No tek kada se završi i to poglavlje, zaista će se otvoriti nove, neispisane stranice, za neka drugačija iskustva suživota naroda koji dele balkansko tlo.
  • 16x9 Image

    Slobodan Kostić

    Diplomirao na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu; počeo da radi kao novinar u "Borbi", a nakon uspostavljanja državne kontrole nad ovim nezavisnim dnevnikom prešao u "Našu Borbu"; bio član uređivačkog kolegijuma "Vremena" i urednik u informativnoj redakciji TV B92.

XS
SM
MD
LG