Dostupni linkovi

logo-print

Medijska misija (ne)moguće


Televizijske programe svih država regije moguće je gledati satelitskim prijemom; putem interneta - uživo ili naknadno; preko kablovskih distributera koji te programe nude bilo legalno bilo bez odgovarajućih ugovora sa televizijama čije programe distribuiraju; i konačno, onako kako te programe ipak gleda za sada najviše ljudi - korišćenjem „obične“ zemaljske televizijske antene. Tu blagodet imaju ljudi u područjima u blizini granica, i u nešto širem području u ravničarskim i primorskim oblastima gde je zbog konfiguracije terena domet odašiljača veći.
Prema našem malom istraživanju sprovedenom uz pomoć saradnika na terenu, ali i među kolegama iz nekoliko televizija u državama zapadnog Balkana, programi medija u svim zemljama o kojima je reč izuzetno su gledani i u dijaspori. Kada je o auditorijumu u samim zemljama regije reč, naša anketa je pokazala i to da su na primer programi državnih medija Srbije uglavnom interesantni pripadnicima srpskog naroda u ostalim zemljama. Slično neki programi iz Bosne i Hercegovine popularni su recimo među Bošnjacima u Sandžaku, a programi crnogorske državne televizije i u delovima Vojvodine u kojima žive Crnogorci.
Dve televizije, međutim, izdvajaju se iz ovih „pravila“. To su Hrvatska televizija kao televizija sa generalno najkvalitetnijim programom u regiji, i Televizija Pink iz Srbije koja je prva i formalno probila granice i osnovala svoje „kćerka-kompanije“ u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori.

* * * * *

„Ja sam Vladimir Petrović (iz Beograda), propagandista, znači pravim reklame. Naravno da gledam televizijske programe i Hrvatske radio-televizije i OBN-a. Mislim da je ljudima značajno da vide šta se dešava preko plota, kako je susedima, da im ništa mnogo nije bolje – malo jeste, ali ne mnogo – u odnosu na nas. I tamo se pominje saradnja sa Hagom i tamo su debela preispitivanja.“

Sinan Alić, urednik Fronta slobode, nezavisnog dvonedeljnika iz Tuzle: „Otvorili su taj prostor koji je u toku rata bio zatvoren. Međutim, problem je što te kablovske televizije ili kablovska televizija u Bosni i Herceogvini ima nedefinisan položaj. Operateri koji pružaju te kablovske usluge građanima Sarajeva, Zenice i tako dalje, u svakom gradu imaju po dva-tri, oni odlučuju šta će građanima da ponude, hoće li to biti HRT 1, HRT 2, programi iz Srbije i Crne Gore i tako dalje, bez ikakve mogućnost da građani utiču na koncepciju satelitskih programa koje plaćaju. U Tuzli se ta usluga plaća devet konvertibilnih maraka.“

„Zovem se Jasminka Petrović, po zanimanju sam dečiji pisac (iz Beograda). Kod nas u kući najčešće vrte programe deca – sin od 21 godinu i kćerka od 15 – i vrlo često čujem rečenicu: 'Hajde da vidimo šta nam rade Hrvati'. “

Ljiljana Zurovac, urednica političkog magazina Arena na BH Radiju: „Što više izvora informacija imate mogućnost konzultirati, to ste više u mogućnost da napravite nekakav objektivniji uvid u onu informaciju ili događaj koji vas više zanima.“

Dinko Gruhonjić, predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine: „Gledam program Hrvatske televizije, gledam i RTL (hrvatski), gledam i Novu televiziju. Moram priznati da su to četiri televizijske stanice koje se kod mene u kući zapravo i najviše gledaju. Razlog tome je na prvom mestu viši televizijski standard koji definitivno tamo postoji. Na drugom mestu bolji program. Na trećem mestu veća profesionalnost. Na četvrtom mestu bolji prenosi fudbalskih utakmica, a bogami i bolji izbor filmova. U poređenju s našim televizijama, mislim da su oni, uostalom kao recimo i u sferi štampanih medija, daleko odmakli. “

Vladimir Rončević, glavni urednik informativnog programa HTV-a: „Znam da je HTV jako gledana u Makedoniji, u Bosni i Hercegovini - mislim da je tamo druga po gledanosti. Znam da se jako gleda i u Beogradu i u Sloveniji. Vrlo često se ljudi s tog prostora uključuju u kontakt programe, a služba gledatelja prima mailove s tih prostora s reakcijama ljudi koje se jasno pročitaju i uvažavaju. Svakako su to emisije 'Dnevnik', 'Otvoreno' i posebno bih rekao 'Latinica' i 'Nedjeljom u dva'.“

Đorđe Subotić (Novi Sad): „Gledam sva četiri hrvatska programa, najčešće HRT 1, iz prostog razloga što je pristup izradi emisija sasvim drugačiji, mislim da se te emisije rade dosta profesionalno, i zabavne i dokumentarne i informativne emisije. Od informativnih emisija ne propuštam 'Latinicu', 'Nedjeljom u dva' i emisiju 'Otvoreno'. Vrlo rado gledam i 'Brisani prostor', emisiju koju radi Goran Milić.
Čini mi se da je odabir gostiju i da je pripremljenost novinara, pogotovo prilozi koji se u emisijama emituju, vrlo profesionalno urađen. Po tim principima po kojima emisije emituje HRT, emituju sada i druge televizije, rekao bih da je recept pre svega uzeo RTS 1 i RTS 2.“

Tanja Jordović, urednica informativnog programa TV Pink: „Hrvatska televizija je odlična televizija, ja to stalno ponavljam, najbolja u regionu. Postoje snage koje će mi zameriti ovu rečenicu, ali ti ljudi su zanatski zaista izvanredni. Ja mislim da samo ta pozitivna konkurencija u regionu može da dovede do toga da svi mi budemo bolji.“

Igor Gajić, urednik magazina Reporter iz Banja Luke: „Pink ne doživljavam ni kao stranu, ni kao domaću televiziju jer mislim da je ta televizija smeće pokenuto od Miloševićevog bivšeg pulena i Mire Marković, tako da zaista ne gledam Pink, niti želim da ga gledam.“

Ljiljana Zurovac: „Iskreno govoreći, ja TV Pink puno ne gledam, budući da na toj televiziji ne nalazim za sebe sadržaj. Što se tiče Pinkovih informativnih emisija, mogu reći da imaju dobar informativni program. Bila sam užasno skeptična, bila sam ljuta, i kao novinar i kao građanin BiH, kada je TV Pinku dana frekvencija i kada je uveden u Bosni i Hercegovini. Ali u biti ta televizija nema sadržaj koji mene zanima, pa je zato u ne gledam.

Igor Gajić: Što se tiče običnih ljudi, sigurno imaju jednu širu sliku o svemu što se događa i lakši pristup informacijama i mislim da je to jedna pozitivna stvar.

„Moje ime je Nebojša Ivković, ja sam diplomirani pravnik iz Beograda. Naročito volim emisije koje govore o moru, naročito volim da ih gledam u zimsko vreme, kada se daju reportaže o malim ribarskim gradovima na hrvatskom primorju, na Jadranu. Pošto svi ovde možda najviše nostalgije imamo prema Jadranu i tim malim primorskim mestima, to stvarno volim da gledam. Onda recimo atletiku, kada komentarišu ljudi koji su postali pojam još u staroj Jugoslaviji za tu vrstu sporta, Božo Sušec i Boris Mutić. Iako možda ima na našoj televiziji prenos te iste atletike, okrenem na hrvatsku upravo zbog njih dvojice koji atletskim prenosima i događajima daju jednu dimenziju koja je puno kvalitetnija i sa nekim svojim posebnim komentatorskim šarmom i poznavanjem atletike.“

Ljiljana Zurovac: „Ja osobno, i kao novinar i kao običan gledalac, svaku noć pređem po nekoliko aktualnih informativnih emisija, dnevnika i magazina i na stanicama susjednih zemalja i ovih koje primamo iz Evrope i Amerike, pogotovo kada se događa nešto što je vrlo značajno za našu zemlju ili za emisiju koju ja radim.“

Sinan Alić: „U suštini običan čovjek je dobio mogućnost da ima informaciju više, dakle da provjeri ono što mu je ponudila televizija BiH, da vidi šta kaže televizija Srbije ili HRT.“

Gordana Vilović, profesor etike novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu:

VILOVIĆ: Evidentno ljudi bez ikakvih ograda gledaju programe na jezicima koji su im bliski. Puno je lakše pratiti program iz BiH ili iz Hrvatske nego recimo program na njemačkom jeziku. S druge strane suradnja koja se događa na izmjeni vijesti i informacija je krenula. Ne radi se o tome da se ljudi ponovo udružuju na takozvanom bratstvu i jedinstvu, to nitko ni ne očekuje, niti će se to ikada dogoditi, ali mislim da se događa na osnovi vrijednosti vijesti. Ako se dogodilo nešto važno u Sarajevu što bi moglo utjecati na Hrvatsku ili na okolne zemlje, naravno da će to sigurno biti vijest u našem dnevniku, za razliku od jednog vremena kad su sve vijesti prešućivane, kada to kao da nije postojalo.
Spomenut ću jedno istraživanje profesora Malovića (Stjepan, sa Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu), koji je napisao tekst „Sunce ne grije izvan Hrvatske“, gdje je na jednom uzorku od nekoliko dnevnih novina iz različitih susjednih zemalja bilo vidljivo da ni jedna vijest nije bila prenesena ili uzeta u raspored vijesti druge zemlje. To kao da nije postojalo. Danas se sve gleda, što je sasvim prirodno, teme i problemi su nam vrlo slični. Mi jako teško živimo zbog toga što smo opterećeni brojnim kreditima, život u sivoj ekonomiji jednako je jak i u Srbiji i u Hrvatskoj i u BiH. Dakle, meni se čini da taj ekonomski dio i život sam počinje dolaziti na površinu, a tu je zapravo potpuno nebitno koje ste vjere, narodnosti i kakve teške stvari nosite iz prošlosti. Ljudi se vraćaju u normalu i to je postalo sasvim prirodno. Nitko se više tome ne čudi i svi to primaju kao nešto što je bilo i za očekivati.

* * * * *

Televizija Pink, čije je sedište u Beogradu, prva je i formalno probila državne granice osnovavši još oktobra 2001. godine najpre „kćerka-kompaniju“ u Crnoj Gori, a pola godine kasnije i u Bosni i Hercegovini.
Tanja Jordović, urednica informativnog programa Televizije Pink:

JORDOVIĆ: Moj posao, kao recimo šefa tih informativnih jedinica, više je zanatske prirode, nikako mešanje u sadržaj ili naturanje nekakvih tema, nego da svi otprilike imamo jednu boju zanatski, da svi ti naši izveštaji ili reportaže izgledaju vrlo slično zanatski. A šta će da bude unutra i šta je sadržaj, to su svakako problemi tih regiona u kojima se te naše lokalne televizije nalaze.

RSE: Šta se događa recimo u slučaju informacije koja je važna za dve države, dakle i za Vaše dve televizije, recimo za Pink u Srbiji i za Pink u Bosni i Hercegovini. Uzmimo jedan banalan primer, ono o čemu se dosta govori u proteklih nekoliko meseci, tužbu Bosne i Hercegovine protiv nekadašnje SR Jugoslavije, sada Srbije i Crne Gore, za agresiju i genocid. Da li na isti način izveštavate auditorijum u Srbiji i onaj u Bosni i Hercegovini?

JORDOVIĆ: Potpuno isto. Čak imamo i prednost u odnosu na druge televizije, zato što smo u situaciji da vrlo brzo dođemo do informacije: Recimo ako je u pitanju Tužilaštvo u Sarajevu, pošto naravno imamo tamo televiziju, oni naprave intervju sa tužiocem ili dođu do informacije, mi napravimo ovdje u Srbiji, u Beogradu, sa relevantnim činiocima te priče, i onda sastavimo te dve strane i to onda ide u Bosnu i u Srbiju.

RSE: Da li ta činjenica utiče na vaš rad, na Vaš lično? Dakle da li ipak u odabiru informacija, u njihovoj prezentaciji imate u vidu i to da vaš program gledaju ljudi različitih nacionalnosti, ljudi koji su se, kako se kaže, gledali preko nišana pre recimo desetak godina?

JORDOVIĆ: Nema sakrivene informacije. Onog momenta kad nešto dobijemo, mi to plasiramo i nismo imali nikad nikakvih problema da smo prikazali istinu koja je, uslovno rečeno, istina za Bosance i istinu koja je istina za Srbijance. Nikada se nije desilo da nas neko nazove, što je bilo specifično u Srbiji u nekim vremenima, da vam zapreti, bilo iz vlasti, bilo od stanovnika.

RSE: Vi radite nešto što radimo i mi ovde, mi na jedan način, vi na drugi način...

JORDOVIĆ: Da, veoma slično...

RSE: ...Znam probleme u kojima smo se mi nalazili, optužbe da smo za ovo, a protiv onoga i tako dalje. Da li ste se Vi suočavali s time da vas recimo optuže u Bosni i Hercegovini da ste prosrpski ili u Srbiji da se recimo promuslimanski?

JORDOVIĆ: Samo na početku. Samo na početku, jer Pink ima nesrećnu prošlost, bar kad je taj turbofolk u pitanju. A isto tako, ljudi ne vole konkurenciju i onda se razni dosećaju, pa kažu – oni će nam „zagaditi prostor“, šta god to značilo, tim nekakvim pevačicama iz Srbije, okrećući tu priču na potpuno političku, što nema veze s mozgom.
Međutim, naš informativni program je dosta doprineo tome da bude sam po sebi jedna autonomija. Ljudi nam veruju i to nam je strašno važno. U Bosni smo proglašeni za drugi medij od poverenja, u Crnoj Gori smo apsolutni lideri po poverenju. Znate, to mnogo znači.
Znamo kako je Pink predstavljan do 2000. godine u Srbiji i nemate vetar u leđa nego u prsa. Međutim, mi smo se istinom, kroz taj naš informativni program, trudili da pokažemo da nismo ničiji, da dođemo do gledaoca i to vrlo uspeva, jer ljudi prepoznaju istinu.

RSE: Isto pitanje - da li činjenica da programe nacionalnih ili državnih televizija zemalja regije gledaju i u okolnim zemljama, utiče na samo kreiranje programa, odnosno, da li urednici gledaju da udovolje i tom segmentu auditorijuma – uputili smo i Vladimiru Rončeviću, uredniku informativnog programa Hrvatske televizije:

RONČEVIĆ: Ne dogovaramo – evo gledaju nas u Sloveniji i u Makedoniji, pa bi morali raditi to i to, nego uvažavamo činjenicu da smo gledani i tamo. Mislim da je to najviše zahvaljujući činjenici da smo objektivni i da se trudimo obuhvatiti neka pitanja koja nisu isključivo zanimljiva za hrvatsko gledateljstvo, pa su nam često puta gosti i ljudi iz tih država, naših susjednih, često puta obrađujemo i neku temu koja se tiče odnosa između tih dviju država.

RSE: Koliki napredak predstavlja neopterećena percepcija „prekograničnih“ medija, odnosno pre svega televizijskih programa iz država regije, Radiju Slobodna Evropa objašnjava Amir Zukić, do prošle godine naš novinar, a od avgusta 2004. godine urednik informativnog programa bosanskohercegovačke televizije BHT1. Problem sa kojim se on suočio u Bosni i Hercegovini samo je najeklatantniji primer onoga što je karakteristika čitave regije:

ZUKIĆ: BHT 1 kao kuća ima misiju koja je od samog početka u mnogim krugovima označeno kao „misija nemoguće“, dakle da jednu tačnu, objektivnu informaciju plasira publici u cijeloj zemlji, plus publici u dijaspori. Zašto je to problem? U nekoj drugoj zemlji bi to bio čisto profesionalni izazov, međutim u BiH, zemlji koja je etnički, entitetski i na svaki drugi način isparcelizirana, i publika je također podijeljena po nacionalnom i entitskom principu. Ljudi su svih ovih godina uglavnom bili bombardirani nekim obojenim informacijama, informacijama koje su velikim dijelom zavisile od toga kojem entitetu pripada pojedini medij ili, ako ćemo tačnije, kojoj sredini. Tako da u Bosni i Hercegovini mnogi mediji, ako su dakle sarajevski, onda se prije svega bave Sarajevom i okolinom, ako su mediji iz Banjaluke, bave se Banjalukom i okolinom, odnosno, malo globalnije, entitetom u kojem djeluju.
Mi smo očuvali onu finu, predratnu praksu Televizije Sarajevo da u našem programu imamo i latinicu i ćirilicu. Tako da, na primjer, kada imamo ćirilicu u vijestima ili u nekim drugim emisijama, javljaju se ljudi iz nekih krajeva BiH koji u tome vide problem. A pogotovo se javljaju ljudi iz dijaspore koji kažu – što nam puštate ćirilicu, ćirilica nas je otjerala iz krajeva u kojima smo živjeli prije rata. Kao da ćirilica nije pismo koje smo svi učili u školi. Djeca i dan danas u svim krajevima ove zemlje uče ćirilicu. Dakle, to je jedan ovako naizgled banalan problem, ali vjerujte da nema dana da neko ne nazove i ne reagira na to.

RSE: Kad je reč o BHT 1, imate li podataka da li vas i u kolikoj meri gledaju u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, dakle u državama susedstva?

ZUKIĆ: Nažalost nikakva temeljita istraživanja nisu rađena, ali sudeći prema reakcijama publike, ljudi nas gledaju i u Srbiji i u Crnoj Gori i u Hrvatskoj i u ostatku Evrope gdje živi puno Bosanaca i Hercegovaca i reakcije su, kažem, velikim dijelom ovisne od toga kojoj nacionalnoj grupi pripada osoba koja nam se obrati mailom, telefonom, pismom ili kako već.
Ali ta „misija nemoguće“, kako su nazivali BHT 1, polako se pretvara u „misiju moguće“. Oni koji su u početku nevoljko gledali naš program sada sve više i više prebacuju na kanal BHT 1.

RSE: Imate dopisnike iz zemalja regije. Da li se na to oslanjate više nego što bi to bilo logično, iz razloga što vas možda gledaju ljudi recimo u Sandžaku ili u Hrvatskoj, ili se prosto locirate samo na događaje koje smatrate interesantnim za publiku u Bosni i Hercegovini?

ZUKIĆ: Nas, i kao profesionalce, a i kao obične ljude u ovoj zemlji, itekako zanima ono što se zbiva evo konkretno u Srbiji i Crnoj Gori ili u Hrvatskoj. Tako da mi najvažnijim događajima pristupamo apsolutno imajući u vidu interes publike. Tako da se u proteklih deset mjeseci nije desilo ništa što je bilo važno u Srbiji i Crnoj Gori i Hrvatskoj da BHT 1 nije propratio. Dakle, tu je u pitanju apsolutno profesionalni interes, jer naša publika to jednostavno želi vidjeti. To u krajnjem slučaju pokazuju rezultati istraživanja koji govore da gledanost stranih televizija, dakle i televizija iz Srbije, Crne Gore, u Bosni i Hercegovini strašno raste, jer ljudi prosto žele vidjeti šta se zbiva i tamo, tako da zašto mi kroz naš program njima ne bismo prikazali to što se ziba u susjedstvu.

* * * * *

Premda je televizija danas medij sa najvećim uticajem, povod za ovu temu je zapravo dogovor čelnika državnih i privatnih agencija iz triju država regije – Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, sklopljen 1. aprila 2005. godine na Bjelašnici, da pojačaju saradnju i da čak pokušaju da stvore zajedničku bazu podataka, tako da bi korisnicima iz recimo Hrvatske bile dostupne sve informacije iz Bosne i Hercegovine, a korisnicam iz Srbije na primer informacije iz Hrvatske.

RSE: Mirko Bolfek, direktor hrvatske državne agencije HINA (Hrvatska izvještajna novinska agencija): „Napravili bi negdje na jesen dva konkretna koraka. Svaka od novinskih agencija na svom webu bi otvorila jednu posebnu stranicu, na kojoj bi zainteresirani mogli pratiti on-line naslove vijesti koje se istodobno emitiraju u svakoj od novinskih agencija, za sada tri, ako ih bude više, onda i više. Dakle, jedan prozor ili izlog naslova koje novinske agencije emitiraju za svoje područje, bio bi dostupan i izvan zemlje.“

I konačno, razlozi? Zašto su agencije država regije ušle u ovakav projekat? Jugonostalgija ili novo bratstvo i jedinstvo? Naravno ne, kaže Mirko Bolfek, već čisti ekonomski interes: „Činjenica se mi običnim tržišnim kanalima kroz koje HINA nudi svoj servis nekom od medija u Bosni ili Sloveniji, nismo makli od dva-tri pretplatnika. Znači, ne postoji interes da se na neki način pluralizira ta scena. Koja je situacija novinaskih agencija danas? Mi smo jednostavno upućeni na to da kupujemo vijesti velikih, svjetskih novinskih agencija, koje globalno pokrivaju čitav svijet. Niko od nas ne može imati dopisničku mrežu koja bi supstituirala Reuters, Associated Press ili Agence France-Presse. S druge strane, činjenica je da nijedna od nacionalnih novinskih agencija, koje su sve male novinske agencije, ne uspijeva uopće sebe plasirati na međunarodno tržište, pa čak ni na ovo regionalno ili lokalno. Postoje i manje jezične barijere. Nije recimo potrebno znati engleski da bi se moglo čitati slovensku ili bosansku ili srpsku novinsku agenciju ili obratno. Postoji znači možda i neka jezična prednost, barem u krugovima novinara, ako ne široke publike. Ja to tako gledam, izvan svih ovih ostalih problema koji su mi naravno poznati.

* * * * *

Sarađuju i štampani mediji. Još neposredno nakon rata jedne nedeljne novine iz Srbije štampane su u jednoj štampariji u Hrvatskoj, a jedne dnevne i jedne nedeljne iz jedne države regije imaju posebno izdanje za čitaoce u drugoj državi.

RSE: Saradnje, kada je o štampanim medijima reč, ima i na nekim posebnim projektima. Direktor bosanskohercegovačkog magazina Dani Senad Pećanin podseća da je njegova novina sarađivala još za vreme rata sa splitskim Feral Tribuneom, Monitorom iz Podgorice i sa Radijom B92 iz Beograda:

PEĆANIN: To je bilo najnormalnije, posebno sa splitskim Feral Tribuneom. S njima smo i do dan danas u vrlo bliskim odnosima, i u izdavačkoj djelatnosti. Tako smo recimo prošle sedmice u Sarajevu promovirali jedno veliko, dvotomno djelo, rekao bih od kapitalne istorijske važnosti. Radi se o stenogramima o podjeli Bosne, o stenogramima iz ureda hrvatskog predsjednika Tuđmana.
Kolege koje su počinjale zajedno u omladinskim medijima bivše Jugoslavije, najnormalnije su nastavile saradnju. Te veze se nisu nikad prekidale, mi apsolutno odlično sarađujemo sa sličnim medijima i u Srbiji i u Hrvatskoj i Ljubljani, recimo sa kolegama iz Mladine i tako dalje.

RSE: Pećanina pitamo kako njemu, koji je sa kolegama iz Hrvatske i Srbije sarađivao još za vrijeme rata, izgleda danas kada sarađuju i državni mediji koji su tada bili na drugoj strani?

PEĆANIN: Onima koji nisu ni u ratu podlijegali nekakvoj kolektivnoj nacionalističkoj histeriji, onima kojima svi Srbi, Hrvati i Bošnjaci nisu bili četnici, ustaše i balije, danas vjerovatno ostaje mjesta za jedan onako tužno-ironični smiješak na usnama, kada se sjetimo samo vremena kada smo mi koji smo sarađivali u tim vremenima bili proglašavani izdajnicima svog naroda, neprijateljima svog naroda, špijunima i tako dalje. Ja se sjećam recimo histerije koja je nastala u Sarajevu kad je pokojni Davorin Popović sa svojim Indexima otišao u Beograd i održao nekoliko koncerata. Sjećam seda su čak i neki njegovi prijatelji, koji su bili vezani za njega decenijima zajedničkog života i rada, praktično prestali komunicirati s njim, danas su došla vremena da ti isti ljudi itekako rado putuju u Srbiju, drže koncerte, pjevaju „Beograde, ljubavi moja“ i tako dalje. Ljudi koji nisu podlijegali toj histeriji, koji su normalno komunicirali sa svojim kolegama profesionalcima, imaju razloga za zadovoljstvo. Oni su bili ti koji su probijali te barijere, koji su se, često po cijenu velikog ponižavanja, pljuvanja, medijskog blaćenja, trudili da održe kontakte koji su neminovni i koji su bili preteča onoga što se događa danas.

RSE: Dugo si u novinarstvu, dugo si u medijima, znaš poprilično toga i čini mi se po onome što radiš Ti, što rade Dani da možeš dosta dobro i da predvidiš neke događaje. Šta možemo očekivati kada nestane ta nekakva neutoljena glad za informacijama s druge strane, za gostima sa druge strane, za pričama sa druge strane Drine, Save, Une? To doduše ne zavisi u najvećoj meri za Bosnu jer ste vi imali prilike i za vreme rata da pratite i jedne i druge i treće, ali recimo odnos Srbija- Hrvatska, to je interesantno. Ipak, šta će se desiti kada više recimo gost iz države-suseda ne bude sam po sebi dovoljan kao atrakcija, kada priča „odande“ ne bude sama po sebi ekskluzivna? Hoće li sve ovo o čemu pričamo onda malo splasnuti ili će pak te medijske veze, po Tvom mišljenju, još više jačati?

PEĆANIN: Ja mislim da će ekonomija tu odigrati veliku ulogu. Recimo kad su konkretno mediji u pitanju, ko je mogao sanjati recimo prije deset, sedam ili pet godina da će praktično predstavnik većinskog vlasnika novinske kuće Politika - hej, novinske kuće Politika - koji sjedi u Beogradu, biti hrvatski umirovljeni fratar, predstavnik Nine Pavića, hrvatskog medijskog mogula, koji je većinski vlasnik Politike. Da je to neko rekao prije deset godina ili prije pet godina, proglasili bi ga vjerovatno ludim. Danas se niko ne obazire, vidim ni u Srbiji, odnosno tek rijetki, na tu činjenicu.
Dakle, mislim da su sva naša tržišta, i medijski, jako mala i da će dolaziti – taj proces je već daleko odmakao – do koncentracije kapitala u medijima i da će se voditi jedna velika bitka između svega nekoliko najjačih, najvećih igrača na medijskom tržištu, a mali mediji, mali izdavači, pokušavaće da nađu mjesto pod suncem. Mislim da će ekonomija, dakle, biti ključni faktor i da će ona određivati i količinu informacija i prisutnost na tržištu i sadržaje programa i novina i da će prije svega ekonomski interes biti taj koji će prevashodno profilirati medijsku scenu u svim zemljama bivše Jugoslavije koji govore jednim jezikom, a nazivaju ga različitim imenima.
XS
SM
MD
LG