Dostupni linkovi

Srbija između Kosova Polja i Brisela


Politički misleći deo Srbije primio je ovu vest sa pomešanim osećanjima: sa radošću zbog toga što se to ipak dogodilo, i sa gorčinom što je Srbija tek sada tamo gde su drugi bili mnogo ranije, i što jedna prilično čudna vlada pompezno pripisuje sebi u zaslugu nešto što, u retrospektivi, više izgleda kao još jedan paradoksalan dokaz epohalnog srpskog zaostajanja. Našao se i neki obavešteni cinik da podseti da je Turska dobila Studiju još 1964. godine, u drevno vreme dok je ovde još vedrio i oblačio Aleksandar Ranković.

Tako dolazimo do nove, neobične bitke oko emocija, vrednosti i pojmova: premijer, Vlada i njoj bliski analitičari malo uvređeno tvrde da je nepristojno u ovako svečanom trenutku podsećati na relativno skroman i sasvim uslovan značaj te fundamentalnu okasnelost ovog događaja – posle kojeg, uostalom, Srbija ima ama baš sve probleme koje je imala i do sada – a oponenti vlasti drže nepristojnim ovoliko hvalisanje i monopolisanje zasluga za nešto što je, uostalom, zajedničko dostignuće svih postmiloševićevskih vlada. I jedni i drugi su na svoj način u pravu u uočavanju slabosti druge strane: aktuelna vlada uistinu deluje hronično neubedljivo, čak pomalo groteskno, u svojoj naprasnoj proevropskoj euforiji, zato što je tako isuviše očigledno da u njoj dominira drugačiji politički svetonazor, onaj koji sve istinske evropske vrednosti drži na distanci i s njima samo platonski koketira; na drugoj strani, vlast ispravno uočava da među njenim demokratskim, građanskim i liberalnim oponentima ima i onih koji se, u strančarskoj strasti, rukovode logikom “što gore, to bolje”, i da bi im bilo nekako draže da je Srbija pala na ovom bazičnom ispitu, jer bi za to mogli da okrive Koštuničinu vlast. Ona druga, desno-populistička opozicija, oličena pre svih u radikalima, pokušava da izdrži ovaj udarac na nogama uz tiho škrgutanje zubima, i da se pozicionira kao relevantni zastupnik domaćeg evroskepticizma. No, nevolja sa evroskepticizmom je u tome što je on istinski legitiman tek kada ste već “unutra”, i igrate po tim pravilima igre; sve do tada, on je tek najobičnije štetočinstvo, gvozdena kugla na nogama jedne zemlje koja se ionako beznadežno sporo kreće, povremeno zastajkuje, i sklona je kolebanju.

Kako god bilo, Vlada je dobila nekoliko dana za prigodno odmaranje, radovanje i sticanje poena, ali realnost je već polako iznova pritiska, i tek će se suočiti sa pravim izazovima, od Pavkovića, Mladića i ostalih koji manjkaju u Sheveningenu, preko Kosova i Crne Gore, pa do ekonomskih i socijalnih problema. Na svakoj od ovih tačaka, i na mnogim drugim, ceo će politički, ali i privredni, akademski i medijski establišment zemlje morati iznova da dokazuje ima li istinski evropski kapacitet ili se još nije odrekao sitnog šibicarenja kao doktrine preživljavanja u limbu od danas do sutra.

Svaku sledeću evropsku stepenicu ka integraciji biće teže preskočiti jer će kriterijumi biti sve stroži, a uporedo s tim će se množiti razgalamljeni demagozi koji će tvrditi da sve to Srbiji ionako nije potrebno, i da je njeno srce ionako na Kosovu Polju, a ne u Briselu. Ako establišment ne smogne snage da i sebi pomalo skoči u usta i napokon jasno kaže da to nije i nikada više neće biti tako, u Srbiji će demagozi ponovo odneti prevagu, na ogromnu radost svake raspištoljene beslovesnosti, kao lokalnog folklornog surogata za političko mišljenje i delovanje.
XS
SM
MD
LG