Dostupni linkovi

logo-print

Prozivke za neutralnost i objektivnost


RSE: Naši slušaoci, i redovni i neredovni, znaju da je ime Amira Zukića bilo donedavno na ovim talasima domaćinsko. Ovoga jutra je tu kao gost, kao glavni i odgovorni urednik informativnog programa BHT 1. To je, narodnim jezikom rečeno, državna televizija.

ZUKIĆ: Mnogi to još nazivaju državnom televizijom, mada mi zaista to nismo. Državna televizija u nekim balkanskim okvirima je televizija koju smo imali prije rata, televizija u kojoj su državne strukture apsolutno imale udjela i uticaja, i na izbor menadžmenta i tako dalje. Mi smo tačnije javni servis, koji odgovara samo publici. Dakle, nikakvim ljudima na vlasti nego samo publici. Publika je naš korektiv i jedino je publika pozvana da sudi o kvalitetu našeg programa.

RSE: Krenuli ste u avgustu prošle godine…

ZUKIĆ: To je bilo 13. avgusta. Tačnije, krenuli smo s programom na vlastitoj frekvenciji na dan otvaranja olimpijade u Atini. Prošlo je već nekih osam mjeseci od tada.

RSE: Da li je to dovoljno vremena da se sad već mogu dati neke procjene. Rekao si da je publika jedina mjerodavna, odnosno da odgovarate samo publici. Ima li nekog feedbacka, ima li neke povratne informacije?

ZUKIĆ: Mislim da je prošlo dovoljno vremena da se može podvući crta i reći šta smo dobro uradili, a šta loše. Reakcije publike su različite, moram priznati. Ima puno ljudi koji apsolutno podržavaju naš rad, cijene da imamo kvalitetan program, sad ću se ograničiti na informativni program, da imamo kvalitetne vijesti i da imamo kvalitetne magazine. Međutim, isto tako moram priznati da publika vidi da jednostavno mi još uvijek kao televizija nismo dovoljno razvijeni. Mi, naime, željno očekujemo usvajanje novog zakona koji će nam dati jednu stabilnu prije svega finansijsku osnovu da bismo mogli razviti cjelodnevni, kvalitetan program. Sad smo ograničeni na svega osam do deset sati programa dnevno i to publiku velikim dijelom iritira. Ujutro idemo sa testom ispod kojeg je program BH radija 1, ali publika naravno želi od nas i jutarnji program i kvalitetne dječje, obrazovne, dokumentarne programe i tako dalje. Mi to, nažalost, još uvijek nemamo u dovoljnoj mjeri. Ponovo ću se ograničiti na informativni program; ono što je feedback u vezi sa programom vijesti i naših magazina, to je uglavnom pozitivno. Reakcije su, kažem, uglavnom dobre, bilo da dolaze iz Bosne i Hercegovine ili od naših gledatelja koji nas prate putem satelita. U zemlji kao što je BiH, zemlji koja je prilično podijeljena po raznoraznim osnovama, entitetskim, nacionalnim i tako dalje, publika kroz tu prizmu prati i naš program. Mi smo, naime, jedan od rijetkih medija u ovoj zemlji koji je istinski bosanskohercegovački. I onda, naravno, u raznim krajevima BiH postoje grupe ljudi kojima smeta to što mi imamo prefiks BH, smeta im to što su za nas podjednako važni događaji i u Banjaluci i u Sarajevu i u Mostaru i u Tuzli i u Bihaću, Tesliću i tako dalje i tako dalje. To je velikim dijelom i razumljivo jer publika je navikla, nažalost, u ovim proteklim godinama da prati programe koji su velikim dijelom bili namijenjeni upravo publici u određenom entitetu ili preciznije publici koja ima određen nacionalni sastav. Tim više je izazov koji mi imamo značajniji i naša misija time postaje veća, ako uzmete da su Radio Slobodna Evropa, BH radio 1, „Nezavisne novine“ i BHT 1 maltene jedini mediji u ovoj zemlji koji se obraćaju publici u bilo kojem kraju. Tako da su, kažem, reakcije onih dobronamjernih i ljudi koji nas prate s jedne objektivne strane, dobre. Međutim, kažem, ima ljudi koji nas gledaju kroz neku tu svoju nacionalnu ili prizmu entiteta u kojem žive i onda njima naš program nije dobar, zato što oni, pobogu, tu mogu čuti i vidjeti nešto na šta oni nisu navikli, odnosno što ne žele vidjeti ili čuti. Najdrastičniji primjeri su kada, na primjer, obrađujemo slučajeve ratnih zločina. Kada obrađujemo slučajeve ratnih zločina u Republici Srpskoj, onda, naravno, publika iz tog entiteta negoduje, kada obrađujemo slučajeve ratnih zločina u Federaciji BiH, onda publika iz Federacije BiH negoduje, jer neki drugi mediji pokušavaju te događaje obojiti, ublažiti, predstaviti na drugi način, učiniti prihvatljivim… Ono što jeste politika ove kuće, odnosno što jeste programska odrednica programa koji ja vodim, to je prije svega profesionalizam i objektivno pristupanje svim događajima. Navešću samo jedan primjer, nas su u novinama svojevremeno prozivali za neutralnost i objektivnost, pobogu kao da je to mana, a ne vrlina nekog medija.

RSE: Koji je princip slaganja vijesti u informativnom programu?

ZUKIĆ: Apsolutno profesionalan. Vijesti su složene u košuljici emisije u zavisnosti od toga koliko su važne, koliko su značajne i to je jedini kriterij po kojem se slaže bilo koja emisija BHT vijesti. Dakle, ako je najvažniji događaj tog dana neki protest, kao što je nedavno bilo u Bileći, to je za nas bio događaj dana. Protest je bio zbog silovanja i ubistva jedne djevojke. Dakle, mi tu apsolutno nemamo neke predrasude tipa da je važno nešto što radi državno Predsjedništvo ili Parlament ili Vijeće ministara samo po sebi. Važno je samo ukoliko tu ima neka vijest, ako su oni tog dana odlučili nešto bitno za ovu zemlju. Ali ako su se samo sastali, pa pobogu posao im je da se sastaju. Mada moram priznati da dolaze reakcije iz tih institucija u smislu da mi kao ne pratimo dovoljno dobro rad tih institucija, jer su oni navikli da novinari dođu, zabilježe šta oni kažu i onda to tako plasiraju u programu, apsolutno ne dajući priliku nekoj drugoj strani da kaže šta misli o radu konkretno Predsjedništva, Vijeća ministara, Parlamenta i tako dalje. A ima i puno ljudi u vlasti koji još uvijek ne shvataju da mi nismo državna televizija i da mi apsolutno ne treba da polažemo račune ljudima koji trenutno vladaju.

RSE: Očigledno da se teško mijenjaju navike u organima vlasti, da oni moraju biti prva vijest bez obzira šta su tog dana radili, odnosno da shvate da javni servis ne znači isto što i državna televizija.

ZUKIĆ: Oni, nažalost, tako misle. Navešću jedan primjer, nedavno sam jednog visokog dužnosnika iz vlasti pitao zašto više otežu sa usvajanjem Zakona o javnom RTV servisu i sistemu, koji je nama zaista prijeko potreban, on mi je odgovorio: „Zašto bismo mi to uradili? Je li vi podržavate mene?“ Ja sam rekao da mi ne podržavamo njega, niti bilo koga, niti kritiziramo njega, niti bilo koga drugog tek tako, već istražujemo i donosimo priče, bavimo se analizom najvažnijih događaja i pojava u društvu, a ne da mi promoviramo ili da u startu kritiziramo bilo koga. Ali šta je mišljenje tih ljudi? Da mi kao televizija na nivou BiH, odnosno kao „državna televizija“, kako nas oni vole nazivati, treba da apriori veličamo sve što urade institucije, institucije vlasti, što apsolutno nije naša uloga.

RSE: Pomenuo si finansije. Kako stojite?

ZUKIĆ: Moram priznati prilično loše. Mi se, naime, najvećim dijelom finansiramo od pretplate ili takse, kako se to sad kaže. Nivo naplate pretplate u Bosni i Hercegovini je jako nizak, mislim da se kreće oko 50 posto. Usporedbe radi, nedavno sam bio kod ljudi na HRT-u u Zagrebu i oni su mi rekli da je nivo naplate pretplate u Hrvatskoj 98,5 posto. Također je pretplata u Hrvatskoj tri puta veća nego kod nas. Ovdje je pretplata šest maraka, a ni tih šest maraka polovina ljudi ne plaća. Drugi način finansiranja jeste marketing, međutim kod nas privreda prilično loše stoji, tako da se od marketinga ne može mnogo zaraditi. Tako da generalno finansijska situacija naše kuće jeste prilično loša i to je ustvari glavna prepreka što mi ne možemo da razvijemo program onako kako bismo željeli, dakle da imamo i dobre filmove i dobre serije i dobar dokumentarni, obrazovni, dječji i omladinski program i tako dalje.

RSE: Koliko imaš više posla sada nego što si imao kad si bio na Radiju Slobodna Evropa?

ZUKIĆ: To najbolje zna moja supruga Selma i drugi ljudi meni bliski. Posao urednika programa i posao novinara u nekoj redakciji, apsolutno se razlikuje. Pogotovo na početku mog djelovanja na BHT 1, znao sam doći pet minuta pred našu centralnu emisiju u sedam, onda sjednem odgledam emisiju, nakon toga analize s kolegama, pa u deset druga emisija i tako dalje. Iako supruga zaista ima beskrajno razumijevanja za moj posao, rekla mi je: „Stvarno, de malo ohladi, pa ne možeš državu ti promijeniti“. Ja sam valjda još uvijek dovoljno mlad i dovoljno naivan da mogu vjerovati da se stvari mogu promijeniti preko noći. Ali eto, uvjerio sam se u ovih desetak mjeseci koliko sam tu, da je ovo sve jedan proces koji zaista zahtjeva vrijeme. Posao mi je izuzetno težak, to zna svako ko radi na sličnoj poziciji u bilo kojem mediju u svijetu. Često kažem da je najlakše biti novinar ili urednik jedne emisije, završiš emisiju i ideš kući. Ja kad dođem kući, iako dolazim jako kasno, za mene radni dan tad apsolutno nije gotov, on traje sve dok traju emisije. Stalno me zovu novinari, urednici emisija, pitaju za savjete, konsultacije, onda zovne neko da reagira na nešto i tako dalje. Prilično je to jedan košmar. Volim reći da je to rudnik iz kojeg se skoro nikad ne izlazi. Ali moram malo i ja prikočiti, da bih sačuvao prosto i svoje zdravlje, da bih bio spreman i u buduće nešto uraditi u ovom dijelu posla kojim se bavim.

RSE: Sjećam se naših prvih susreta i naših prvih razgovora prije ne znam koliko godina. Ono što se prvo kod tebe primijeti je beskrajna energija, onda optimizam, ljubav prema Bosni i Hercegovini i uvjerenje da se stvari mogu promijeniti, da Bosna i Hercegovina može stati na svoje noge i da može postati jedna zdrava i sigurna država. Da li sad s te pozicije još uvijek imaš isti taj optimizam?

ZUKIĆ: Još uvijek ga imam i ne vjerujem da ću ga ikad izgubiti. Uvijek sam se grozio ljudi koji su spremni po cijeli dan sjediti u kafanama, kritizirati sve živo oko sebe, a pri tom sebi nikad ne postave pitanje šta su oni tog dana ili te godine uradili da bi njima i društvu u kojem žive bilo bolje. Da sam tako razmišljao, ne bih se nikad ni prihvatio ovog posla koji sada radim. Znam gdje sam došao, znam u šta sam upao, još uvijek imam taj optimizam i neću ga izgubiti, koliko god mi ljudi sa strane govorili da je ovo „misija nemoguće“, da mora postojati pravilo – kakva država, takva televizija na nivou države. Ja zaista imam optimizma, pogotovo kad vidim ove mlade ljude ovdje u redakciji koji me okružuju, koji su puni entuzijazma, uprkos prilično niskim platama koje imaju, prilično lošim tehničkim uvjetima i tako dalje. Svi oni vjeruju da mi možemo nešto napraviti. Generalno, problem naše kuće, konkretno naše redakcije, ustvari je problem države BiH u malom. Sve ono što se dešava državi se dešava i nama, od negiranja da uopće treba da postojimo, do toga da neki u samoj strukturi sapliću sve pokušaje BHT-a da nešto napravi. Ali, kažem, nadam se da neću izgubiti taj optimizam. Treba u nešto vjerovati. Ja zaista vjerujem da Bosna i Hercegovina kao država ima šansu, da BHT 1 kao televizija ima šansu, jer ako je išta dobro u svemu ovome, to je da pokušavamo. Najgore je ni ne pokušati da se nešto uradi.

RSE: Dosta se u BiH, kao u državi, tako i u novinarstvu vrte iste priče. Tako da, recimo, kad pogledaš emisiju od prije dvije godine, čini ti se da su headlinesi isti kao danas. Šta je, po tvom mišljenju, ono ključno što bi trebalo promijeniti da se napravi taj veliki iskorak naprijed?

ZUKIĆ: Tačno je, ovdje vrijeme stoji. Bojim se da su i građani Bosne i Hercegovine postali prilično letargični u svemu tome, da su više prestali vjerovati u neke velike ideale. Naravno, politika je ta koja kroji život ljudi u ovoj zemlji, a političari, kako sva istraživanja pokazuju, pa čak i ne samo istraživanja, nego imamo i silne optužnice protiv ljudi iz vlasti, oni jednostavno, sudeći po svemu, prije svega vode računa o svom interesu, o tome da dok su na vlasti prigrabe neku korist za sebe. Javnost je postala prilično letargična u svemu tome, više se ljudi i ne uzbuđuju zbog ovako lošeg stanja u kojem se trenutno nalazi Bosna i Hercegovina, i bojim se da političari to strašno koriste i da svaki put kad se pojavi neki problem koji se relativno brzo može riješiti, potegnu pitanje vitalnog nacionalnog interesa i onda to ide na Ustavni sud i usvajanje nekog ključnog zakona za ovu zemlju se oteže godinama. Evo, navest ću samo nekoliko primjera. Zakon o visokom obrazovanju je na Ustavnom sudu zato što je potegnuto pitanje vitalnog nacionalnog interesa. Kao posljedica toga, naši studenti, na primjer, ne mogu sa svojim diplomama konkurisati za radno mjesto negdje u Evropi. Postoji još niz zakona u vezi kojih je potegnuto pitanje vitalnog nacionalnog interesa i ti samozvani borci za nacionalne interese to strašno dobro koriste. Upravo to je jedan od glavnih razloga zašto je tačno to što ti kažeš, da su headlinesi u medijima danas isti kao prije dvije godine. Meni se često zna desiti da kad pogledam najavnu špicu neke emisije pomislim da je ta ista najavna špica mogla biti puštena i prije dvije godine. Govori se o demonstracijama invalida, penzionera, studenata, o tome kako nijedno ključno pitanje u ovoj zemlji nije riješeno, Dejtonski sporazum, ustav i tako dalje, sve se nekako vrti u krug i čini mi se da se trenutno ne ukazuje neko svjetlo na kraju ovog tunela u kojem se mi nalazimo. Ali ono što me posebno boli i plaši jeste da su Bosanci i Hercegovci, kao narod koji je poznat po tom inatu i toj nekoj želji da se odupre onome što je trenutno stanje, jednostavno prihvatili ovakvo stanje kao zdravo za gotovo.

RSE: Ti si imao priliku otići vani, iz Bosne i Hercegovine, imati dobar posao, živjeti u nekoj boljoj, situiranijoj sredini, ali nisi to uradio. Zašto?

ZUKIĆ: Bojim se da ne budem suviše patetičan ako kažem da to nisam uradio prije svega zbog toga što sam želio pokušati uraditi nešto za ovu zemlju i što sam želio pokušati svojoj djeci osigurati bolju budućnost, bolji život od onog koji sam ja imao ovdje. Tačno je, imao sam prilika i za studiranje vani i za rad vani, i ne samo ja nego i moja tadašnja djevojka, sadašnja supruga. Mi se zabavljamo još od rata, i još u to doba smo jedno drugom rekli da ne želimo ići odavde. To je velikim dijelom stvar neke vezanosti za ovu zemlju, vezanosti za naše porodice koje su najvećim dijelom tu, željom da to neko znanje, tu neku energiju i ambiciju koju imamo usmjerimo za boljitak ove zemlje. To su zaista glavni razlozi. Ja sebe nekako nisam mogao vidjeti kao građanina jednog Čikaga na primjer, koji ustaje svako jutro u sedam, ide raditi neki administrativni posao, završi ga u četiri ili pet, sutra isto tako, bez svojih ljudi oko sebe. Ovo može zvučati suviše kao fraza, ali moja definitivna, životna odluka jeste da ono što mogu i što znam probam primijeniti u ovoj zemlji, ne bi li dao bar jedan minimalan doprinos da stvari u BiH budu bolje.

RSE: Dosta smo pričali o poslu. Ko je Amir Zukić privatno?

ZUKIĆ: To najbolje znaju ljudi s kojima živim i radim. Privatno sam suprug jedne divne žene koja se zove Selma i uskoro, ako Bog da, otac jedne fine curice. Također sam čovjek, ako je to važno, koji je nakon završetka osnovne i srednje škole završio Fakultet političkih nauka, odsjek žurnalistika…

RSE: To se dešavalo u ratu, je li tako?

ZUKIĆ: Da, to se dešavalo u ratu. Meni je rat poremetio mnogo toga u životu, prije svega mi je oduzeo mladost. Ja sam, naime, u rat ušao sa 19 godina i što se tiče studentskog života, imao sam ga svega nekoliko mjeseci, od septembra 1991. godine do aprila 1992. godine. Sve to kasnije što je bilo moj studentski život, ustvari se svodilo na učenje, pripremanje i polaganje ispita. Često se znalo desiti da polažem ispit u kući ili stanu nekog profesora, zato što su padale granate i jednostavno često fakulteti nisu radili, odnosno profesorima je bilo lakše da me ispitaju u njihovim domovima, nego da se nađemo na fakultetu i da nas pogodi granata.

RSE: Istovremeno si bio i borac Armije BiH.

ZUKIĆ: Da, bio sam u specijalnoj jedinici policije, kod Dragana Vikića. To je bila stvar moje odluke na samom početku rata, dakle u maju 1992. godine. Većina mojih prijatelja koji su ostali tu, nekako su u toj jedinici vidjeli nešto što se zove „raja“. Mi smo tako ustvari i otišli tamo, misleći da će rat trajati svega mjesec-dva i da neće biti mnogo žestok u Sarajevu, međutim debelo smo se prevarili. Ono što je zanimljivo, kad već govorim o svom studentskom životu, to je da se u onim danima pred sami početak rata – baš sam nedavno sa prijateljem koji je došao iz Amerike razgovarao o tome, a koji je studirao skupa sa mnom – desilo to da su u četvrtak, dakle pred vikend, mnogi na fakultetu nekako počeli govoriti o tome kako će za predstojeći vikend, a to je bio sami početak aprila 1992. godine, otići „kod bake u Beograd“, „kod strine na Pale“, „kod tetke u Njemačku“… A mi smo bili toliko naivni da smo vjerovali da je to zaista tako. Tek kad su počele padati prve granate, upalile su nam se lampice i shvatili smo da te bake, strine, tetke i tako dalje ustvari nisu bile razlog odlaska naših kolega iz studentskih klupa. Ne znam šta je još zanimljivo da kažem o svom privatnom životu, osim da mi je posao koji radim u posljednjih nekoliko mjeseci velikim dijelom oduzeo taj privatni život. Oženio sam se prije godinu i po, i to je isto tako dosta promijenilo neke moje životne navike, naravno nabolje.

RSE: Ti se nadaš da će Selma slušati emisiju pa to tako sve pričaš?

ZUKIĆ: Nadam se. Ljudi me pitaju gdje izlazimo sad kad smo skupa, a ja kažem: „Izlazimo kod mojih, njenih i u tržne centre“. Evo sinoć smo uspjeli prirediti sebi izlazak, ali to se zaista dešava dosta rijetko. Privatnog života imam, moram priznati, vrlo malo, na moje prilično razočarenje, jer ja volim svoj privatni život, volim da uživam u životu, volim da si priuštim nešto što nije posao, ne želim biti bolesnik posla, ali nemam puno vremena za to.

RSE: Nema te pred mikrofonom, nisi pred kamerom, nedostaje li ti to?

ZUKIĆ: Pa moram priznati da mi zaista nedostaje. Malo je toga lijepog u poslu koji trenutno radim. On se uglavnom svodi na postavljanje priča od samog jutra šta će ko raditi, do sređivanja tehničko, finansijsko i kakvih već ne problema, uređivanja međuljudskih odnosa, vođenja tima i tako dalje. I zaista vrlo često sam sebe zapitam – šta će meni sve ovo? Krasno je bilo raditi i prije na televiziji, a kasnije i na radiju, raditi priče, istraživati, voditi emisiju, uređivati i tako dalje. Mislim da je to u suštini bit novinarstva. Ja ustvari nikad nisam ni želio biti neki šef u nekoj novinarskoj redakciji. Ali eto, desilo se da je stigao taj poziv prošlog ljeta i nakon silnog kolebanja sam ga prihvatio, ali moram priznati da ovo definitivno nije nešto u čemu želim ostati. Ja stvarno želim raditi pravi novinarski posao i čim se sistem ovdje u ovoj redakciji uspostavi do te mjere da može funkcionirati sam po sebi, ja ću onda vrlo rado uzeti da radim neke emisije, jer sam zaista željan toga.

RSE: U susret tom vremenu kad će Amir Zukić ponovo raditi sjajne teme koje je nekad radio na Radiju Slobodna Evropa, ja ti se zahvaljujem na odvojenom vremenu i na druženju sa slušaocima tvog nekadašnjeg radija.

ZUKIĆ: Hvala. Još jednom želim toplo pozdraviti slušatelje Radija Slobodna Evropa i reći im da mi istinski nedostaju.
XS
SM
MD
LG