Dostupni linkovi

logo-print

Kostur je nosio moj život


Godine 1942. Milivoj Lalin je bio tek jedan od stotina splitskih mladića koji su se pobunili protiv talijanske okupacije i zato je, kao skojevac, uhapšen i osuđen na deset godina zatvora.

"Tada sam imao 17 godina i tri mjeseca."

I zato što je bio maloljetan kazna mu je preinačena na dvije godine i odveden je u Italiju. Nakon pada Italije iz Perugge transportiran je u Njemačku, najprije u logor Dachau, odakle je odveden u Buchenwald kod Weimara:

"U kojem su djelovali mnogi njemački klasici. Tu je bila kultura Njemačke."

Unutar logora je bio Goetheov hrast ispod kojeg je slavni pisac stvarao. Ironija je htjela da su oko istog hrasta robovali neki drugi pisci, kasniji nobelovci: Ellie Wiesell, Imre Kertesz, Jorge Semprun. Bio je tu i hrvatski sociolog Rudi Supek. Splitski srednjoškolac Milivoj Lalin je u Buchenwaldu postao broj "35484" koji je radio u pogubnom kamenolomu:

"Iživljavali su se na razne načine. Postavili bi neku liniju. Nekome bi rekli da skine kapu i da je baci preko linije. Kada bi je bacio, rekli bi mu da je vrati nazad i stavi na glavu. Onda bi zatočenik otišao tu kapu uzeti, a ovi bi ga odmah ubili jer je prešao liniju. A da nije otišao, ne bi poslušao naređenje i opet bi ga ubili. "

Mnogi nisu mogli izdržati taj logorski rulet:

"Pa su se bacali na električnu žicu i tako sebi oduzimali život."

Buchenwald je, kaže Lalin, značio pomračenje ljudskog uma:

"Žena komandanta logora, Ilse Koch, je bila jedna od najvećih zločinaca jer je njoj izvjesni Somer, esesovac, po njenom naređenju dovodio logoraše, naročito one koji su bili tetovirani. Ona je od ljudske kože pravila sebi lampe, novčanike i razne ukrasne predmete. Svoju sobu optočila je ljudskom kožom."

Paradoks je da su za ropski rad logoraši primali plaću od dvije do tri rajhsmarke. Mogli su u kantini kupiti četkicu za zube, pastu za cipele ili pivo, ili taj novac utrošiti u javnoj kući koja je bila u logoru:

"Tu su bile dovedene žene iz cijele Evrope, isto kao zatvorenice. Njihov posao je bio da budu javne prostitutke. Mi iz Jugoslavije smo se međusobno dogovorili da tamo ne idemo. Nijedan Jugoslaven tamo nikada nije otišao."

Logoraši su imali visok moral i visoku organizaciju:

"U logoru smo čak navečer iz barake u baraku dolazili i držali priredbe."

I nije samo na tome stalo:

"Buchenwald je imao svoj Internacionalni ilegalni komitet. To je jedini logor koji je bio organiziran. Pored političkog vodstva bila je i vojna organizacija. Pošto su okolo bile fabrike u kojima se izrađivalo oružje, imali smo veliki broj pušaka i radio odašiljač. Sve to nam je kasnije poslužilo za oslobođenje."

Bližio se dan slobode, toga je bio svjestan i zapovjednik Buchenwalda. Kad je u savezničkom bombardiranju izgorio Goetheov hrast, za kojeg je legenda govorila da kad on nestane, nestati će i Njemačke:

"Taj Goetheov hrast je dogorijevao. Tada je komandant logora došao, salutirao i kazao – S Njemačkom je kraj."

I dan slobode je došao 11. travnja. Od 3900 logoraša iz bivše Jugoslavije, taj dan je u Buchenwaldu dočekalo njih svega 600:

"Mi smo tada zarobili dvjesta esesovaca i strpali smo ih u zatvor. Logor Buchenwald se oslobodio svojim vlastitim snagama."

Sam Lalin prije oslobađanja bio je premješten u logor Halberstat kraj Berlina. U evakuaciji nakon bombardiranja Halberstata došao je do sela Presela gdje ga počinje pratiti sreća:

"Jedan esesovac, folksdojčer, Slavonac, mi je pristupio i rekao – Prvi put ti se javljam. Znam po oznakama koje imate na prsima da ste iz Jugoslavije. Vi ste jedini ovdje i ako možete nekako pobjeći bježite jer izgleda da će vas sve likvidirati."

I Lalin je pobjegao zajedno sa svojim drugom Saškom, Rusom. Pomogli su im zarobljenici jugoslavenske kraljevske vojske iz 1941. godine, Srbi iz okolice Topole, koji su se tu već udomaćili radeći na zemlji umjesto njemačkih muževa koji su bili na fronti:

"Poznao sam po šajkačama da su to oni. Pristupio sam im jer sam mogao s njima razgovarati. Bili su u krčmi. Rekli su ako pobjegnemo da će brinuti za nas i da se sakrijemo u šumi."

Lalin i Saška su pošli na slobodu kroz sporedna vrata krčme u kojoj je predahnuo transport esesovaca i zarobljenika:

"Iznenada se pojavila djevojka koja je radila u krčmi, visoka, lijepa i stasita. Uplašio sam se i mislio da će nas ona prijaviti. Dala je zank sa prstom na ustima i rukom na srcu da nas prijaviti neće. Izašli smo na drugu stranu ceste, išli prema šumi do okuke. Imao sam 31 kilogram. Kostur je nosio moj život."

Još je bio dug put do Splita. Vodio je od Njemačke, preko Češke, do Petrovaradina u Vojvodini, odakle je Lalin stigao do Rijeke. U posljednjoj etapi svog logoraškog puta, u ljeto 1945. godine, Lalin je opet imao sreće. Izišao je iz kamiona koji se na putu od Rijeke do Crikvenice srušio u provaliju. I onda - doalazak kući gdje (da parafraziramo Miljkovića) "sloboda nije umjela pjevati kao što su sužnji pjevali o njoj". Logoraši, naročito oni iz Dachaua i Buchenwalda, su bili sumnjičeni za kolaboraciju s neprijateljem, odnosno za suradnju sa savezničkim obavještajnim službama:

"Partija je nas ispitivala punih mjesec dana. Svaki dan smo dolazili u osam sati a odlazili u 14. Pitali su nas kako smo ostali živi. Pitali smo ih kako su oni ostali živi. Onda bi se oni uvrijedili."

Lalin kaže da se logoraši nisu mogli uspinjati na društvenoj ljestvici i da je on dobro prošao. Bio je novinar, zatim je diplomirao hrvatski i francuski jezik te je godinama bio direktor osnovne škole Bruno Ivanović u Splitu. Danas je predsjednik Saveza antifašističkih boraca Splitsko - dalmatinske županije.
XS
SM
MD
LG