RSE: Kakvu klimu ima Luksemburg?
SUBAŠIĆ: Tipičnu zapadno-evropsku kontinentalnu klimu. Zimi ne vidimo baš mnogo snijega, a ljeti su temperature oko 26 stepeni. Na žalost, ovdje ima dosta kiše. Prije dvije godine je bilo zaista vruće i bile su velike suše, ali to je iznimka.
RSE: Kako podnosite tu klimu?
SUBAŠIĆ: Ovdje sam rođen i odrastao. Navikao sam na nju. Deset godina sam bio odsutan. Bio sam u inostranstvu gdje sam studirao i radio. Bio sam u Britaniji gdje je još gora klima. Sada se ponovo navikavam na ovdašnju.
RSE: Dobro govorite bosanski. Ne bi se dalo naslutiti da ste rođeni i odrasli izvan svoje prapostojbine.
SUBAŠIĆ: Roditelji su mi porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Sedamdesetih godina su došli u Luksemburg. Sa osamnaest godina sam otišao u Škotsku, gdje sam studirao. Dok sam odrastao u Luksemburgu govorio sam maternjim jezikom sa roditeljima. Subotom sam pohađao dopunsku nastavu koju je u to vrijeme organizirala bivša Jugoslavija za djecu sa njenog područja. To mi je u mnogome i pomoglo da usavršim maternji jezik. Posebno mogu da zahvalim jednom predivnom profesoru, bivšem direktoru Prve gimnazije iz Sarajeva, koji je u Luksemburg došao ispred tadašnje Jugoslavije. Probudio je naše zanimanje za čitavo područje bivše Jugoslavije.
RSE: Da li dobro pišete maternji jezik?
SUBAŠIĆ: Ponekada pokušavam nešto da napišem. Za vrijeme devedesetih, dok sam bio student, prevodio sam neke članke iz strane štampe za naše medije i pisao neke članke o dnevnopolitičkim događajima. Pokušavam kroz čitanje štampe iz bivše Jugoslavije da očuvam i pisano znanje jezika.
RSE: Iz kojeg dijela Bosne i Hercegovine su vaši roditelji?
SUBAŠIĆ: Mama je iz općine Gradačac, a otac iz Kalesije. Sreli su se u Luksemburgu. Došli su neovisno jedno od drugog. Otac je otišao u Luksemburg u potrazi za avanturom i nekim novim poslom, a mama iz ekonomskih razloga jer u Bosni nije mogla naći posao. Prvo je tražila posao u Njemačkoj, pa je čula da je mnogo lakše snaći se u Luksemburgu.
RSE: Šta su radili?
SUBAŠIĆ: Radili su mnogo različitih poslova. Otac je ovdje naučio molerski posao, a u Bosni se bavio rudarstvom. Tamo je završio srednju rudarsku školu. Otac je prije petnaest godina otvorio molersku firmu. U međuvremenu se penzionisao. Mama je imala svoju obrtničku radnju, ali je radila i fabričke poslove i pomagala ocu kada je otvorio firmu.
RSE: Da li su roditelji još uvijek tu?
SUBAŠIĆ: Jesu. Otac je tri godine u penziji. Ljeti su često u Bosni zbog ugodne klime.
RSE: Vi ste tridesetogodišnji mladić. Glasnogovornik ste, ili portparol, ministra vanjskih poslova Luksemburga. Kako je do toga došlo?
SUBAŠIĆ: Ovdje sam završio osnovnu i srednju školu. Luksemburg je višejezična zemlja, tako da od malena počnete učiti strane jezike. Govorni jezik je luksemburški. Nastava se predaje u osnovnim školama na njemačkom jeziku, a u srednjim školama na francuskom. Djeca od malena uče i njemački i francuski, pored luksemburškog. Pored toga se uči i jedan strani jezik. Pošto sam studirao jezičku školu, učio sam dva strana jezika - engleski i španski. Zahvaljujući višejezičnosti u ovoj zemlji, od malih nogu imate jednu veliku prednost. Do prije tri godine u Luksemburgu nije bilo univerziteta, tako da je vlada omogućavala studentima da idu u inostranstvo na studij, davala im je velike stipendije da mogu studirati u susjednim zemljama u kojima je studij skup. Imao sam priliku da prođem kroz luksemburški školski sistem i da odem u Veliku Britaniju na studije gdje sam završio političke nauke i ekonomiju. Nakon toga sam godinu dana radio magisterij u Budimpešti, gdje sam se bavio jugoistočnim evropskim studijama.
RSE: Da li znate i mađarski, najteži jezik na svijetu, barem za mene?
SUBAŠIĆ: Ne znam. Bio sam na američkom univerzitetu devet mjeseci. Pokušao sam učiti mađarski dva sata sedmično, ali sam odustao nakon tri sedmice. Za to vrijeme sam samo naučio kako kupiti hljeb u samoposluzi. Bilo je naporno.
RSE: Teško je pročitati i nazive ulica.
SUBAŠIĆ: Nakon nekoliko mjeseci sam razgovarao sa komšinicom na temu vremena i vremenskih prilika, ali nisam stigao dalje od toga. Nakon iskustva u Budimpešti vratio sam se u Veliku Britaniju gdje sam studirao međunarodne odnose. Za svo to vrijeme sam bio posebno zainteresiran za područje bivše Jugoslavije. Tada je tamo bio rat. Aktivno sam pratio tamošnja događanja i bio sam uključen u studentske organizacije koje su organizirale demonstracije, tražeći veće uključenje Zapadne Evrope i SAD-a u zaustavljanju stravičnih zločina. Organizirali smo mnoge demonstracije širom Evrope sa zahtjevom da se osnuje krivični tribunal za zločine koji su se dešavali u bivšoj Jugoslaviji. Kroz te demonstracije koje smo organizirali sam upoznao mnoge političke aktiviste iz Luksemburga. Više puta smo se susretali sa tadašnjim ministrom vanjskih poslova Luksemburga koji je bio aktivan u rješavanju problema u bivšoj Jugoslaviji. Poznat je po svojoj izjavi iz 1991. godine da je ovo vrijeme Evrope i ako postoji neki problem u Evropi koji Evropska unija može riješiti to je Balkan. Na kraju je to ispalo sasvim suprotno. Evropa se nije proslavila. Tada je Luksemburg predsjedavao Evropskom unijom. Evropa je mislila da ima neku zajedničku politiku i da se može dokazati na području bivše Jugoslavije u rješavanju konflikta. Tada sam stekao neke prve kontakte i upoznao sam ljude sa Ministarstva unutrašnjih poslova. Održavali smo kontakte, posebno kroz aktivnosti na području ljudskih prva, kojima sam se bavio u to vrijeme. Kada sam završio studije jedno vrijeme sam radio u Engleskoj, u Oksfordu, gdje sam istraživao ekonomiju i finansije područja Balkana u odnosu na standard Svjetske banke. Nakon toga sam dobio ponudu da radim kao glasnogovornik OSCE-a u Bosni i Hercegovini. To je bilo 2003. godine. Radio sam u Tuzli, u regionalnom centru OSCE-a. U međuvremenu, u Luksemburgu su krenule pripreme za predsjedništvo Evropske unije. Imao sam česte kontakte sa Luksemburgom. Interesirali su se za rad OSCE-a. Kada su počele pripreme, pitali su me da li bih bio zainteresiran da se priključim Ministarstvu vanjskih poslova, organizaciji predsjedništva Evropske unije i tadašnjoj press službi. Prošle godine je došao novi ministar i dobio sam ponudu da radim kao njegov glasnogovornik, što sam prihvatio sa radošću. Dugo vremena sam gledao kreiranje politike s vana i jako je zanimljivo vidjeti s druge strane kako se reaguje na događaje. Bio sam posebno ohrabren time što sam vidio da političari i službenici u ministarstvima vanjskih poslova često gledaju na to šta se dešava u javnom mnijenju, gledaju na demonstracije. Imali smo demonstracije protiv rata u Iraku. Kada smo mi demonstrirali imao sam osjećaj da niko ne pridaje pažnju tim demonstracijama. Sada sam shvatio da se to prati, da se zahtjevi uzimaju u obzir, da stižu dnevni izvještaji, da sva pisma koja pristignu budu pročitana od tri do četiri osobe. Većina tih pisama dođe i do ministra. To je bilo veoma zanimljivo iskustvo.
RSE: Vi ste bili s obje strane barikada.
SUBAŠIĆ: Jesam.
RSE: Kako to da ste se usmjerili ka međunarodnim odnosima i politici?
SUBAŠIĆ: U srednjoj školi profesori koji su mi predavali civilno društvo su bili jako dobri. Objašnjavali su nam političke tokove u ovoj zemlji, što me uvijek jako zanimalo. Dok sam završavao srednju školu počeo je rat u bivšoj Jugoslaviji. Aktivirao sam se u političke tokove i pokušavali smo nešto da učinimo za civilno društvo. Već 1991. godine sam bio jako aktivan u civilnom društvu, u lobiranju političkih zvaničnika. Od tada postoji taj interes. Kada sam se odlučivao za studije, izabrao sam političke nauke. Ekonomiju sam studirao zbog mame koja mi je uvijek govorila da bi trebao da studiram i nešto konkretno.
RSE: Kada se nešto dešava na našem prostoru, da li vas vaš ministar pozove i pita za mišljenje?
SUBAŠIĆ: Dešava se. Kao glasnogovornik sam uvijek uz ministra, dok se delegacije mijenjaju. Kada se stvara određena delegacija, glasnogovornik je prvi koji mora da ide sa ministrom, dok službenici iz ministarstva nisu uvijek isti. Iduće sedmice idemo u Ljubljanu i sa nama ide desk Evropske unije. Ako idemo u arapske zemlje, sa nama ide desk za Bliski Istok. Osoba koja je uvijek uz ministra je glasnogovornik. Uvijek sam taj koji je pri ruci da pronađe neku informaciju, a posebno kada je riječ o bivšoj Jugoslaviji. Za vrijeme luksemburškog predsjedavanja je bila veoma aktualna Hrvatska. Često puta me ministar zamolio da vidim šta piše hrvatska štampa, kakva su predviđanja u Hrvatskoj, kakve su ocjene odgode pregovora koji se desio nedavno.
RSE: Pošto je to sada aktuelno pitanje, šta ste prenijeli ministru?
SUBAŠIĆ: Upozoravao sam na zatvaranje očiju Hrvatske pred tim problemom. Čak i kada je bilo izvjesno da će biti pregovori odgođeni, u Hrvatskoj su mediji i dalje špekulirali da ima dovoljno veliki broj zemalja koje će se zalagati za otvaranje pregovora. Bilo je bitno prenijeti ministru da su očekivanja u Hrvatskoj mnogo veća nego to što se konkretno dešava u Briselu. Nije shvaćena poruka na vrijeme. Pokušali smo u tom trenutku, i putem intervjua, da upozorimo da odluka može biti negativna, da Hrvatska mora poduzeti daljnje korake u unapređenju svoje suradnje sa Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu. Ministar je dao jedan intervju prije odgode pregovora zagrebačkom Večernjem listu. Dali smo i novi intervju gdje smo upozorili da trebaju dalji napori jer se automatski neće desiti novo otvaranje pregovora. U tom smislu je uvijek od pomoći da neko razumije domaću štampu.
RSE: U hrvatskom slučaju nije samo Gotovina problem, ili jeste?
SUBAŠIĆ: Nije Gotovina kao osoba problem, već nivo suradnje i istrage koje se provode u Hrvatskoj po tom pitanju. Imali smo nekoliko razgovora sa glavnom tužiteljicom, Carlom del Ponte, koja je svoje mišljenje nama iznijela tri puta pismenim putem, što smo dostavili drugim zemljama članicama. Ona naglašava da postoji opstrukcija unutar Hrvatske u potrazi za zadnjim bjeguncem. Evropsko vijeće je u decembru prošle godine naglasilo da Hrvatska može početi pristupne pregovore ukoliko sto posto bude surađivala sa Međunarodnim krivičnim tribunalom. Hrvatska je pozvana da poduzme sve korake kako bi našla zadnju osobu, hrvatskog državljanina, za kojim se vodi potraga u Hagu.
RSE: General Gotovina je simbol saradnje?
SUBAŠIĆ: Jeste, ali nije doslovce on uvjet za početak pregovora. Hrvatska mora dokazati da čini sve da bi se taj slučaj riješio. Rješenje slučaja Gotovina jeste uvjet, ali ne Gotovina kao takav i ne njegovo prisustvo u Hagu. Do sada Međunarodni tribunal u Hagu nije bio zadovoljan odzivom Hrvatske. Postoje naznake, i u Hagu i u nekim zemljama članicama, da u Hrvatskoj neke struje rade protiv napora vlade da se taj slučaj riješi.
RSE: Mislim da Evropska unija u ovom slučaju ne može napraviti izuzetak sa Hrvatskom iz jednostavnog razloga što bi to “pedagoški” loše djelovalo na Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu.
SUBAŠIĆ: Upravo je to argument kojim su se rukovodile mnoge zemlje tijekom rasprave o otvaranju pregovora koji smo imali prije nekoliko dana u Evropskoj uniji. Mnoge zemlje su rekle da ako ovdje progledamo kroz prste Hrvatskoj, šta ćemo ako Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina pokucaju na vrata i kažu da ne mogu naći svoje optužene za ratne zločine. Posebno su na tome insistirale skandinavske zemlje i Holandija, da prije desete godišnjice Srebrenice moramo sve učiniti kako bi zemlje zapadnog Balkana prihvatile i prevazišle prošlost. U tom kontekstu je veoma bitna suradnja sa Tribunalom i isporučenje svih optuženih.
RSE: Koji su dalji potezi kada je Hrvatska u pitanju?
SUBAŠIĆ: Nije zakazan novi datum. Ministri su odlučili 16. marta da Hrvatska može početi pregovore čim uvjet Evropskog vijeća iz decembra bude ispunjen. To znači da Hrvatska mora nastaviti sa naporima u rješavanju preostalog slučaja. Mnoge zemlje su imale utisak da je Hrvatska veoma kasno reagirala. Krajem januara, početkom februara, su pojačani napori u potrazi za generalom Gotovinom. Mnoge zemlje su rekle da je to došlo veoma kasno kako bi pregovori mogli početi u martu, ali su zemlje članice spremne dati Hrvatskoj novu šansu. U više navrata je naglašeno da odluka o zamrzavanju imovine optuženim za ratne zločine je jedan pozitivan korak, da je tijelo koje je stvoreno da koordinira sve napore u tom smjeru korak u pravom smjeru. Ukoliko Hrvatska bude nastavila sa tim naporima, možemo očekivati da narednih mjeseci to pitanje ponovo bude na dnevnom redu.
RSE: Kakve su vaše osobne prognoze, kojim redoslijedom i kada će balkanske zemlje ući u Evropsku uniju?
SUBAŠIĆ: Veoma je bitno da svaka zemlja čini napore na svoj način. Svaka zemlja će se ocjenjivati posebno, dakle neće balkanske zemlje ulaziti u nekim blokovima u Evropsku uniju. Odlučeno je na samitu u Solunu, koji je održan u junu 2003. godine, da sve zemlje zapadnog Balkana imaju perspektivu i mogućnost da uđu u Evropsku uniju. Vrata Evropske unije su otvorena za sve zemlje iz te regije. Međutim, kojom brzinom će pojedine zemlje napredovati ka Evropskoj uniji ovisi o samim zemljama i reformama koje se sprovode.
Najdalje je došla Hrvatska, koja bi trebala ove godine, mi se nadamo narednih mjeseci, da započne pristupne pregovore. Za Hrvatsku je najvjerovatnija 2009. godina, ali sve zavisi o naporima koji budu sprovedeni u Hrvatskoj. Mi se nadamo da neće biti nekih većih posrtanja na putu ka Evropskoj uniji. Ukoliko zaista ove godine započnu pregovori i ako sve bude išlo prema planu, može sa očekivati da Hrvatska postane punopravna članica Evropske unije 2009. godine. Za ostale zemlje postoje određeni uvjeti koji moraju biti ispunjeni.
Za Bosnu i Hercegovinu je Evropska komisija napravila Studiju izvodljivosti prošle godine u kojoj je identificirala šesnaest prioritetnih područja u kojima Bosna i Hercegovina mora sprovoditi reforme. Radi se o reformama u finansijskom i ekonomskom sektoru. Ukoliko Bosna i Hercegovina bude napredovala u sprovođenju tih reformi, možemo očekivati do konca ove godine da se potpiše Ugovor o pridruživanju, što je prvi korak u procesu evropske integracije.
Za Srbiju i Crnu Goru je prvobita suradnja sa Sudom u Hagu. Zadnjih nekoliko mjeseci smo vidjeli da se nekoliko optuženih dobrovoljno predalo, što je pozitivan korak. Ukoliko se saradnja Srbije i Crne Gore sa Hagom nastavi, možemo očekivati da Evropska komisija objavi Studiju izvodljivosti za Srbiju i Crnu Goru.
Što se tiče Makedonije, Evropska unija se zalaže za potpuno sprovođenje Ohridskog sporazuma. Ako sve stavke sporazuma budu sprovedene, ako bude napretka u tom pogledu, može se očekivati da do kraja godine Evropska komisija da svoje mišljenje o kandidaturi Makedonije za članstvo u Evropskoj uniji. Makedonija je prije nekoliko sedmica predala svoje odgovore na upitnike Evropske komisije. Sada tijela Evropske unije sortiraju odgovore. Očekujemo neki odgovor Evropske unije do kraja godine.
Ulaskom Rumunije i Bugarske u Evropsku uniju 2007. godine, završava se trenutni proces proširenja Evropske unije. Slijedeći počinje sa Hrvatskom, u perspektivi zaključaka iz Soluna iz 2003. godine. To bi trebao biti val proširenja Evropske unije na zapadno balkanske zemlje.
RSE: Recite mami da vas nije trebala slati na ekonomiju, savršeno ste savladali politiku.
SUBAŠIĆ: Hvala najljepša, prenijeti ću joj poruku.
RSE: Kakva je zemlja Luksemburg, kolika je, kako se u njoj živi?
SUBAŠIĆ: Luksemburg je dugo vremena bio najmanja zemlja u Evropskoj uniji, ali poslije posljednjeg proširenja je druga po manjini. Malta je još manja. Nalazi se između Njemačke, Francuske i Belgije. Bila je jedna od osnivača Evropske unije. Uvijek se zalagala za integraciju jer jedna tako mala zemlja ne može opstati sama, mora surađivati sa svojim susjedima. Pedeset posto radne snage u Luksemburg dolazi svaki dan iz susjednih zemalja, posebno iz Francuske i Belgije. Luksemburg noću broji 400 hiljada stanovnika, a preko dana se broj udvostruči na 800 hiljada. Trideset i osam posto stanovništva Luksemburga su stranci, većinom Portugalci, kojih ima oko 14 posto. Iza njih su najbrojniji Belgijanci koji su došli šezdesetih i sedamdesetih godina da rade u Luksemburg, koji je tada bio dosta siromašna zemlja. U međuvremenu se razvijao finansijski i bankarski sektor, kao i sektor medija, tako da danas Luksemburg u njima prednjači. Svi znaju za RTL, koji je veliki medijski konglomerat. Njegova centrala je u Luksemburgu. Luksemburg je tako odabrao tri branše u kojima želi da prednjači. Možda bi to mogao biti primjer za druge zemlje, skoncetrirati se na nešto i pokušati biti najbolji u tome. Na taj način je uspio Luksemburg koji je primjer mnogim susjednim zemljama.
RSE: Kakav je standard?
SUBAŠIĆ: Po nekim statističkim procjenama standard je veoma visok. U Luksemburgu je najveća prosječna plata i najveći bruto nacionalni dohodak po stanovništvu. Sve to se desilo u zadnjih dvadesetak godina. Sedamdesetih, kada su moji roditelji došli ovdje, dio grada u kojem se danas nalazi centar bankarstva i evropskih institucija, je bio pusta livada. Kada je otac počeo da radi, imao je za pedeset maraka manju platu nego što je imao u Bosni.
RSE: Šta djeca uče o Luksemburgu u školi?
SUBAŠIĆ: Odmalena su nam govorili da je Luksemburg multi kulturalna zemlja, uvijek otvorena za imigrante. Nije se hvalio svojim uspjesima kroz istoriju. Većinom smo učili istoriju Luksemburga XX stoljeća. Luksemburg je postao nezavisna zemlja u XIX stoljeću. Do tada su bili pod nizozemskom i belgijskom krunom. Nekih 160 godina je nezavisna zemlja. Kroz tih 160 godina pokazuju kako se Luksemburg razvijao, kako je integrirao sve stanovnike koji su dolazili, kako se sa 150 hiljada stanovnika popeo na 400 hiljada i kako se demografska struktura Luksemburga mijenjala. Ne zaboravljaju da istaknu kako etničke, vjerske i nacionalne razlike koje postoje u Luksemburgu obogaćuju Luksemburg i da su emigranti koji su došli šezdesetih i sedamdesetih godina u Luksemburg pomogli da Luksemburg dostigne standard koji danas ima.
RSE: Kakav je luksemburški jezik?
SUBAŠIĆ: Luksemburški jezik je govorni jezik u Luksemburgu. Bit gramatike je germanski, ali ima dosta riječi francuskog porijekla, oko 20 posto. Sedamdeset posto riječi je iz njemačkog jezika, dva-tri posto iz holandskog. Pet posto riječi su zaista luksemburške riječi i njihov korijen ne možete izvući iz ostalih jezika. Njemcima nije teško razumjeti luksemburški nakon nekoliko mjeseci. Malo im je teže govoriti, jer je jezik jako blizak njemačkom. Štampa u Luksemburgu je većinom na njemačkom, poneki članci su na francuskom, posebno ako se radi o francuskoj ili belgijskoj politici. Francuski preovladava u administraciji države i na sudovima. Francuski je kao administrativni jezik.
RSE: Govorite šest jezika, to je veliki kapital.
SUBAŠIĆ: Imao sam sreću da odrastem u Luksemburgu i da s roditeljima razgovaram na jednom jeziku van ova tri zvanična jezika u Luksemburgu. Engleski i španski sam učio kao strane jezike. Jako mi je drago da sam imao priliku da ih usavršim, pogotovo engleski. Čitam knjige na španskom, ali nisam imao priliku da ga usavršim.
RSE: Kakva je reakcija naših ljudi kada im se obratite na njihovom jeziku dok ne saznaju za vaše ime i prezime?
SUBAŠIĆ: Budu iznenađeni. U Briselu smo imali pregovore sa hrvatskom delegacijom. Dolazili su premijer Sanader i tadašnji ministar Žužul. Naš predsjednik vlade je bio u tom trenutku odsutan, kasnio je jer je imao neke sastanke. Ušao sam da ponudim naše goste pićem. Obratio sam im se na hrvatskom. Bili su zbunjeni. Pitali su me da li sam došao da prevodim. Rekao sam da ne, da radim kao glasnogovornik ministra vanjskih poslova. Prvo im je bilo čudno, a onda i drago, jer mogu govoriti na svom jeziku. Time otvarate vrata prema njima. Atmosfera je toplija.
SUBAŠIĆ: Tipičnu zapadno-evropsku kontinentalnu klimu. Zimi ne vidimo baš mnogo snijega, a ljeti su temperature oko 26 stepeni. Na žalost, ovdje ima dosta kiše. Prije dvije godine je bilo zaista vruće i bile su velike suše, ali to je iznimka.
RSE: Kako podnosite tu klimu?
SUBAŠIĆ: Ovdje sam rođen i odrastao. Navikao sam na nju. Deset godina sam bio odsutan. Bio sam u inostranstvu gdje sam studirao i radio. Bio sam u Britaniji gdje je još gora klima. Sada se ponovo navikavam na ovdašnju.
RSE: Dobro govorite bosanski. Ne bi se dalo naslutiti da ste rođeni i odrasli izvan svoje prapostojbine.
SUBAŠIĆ: Roditelji su mi porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Sedamdesetih godina su došli u Luksemburg. Sa osamnaest godina sam otišao u Škotsku, gdje sam studirao. Dok sam odrastao u Luksemburgu govorio sam maternjim jezikom sa roditeljima. Subotom sam pohađao dopunsku nastavu koju je u to vrijeme organizirala bivša Jugoslavija za djecu sa njenog područja. To mi je u mnogome i pomoglo da usavršim maternji jezik. Posebno mogu da zahvalim jednom predivnom profesoru, bivšem direktoru Prve gimnazije iz Sarajeva, koji je u Luksemburg došao ispred tadašnje Jugoslavije. Probudio je naše zanimanje za čitavo područje bivše Jugoslavije.
RSE: Da li dobro pišete maternji jezik?
SUBAŠIĆ: Ponekada pokušavam nešto da napišem. Za vrijeme devedesetih, dok sam bio student, prevodio sam neke članke iz strane štampe za naše medije i pisao neke članke o dnevnopolitičkim događajima. Pokušavam kroz čitanje štampe iz bivše Jugoslavije da očuvam i pisano znanje jezika.
RSE: Iz kojeg dijela Bosne i Hercegovine su vaši roditelji?
SUBAŠIĆ: Mama je iz općine Gradačac, a otac iz Kalesije. Sreli su se u Luksemburgu. Došli su neovisno jedno od drugog. Otac je otišao u Luksemburg u potrazi za avanturom i nekim novim poslom, a mama iz ekonomskih razloga jer u Bosni nije mogla naći posao. Prvo je tražila posao u Njemačkoj, pa je čula da je mnogo lakše snaći se u Luksemburgu.
RSE: Šta su radili?
SUBAŠIĆ: Radili su mnogo različitih poslova. Otac je ovdje naučio molerski posao, a u Bosni se bavio rudarstvom. Tamo je završio srednju rudarsku školu. Otac je prije petnaest godina otvorio molersku firmu. U međuvremenu se penzionisao. Mama je imala svoju obrtničku radnju, ali je radila i fabričke poslove i pomagala ocu kada je otvorio firmu.
RSE: Da li su roditelji još uvijek tu?
SUBAŠIĆ: Jesu. Otac je tri godine u penziji. Ljeti su često u Bosni zbog ugodne klime.
RSE: Vi ste tridesetogodišnji mladić. Glasnogovornik ste, ili portparol, ministra vanjskih poslova Luksemburga. Kako je do toga došlo?
SUBAŠIĆ: Ovdje sam završio osnovnu i srednju školu. Luksemburg je višejezična zemlja, tako da od malena počnete učiti strane jezike. Govorni jezik je luksemburški. Nastava se predaje u osnovnim školama na njemačkom jeziku, a u srednjim školama na francuskom. Djeca od malena uče i njemački i francuski, pored luksemburškog. Pored toga se uči i jedan strani jezik. Pošto sam studirao jezičku školu, učio sam dva strana jezika - engleski i španski. Zahvaljujući višejezičnosti u ovoj zemlji, od malih nogu imate jednu veliku prednost. Do prije tri godine u Luksemburgu nije bilo univerziteta, tako da je vlada omogućavala studentima da idu u inostranstvo na studij, davala im je velike stipendije da mogu studirati u susjednim zemljama u kojima je studij skup. Imao sam priliku da prođem kroz luksemburški školski sistem i da odem u Veliku Britaniju na studije gdje sam završio političke nauke i ekonomiju. Nakon toga sam godinu dana radio magisterij u Budimpešti, gdje sam se bavio jugoistočnim evropskim studijama.
RSE: Da li znate i mađarski, najteži jezik na svijetu, barem za mene?
SUBAŠIĆ: Ne znam. Bio sam na američkom univerzitetu devet mjeseci. Pokušao sam učiti mađarski dva sata sedmično, ali sam odustao nakon tri sedmice. Za to vrijeme sam samo naučio kako kupiti hljeb u samoposluzi. Bilo je naporno.
RSE: Teško je pročitati i nazive ulica.
SUBAŠIĆ: Nakon nekoliko mjeseci sam razgovarao sa komšinicom na temu vremena i vremenskih prilika, ali nisam stigao dalje od toga. Nakon iskustva u Budimpešti vratio sam se u Veliku Britaniju gdje sam studirao međunarodne odnose. Za svo to vrijeme sam bio posebno zainteresiran za područje bivše Jugoslavije. Tada je tamo bio rat. Aktivno sam pratio tamošnja događanja i bio sam uključen u studentske organizacije koje su organizirale demonstracije, tražeći veće uključenje Zapadne Evrope i SAD-a u zaustavljanju stravičnih zločina. Organizirali smo mnoge demonstracije širom Evrope sa zahtjevom da se osnuje krivični tribunal za zločine koji su se dešavali u bivšoj Jugoslaviji. Kroz te demonstracije koje smo organizirali sam upoznao mnoge političke aktiviste iz Luksemburga. Više puta smo se susretali sa tadašnjim ministrom vanjskih poslova Luksemburga koji je bio aktivan u rješavanju problema u bivšoj Jugoslaviji. Poznat je po svojoj izjavi iz 1991. godine da je ovo vrijeme Evrope i ako postoji neki problem u Evropi koji Evropska unija može riješiti to je Balkan. Na kraju je to ispalo sasvim suprotno. Evropa se nije proslavila. Tada je Luksemburg predsjedavao Evropskom unijom. Evropa je mislila da ima neku zajedničku politiku i da se može dokazati na području bivše Jugoslavije u rješavanju konflikta. Tada sam stekao neke prve kontakte i upoznao sam ljude sa Ministarstva unutrašnjih poslova. Održavali smo kontakte, posebno kroz aktivnosti na području ljudskih prva, kojima sam se bavio u to vrijeme. Kada sam završio studije jedno vrijeme sam radio u Engleskoj, u Oksfordu, gdje sam istraživao ekonomiju i finansije područja Balkana u odnosu na standard Svjetske banke. Nakon toga sam dobio ponudu da radim kao glasnogovornik OSCE-a u Bosni i Hercegovini. To je bilo 2003. godine. Radio sam u Tuzli, u regionalnom centru OSCE-a. U međuvremenu, u Luksemburgu su krenule pripreme za predsjedništvo Evropske unije. Imao sam česte kontakte sa Luksemburgom. Interesirali su se za rad OSCE-a. Kada su počele pripreme, pitali su me da li bih bio zainteresiran da se priključim Ministarstvu vanjskih poslova, organizaciji predsjedništva Evropske unije i tadašnjoj press službi. Prošle godine je došao novi ministar i dobio sam ponudu da radim kao njegov glasnogovornik, što sam prihvatio sa radošću. Dugo vremena sam gledao kreiranje politike s vana i jako je zanimljivo vidjeti s druge strane kako se reaguje na događaje. Bio sam posebno ohrabren time što sam vidio da političari i službenici u ministarstvima vanjskih poslova često gledaju na to šta se dešava u javnom mnijenju, gledaju na demonstracije. Imali smo demonstracije protiv rata u Iraku. Kada smo mi demonstrirali imao sam osjećaj da niko ne pridaje pažnju tim demonstracijama. Sada sam shvatio da se to prati, da se zahtjevi uzimaju u obzir, da stižu dnevni izvještaji, da sva pisma koja pristignu budu pročitana od tri do četiri osobe. Većina tih pisama dođe i do ministra. To je bilo veoma zanimljivo iskustvo.
RSE: Vi ste bili s obje strane barikada.
SUBAŠIĆ: Jesam.
RSE: Kako to da ste se usmjerili ka međunarodnim odnosima i politici?
SUBAŠIĆ: U srednjoj školi profesori koji su mi predavali civilno društvo su bili jako dobri. Objašnjavali su nam političke tokove u ovoj zemlji, što me uvijek jako zanimalo. Dok sam završavao srednju školu počeo je rat u bivšoj Jugoslaviji. Aktivirao sam se u političke tokove i pokušavali smo nešto da učinimo za civilno društvo. Već 1991. godine sam bio jako aktivan u civilnom društvu, u lobiranju političkih zvaničnika. Od tada postoji taj interes. Kada sam se odlučivao za studije, izabrao sam političke nauke. Ekonomiju sam studirao zbog mame koja mi je uvijek govorila da bi trebao da studiram i nešto konkretno.
RSE: Kada se nešto dešava na našem prostoru, da li vas vaš ministar pozove i pita za mišljenje?
SUBAŠIĆ: Dešava se. Kao glasnogovornik sam uvijek uz ministra, dok se delegacije mijenjaju. Kada se stvara određena delegacija, glasnogovornik je prvi koji mora da ide sa ministrom, dok službenici iz ministarstva nisu uvijek isti. Iduće sedmice idemo u Ljubljanu i sa nama ide desk Evropske unije. Ako idemo u arapske zemlje, sa nama ide desk za Bliski Istok. Osoba koja je uvijek uz ministra je glasnogovornik. Uvijek sam taj koji je pri ruci da pronađe neku informaciju, a posebno kada je riječ o bivšoj Jugoslaviji. Za vrijeme luksemburškog predsjedavanja je bila veoma aktualna Hrvatska. Često puta me ministar zamolio da vidim šta piše hrvatska štampa, kakva su predviđanja u Hrvatskoj, kakve su ocjene odgode pregovora koji se desio nedavno.
RSE: Pošto je to sada aktuelno pitanje, šta ste prenijeli ministru?
SUBAŠIĆ: Upozoravao sam na zatvaranje očiju Hrvatske pred tim problemom. Čak i kada je bilo izvjesno da će biti pregovori odgođeni, u Hrvatskoj su mediji i dalje špekulirali da ima dovoljno veliki broj zemalja koje će se zalagati za otvaranje pregovora. Bilo je bitno prenijeti ministru da su očekivanja u Hrvatskoj mnogo veća nego to što se konkretno dešava u Briselu. Nije shvaćena poruka na vrijeme. Pokušali smo u tom trenutku, i putem intervjua, da upozorimo da odluka može biti negativna, da Hrvatska mora poduzeti daljnje korake u unapređenju svoje suradnje sa Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu. Ministar je dao jedan intervju prije odgode pregovora zagrebačkom Večernjem listu. Dali smo i novi intervju gdje smo upozorili da trebaju dalji napori jer se automatski neće desiti novo otvaranje pregovora. U tom smislu je uvijek od pomoći da neko razumije domaću štampu.
RSE: U hrvatskom slučaju nije samo Gotovina problem, ili jeste?
SUBAŠIĆ: Nije Gotovina kao osoba problem, već nivo suradnje i istrage koje se provode u Hrvatskoj po tom pitanju. Imali smo nekoliko razgovora sa glavnom tužiteljicom, Carlom del Ponte, koja je svoje mišljenje nama iznijela tri puta pismenim putem, što smo dostavili drugim zemljama članicama. Ona naglašava da postoji opstrukcija unutar Hrvatske u potrazi za zadnjim bjeguncem. Evropsko vijeće je u decembru prošle godine naglasilo da Hrvatska može početi pristupne pregovore ukoliko sto posto bude surađivala sa Međunarodnim krivičnim tribunalom. Hrvatska je pozvana da poduzme sve korake kako bi našla zadnju osobu, hrvatskog državljanina, za kojim se vodi potraga u Hagu.
RSE: General Gotovina je simbol saradnje?
SUBAŠIĆ: Jeste, ali nije doslovce on uvjet za početak pregovora. Hrvatska mora dokazati da čini sve da bi se taj slučaj riješio. Rješenje slučaja Gotovina jeste uvjet, ali ne Gotovina kao takav i ne njegovo prisustvo u Hagu. Do sada Međunarodni tribunal u Hagu nije bio zadovoljan odzivom Hrvatske. Postoje naznake, i u Hagu i u nekim zemljama članicama, da u Hrvatskoj neke struje rade protiv napora vlade da se taj slučaj riješi.
RSE: Mislim da Evropska unija u ovom slučaju ne može napraviti izuzetak sa Hrvatskom iz jednostavnog razloga što bi to “pedagoški” loše djelovalo na Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu.
SUBAŠIĆ: Upravo je to argument kojim su se rukovodile mnoge zemlje tijekom rasprave o otvaranju pregovora koji smo imali prije nekoliko dana u Evropskoj uniji. Mnoge zemlje su rekle da ako ovdje progledamo kroz prste Hrvatskoj, šta ćemo ako Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina pokucaju na vrata i kažu da ne mogu naći svoje optužene za ratne zločine. Posebno su na tome insistirale skandinavske zemlje i Holandija, da prije desete godišnjice Srebrenice moramo sve učiniti kako bi zemlje zapadnog Balkana prihvatile i prevazišle prošlost. U tom kontekstu je veoma bitna suradnja sa Tribunalom i isporučenje svih optuženih.
RSE: Koji su dalji potezi kada je Hrvatska u pitanju?
SUBAŠIĆ: Nije zakazan novi datum. Ministri su odlučili 16. marta da Hrvatska može početi pregovore čim uvjet Evropskog vijeća iz decembra bude ispunjen. To znači da Hrvatska mora nastaviti sa naporima u rješavanju preostalog slučaja. Mnoge zemlje su imale utisak da je Hrvatska veoma kasno reagirala. Krajem januara, početkom februara, su pojačani napori u potrazi za generalom Gotovinom. Mnoge zemlje su rekle da je to došlo veoma kasno kako bi pregovori mogli početi u martu, ali su zemlje članice spremne dati Hrvatskoj novu šansu. U više navrata je naglašeno da odluka o zamrzavanju imovine optuženim za ratne zločine je jedan pozitivan korak, da je tijelo koje je stvoreno da koordinira sve napore u tom smjeru korak u pravom smjeru. Ukoliko Hrvatska bude nastavila sa tim naporima, možemo očekivati da narednih mjeseci to pitanje ponovo bude na dnevnom redu.
RSE: Kakve su vaše osobne prognoze, kojim redoslijedom i kada će balkanske zemlje ući u Evropsku uniju?
SUBAŠIĆ: Veoma je bitno da svaka zemlja čini napore na svoj način. Svaka zemlja će se ocjenjivati posebno, dakle neće balkanske zemlje ulaziti u nekim blokovima u Evropsku uniju. Odlučeno je na samitu u Solunu, koji je održan u junu 2003. godine, da sve zemlje zapadnog Balkana imaju perspektivu i mogućnost da uđu u Evropsku uniju. Vrata Evropske unije su otvorena za sve zemlje iz te regije. Međutim, kojom brzinom će pojedine zemlje napredovati ka Evropskoj uniji ovisi o samim zemljama i reformama koje se sprovode.
Najdalje je došla Hrvatska, koja bi trebala ove godine, mi se nadamo narednih mjeseci, da započne pristupne pregovore. Za Hrvatsku je najvjerovatnija 2009. godina, ali sve zavisi o naporima koji budu sprovedeni u Hrvatskoj. Mi se nadamo da neće biti nekih većih posrtanja na putu ka Evropskoj uniji. Ukoliko zaista ove godine započnu pregovori i ako sve bude išlo prema planu, može sa očekivati da Hrvatska postane punopravna članica Evropske unije 2009. godine. Za ostale zemlje postoje određeni uvjeti koji moraju biti ispunjeni.
Za Bosnu i Hercegovinu je Evropska komisija napravila Studiju izvodljivosti prošle godine u kojoj je identificirala šesnaest prioritetnih područja u kojima Bosna i Hercegovina mora sprovoditi reforme. Radi se o reformama u finansijskom i ekonomskom sektoru. Ukoliko Bosna i Hercegovina bude napredovala u sprovođenju tih reformi, možemo očekivati do konca ove godine da se potpiše Ugovor o pridruživanju, što je prvi korak u procesu evropske integracije.
Za Srbiju i Crnu Goru je prvobita suradnja sa Sudom u Hagu. Zadnjih nekoliko mjeseci smo vidjeli da se nekoliko optuženih dobrovoljno predalo, što je pozitivan korak. Ukoliko se saradnja Srbije i Crne Gore sa Hagom nastavi, možemo očekivati da Evropska komisija objavi Studiju izvodljivosti za Srbiju i Crnu Goru.
Što se tiče Makedonije, Evropska unija se zalaže za potpuno sprovođenje Ohridskog sporazuma. Ako sve stavke sporazuma budu sprovedene, ako bude napretka u tom pogledu, može se očekivati da do kraja godine Evropska komisija da svoje mišljenje o kandidaturi Makedonije za članstvo u Evropskoj uniji. Makedonija je prije nekoliko sedmica predala svoje odgovore na upitnike Evropske komisije. Sada tijela Evropske unije sortiraju odgovore. Očekujemo neki odgovor Evropske unije do kraja godine.
Ulaskom Rumunije i Bugarske u Evropsku uniju 2007. godine, završava se trenutni proces proširenja Evropske unije. Slijedeći počinje sa Hrvatskom, u perspektivi zaključaka iz Soluna iz 2003. godine. To bi trebao biti val proširenja Evropske unije na zapadno balkanske zemlje.
RSE: Recite mami da vas nije trebala slati na ekonomiju, savršeno ste savladali politiku.
SUBAŠIĆ: Hvala najljepša, prenijeti ću joj poruku.
RSE: Kakva je zemlja Luksemburg, kolika je, kako se u njoj živi?
SUBAŠIĆ: Luksemburg je dugo vremena bio najmanja zemlja u Evropskoj uniji, ali poslije posljednjeg proširenja je druga po manjini. Malta je još manja. Nalazi se između Njemačke, Francuske i Belgije. Bila je jedna od osnivača Evropske unije. Uvijek se zalagala za integraciju jer jedna tako mala zemlja ne može opstati sama, mora surađivati sa svojim susjedima. Pedeset posto radne snage u Luksemburg dolazi svaki dan iz susjednih zemalja, posebno iz Francuske i Belgije. Luksemburg noću broji 400 hiljada stanovnika, a preko dana se broj udvostruči na 800 hiljada. Trideset i osam posto stanovništva Luksemburga su stranci, većinom Portugalci, kojih ima oko 14 posto. Iza njih su najbrojniji Belgijanci koji su došli šezdesetih i sedamdesetih godina da rade u Luksemburg, koji je tada bio dosta siromašna zemlja. U međuvremenu se razvijao finansijski i bankarski sektor, kao i sektor medija, tako da danas Luksemburg u njima prednjači. Svi znaju za RTL, koji je veliki medijski konglomerat. Njegova centrala je u Luksemburgu. Luksemburg je tako odabrao tri branše u kojima želi da prednjači. Možda bi to mogao biti primjer za druge zemlje, skoncetrirati se na nešto i pokušati biti najbolji u tome. Na taj način je uspio Luksemburg koji je primjer mnogim susjednim zemljama.
RSE: Kakav je standard?
SUBAŠIĆ: Po nekim statističkim procjenama standard je veoma visok. U Luksemburgu je najveća prosječna plata i najveći bruto nacionalni dohodak po stanovništvu. Sve to se desilo u zadnjih dvadesetak godina. Sedamdesetih, kada su moji roditelji došli ovdje, dio grada u kojem se danas nalazi centar bankarstva i evropskih institucija, je bio pusta livada. Kada je otac počeo da radi, imao je za pedeset maraka manju platu nego što je imao u Bosni.
RSE: Šta djeca uče o Luksemburgu u školi?
SUBAŠIĆ: Odmalena su nam govorili da je Luksemburg multi kulturalna zemlja, uvijek otvorena za imigrante. Nije se hvalio svojim uspjesima kroz istoriju. Većinom smo učili istoriju Luksemburga XX stoljeća. Luksemburg je postao nezavisna zemlja u XIX stoljeću. Do tada su bili pod nizozemskom i belgijskom krunom. Nekih 160 godina je nezavisna zemlja. Kroz tih 160 godina pokazuju kako se Luksemburg razvijao, kako je integrirao sve stanovnike koji su dolazili, kako se sa 150 hiljada stanovnika popeo na 400 hiljada i kako se demografska struktura Luksemburga mijenjala. Ne zaboravljaju da istaknu kako etničke, vjerske i nacionalne razlike koje postoje u Luksemburgu obogaćuju Luksemburg i da su emigranti koji su došli šezdesetih i sedamdesetih godina u Luksemburg pomogli da Luksemburg dostigne standard koji danas ima.
RSE: Kakav je luksemburški jezik?
SUBAŠIĆ: Luksemburški jezik je govorni jezik u Luksemburgu. Bit gramatike je germanski, ali ima dosta riječi francuskog porijekla, oko 20 posto. Sedamdeset posto riječi je iz njemačkog jezika, dva-tri posto iz holandskog. Pet posto riječi su zaista luksemburške riječi i njihov korijen ne možete izvući iz ostalih jezika. Njemcima nije teško razumjeti luksemburški nakon nekoliko mjeseci. Malo im je teže govoriti, jer je jezik jako blizak njemačkom. Štampa u Luksemburgu je većinom na njemačkom, poneki članci su na francuskom, posebno ako se radi o francuskoj ili belgijskoj politici. Francuski preovladava u administraciji države i na sudovima. Francuski je kao administrativni jezik.
RSE: Govorite šest jezika, to je veliki kapital.
SUBAŠIĆ: Imao sam sreću da odrastem u Luksemburgu i da s roditeljima razgovaram na jednom jeziku van ova tri zvanična jezika u Luksemburgu. Engleski i španski sam učio kao strane jezike. Jako mi je drago da sam imao priliku da ih usavršim, pogotovo engleski. Čitam knjige na španskom, ali nisam imao priliku da ga usavršim.
RSE: Kakva je reakcija naših ljudi kada im se obratite na njihovom jeziku dok ne saznaju za vaše ime i prezime?
SUBAŠIĆ: Budu iznenađeni. U Briselu smo imali pregovore sa hrvatskom delegacijom. Dolazili su premijer Sanader i tadašnji ministar Žužul. Naš predsjednik vlade je bio u tom trenutku odsutan, kasnio je jer je imao neke sastanke. Ušao sam da ponudim naše goste pićem. Obratio sam im se na hrvatskom. Bili su zbunjeni. Pitali su me da li sam došao da prevodim. Rekao sam da ne, da radim kao glasnogovornik ministra vanjskih poslova. Prvo im je bilo čudno, a onda i drago, jer mogu govoriti na svom jeziku. Time otvarate vrata prema njima. Atmosfera je toplija.