Dostupni linkovi

logo-print

Zenički most povratka


RSE: Srpsko građansko vijeće – Pokret za ravnopravnost opštine Zenica, od svog osnivanja kao prioritet ima pomoć povratnicima u ovaj grad ili iz ovog grada u druga mjesta. O tome razgovaramo sa Sretkom Radišićem, predsjednikom ove nevladine organizacije:

Gospodine Radišiću, koji je to osnovni princip za koji se zalažete u radu, kad je u pitanju ostvarivanje Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma?

RADIŠIĆ: Srpsko građansko vijeće se oduvijek iskreno zalagalo za pravo povratka po principu ili po načelu svih na svoje. Od 1994. godine, otkako je osnovana opštinska organizacija u Zenici, mi smo nastojali afirmisati taj princip, dakle još u godinama dok je rat trajao i dok je u Zenici bilo preko 30 hiljada nevoljnika koje je nesreća prognala s njihovih područja, a istovremeno smo imali i građane Zenice srpske nacionalnosti koji su tokom rata napustili Zenicu u nemalom broju. Htjeli smo dakle da uspostavimo most povratka i prema Zenici i iz Zenice prema drugim krajevima, pogotovo u Republiku Srpsku, jer je u Zenici bilo pogotovo mnogo Bošnjaka koji su protjerani iz Republike Srpske. Dakle, svesrdno i iskreno smo se zalagali i imali smo intenzivan odnos prema pitanju povratka. Pogotovo nakon potpisa Dejtonskog sporazuma su naša očekivanja bila velika. Ulijevali smo svojom pojavom ili da kažem postojanjem, dakle postojanjem Srpskog građanskog vijeća, ohrabrenje građanima da nam se mogu obratiti. Pogotovo je to bilo karakteristično dok je u okviru Srpskog građanskog vijeća funkcionisao Biro za ljudska prava, od 1998. do 2000. godine. Servisirali smo potrebe ljudi, spajali ih s njihovim bivšim komšijama, hrabrili ih da se mogu slobodno kretati ulicama svoga grada kojeg poodavno nisu vidjeli, uspostavljali smo kontakte sa nadležnim službama u opštini… I zaista za te prilike možemo biti zadovoljni jer smo obradili više od hiljadu zahtjeva i za nas je to bila jedna, za to vrijeme, impresivna brojka. Kad se pominje uloga Srpskog građanskog vijeća, mislim da ona najkarakterističnije dolazi do izražaja u te dvije godine. Od 2000. godine pa naovamo, problem povratka u smislu samog fizičkog povratka, u smislu povrata prava na imovinu, postaje lakši problem. Od 2000. godine proces povratka dobiva drugu karakteristiku, a to su statusna pitanja, kako osim elementarne, gole egzistencije obezbijediti ljudima posao i kako im obezbijediti pravo na penziju u mjestu gdje su je svojim radom ostvarili.

RSE: Jeste li zadovoljni povratkom u Zenicu?

RADIŠIĆ: Djelimično sam zadovoljan i povratkom u Zenicu. Ali opet kažem, pošto smo gajili načelo – povratak svih na svoje, više sam zadovoljan time koliko smo recimo afirmisali pitanje povratka Bošnjaka u Republiku Srpsku. I danas, kada odemo u Doboj i kada vidimo naselja, gdje je donedavno bila pustoš koju je rat ostavio za sobom, možemo biti zadovoljni koliko se ljudi vratilo. S ponosom možemo reći da smo i u toku rata i u godinama kada je povjerenje bilo na vrlo tankoj niti, uspješno sarađivali sa izbjegličkim udruženjima. Dakle, možemo više biti zadovoljni tom dimenzijom i učešćem u povratku Bošnjaka u Republiku Srpsku. Ulagali smo istu količinu truda i energije, ako tako mogu da se izrazim, da obezbijedimo i povratak Srba u Zenicu. Oni jesu dolazili u velikom broju, ali svoje pravo na povratak nisu iskoristili. Kao što vam je poznato, jedan broj naših sugrađana se odlučio na prodaju imovine, na trgovinu stanovima, a jedan broj je došao tu da živi. Isto tako smo samo djelimično zadovoljni starosnom strukturom povratnika jer većinom se vraćaju starije osobe, penzioneri, da me pogrešno ne shvatite, ali ljudi pred kojima nije neka dugoročnija perspektiva života. Uglavnom smatramo da su ljudi obeshrabreni, pogotovo ljudi mlađe starosne dobi, zbog toga što ne mogu da riješe starosna pitanja i što je danas, u novoj ekonomskoj situaciji, u Zenici koja, kao što znate, nije dobra, teško pronaći posao za mlade ljude.

RSE: Da, to je najveći problem u BiH. Kad malo analizirate ili bacite pogled unazad, čini li vam se da se previše insistiralo prvo na povratku, a mnogo kasnije na takozvanom održivom povratku?

RADIŠIĆ: Teško je obezbijediti održivi povratak. Mnogi ljudi bi htjeli da vrate ona svoja prava koja su imali prije rata. Čovjek koji je imao svoj radno-pravni status riješen u ondašnjoj Željezari, teško može preferirati da to vrati u ove okolnosti, da to vrati u ovaj postojeći bosanskohercegovački stil, jer evidencija ukupnog broja radnika iz nekadašnje Željezare od 22,5 hiljade radnika, svela se na nekih 4,5 hiljade, od kojih je jedna polovina na čekanju. Pokušalo se sa članom 143 Zakona o radnim odnosima i masa ljudi je pokrenula zahtjev, ali ja vam moram reći jedan fakt koji je zaista iskren, da niko nije uspio po članu 143 Zakona o radnim odnosima da se vrati na posao. To doduše nije učinjeno ni u skladu sa članom 152 u Republici Srpskoj.

RSE: Na drugoj strani je opet izostala zakonska regulativa koja bi, između ostalog, ljudima omogućila da imaju zdravstvenu zaštitu, da se ujedine penzioni fondovi…

RADIŠIĆ: Mi smo mnogo očekivali od ustavnih rešenja, mnogo smo očekivali od odredbi konstitutivnosti i mislili smo da će ovaj sistem prava ili nacionalne ravnopravnosti da započne sa tim ustavnim amandmanima i da se odvija sukcesivno, dakle konsekventno od vrha prema nižim organizacionim nivoima. Međutim, mi danas imamo jednu masku koja je uglavnom postavljena na nivou zakonodavnih izvršnih vlasti i države Bosne i Hercegovine i Federacije i Republike Srpske, dakle dva entiteta, i kantonalnih zakonodavnih i izvršnih vlasti, gdje su prividno ljudi inkorporirani, ali one dubinske interpretacije koja bi zakačila i riješila sudbine običnih ljudi, nema. Dakle, uposlenici koji rade u organima uprave, uposlenici koji rade u administraciji u Zeničko-dobojskom kantonu, uposlenici koji su angažovani u pravosuđu, u policiji, iako se tu možda najviše napredovalo, uposlenici u obrazovanju, zdravstvu i tako dalje, sve to treba da se uskladi odredbom o konstitutivnosti, a tu nikakvih pomaka nema. A očekivanja običnih ljudi su bila da će se upravo tu početi rješavati njihov status i da će to ohrabriti dublje procese, odnosno da će to ohrabriti nove povratke. Međutim, kako te implementacije nema, ljudi su obeshrabreni.

RSE: Primate li građane, da li oni dolaze u vašu kancelariju? Na koji način ostvarujete taj kontakt, ili su to samo ova redovna zasjedanja?

RADIŠIĆ: Odlično pitanje. Mi imamo ured ovdje u Zenici. Ta kancelarija se nalazi u ulici Branislava Nušića 7, uz objekat Srpske pravoslavne crkve u Zenici, taj objekat je poznat kao „Sokolski dom“. Radnim danom naš ured radi od 10:00 do 13:00 sati. Nataša Benzija, sekretarica Srpskog građanskog vijeća – Pokret za ravnopravnost, tu je alfa i omega, dok ja radim svoje poslove profesionalno u preduzeću. Svi građani, bilo da su iz Zenice ili sa šireg područja, mogu u ovo vrijeme doći u naš ured i obratiti nam se. Nataša će preuzeti njihove predstavke, prema kojima ćemo mi onda preduzeti odgovarajuće iskorake koji nam stoje na raspolaganju. Uputićemo ih u nadležne službe općine ili kantona.

* * * * *

Udruženje građana „Povratak u Bijeljinu i Janju“, pokazalo se kao zaštitnik ljudskih prava svih onih koji se vraćaju u ovaj dio BiH, a prije svega Bošnjaka. Vrata „Povratka“ su najčešće prva na koja zakucaju u želji da se vrate na svoje, ali i tamo ostanu. Salem Čorbo, jedan od članova najužeg rukovodstva ove nevladine organizacije danas je naš gost:

RSE: Gospodine Čorbo, pretpostavljamo da na prvom mjestu pomoć pružate svojim članovima. Koliko ih danas ima „Povratak“?

ČORBO: Članstvo je jako brojno. Na područje opštine Bijeljina se vratilo oko 17 hiljada ljudi. To su naši članovi, oni su u bazi kompjutera, sa svim onim što im treba, što su im problemi, na šta se žale… U zadnjih pola godine radimo i susjednu Janju koja je u sastavu iste opštine, tu je preostalih 8,5 hiljada ljudi. Tako da je to jedan ogroman rad sa ljudima. Da nema ove savremene opreme, ne znam ni kako bi ga stigli odraditi.

RSE: Kazali ste podatak o povratku ljudi, ali uvijek postoji ona dilema – koliko se ljudi zaista vratilo, a koliko je to prikazano u statističkim podacima. Ja pretpostavljam da vi imate realno stanje.

RADIŠIĆ: Ljudi dolaze zbog različitih stvari. To su ljudi koje mi pratimo u biznisu, u poljoprivredi, u zaposlenju… Oni su kod nas registrirani, kod nas su njihova dokumenta, ali mi takođe te ljude viđamo. Mjesto Janja je mjesto s izuzetno velikim procentom povratka, što je prije svega rezultat želje tih ljudi da se vrate, uprkos onome što ih ovdje čeka. To je standardna priča povratnika, s tim da je ona ovdje u Bijeljini vrlo izražena – problemi zaposlenja, razvoja malog biznisa, poljoprivrede… Kad se vrate ovdje na svoje, ništa ne zatiču. Tako da oni ne kreću od nule, već znatno ispod nule.

RSE: Čime se onda uglavnom bave, od čega žive?

RADIŠIĆ: Najveći dio se bavi zemljoradnjom i poljoprivredom, u Janji posebno, ali i u Bijeljini. Naši podaci su vrlo precizni da povratnici u privatnom posjedu u Bijeljini imaju preko dvije hiljade hektara, u Janji čak preko šest hiljada hektara obradivog zemljišta. Znači to je jedna izuzetno velika obradiva površina od osam hiljada hektara. Da bi se ona obradila, treba zaista dosta mašina, dosta repro materijala, dosta obrtnih sredstava i to je nešto što mi njima pokušavamo, raznim kreditnim linijama, donatorskim linijama i na sve druge načine, da olakšamo. U poljoprivredi oni ne zavise ni od kakvih odluka, ne moraju vaditi nikakve dozvole, što je do sad bio taj teži dio povratničkog života – dobivanje raznoraznih dozvola za rad, za pokretanje biznisa. Četrdeset posto naše populacije se bavi poljoprivredom i živi od nje.

RSE: Posebna priča je pretpostavljam Bijeljina. Kakav je tamo povratak i čime se ljudi bave?

RADIŠIĆ: U Bijeljini je dosta ljudi radilo u firmama, neke su sada privatizovane, većina više ne postoji, javne ustanove i institucije koje su bile na budžetu su potpuno zatvorile vrata za povratnike. Mi radimo jednu velikoobimnu istraživačku anketu, na osnovu Zakona o slobodi pristupa informisanju, a na tragu i temelju ustavnih amandmana o konstitutivnosti naroda, gdje smo došli do frapantnih podataka da je broj Bošnjaka i Hrvata zaista minoran – između 0,5 i jedan posto u tim organima, a prije rata ih je bilo i preko 40 posto. Imamo i jedan dodatni problem. Opština Bijeljina je, zbog svog tvrdog stava i prema povratnicima i zbog ratnih zločinaca, pod sankcijama. Sankcije Vlade Sjedinjenih Američkih Država važe za još samo četiri opštine: Foču, Pale, Sokolac i Bijeljinu. Ni Evropska unija nije blagonaklona prema ovome što se dešava u Bijeljini. Lokalna vlast prilično opstruira povratak, a međunarodne donatorske organizacije opštinu Bijeljina potpuno izbjegavaju. Tako da su povratnici ovdje ostavljeni ni na nebu, ni na zemlji i tu je neka naša uloga, da pokušamo da ipak prespojimo te neke provalije. Koristimo najviše američke izvore, kandidujemo se za velike projekte Evropske unije, bavimo se i razvojem organske hrane, obezbjeđenjem dodatnih kreditnih sredstava, formiran je i Biznis-info centar, na tragu smo da formiramo Agrar-poslovni centar… To su otprilike načini na koje mi u svoj toj konstelaciji koju sam napomenuo, pokušavamo da pomognemo tim ljudima da ožive svoja poljoprivredna imanja, svoje ranije biznise. Bijeljina je poznata kao zanatlijski grad, imala je preko dvije hiljade samostalnih zanatlijskih radnji ili manjih firmi do početka rata, sada je taj broj negdje oko šest stotina. Znači revitalizovati taj sektor koji je inače okosnica razvoja u mnogim zemljama, takođe je jedan od naših primarnih aktivnosti koje radimo.

RSE: Ipak se ljudi vraćaju?

RADIŠIĆ: Ljudi se vraćaju iz različitih razloga. Imamo ljude koji su poništili doživotne vize u Njemačkoj. Imamo ljude koji se vraćaju iz dalekih zemalja. Imamo ljude koji misle da im je ovdje perspektiva bolja. Razlozi su zaista različiti i ulaziti u to je stvar intime. Ali mislim da bi se ljudi vraćali u mnogo većem broju kada bi se ispoštovale odredbe o konstitutivnosti, znači kada bi na svakom komadiću Bosne i Hercegovine svi ljudi imali ista prava, kada ljudi ne bi osjećali tu diskriminaciju, kada ne bi bili prinuđeni na asimilaciju, već bili reintegrisani u lokalnu zajednicu, ljudi ne vole da budu asimilovani, dakle da prihvate sve postojeće, gdje za njih konkretno nije predviđeno ništa osim komadića zemlje i komadića neba. Sve ostalo, od naziva ulica do praznika, kulture, medija, sve je to ovdje podređeno jednoj politici, jednom narodu, a drugi ljudi se vrlo loše osjećaju u tome i to je jedna od glavnih prepreka. To smo, nažalost, utvrdili na nedavnoj skupštini Saveza izbjeglih i raseljenih lica u Tuzli, gdje smo rekli – ako se želi napredak u oblasti održivog povrataka, mora se provesti konstitutivnost u djelo. Ali to nije dovoljno samo na višim nivoima, nego i ondje gdje je život, da ljudi imaju pravo da rade u tvornicama koje su gradili, da u obrazovnom procesu učestvuju sva djeca sasvim ravnopravno. Mislim da bi tu bili na tragu uspostavljanja BiH u jednom multietničkom obliku kako ga je i Ustav definisao.

RSE: Gdje se nalazite, za one koji to ne znaju?

RADIŠIĆ: Udruženje je smješteno u ulici Kozaračka 5, u Bijeljini.

* * * * *

U našem pravnom savjetovalištu danas objašnjavamo šta je to i šta treba da sadrži kupoprodajni Ugovor. Pripremio naš suradnik, pravnik Milan Račić, Američki komitet za izbjeglice – Kancelarija u Podgorici:

UGOVOR O KUPOVINI I PRODAJI

Ugovor o kupoprodaji je najvažniji ugovor u prometu. Ugovor o prodaji je takav ugovor kojim se obavezuje prodavac da prenese na kupca pravo svojine na stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cijenu u novcu i preuzme stvar. Ugovor o prodaji je u pravilu neformalan, nastaje samo voljom stranaka, dakle forma nije uslov postojanja. Zbog toga je obaveznost forme Zakonom propisana kao izuzetak. Ugovor o prodaji nepokretnosti mora biti zaključen u pismenoj formi, pod prijetnjom ništavosti. Pored toga, u ovoj oblasti postoje i posebni zakoni koji se odnose na promet nepokretnosti, koji formu ugovora o prometu nepokretnosti pooštravaju da mora biti još i ovjeren na sudu. Bitni sastojci ugovora o prodaji su stvar i cijena stvari. Stvar koja je predmet prodaje mora biti u prometu, u protivnom ugovor je ništavan. Stvari van prometa su na primjer javna dobra, rijeke, jezera, putevi i slično. Cijena stvari, također, mora biti određena, da bi ugovor imao pravno dejstvo. Obaveza prodavca je da preda stvar kupcu u vrijeme i na mjestu predviđenom ugovorom, a kod nepokretnih stvari predstavlja upis u zemljišne knjige da bi se valjano moglo postati vlasnikom.

Pravilo je, koje se odnosi i na prodavca i na kupca, da kada je prodaja raskinuta zbog povrede ugovora od strane jednog ugovarača, druga strana ima pravo na naknadu štete koju zbog toga trpi, prema opštim pravilima o naknadi štete nastale povredom ugovora.

Kada je ugovoreno da kupac uzima stvar pod uslovom da je isproba da bi utvrdio da li odgovara njegovim željama i da će u određenom roku obavijestiti prodavca da li ostaje pri ugovoru, zaključen je ugovor na probu.

Pravom preče kupovine kupac se obavezuje da izvijesti prodavca o namjeravanoj prodaji stvari određenom licu, kao i o uslovima te prodaje, i da mu ponudi da on stvar kupi za istu cijenu. Pravo preče kupovine prestaje poslije pet godina od zaključenja ugovora, ako nije ugovoreno da će ono prestati ranije.

Ugovorom o razmjeni svaki ugovarač se obavezuje prema svom saugovaraču da prenese na njega svojinu neke stvari i da mu je u tu svrhu preda.

Napominjem, još jedanput, da ugovori o prodaji nepokretnosti, da bi bili pravno valjani, moraju biti sačinjeni u pismenoj formi i ovjereni na sudu. Veoma je bitno da se nepokretnost što detaljnije opiše, na primjer tačna adresa stana, kvadratura, spratnost, katastarske oznake i tako dalje, jer u protivnom mogu nastati mukotrpne parnice u kojima se utvrđuje šta su stranke prilikom kupoprodaje imale u vidu.

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG