Raif Dizdarević je obavljao u nekadašnjoj Jugoslaviji visoke funkcije, među kojima i funkcije ministra inostranih poslova (saveznog sekretara za spoljne poslove) i predsednika Predsedništva.
Dušan Lazić je dugogodišnji diplomata nekadašnje Jugoslavije. Bio je angažovan u diplomatiji Srbije i Crne Gore i nakon svrgavanja Slobodana Miloševića sa vlasti. Danas je član Foruma za međunarodne odnose, nevladine organizacije čije je sedište u Beogradu.
Svetozar Jovičević je profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Podgorici. U Jugoslaviji je bio diplomata, a u Crnoj Gori i potpredsednik vlade i to pred samu tzv. «antibirokratsku revoluciju». Sada je predsednik Upravnog odbora Grupe za promjene, nevladine organizacije čije je sedište u Podgorici.
Ivica Vrkić je bio glavni pregovarač Vlade Hrvatske u procesu mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja i glavni pregovarač sa Žak-Polom Klajnom (Jacques-Paul Klein), prelaznim administratorom tog područja u vreme procesa reintegracije (15.01.1996.- 15.01.1998.).
Azem Vlasi, koji takođe govori o ovoj temi, nekadašnji je kosovski političar, danas je advokat u Prištini.
* * * * *
RSE: Na samom početku naši saradnici su pitali građane Srbije, BiH i Crne Gore šta misle je li previše međunarodnog mešanja u unutrašnje stvari država regije:
Miješa se možda i više nego što bi trebalo.
Miješa se malo, trebalo bi mnogo više. Neću dalje komentarisati.
Sigurno je da uticaj postoji. Pritisak Zapada je možda jedno osamdeset posto, a odluke vlade dvadeset posto.
Ja mislim da ima mnogo.
Mislim da je više vrijeme da mi preuzmemo kontrolu. Dosta nam je stranaca.
Nama obavezno treba staratelj. Mi smo apsolutno nesposobni. Ovom narodu treba staratelj. Za nas apsolutno nije demokratija. Za nas je batina, za nas su komunisti…
Kompletan diktat. Evo krenimo od Zakona o PDV-u. Oni su ga prepisali iz nekog zapadnog sistema i sada ne umeju da ga primene. Prema tome, oni sve rade po diktatu.
Ne znam do kad će ostati.
Stvarno pozitivno utiču. Da njih nema svašta bi bilo. Stranci nam ipak omogućuju neka sredstva da neko radi, bar mladi ljudi. Ipak će stranci nešto napraviti, a i mi uz njih.
Ja ne bih rekao da je to pritisak, nego jednostavno zahtjev da se izvrši ono što oni hoće.
Oni definitivno kroje politiku ove zemlje.
Politiku naše zemlje uopšte ne vode naši političari, zato što mnogo jače, zapadne države, koje kroje politiku, one drže novac, uslovljavaju putem kredita raznorazne stvari. Tako da mislim da nije samostalna ne samo naša država, nego ni Balkan, niko osim vodećih sila nije samostalan.
Naša vlast misli da ponekad izvrši i prevaru sa ubjeđenjem da tom prevarom mogu postati članovi Evropske unije. Međutim, ovi se ne daju.
Oni nas usmjeravaju, utoliko imaju uticaja. Onoliko koliko usmjeravaju naš život.
Slabo to pratim, ali u svakom slučaju mislim da nam nisu potrebni. Ne bi nam trebali biti potrebni.
Pa meni se čini da sve to ide po nekom njihovom diktatu. Mnogo su jaki. To nije dobro što se miješaju.
Mislim da mi ništa sami ne možemo da učinimo, uvijek nam treba neko iznad glave da nam soli pamet. Eto taj Solana na primjer.
Sigurno Hag ima ogroman uticaj.
Sve je pod pritiskom Zapada.
Previše je uticaja, a malo odgovornosti. Čovjek koji ima najvišu vlast je stranac. Može da uradi sve, a nema odgovornosti.
Mislim da se dosta radi pod uticajem i pritiskom Zapada. Valjda zbog toga da bismo krenuli malo napred, jer mi smo mnogo mali da bi mogli samostalno da radimo. Moramo da slušamo malo jače da bi krenuli napred.
Solana treba da se sluša.
RSE: Svi naši sagovornici saglasni su u tome da je snažno međunarodno prisustvo u postjugoslovenskim državama posledica realne situacije u tom području, i da to ne treba da čudi. Reč je o nestabilnom području u kojem tek treba da nastupe stvarni mir i stabilnost:
LAZIĆ: Zato mislim da uopšte nije za čuđenje što se međunarodna zajednica angažuje u tom regionu. Ona se angažovala od samog početka sukoba. Ali bih ja rekao, da je tada brže i adekvatnije reagovala, verovatno neki problemi i ratni i drugi sukobi bi bili izbegnuti. Ali šta je bilo, bilo je, mislim da se treba okrenuti budućnosti. Mogu da kažem da bez tog prisustva i angažovanja međunarodne zajednice u ovom regionu teško se može zamisliti normalizovanje prilika, normalizovanje odnosa između novostvorenih država i uopšte procesi demokratizacije, transformacije ovih država i društava.
JOVIČEVIĆ: Ta neshvatljiva erupcija uzajamne mržnje koja je bila praćena jedni mnevjerovatnim ratnim sukobima, prosto nevjerovatnim za ovo vrijeme i za ovo područje, jer mi smo ipak dio Evrope, uprkos tome što nas prati ta sintagma Balkana. To je u velikoj mjeri iznenadilo sve mogue posmatrače, i najdobronamjernije posmatrače sa strane. Jer, imajući u vidu kakvoj smo državi pripadali, koja je imala međunarodni ugled, uprkos svim manama koje su se mogle naći tom društvu i tom sistemu, ipak je ona imala značajan međunarodni ugled. I prosto ta situacija i takav razvoj događaja su međunarodnu zajednicu, pogotovo Evropu, zatekli nespremne za jednu takvu situaciju. I kad su shvatili o čemu se radi, kolike to posljedice može imati za tu međunarodnu zajednicu, onda su se oni umiješali i to je dovelo do zvaničnog protektorata koji danas imamo u nekim dijelovima bivše Jugoslavije i nezvaničnog protektorata u svim ostalim dijelovima Jugoslavije, isključujući Sloveniju naravno. Zašto je došlo do toga? Zato što više ovom području malo ko vjeruje. Malo ko vjeruje da mi neke naše krupnije ili sitnije probleme uopšte možemo razriješiti samostalno. To je dalo jednu poziciju međunarodnoj zajednici da se ona na najdirektniji način miješa. I ogromna materijalna sredstva koja ona ulaže u stabilizaciju ovog područja prosto joj daju osnovu za takvo ponašanje. Mnogo grešaka je napravljeno od samog početka. Mogao bih sada da navedem sijaset takvih situacija. Od preranog priznavanja suvereniteta bivših jugoslovenskih republika, a da se nije došlo do nekakve unutrašnje stabilizacije oko prava manjina i tako dalje. Pa do toga da se Milošević dugo vremena pojavljivao kao faktor stabilnosti, što je apsolutno bila ogromna politička greška i tako dalje.
RSE: Raif Dizdarević kaže da čitavo područje bivše Jugoslavije smatra prostorom veoma velikih problema za koji je teško reći koliko dugo će rešavanje tih problema trajati i kakav će ishod biti. Jedno je, međutim, sigurno, kaže Radiju Slobodna Evropa Raif Dizdarević – reč je o problemima koji ne mogu biti rešeni bez međuarodnog faktora:
DIZDAREVIĆ: Da ne nabrajam o kojim je problemima riječ – Kosovo, Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina koja je pod pritiskom… Dakle, radi se o problemima koji se, po mom ubjeđenju, ne mogu rješavati bez prisustva međunarodnog faktora. Sada ne ulazim u to koliki je dio tih problema proizveo sam međunarodni faktor svojim uticajem i svojim miješanjem. Ali je činjenica da je stanje danas takvo da se većina tih problema, pa i problema unutrašnjeg stanja i razvoja u pojedinim zemljama nastalim raspadom Jugoslavije teško može rješavati bez učešća međunarodnog faktora. I tu se sada postavlja pitanje – koji je interes tog faktora, koja je to njegova strategija, koji su politički ciljevi, da li postoji jedinstvo ostvarivanja jedne politike kad je riječ o tome što zovemo međunarodni faktor, postoji li jedinstvo da se neki problemi rješavaju na jednak način, ili smo mi isto tako i područje sukobljavanja interesa unutar tog međunarodnog faktora. Naravno, mi smo istovremeno, moram da kažem, po mom dubokom uvjerenju, i područje nadmetanja i naravno imate jednu činjenicu da je valjda ovo područje najveće lovište obavještajnih službi i sukobljavanja interesa pojedinih zemalja unutar tog faktora putem djelovanja tih službi. Sigurnost svake od tih novonastalih zemalja ovisi u punoj mjeri o prisustvu međunarodnog faktora. Ja moram da kažem da nijedna od zemalja nastalih na području bivše Jugoslavije nema onu sigurnost koju smo imali svi u zajedničkoj državi.
RSE: Vi ste dugo bili diplomata, bili ste i predsednik države, Vi znate kako izgledaju ti kontakti. Pretpostavljam da većina naših slušalaca to ipak ne zna. Da li su ti pritisci o kojima sve vreme govorimo direktni? Da li jedan diplomata, predsednik države, premijer i tako dalje, dođe i prosto izdiktira nekakve zahteve i zadatke, ili je to manje-više u nekakvim rukavicama, pa se kaže – eto, mi bi smo bili zadovoljni, ali da se zna o čemu se zapravo priča.
DIZDAREVIĆ: Sve zavisi od toga kakvi ste vi. U vremenu koje ste pomenuli, prvo Jugoslavija je bila jedna čvrsta zajednica, dok nije krenula kriza. Jugoslavija je bila jedan veoma respektovan međunarodni faktor i mi smo se vrlo rijetko sretali sa grubim pokušajima da nam se nešto nametne. Imali smo snagu da svaki takav pokušaj odbijemo. Tako da ono što su bili pokušaji te vrste, oni su više bili u obladnama. Sada, nijedna od ovih država koje su nastale na području Jugoslavije, nema ni iz daleka nikakvu ili veoma malu – različito je naravno – otpornost prema tom miješanju. Mislim da je sada – na kraju krajeva mi ovdje u Bosni to vidimo svaki dan – to miješanje veoma grubo i ono je zaista onako kao što ste u pitanju rekli, grubo diktiranje uslova i zahtjeva. U čemu onda, kad je riječ o tom međunarodnom faktoru, ima svašta. Ima između ostalog i otvaranja prostora, recimo kad je riječ o privatizaciji, za što povoljnije i što jeftinije kupovanje imovine da se stranom kapitalu otvaraju prostori da u bescjenje kupuje i ulazi u ekonomije ovih zemalja.
LAZIĆ: Poruke, predlozi i sugestije se šalju na način da se ipak drugi partner ne degradira i da se nepotrebno ne iritira. Međutim, ukoliko, razume se, ne dolazi do prijema takvih poruka i takvog ponašanja, a u pitanju su krupni interesi međunarodne zajednice, onda se u tom slučaju i taj ton menja. Taj ton se od normalne komunikacije i konverzacije može pretvoriti u razne vrste pritisaka. U situaciji kad su otpori recimo prema Haškom tribunalu i ekstradicijama optuženih za ratne zločine bili veći ili izvrdavani i tako dalje, to se onda pretvaralo i u određeno jasno, otvoreno uslovljavanje u smislu – ako to ne uradite, biće takve, takve i takve posledice. I tu su jasno stavljene poruke zemljama u regionu. Ranije se govorilo da velike sile vrše pritiske i tako dalje, a sada se našla jedna drugačija formula koja kaže – predstavnici međunarodne zajednice dolaze u posete da ohrabre domaće političke snage da učine ovo ili ono. Znate, to je bolje rečeno, ali kad ja pročitam to tako – «da ohrabre određene političke snage», ja znam da je to u suštini, po pravilu vršenje određenog pritiska i da te domaće snage neke stavove i poruke međunarodne zajednice ili ne razumeju ili ne žele da sprovedu u delo.
RSE: Je li to prisustvo posledica neke, možda je malo prejak izraz, ali da kažem nezrelosti lokalnih političara, njihove nesposobnosti da se sami izbore sa nekim problemima, ili smatrate da je to prosto jedna logična posledica činjenice da se upravo dogodilo ovo o čemu ste Vi govorili, a to su ti krvavi i strašni ratovi?
LAZIĆ: Ja mislim da je posledica i jednog i drugog. Ako posmatramo političke scene u ovim zemljama, konkretno recimo u našoj zemlji, videćemo da razvoj događaja posle oktobarskih demokratskih promena pokazuje do dana današnjeg – to se nastavlja, produžava se – da te demokratske političke snage nisu uvek bile na visini problema s kojima se suočavaju, nisu bile praktično politički zrele za rešavanje tih složenih problema. Tako da i ovaj drugi momenat je itekako prisutan.
JOVIČEVIĆ: Ovaj zemljotres, to je najblaža riječ, koji se desio na prostoru bivše Jugoslavije, je, kako to obično biva u takvim situacijama, iznio na površinu čitav niz ličnosti, političkih aktera koji, najblaže rečeno, nijesu sazreli dovoljno za jednu takvu složenu situaciju. U svim dijelovima bivše Jugoslavije su se pojavile dosta marginalne ličnosti, bez državničkog iskustva i vizije.
RSE: Svetozar Jovičević iznosi Radiju Slobodna Evropa jedan od najeklatantnijih primera nepotrebnog međunarodnog mešanja u unutrašnje stvari država regije:
JOVIČEVIĆ: Vrlo tipičan primer su i odnosi između Srbije i Crne Gore. Ja mogu da razumijem uplitanje međunarodne zajednice kad su faktori među sobom istorijski sukobljeni, kad možda zaista i nema nekakve mogućnosti da se oni sami dogovore. Takav je odnos Srbije i Kosova i recimo odnos etničkih zajednica sukobljenih u Bosni i tako dalje. Ali ono što ja ne mogu da razumijem, to je da Srbija i Crna Gora, među kojima tradicionalno, istorijski i kako god hoćete, nema velikih sporova, ne mogu međusobno da se dogovaraju i da postignu ono rješenje koje i jednima i drugima odgovara.
RSE: Azem Vlasi, kada je o Kosovu reč, kaže da je logično da to područje bude podvrgnuto procesu dostizanja evropskih standarda. On međutim upozorava da i u tom ima i preterivanja:
VLASI: Ima i previše mešanja, direktnog involviranja u neke procese koji bi trebali da budu samo stvar domaćih političkih institucija i političkih snaga. Naravno, to takozvano mešanje, kada bi bilo uvek od interesa i dobar savet, i kad bi to vodilo boljem rešenju od onih do kojih mi sami dolazimo, onda bi to bilo dobro. Međutim, međunarodna zajednica, pa i Evropa, kad se involvira u konkretne probleme kao što su Kosovo ili Bosna i Hercegovina, pre svega ima u vidu regionalni, pa globalni interes, odnosno globalno viđenje problema, što ponekad ide na uštrb naroda koji tu žive. Znači, kad se stvari gledaju sa jednog globalnog stanovišta, često se ulazi čak u velike greške, na štetu i na uštrb građana ove sredine.
RSE: Raif Dizdarević ističe politiku međunarodnih finansijskih institucija i organizacija kao poseban, i široj javnosti nedovoljno vidljiv vid pritiska na države regije:
DIZDAREVIĆ: Ja tu mislim na angažovanje Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Gledano iz perspektive Sarajeva, MMF je ustvari protektor, u bukvalnom smislu riječi, u ekonomsko-finansijskoj oblasti. I nijedna ekonomsko-finansijska mjera ili razvojna odluka ne može se donijeti bez njegovog odobrenja, a najčešće on sam određuje, diktira i nameće pojedine odluke. I uvijek su prisutne dvije konstante u toj politici miješanja i dirigovanja. Prva je stalan pritisak zahtjeva MMF-a da se u maksimalnoj mogućoj mjeri reducira sve ono što su neka ostvarenja u socijalnom sektoru. Njegovi zahtjevi i mjere koje on nameće stalno pogoršavaju socijalno stanje u ovim zemljama. Druga konstanta je otpor razvojnim projektima kojima bi se te zemlje izvlačile iz ekonomske stagnacije. Molim vas lijepo, ovdje u BiH su i Svjetska banka i MMF bili u početku protiv toga da se gradi ovaj koridor 5C, veliki autoput sa sjevera na jug, u jednoj Bosni koja takoreći nema, osim par desetina kilometara, autoput. Taj projekat bi mogao da bude onaj faktor koji bi povukao Bosnu i Hercegovinu iz ovog ekonomskog sunovrata u koji je zapala.
RSE: Još jedan od vidova pritisaka je direktni angažman diplomata. Nekada se dogodi da diplomate akreditovane u zemljama regije direktno podržavaju neku političku opciju. Najuočljiviji takav slučaj dogodio se u Crnoj Gori sa, sada već bivšim diplomatom jedne sile. Sa druge strane, upozorava profesor Jovičević, međunarodnim činovnicima često i domaćini sami daju preveliki značaj i tako upadaju u situaciju iz koje se više ne mogu izvući:
JOVIČEVIĆ: Eklatantan primjer je bio bivši britanski ambasador. Moram reći da mi i danas imamo na sceni ovdje ljude, iako sada nešto u blažoj formi, koji predstavljaju neke važne evropske institucije i koji pomalo sebe doživljavaju kao neku vrstu prinudnih upravnika ili guvernera Crne Gore ili Srbije ili uopšte ovog prostora. Ne treba imati zabludu, a ta zabluda je često i vrlo prisutna kod nas, čini mi se pogotovo u Crnoj Gori, da su to sada sve neki posebni ljudi i posebne institucije. Šefovi i rukovodioci najvažnijih država i institucija su ipak obični ljudi, sa manama i vrlinama kao što ih i mi sami imamo. I to fetišiziranje i njih pojedinačno i njihovih institucija, moram reći da je vrlo neprikladno. I to njima naravno daje osnova za toliko uplitanje. Ja naravno ne mogu da ne pomenem neke primjere koji su me, moram reći, zapanjivali. Ako se u Skupštini Crne Gore ili pred skupom najelitnijih intelektualaca Crne Gore poziva jedan činovnik, zvao se on ambasador ili kako god hoćete, zvao se Baret ili kako god hoćete, da sad on treba da objašnjava u Skupštini Crne Gore važnost evropskog udruživanja po Crnu Goru i tako dalje. U skupštinu jedne države, ako ona drži do sebe, pozivaju se krunisane glave ili predsjednici vlada ili predsjednici država i to vrlo važnih država i to u iznimnim trenutcima. Dovođenje činovnika, koliko god oni bili visokog ranga, na takav jedan nivo, iako ovo može nekom izgledati trivijalno, meni izgleda vrlo smiješno. Moram reći i da mi je pozicija tog čovjeka, koji je bio krajnje začuđen u kakvu su ga situaciju doveli, zaista izgledala ovako pomalo smiješna. Ja imam vrlo kritičan odnos prema ponašanju međunarodne zajednice u mnogim elementima, ali ja se uvijek vraćam na nas same. Mi smo zapravo svojim ponašanjem stvorili takvu osnovu, i u Crnoj Gori i u Srbiji i u Bosni i gdje god hoćete drugo.
Ivica Vrkić, koji je predstavljao svoju zemlju u jednoj od najuspešnijih misija Ujedinjenih nacija, kaže da je njegovo iskustvo u saradnji sa generalom Žak Polom Klajnom, međunarodnim administratorom u istočnoj Slavoniji krajem devedesetih, bilo pozitivno:
VRKIĆ: Susretao sam se sa pravilima koji su bili standardizirani i međunarodni, a naši problemi. I ono što sam držao i shvatio u tom odnosu, uvijek mi se činilo da je jako važno imati inicijativu, da se vidi kako te međunarodne standarde primijeniti u naše odnose. I u takvoj poziciji čovjek zapravo postaje ravnopravan partner i nikad nisam osjetio, jer nisam zapravo nikad ni pokušavao igrati igru, otvoren dijalog, vrlo ozbiljan razgovor, na način da se vidi kako nekakav problem riješiti, stavio me u poziciju da sam bio ravnopravan partner i nikad se nisam osjetio, ne samo ugroženim, nego doveden u poziciju da sumnjam u taj naš zajednički posao koji smo obavljali mi, međunarodna zajednica, ali moram ovdje reći da su tu zapravo bila tri partnera – hrvatska vlada, manjinska srpska zajednica i međunarodna zajednica. I u tom trojnom odnosu svako je morao imati svoju poziciju i iz te jedne poštene, partnerske pozicije su se tek mogle stvarati pretpostavke za rješavanje veoma značajnih problema, što u krajnjoj liniji pokazuje da je ta reintegracijska misija jedna od najuspješnijih misija Ujedinjenih nacija. Najveći problem proizlazi iz činjenice da su to ipak različiti svjetovi i prijepori se smanjuju onoliko koliko se dijalogom međusobno upoznajemo, mi sa standardima koje oni nameću, a oni sa sadržajem i razinom problema s kojim se ovdje susreću. I meni se čini da kad se to postavi na jednoj pravoj razini, tada – naravno, problema uvijek ima, ali nema nerazumijevanja. I to je ono što mi se čini, zato su moja iskustva vrlo pozitivna i mislim da bez takvog pristupa međunarodne zajednice Hrvatska nikad ne bi na miran način završila rat na prostoru istočne Hrvatske.
RSE: Na samom kraju zamolili smo naše sagovornike za procenu stepena stranog prisustva u državama regije u budućnosti:
JOVIČEVIĆ: Kad se mnogo toga što se zbivalo ovih petnaest godina u Crnoj Gori preispita, tek će onda možda doći do stabilizacije, političke, pa i drugačije pozicije Crne Gore i Srbije prema međunarodnoj zajednici. Kad je u pitanju Srbija, tu će sigurno Evropska unija činiti i zapravo čini mnogo štošta da spriječi dolazak na scenu tih radikalnih snaga. No, mislim da i to čini dosta puta pogrešno i mislim da često puta svojim ponašanjem zapravo navrće vodu na mlin tih radikalnih snaga.
LAZIĆ: Ja mislim da će prisustvo međunarodne zajednice biti u onoj meri i onakvog karaktera kako se bude kretala situacija u samom regionu, kako se budu razvijali ti procesi. Ako se procesi stabilizacije, procesi demokratizacije, tranzicije, reformi, brže i uspešnije razvijaju, onda će taj upliv i taj uticaj i pristup toj međunarodnoj zajednici biti u svakom slučaju možda manji i drugačiji. To je najbitnije. Danas je ovaj region samo geografski deo Evrope. On po prirodi stvari mora da se integriše u savremene evropske tokove i procese i integracije i u tom pogledu ja sam dosta optimista. Ove teškoće se mogu i očekivati, mogle su se i očekivati, s obzirom na prethodni period koji smo prošli, koji je bio takav kakav je bio, sa svim negativnim posledicama, sa svim problemima, da ne elaboriram dalje. A takođe se mora imati u vidu da je ovo ipak jedan nerazvijeni deo Evrope. Da se preskoče te decenije razvoja, da se uhvati kopča sa tim brzim vozom evropskih integracija, to nije nimalo lako. Ukoliko na sceni budu dominirale neke, nazovimo ih tako, retrogradne snage u najširem smislu reči, cena će biti veoma velika, rok će se produžiti, ali bez obzira na sve, u krajnjoj liniji, mislim da će ovaj region postati stvarni deo evropskih integracionih procesa.
DIZDAREVIĆ: U mnogome budućnost zavisi od toga kakva će biti unutarnja situacija u pojedinim zemljama ovog područja. Kad gledam sadašnju sliku tendencija na političkoj sceni tih zemalja, moram reći da ustvari u većini tih zemalja vlada i pobjeđuje desnica i to naravno sa jednom politikom koja ima uticaja na stanje u regionu u cjelini. Drugo, ni u jednoj od ovih zemalja mi nemamo neke istinske ljevice koja ima neku snagu uticaja, bar kao nekakav korektivni faktor kad je riječ o unutrašnjem stanju i o unutrašnjem razvoju. Da li je Evropska unija taj nekakav put koji bi mogao da povezuje zemlje ovog područja na nekom pravcu evropskih standarda? Često imam utisak da je politika Evropske unije šablonizirana kad je riječ o ovom dijelu. A opet s druge strane, da smo pribaltička zemlja, sigurno bismo bili u sasvim drugoj situaciji kad je riječ o odnosu Evropske unije prema nama. Ali ja ne vidim nikakav drugi put, uz sve te teškoće koje postoje i koje će trajati i na koje će se nailaziti, nego orijentaciju ka evropskim standardima u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije i u odnosima između tih zemalja. Moram da kažem da će to biti jako dug i težak put. Mislim da je to duga priča. I dug put. Jako dug.
Dušan Lazić je dugogodišnji diplomata nekadašnje Jugoslavije. Bio je angažovan u diplomatiji Srbije i Crne Gore i nakon svrgavanja Slobodana Miloševića sa vlasti. Danas je član Foruma za međunarodne odnose, nevladine organizacije čije je sedište u Beogradu.
Svetozar Jovičević je profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Podgorici. U Jugoslaviji je bio diplomata, a u Crnoj Gori i potpredsednik vlade i to pred samu tzv. «antibirokratsku revoluciju». Sada je predsednik Upravnog odbora Grupe za promjene, nevladine organizacije čije je sedište u Podgorici.
Ivica Vrkić je bio glavni pregovarač Vlade Hrvatske u procesu mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja i glavni pregovarač sa Žak-Polom Klajnom (Jacques-Paul Klein), prelaznim administratorom tog područja u vreme procesa reintegracije (15.01.1996.- 15.01.1998.).
Azem Vlasi, koji takođe govori o ovoj temi, nekadašnji je kosovski političar, danas je advokat u Prištini.
* * * * *
RSE: Na samom početku naši saradnici su pitali građane Srbije, BiH i Crne Gore šta misle je li previše međunarodnog mešanja u unutrašnje stvari država regije:
Miješa se možda i više nego što bi trebalo.
Miješa se malo, trebalo bi mnogo više. Neću dalje komentarisati.
Sigurno je da uticaj postoji. Pritisak Zapada je možda jedno osamdeset posto, a odluke vlade dvadeset posto.
Ja mislim da ima mnogo.
Mislim da je više vrijeme da mi preuzmemo kontrolu. Dosta nam je stranaca.
Nama obavezno treba staratelj. Mi smo apsolutno nesposobni. Ovom narodu treba staratelj. Za nas apsolutno nije demokratija. Za nas je batina, za nas su komunisti…
Kompletan diktat. Evo krenimo od Zakona o PDV-u. Oni su ga prepisali iz nekog zapadnog sistema i sada ne umeju da ga primene. Prema tome, oni sve rade po diktatu.
Ne znam do kad će ostati.
Stvarno pozitivno utiču. Da njih nema svašta bi bilo. Stranci nam ipak omogućuju neka sredstva da neko radi, bar mladi ljudi. Ipak će stranci nešto napraviti, a i mi uz njih.
Ja ne bih rekao da je to pritisak, nego jednostavno zahtjev da se izvrši ono što oni hoće.
Oni definitivno kroje politiku ove zemlje.
Politiku naše zemlje uopšte ne vode naši političari, zato što mnogo jače, zapadne države, koje kroje politiku, one drže novac, uslovljavaju putem kredita raznorazne stvari. Tako da mislim da nije samostalna ne samo naša država, nego ni Balkan, niko osim vodećih sila nije samostalan.
Naša vlast misli da ponekad izvrši i prevaru sa ubjeđenjem da tom prevarom mogu postati članovi Evropske unije. Međutim, ovi se ne daju.
Oni nas usmjeravaju, utoliko imaju uticaja. Onoliko koliko usmjeravaju naš život.
Slabo to pratim, ali u svakom slučaju mislim da nam nisu potrebni. Ne bi nam trebali biti potrebni.
Pa meni se čini da sve to ide po nekom njihovom diktatu. Mnogo su jaki. To nije dobro što se miješaju.
Mislim da mi ništa sami ne možemo da učinimo, uvijek nam treba neko iznad glave da nam soli pamet. Eto taj Solana na primjer.
Sigurno Hag ima ogroman uticaj.
Sve je pod pritiskom Zapada.
Previše je uticaja, a malo odgovornosti. Čovjek koji ima najvišu vlast je stranac. Može da uradi sve, a nema odgovornosti.
Mislim da se dosta radi pod uticajem i pritiskom Zapada. Valjda zbog toga da bismo krenuli malo napred, jer mi smo mnogo mali da bi mogli samostalno da radimo. Moramo da slušamo malo jače da bi krenuli napred.
Solana treba da se sluša.
RSE: Svi naši sagovornici saglasni su u tome da je snažno međunarodno prisustvo u postjugoslovenskim državama posledica realne situacije u tom području, i da to ne treba da čudi. Reč je o nestabilnom području u kojem tek treba da nastupe stvarni mir i stabilnost:
LAZIĆ: Zato mislim da uopšte nije za čuđenje što se međunarodna zajednica angažuje u tom regionu. Ona se angažovala od samog početka sukoba. Ali bih ja rekao, da je tada brže i adekvatnije reagovala, verovatno neki problemi i ratni i drugi sukobi bi bili izbegnuti. Ali šta je bilo, bilo je, mislim da se treba okrenuti budućnosti. Mogu da kažem da bez tog prisustva i angažovanja međunarodne zajednice u ovom regionu teško se može zamisliti normalizovanje prilika, normalizovanje odnosa između novostvorenih država i uopšte procesi demokratizacije, transformacije ovih država i društava.
JOVIČEVIĆ: Ta neshvatljiva erupcija uzajamne mržnje koja je bila praćena jedni mnevjerovatnim ratnim sukobima, prosto nevjerovatnim za ovo vrijeme i za ovo područje, jer mi smo ipak dio Evrope, uprkos tome što nas prati ta sintagma Balkana. To je u velikoj mjeri iznenadilo sve mogue posmatrače, i najdobronamjernije posmatrače sa strane. Jer, imajući u vidu kakvoj smo državi pripadali, koja je imala međunarodni ugled, uprkos svim manama koje su se mogle naći tom društvu i tom sistemu, ipak je ona imala značajan međunarodni ugled. I prosto ta situacija i takav razvoj događaja su međunarodnu zajednicu, pogotovo Evropu, zatekli nespremne za jednu takvu situaciju. I kad su shvatili o čemu se radi, kolike to posljedice može imati za tu međunarodnu zajednicu, onda su se oni umiješali i to je dovelo do zvaničnog protektorata koji danas imamo u nekim dijelovima bivše Jugoslavije i nezvaničnog protektorata u svim ostalim dijelovima Jugoslavije, isključujući Sloveniju naravno. Zašto je došlo do toga? Zato što više ovom području malo ko vjeruje. Malo ko vjeruje da mi neke naše krupnije ili sitnije probleme uopšte možemo razriješiti samostalno. To je dalo jednu poziciju međunarodnoj zajednici da se ona na najdirektniji način miješa. I ogromna materijalna sredstva koja ona ulaže u stabilizaciju ovog područja prosto joj daju osnovu za takvo ponašanje. Mnogo grešaka je napravljeno od samog početka. Mogao bih sada da navedem sijaset takvih situacija. Od preranog priznavanja suvereniteta bivših jugoslovenskih republika, a da se nije došlo do nekakve unutrašnje stabilizacije oko prava manjina i tako dalje. Pa do toga da se Milošević dugo vremena pojavljivao kao faktor stabilnosti, što je apsolutno bila ogromna politička greška i tako dalje.
RSE: Raif Dizdarević kaže da čitavo područje bivše Jugoslavije smatra prostorom veoma velikih problema za koji je teško reći koliko dugo će rešavanje tih problema trajati i kakav će ishod biti. Jedno je, međutim, sigurno, kaže Radiju Slobodna Evropa Raif Dizdarević – reč je o problemima koji ne mogu biti rešeni bez međuarodnog faktora:
DIZDAREVIĆ: Da ne nabrajam o kojim je problemima riječ – Kosovo, Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina koja je pod pritiskom… Dakle, radi se o problemima koji se, po mom ubjeđenju, ne mogu rješavati bez prisustva međunarodnog faktora. Sada ne ulazim u to koliki je dio tih problema proizveo sam međunarodni faktor svojim uticajem i svojim miješanjem. Ali je činjenica da je stanje danas takvo da se većina tih problema, pa i problema unutrašnjeg stanja i razvoja u pojedinim zemljama nastalim raspadom Jugoslavije teško može rješavati bez učešća međunarodnog faktora. I tu se sada postavlja pitanje – koji je interes tog faktora, koja je to njegova strategija, koji su politički ciljevi, da li postoji jedinstvo ostvarivanja jedne politike kad je riječ o tome što zovemo međunarodni faktor, postoji li jedinstvo da se neki problemi rješavaju na jednak način, ili smo mi isto tako i područje sukobljavanja interesa unutar tog međunarodnog faktora. Naravno, mi smo istovremeno, moram da kažem, po mom dubokom uvjerenju, i područje nadmetanja i naravno imate jednu činjenicu da je valjda ovo područje najveće lovište obavještajnih službi i sukobljavanja interesa pojedinih zemalja unutar tog faktora putem djelovanja tih službi. Sigurnost svake od tih novonastalih zemalja ovisi u punoj mjeri o prisustvu međunarodnog faktora. Ja moram da kažem da nijedna od zemalja nastalih na području bivše Jugoslavije nema onu sigurnost koju smo imali svi u zajedničkoj državi.
RSE: Vi ste dugo bili diplomata, bili ste i predsednik države, Vi znate kako izgledaju ti kontakti. Pretpostavljam da većina naših slušalaca to ipak ne zna. Da li su ti pritisci o kojima sve vreme govorimo direktni? Da li jedan diplomata, predsednik države, premijer i tako dalje, dođe i prosto izdiktira nekakve zahteve i zadatke, ili je to manje-više u nekakvim rukavicama, pa se kaže – eto, mi bi smo bili zadovoljni, ali da se zna o čemu se zapravo priča.
DIZDAREVIĆ: Sve zavisi od toga kakvi ste vi. U vremenu koje ste pomenuli, prvo Jugoslavija je bila jedna čvrsta zajednica, dok nije krenula kriza. Jugoslavija je bila jedan veoma respektovan međunarodni faktor i mi smo se vrlo rijetko sretali sa grubim pokušajima da nam se nešto nametne. Imali smo snagu da svaki takav pokušaj odbijemo. Tako da ono što su bili pokušaji te vrste, oni su više bili u obladnama. Sada, nijedna od ovih država koje su nastale na području Jugoslavije, nema ni iz daleka nikakvu ili veoma malu – različito je naravno – otpornost prema tom miješanju. Mislim da je sada – na kraju krajeva mi ovdje u Bosni to vidimo svaki dan – to miješanje veoma grubo i ono je zaista onako kao što ste u pitanju rekli, grubo diktiranje uslova i zahtjeva. U čemu onda, kad je riječ o tom međunarodnom faktoru, ima svašta. Ima između ostalog i otvaranja prostora, recimo kad je riječ o privatizaciji, za što povoljnije i što jeftinije kupovanje imovine da se stranom kapitalu otvaraju prostori da u bescjenje kupuje i ulazi u ekonomije ovih zemalja.
LAZIĆ: Poruke, predlozi i sugestije se šalju na način da se ipak drugi partner ne degradira i da se nepotrebno ne iritira. Međutim, ukoliko, razume se, ne dolazi do prijema takvih poruka i takvog ponašanja, a u pitanju su krupni interesi međunarodne zajednice, onda se u tom slučaju i taj ton menja. Taj ton se od normalne komunikacije i konverzacije može pretvoriti u razne vrste pritisaka. U situaciji kad su otpori recimo prema Haškom tribunalu i ekstradicijama optuženih za ratne zločine bili veći ili izvrdavani i tako dalje, to se onda pretvaralo i u određeno jasno, otvoreno uslovljavanje u smislu – ako to ne uradite, biće takve, takve i takve posledice. I tu su jasno stavljene poruke zemljama u regionu. Ranije se govorilo da velike sile vrše pritiske i tako dalje, a sada se našla jedna drugačija formula koja kaže – predstavnici međunarodne zajednice dolaze u posete da ohrabre domaće političke snage da učine ovo ili ono. Znate, to je bolje rečeno, ali kad ja pročitam to tako – «da ohrabre određene političke snage», ja znam da je to u suštini, po pravilu vršenje određenog pritiska i da te domaće snage neke stavove i poruke međunarodne zajednice ili ne razumeju ili ne žele da sprovedu u delo.
RSE: Je li to prisustvo posledica neke, možda je malo prejak izraz, ali da kažem nezrelosti lokalnih političara, njihove nesposobnosti da se sami izbore sa nekim problemima, ili smatrate da je to prosto jedna logična posledica činjenice da se upravo dogodilo ovo o čemu ste Vi govorili, a to su ti krvavi i strašni ratovi?
LAZIĆ: Ja mislim da je posledica i jednog i drugog. Ako posmatramo političke scene u ovim zemljama, konkretno recimo u našoj zemlji, videćemo da razvoj događaja posle oktobarskih demokratskih promena pokazuje do dana današnjeg – to se nastavlja, produžava se – da te demokratske političke snage nisu uvek bile na visini problema s kojima se suočavaju, nisu bile praktično politički zrele za rešavanje tih složenih problema. Tako da i ovaj drugi momenat je itekako prisutan.
JOVIČEVIĆ: Ovaj zemljotres, to je najblaža riječ, koji se desio na prostoru bivše Jugoslavije, je, kako to obično biva u takvim situacijama, iznio na površinu čitav niz ličnosti, političkih aktera koji, najblaže rečeno, nijesu sazreli dovoljno za jednu takvu složenu situaciju. U svim dijelovima bivše Jugoslavije su se pojavile dosta marginalne ličnosti, bez državničkog iskustva i vizije.
RSE: Svetozar Jovičević iznosi Radiju Slobodna Evropa jedan od najeklatantnijih primera nepotrebnog međunarodnog mešanja u unutrašnje stvari država regije:
JOVIČEVIĆ: Vrlo tipičan primer su i odnosi između Srbije i Crne Gore. Ja mogu da razumijem uplitanje međunarodne zajednice kad su faktori među sobom istorijski sukobljeni, kad možda zaista i nema nekakve mogućnosti da se oni sami dogovore. Takav je odnos Srbije i Kosova i recimo odnos etničkih zajednica sukobljenih u Bosni i tako dalje. Ali ono što ja ne mogu da razumijem, to je da Srbija i Crna Gora, među kojima tradicionalno, istorijski i kako god hoćete, nema velikih sporova, ne mogu međusobno da se dogovaraju i da postignu ono rješenje koje i jednima i drugima odgovara.
RSE: Azem Vlasi, kada je o Kosovu reč, kaže da je logično da to područje bude podvrgnuto procesu dostizanja evropskih standarda. On međutim upozorava da i u tom ima i preterivanja:
VLASI: Ima i previše mešanja, direktnog involviranja u neke procese koji bi trebali da budu samo stvar domaćih političkih institucija i političkih snaga. Naravno, to takozvano mešanje, kada bi bilo uvek od interesa i dobar savet, i kad bi to vodilo boljem rešenju od onih do kojih mi sami dolazimo, onda bi to bilo dobro. Međutim, međunarodna zajednica, pa i Evropa, kad se involvira u konkretne probleme kao što su Kosovo ili Bosna i Hercegovina, pre svega ima u vidu regionalni, pa globalni interes, odnosno globalno viđenje problema, što ponekad ide na uštrb naroda koji tu žive. Znači, kad se stvari gledaju sa jednog globalnog stanovišta, često se ulazi čak u velike greške, na štetu i na uštrb građana ove sredine.
RSE: Raif Dizdarević ističe politiku međunarodnih finansijskih institucija i organizacija kao poseban, i široj javnosti nedovoljno vidljiv vid pritiska na države regije:
DIZDAREVIĆ: Ja tu mislim na angažovanje Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Gledano iz perspektive Sarajeva, MMF je ustvari protektor, u bukvalnom smislu riječi, u ekonomsko-finansijskoj oblasti. I nijedna ekonomsko-finansijska mjera ili razvojna odluka ne može se donijeti bez njegovog odobrenja, a najčešće on sam određuje, diktira i nameće pojedine odluke. I uvijek su prisutne dvije konstante u toj politici miješanja i dirigovanja. Prva je stalan pritisak zahtjeva MMF-a da se u maksimalnoj mogućoj mjeri reducira sve ono što su neka ostvarenja u socijalnom sektoru. Njegovi zahtjevi i mjere koje on nameće stalno pogoršavaju socijalno stanje u ovim zemljama. Druga konstanta je otpor razvojnim projektima kojima bi se te zemlje izvlačile iz ekonomske stagnacije. Molim vas lijepo, ovdje u BiH su i Svjetska banka i MMF bili u početku protiv toga da se gradi ovaj koridor 5C, veliki autoput sa sjevera na jug, u jednoj Bosni koja takoreći nema, osim par desetina kilometara, autoput. Taj projekat bi mogao da bude onaj faktor koji bi povukao Bosnu i Hercegovinu iz ovog ekonomskog sunovrata u koji je zapala.
RSE: Još jedan od vidova pritisaka je direktni angažman diplomata. Nekada se dogodi da diplomate akreditovane u zemljama regije direktno podržavaju neku političku opciju. Najuočljiviji takav slučaj dogodio se u Crnoj Gori sa, sada već bivšim diplomatom jedne sile. Sa druge strane, upozorava profesor Jovičević, međunarodnim činovnicima često i domaćini sami daju preveliki značaj i tako upadaju u situaciju iz koje se više ne mogu izvući:
JOVIČEVIĆ: Eklatantan primjer je bio bivši britanski ambasador. Moram reći da mi i danas imamo na sceni ovdje ljude, iako sada nešto u blažoj formi, koji predstavljaju neke važne evropske institucije i koji pomalo sebe doživljavaju kao neku vrstu prinudnih upravnika ili guvernera Crne Gore ili Srbije ili uopšte ovog prostora. Ne treba imati zabludu, a ta zabluda je često i vrlo prisutna kod nas, čini mi se pogotovo u Crnoj Gori, da su to sada sve neki posebni ljudi i posebne institucije. Šefovi i rukovodioci najvažnijih država i institucija su ipak obični ljudi, sa manama i vrlinama kao što ih i mi sami imamo. I to fetišiziranje i njih pojedinačno i njihovih institucija, moram reći da je vrlo neprikladno. I to njima naravno daje osnova za toliko uplitanje. Ja naravno ne mogu da ne pomenem neke primjere koji su me, moram reći, zapanjivali. Ako se u Skupštini Crne Gore ili pred skupom najelitnijih intelektualaca Crne Gore poziva jedan činovnik, zvao se on ambasador ili kako god hoćete, zvao se Baret ili kako god hoćete, da sad on treba da objašnjava u Skupštini Crne Gore važnost evropskog udruživanja po Crnu Goru i tako dalje. U skupštinu jedne države, ako ona drži do sebe, pozivaju se krunisane glave ili predsjednici vlada ili predsjednici država i to vrlo važnih država i to u iznimnim trenutcima. Dovođenje činovnika, koliko god oni bili visokog ranga, na takav jedan nivo, iako ovo može nekom izgledati trivijalno, meni izgleda vrlo smiješno. Moram reći i da mi je pozicija tog čovjeka, koji je bio krajnje začuđen u kakvu su ga situaciju doveli, zaista izgledala ovako pomalo smiješna. Ja imam vrlo kritičan odnos prema ponašanju međunarodne zajednice u mnogim elementima, ali ja se uvijek vraćam na nas same. Mi smo zapravo svojim ponašanjem stvorili takvu osnovu, i u Crnoj Gori i u Srbiji i u Bosni i gdje god hoćete drugo.
Ivica Vrkić, koji je predstavljao svoju zemlju u jednoj od najuspešnijih misija Ujedinjenih nacija, kaže da je njegovo iskustvo u saradnji sa generalom Žak Polom Klajnom, međunarodnim administratorom u istočnoj Slavoniji krajem devedesetih, bilo pozitivno:
VRKIĆ: Susretao sam se sa pravilima koji su bili standardizirani i međunarodni, a naši problemi. I ono što sam držao i shvatio u tom odnosu, uvijek mi se činilo da je jako važno imati inicijativu, da se vidi kako te međunarodne standarde primijeniti u naše odnose. I u takvoj poziciji čovjek zapravo postaje ravnopravan partner i nikad nisam osjetio, jer nisam zapravo nikad ni pokušavao igrati igru, otvoren dijalog, vrlo ozbiljan razgovor, na način da se vidi kako nekakav problem riješiti, stavio me u poziciju da sam bio ravnopravan partner i nikad se nisam osjetio, ne samo ugroženim, nego doveden u poziciju da sumnjam u taj naš zajednički posao koji smo obavljali mi, međunarodna zajednica, ali moram ovdje reći da su tu zapravo bila tri partnera – hrvatska vlada, manjinska srpska zajednica i međunarodna zajednica. I u tom trojnom odnosu svako je morao imati svoju poziciju i iz te jedne poštene, partnerske pozicije su se tek mogle stvarati pretpostavke za rješavanje veoma značajnih problema, što u krajnjoj liniji pokazuje da je ta reintegracijska misija jedna od najuspješnijih misija Ujedinjenih nacija. Najveći problem proizlazi iz činjenice da su to ipak različiti svjetovi i prijepori se smanjuju onoliko koliko se dijalogom međusobno upoznajemo, mi sa standardima koje oni nameću, a oni sa sadržajem i razinom problema s kojim se ovdje susreću. I meni se čini da kad se to postavi na jednoj pravoj razini, tada – naravno, problema uvijek ima, ali nema nerazumijevanja. I to je ono što mi se čini, zato su moja iskustva vrlo pozitivna i mislim da bez takvog pristupa međunarodne zajednice Hrvatska nikad ne bi na miran način završila rat na prostoru istočne Hrvatske.
RSE: Na samom kraju zamolili smo naše sagovornike za procenu stepena stranog prisustva u državama regije u budućnosti:
JOVIČEVIĆ: Kad se mnogo toga što se zbivalo ovih petnaest godina u Crnoj Gori preispita, tek će onda možda doći do stabilizacije, političke, pa i drugačije pozicije Crne Gore i Srbije prema međunarodnoj zajednici. Kad je u pitanju Srbija, tu će sigurno Evropska unija činiti i zapravo čini mnogo štošta da spriječi dolazak na scenu tih radikalnih snaga. No, mislim da i to čini dosta puta pogrešno i mislim da često puta svojim ponašanjem zapravo navrće vodu na mlin tih radikalnih snaga.
LAZIĆ: Ja mislim da će prisustvo međunarodne zajednice biti u onoj meri i onakvog karaktera kako se bude kretala situacija u samom regionu, kako se budu razvijali ti procesi. Ako se procesi stabilizacije, procesi demokratizacije, tranzicije, reformi, brže i uspešnije razvijaju, onda će taj upliv i taj uticaj i pristup toj međunarodnoj zajednici biti u svakom slučaju možda manji i drugačiji. To je najbitnije. Danas je ovaj region samo geografski deo Evrope. On po prirodi stvari mora da se integriše u savremene evropske tokove i procese i integracije i u tom pogledu ja sam dosta optimista. Ove teškoće se mogu i očekivati, mogle su se i očekivati, s obzirom na prethodni period koji smo prošli, koji je bio takav kakav je bio, sa svim negativnim posledicama, sa svim problemima, da ne elaboriram dalje. A takođe se mora imati u vidu da je ovo ipak jedan nerazvijeni deo Evrope. Da se preskoče te decenije razvoja, da se uhvati kopča sa tim brzim vozom evropskih integracija, to nije nimalo lako. Ukoliko na sceni budu dominirale neke, nazovimo ih tako, retrogradne snage u najširem smislu reči, cena će biti veoma velika, rok će se produžiti, ali bez obzira na sve, u krajnjoj liniji, mislim da će ovaj region postati stvarni deo evropskih integracionih procesa.
DIZDAREVIĆ: U mnogome budućnost zavisi od toga kakva će biti unutarnja situacija u pojedinim zemljama ovog područja. Kad gledam sadašnju sliku tendencija na političkoj sceni tih zemalja, moram reći da ustvari u većini tih zemalja vlada i pobjeđuje desnica i to naravno sa jednom politikom koja ima uticaja na stanje u regionu u cjelini. Drugo, ni u jednoj od ovih zemalja mi nemamo neke istinske ljevice koja ima neku snagu uticaja, bar kao nekakav korektivni faktor kad je riječ o unutrašnjem stanju i o unutrašnjem razvoju. Da li je Evropska unija taj nekakav put koji bi mogao da povezuje zemlje ovog područja na nekom pravcu evropskih standarda? Često imam utisak da je politika Evropske unije šablonizirana kad je riječ o ovom dijelu. A opet s druge strane, da smo pribaltička zemlja, sigurno bismo bili u sasvim drugoj situaciji kad je riječ o odnosu Evropske unije prema nama. Ali ja ne vidim nikakav drugi put, uz sve te teškoće koje postoje i koje će trajati i na koje će se nailaziti, nego orijentaciju ka evropskim standardima u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije i u odnosima između tih zemalja. Moram da kažem da će to biti jako dug i težak put. Mislim da je to duga priča. I dug put. Jako dug.
