Uz magistralni put od Sarajeva prema Bihaću, sat vremena vožnje do granice sa Hrvatskom, izbjeglički je centar Gorinčani. U pustom i siromašnom dijelu Bosne i Hercegovine, desetak je oronulih drvenih baraka, okruženih ogradom, pored kojih se rijetko ko zaustavi. Od 2000. godine u ovim, na brzinu pravljenim, objektima preživljavaju izbjeglice i azilanti sa Kosova - 327 muškaraca, žena i djece, uglavnom Roma.
Upravnik centra, Midho Družić:
“Najezda jedna velika je bila 2000. godine, kad smo imali veliki priliv azilanata koji su bili iz Kine, Turske, Iraka, Irana, Bangladeša, Indije, tako da je u roku dva mjeseca, avgust i septembar, prošlo preko 3500 azilanata. Najveće brojno stanje u kampu je bilo 1999., od marta, aprila i maja, kad su dolazile izbjeglice sa Kosova. U jednom momentu smo ih imali 1500 smještenih u kapmu.”
O tome zašto su došli u Bosnu i Hercegovinu, izbjegli Romi svjedoče:
“Imam sestru i majku. Albanci ušli unutra, sestru mi silovali, znači trin’est godina, četrn’estu ima. Moj otac ubio četvero Albanci. Sad ili živi ili ne, ne znam. Pa bio u zatvoru moj otac. Znači, nema nikakvo pravo na zemlji - znači, na tvoju kuću ubiju, opet idi u zatvor.”
“Već eto ovde sam u kampu sedma godina. Ja sam sa ženom, osmero djece. Isto imam brata sa četvero djecu ovde. Četvero djecu su mi rođeni ovde, u Bosnu. Pa, nemamo nikakve pravde.”
“2000. sam došao u Bosanski Petrovac, u kamp. Evo, živimo ovako kako vidite i vi, ovde. Na slovo nikakvo. Što se tiče što živimo mi, pet godina imamo ovde, pomalo imamo hranu od UNHCR-a što nam pomognu i za djecu što dobijemo 15 marki na mjesec.”
Upravnik centra Gorinčani navodi kako su se neki od Roma već snašli za posao da bi prehranili porodice:
“Preko državnog ministarstva za ljudska prava dobijaju se paketi, mjesečni paketi, gdje korisnici centra pripremaju hranu sami sebi. Još imaju 15 maraka participacije, tj. za svježu hranu, koje im se dodjeljuju, po 15 maraka za svaku osobu. Obezbijeđeno im je školovanje djece, gdje idu, pohađaju redovnu osmogodišnju školu u Bosanskom Petrovcu. U kampu imaju dječiji vrtić, gdje u dvije grupe pohađaju djeca - od 3 do 7 godina. I još organizovano im je dopunska nastava. Zdravstvena zaštita im se pruža u kampu, poslije radnog vremena pruža im se u Domu zdravlja Bosanski Petrovac.”
“Ovo hrane što dobijem, makarone i gra’a. Ja i žena primimo dva gulaša i šest makarone - i to je to što primamo. Nikako uslova nemamo mi ovde. Vidi, kakvo je ovo barake. Sve polomio. Ova zima kad je bila, sve ’ladno. Džabe pustiš tri grijalicu. Džabe, ’ladno, za decu ’ladno.”
Među izbjeglicama sa Kosova u Gorinčanima je neposredno nakon otvaranja centra, navodi upravnik Družić, bilo i Albanaca:
“Poslije bombardovanja NATO-a, poslije znači jula, avgusta mjeseca ’99. godine, počinje povrat na Kosovo, gdje se vraćaju Albanci svojim kućama. A trenutno sad kako jeste stanje i do današnjeg dana, znači od ’99., od avgusta, septembra, pa do današnjeg dana, nema povratka za Rome.”
“Što za nas nema ništa. Ja sam bio dole. Vidio sam sa mojim očima šta se radi dole u Kosovu. To samo može da laž, da kažu ima povrat za Romi dole. Nema, ja sam bio prošle godine. Vratio sam se dole. Sjeo sam samo tri dana. Imam isto ljudi što su bili sa mnom. Nisam smeo da uđem u moju dvorištu da vidim, samo tuda sam proš’o, vidio sam nema ništa, ’palio sam auto i opet sam kren’o za Bosnu.”
“Sad da se vratimo mi u Kosovo, nemamo mi šta da se vratimo, nemamo ništa, od nule će da se vratimo. I kako ako se vratimo, tamo će da na’ ubiju, sigurno to. Što se tiče Bosne, hvala, mi zahvalimo što nas drži, a nema, kako mislimo mi, život za nas nema ovde.”
Za sada, bosanskohercegovačke vlasti ne znaju šta će biti s izbjeglicama i azilantima koji se nalaze u centru kod Bosanskog Petrovca. Izvjesno je jedino da centar neće biti zatvoren ni ove godine. Mali su, međutim, izgledi da će kosovski Romi dobiti šansu da odu u treće zemlje, mada je takvih slučajeva do sada bilo, navodi upravnik centra:
“Do sada su ljudi odlazili - Norveška, Finska, Amerika i Kanada. A i ovi ljudi koji sad trenutno borave ovdje i oni se nadaju da bi takva sreća i njih potrefila, pa bi otišli.”
Upravnik centra, Midho Družić:
“Najezda jedna velika je bila 2000. godine, kad smo imali veliki priliv azilanata koji su bili iz Kine, Turske, Iraka, Irana, Bangladeša, Indije, tako da je u roku dva mjeseca, avgust i septembar, prošlo preko 3500 azilanata. Najveće brojno stanje u kampu je bilo 1999., od marta, aprila i maja, kad su dolazile izbjeglice sa Kosova. U jednom momentu smo ih imali 1500 smještenih u kapmu.”
O tome zašto su došli u Bosnu i Hercegovinu, izbjegli Romi svjedoče:
“Imam sestru i majku. Albanci ušli unutra, sestru mi silovali, znači trin’est godina, četrn’estu ima. Moj otac ubio četvero Albanci. Sad ili živi ili ne, ne znam. Pa bio u zatvoru moj otac. Znači, nema nikakvo pravo na zemlji - znači, na tvoju kuću ubiju, opet idi u zatvor.”
“Već eto ovde sam u kampu sedma godina. Ja sam sa ženom, osmero djece. Isto imam brata sa četvero djecu ovde. Četvero djecu su mi rođeni ovde, u Bosnu. Pa, nemamo nikakve pravde.”
“2000. sam došao u Bosanski Petrovac, u kamp. Evo, živimo ovako kako vidite i vi, ovde. Na slovo nikakvo. Što se tiče što živimo mi, pet godina imamo ovde, pomalo imamo hranu od UNHCR-a što nam pomognu i za djecu što dobijemo 15 marki na mjesec.”
Upravnik centra Gorinčani navodi kako su se neki od Roma već snašli za posao da bi prehranili porodice:
“Preko državnog ministarstva za ljudska prava dobijaju se paketi, mjesečni paketi, gdje korisnici centra pripremaju hranu sami sebi. Još imaju 15 maraka participacije, tj. za svježu hranu, koje im se dodjeljuju, po 15 maraka za svaku osobu. Obezbijeđeno im je školovanje djece, gdje idu, pohađaju redovnu osmogodišnju školu u Bosanskom Petrovcu. U kampu imaju dječiji vrtić, gdje u dvije grupe pohađaju djeca - od 3 do 7 godina. I još organizovano im je dopunska nastava. Zdravstvena zaštita im se pruža u kampu, poslije radnog vremena pruža im se u Domu zdravlja Bosanski Petrovac.”
“Ovo hrane što dobijem, makarone i gra’a. Ja i žena primimo dva gulaša i šest makarone - i to je to što primamo. Nikako uslova nemamo mi ovde. Vidi, kakvo je ovo barake. Sve polomio. Ova zima kad je bila, sve ’ladno. Džabe pustiš tri grijalicu. Džabe, ’ladno, za decu ’ladno.”
Među izbjeglicama sa Kosova u Gorinčanima je neposredno nakon otvaranja centra, navodi upravnik Družić, bilo i Albanaca:
“Poslije bombardovanja NATO-a, poslije znači jula, avgusta mjeseca ’99. godine, počinje povrat na Kosovo, gdje se vraćaju Albanci svojim kućama. A trenutno sad kako jeste stanje i do današnjeg dana, znači od ’99., od avgusta, septembra, pa do današnjeg dana, nema povratka za Rome.”
“Što za nas nema ništa. Ja sam bio dole. Vidio sam sa mojim očima šta se radi dole u Kosovu. To samo može da laž, da kažu ima povrat za Romi dole. Nema, ja sam bio prošle godine. Vratio sam se dole. Sjeo sam samo tri dana. Imam isto ljudi što su bili sa mnom. Nisam smeo da uđem u moju dvorištu da vidim, samo tuda sam proš’o, vidio sam nema ništa, ’palio sam auto i opet sam kren’o za Bosnu.”
“Sad da se vratimo mi u Kosovo, nemamo mi šta da se vratimo, nemamo ništa, od nule će da se vratimo. I kako ako se vratimo, tamo će da na’ ubiju, sigurno to. Što se tiče Bosne, hvala, mi zahvalimo što nas drži, a nema, kako mislimo mi, život za nas nema ovde.”
Za sada, bosanskohercegovačke vlasti ne znaju šta će biti s izbjeglicama i azilantima koji se nalaze u centru kod Bosanskog Petrovca. Izvjesno je jedino da centar neće biti zatvoren ni ove godine. Mali su, međutim, izgledi da će kosovski Romi dobiti šansu da odu u treće zemlje, mada je takvih slučajeva do sada bilo, navodi upravnik centra:
“Do sada su ljudi odlazili - Norveška, Finska, Amerika i Kanada. A i ovi ljudi koji sad trenutno borave ovdje i oni se nadaju da bi takva sreća i njih potrefila, pa bi otišli.”
