Dostupni linkovi

logo-print

Samostalnost vodi bržem razvoju Crne Gore


Gost subotom radija Slobodna Evropa je dr. Petar Ivanović, direktor novoformirane Agencije za promociju stranih investicija u Crnoj Gori i profesor ekonomskog fakulteta u Podgorici.

RSE: Kakva je to Agencija za promociju stranih investicija u Crnoj Gori?

IVANOVIĆ: Agencija koja je nedavno formirana prije svega ima za cilj ono čemu vjerovatno i sve agencije sličnog kalibra po svijetu teže, a to je da privuku što više stranih investitora u zemlju. Ona je formirana, po odluci vlade, još prije godinu dana, ali je bilo dosta operativnih problema koje je trebalo riješiti u međuvremenu kako bi ona mogla normalno da funkcioniše. Tako da smo praktično počeli s radom upravo ovog mjeseca i nadam se da će se rezultati vrlo brzo vidjeti i osjetiti u Crnoj Gori. No, ja uvijek pokušavam da budem obazriv, tako da ne obećavam previše, nego da se prvo nešto konkretno uradi, pa tek onda da se o tome priča. Tako da očekujem vidljive rezultate negdje od septembra-oktobra, znači od jeseni ove godine pa nadalje. Ti rezultati se mogu mjeriti samo brojem investitora koji će doći u Crnu Goru.

RSE: Što promovišete? Kako ponude dolaze do vas? Čije su to ponude i kako ih selektirate? Što je to promocija stranih investicija? Negdje sam davno pročitala jedan vaš intervju, gdje ste vi govorili o tome da su mnogo značajnija strana ulaganja nego pomoć međunarodnih organizacija, krediti ili donacije.

IVANOVIĆ: Kada govorimo o investicijama, da pokušam da se poslužim jednim banalnim primjerom, koji koristim kad pokušavam da studentima ekonomije da objasnim razliku između ulaganja i investiranja. Možda neki od vaših slušalaca imaju vikendicu negdje na moru ili na planini i ako se pokvari krov na toj vikendici, onda često čujemo komentare – moram da uložim svoj novac. Ako ste vi popravili taj krov od novca koji ste uložili, a ta vikendica ne služi ničem drugom nego samo za vaše uživanje, onda je to zaista ulaganje. Ali ako ste vi popravili taj krov s namjerom da tu vikendicu rentirate da biste ostvarili neki prihod, onda je to investiranje. E upravo tu je razlika između onog što dolazi sa strane u vidu neke vrste pomoći, to je ulaganje, i onoga što dolazi kao investiranje, jer su namjere koje stoje iza toga potpuno drugačije. Dakle, namjera svakog investitora, gdje god on došao jeste da zaradi novac. Dakle, on će donijeti nešto s namjerom da zaradi profit. A taj profit upravo tjera sve oko investitora da se malo drugačije ponašaju i to je ono što čini osnovu svakog razvoja. Zbog toga Svjetska banka, kada dođe u bilo koju zemlju, uključujući i Crnu Goru, dođe sa novcem koji po pravilu uslovljava da se mora negdje uložiti – recimo da se smanji siromaštvo, da se otvore neki novi projekti koji bi, po mišljenju Svjetske banke, razriješili neke probleme – ali to ne mora da odgovara potrebama ekonomskog razvoja sistema. Zbog toga mislim da je mnogo važnije insistirati na investicijama jer one tjeraju ljude da se tržišno ponašanju, nego na ulaganju, jer često kod ulaganja nemate to tržišno ponašanje. Što se tiče toga šta i kako promovisati, ja zaista ne pripadam ljudima koji smatraju da treba ići onim sektorskim pristupom. Evo ja pamtim dvadesetak godina unazad, ljudi koji su stariji pamte sigurno i duže, još iz onog perioda stare Jugoslavije smo često slušali da su budućnost ekonomskog razvoja Crne Gore turizam i poljoprivreda. Pa su onda pravljene razne strategije kako treba promovisati turizam i poljoprivredu, ali evo i poslije dvadeset godina nikako da turizam i poljoprivreda budu te perjanice ekonomskog razvoja Crne Gore. Zbog toga ja mnogo više vjerujem da treba pomagati svima koji žele da investiraju novac u različite sektore u Crnoj Gori, dakle tamo gdje oni procjenjuju da će zaraditi novac. Možda će to biti neki sektori koje mi danas uopšte ne prepoznajemo, možda će to biti nešto sasvim novo. Dakle, ja ne bih išao tragom naših zabluda i nekih istorijskih uvjerenja koja imamo, nego bih išao tragom interesa ljudi koji imaju novac i žele da zarade na osnovu tog svog ulaganja.

RSE: Taj fenomen tendera, kako se to odvija kad je Crna Gora u pitanju? Da li tenderi spadaju u djelokrug posla vaše Agencije?

IVANOVIĆ: Ne. U Crnoj Gori postoji jedno posebno tijelo koje se zove Savjet za privatizaciju i ono je zaduženo za sprovođenje procesa koji se odnosi na bilo što, što ima za cilj da jedan oblik imovine, dakle ono što je nekad bila državna imovina, pretvori u privatnu imovinu. Dakle, vi znate da je gotovo u svim zemljama bivše Jugoslavije dominirala državna svojina i da se različitim tempom odvijao proces privatizacije, znači pretvaranje državne u privatnu svojinu. Tender nije ništa drugo do jedna procedura, gdje vi stavljate na uvid domaćoj ili međunarodnoj javnosti, znači zavisno od toga da li je domaći ili međunarodni tender, da želite da privatizujete jedan dio imovine koja je pripadala državi. Ako govorimo o međunarodnim tenderima, to je ono za što je bio zadužen Savjet za privatizaciju i onda se išlo firma po firma, gdje se u međunarodnim novinama ili različitim medijima objavljivalo to da se želi privatizovati, primjera radi, Kombinat alumunijuma ili neki hotel ili neko preduzeće, i onda bi se firme koje su za to zainteresovane javljale po proceduri koja je tu unaprijed objašnjena. Često me pitaju da li su to investitori koji su dobri, da li su to investitori koji možda imaju neki bekgraund koji je vezan za ofšor preduzeća i da li ima nešto sumnjivo kod njih…

RSE: Da, da li ima nekih sumnjivih poslova ili nekog, kako se to popularno kaže, pranja novca?

IVANOVIĆ: Svaka zemlja u krajnjoj liniji dobiva investitore kakve zaslužuje, jer ja ne vjerujem da je ekonomski sistem bilo koje zemlje ovdje u regionu toliko savršen da bi mi mogli privući samo one kompanije koje su respektabilne, dobre, koje bi svako poželio. Te kompanije će doći kada se popravi ekonomski sistem. Znači, kada Crna Gora nastavi sa poboljšanjem svog ekonomskog sistema, počeće da dolaze sve bolje i bolje kompanije. Ali čujte, u međuvremenu imamo jedan praktičan problem – šta da se radi? Da li da sjedimo i da ne radimo ništa ili da stalno pokušavamo da privučemo što bolje investitore? Prosječni period tranzicije zemalja centralne Evrope trajao je oko dvanaest godina. Mi se nalazimo negdje u četvrtoj godini naše tranzicije. Znači siguran sam da će biti još mnogo, mnogo promjena u Crnoj Gori. I ono što ja sada kao ekonomista mogu da konstatujem jeste da se ipak ekonomski sistem poboljšao u posljednjih nekoliko godina. Učinili smo nekoliko koraka koji bi bili interesantni investitorima i ja očekujem da će se to pokazati, da će dakle sve bolje i bolje firme dolaziti u Crnu Goru. Ali to neće biti odmah, to će se jednostavno dešavati kroz jedan proces, malo pomalo ili korak po korak.

RSE: Kako se dogodilo da je trenutno u Crnoj Gori veliki dio značajnih nekretnina u vlasništvu ruskih državljana?

IVANOVIĆ: Moguće je da je pola nekretnina u vlasništvu Rusa. Ja zaista nemam taj podatak. Iskreno da vam kažem, bez namjere da s vama polemišem, ne znam ni otkud vama taj podatak, jer veoma je teško doći do nekih podataka iz razloga što podaci o imovini koji se vode u katastru, kod nas nisu baš tako ažurni. Vjerovatno da postoje različiti ruski investitori, znači ne jedan, nego različiti ruski investitori, koji su procijenili da je ovo momenat za ulaganje u Crnu Goru i mi to ne možemo zabraniti. Treba imati u vidu da je proces restitucije u Crnoj Gori završen. Znači, ono što je nekad bila oduzeta imovina od građana, od fizičkih lica, to je vraćeno tim građanima i svako od tih građana je dobio pravo da radi s tom svojom imovinom što želi. Pretpostavljam da se oni ponašaju čisto na ekonomski način, dakle ako dođe neko ko im ponudi više novca od onog prethodnog, oni će mu to prodati, bez obzira da li je taj Rus ili Kinez ili Amerikanac. Vjerovatno da je i problem Crne Gore u tome što smo mi ipak relativno mala zemlja i kada se pojavi veliki kapital, onda uvijek postoji ta opasnost da dominiraju investitori iz jedne države. Ali kada pogledate ono što se dešavalo u procesu privatizacije, dakle u prodaji državne imovine, onda ne možete vidjeti dominaciju investitora iz bilo koje zemlje. Dakle, ovdje se u Crnoj Gori nalaze investitori iz Japana, Njemačke, Italije, Grčke, Rusije, Slovenije, Hrvatske… Dakle, postoji jedna disperzija vlasnika koji nisu samo iz jedne zemlje.

RSE: Ne mislite da možda malo žurimo sa tim tenderima? Da li malo izlazimo iz okvira kada hoćemo uskladiti zakonodavstvo? Da bi neko uložio svoj kapital u neku državu, moraju da postoje jasna pravila igre. Da li kod nas postoje jasna pravila igre?

IVANOVIĆ: U Crnoj Gori su se pravila dosta poboljšala. Već jedno godinu i po dana vi u Crnoj Gori možete registrovati preduzeće za jedan euro, uz plaćenu taksu od deset eura. To nije nikakav trošak za bilo koga sa strane ko želi da proba, da vidi šta se to dešava u Crnoj Gori. Drugo, strateška prednost Crne Gore jeste da mi imamo euro. Dakle, koristimo valutu koja se koristi u velikom broju drugih zemalja gdje se transakcioni troškovi drastično smanjuju. Treće, stopa inflacije u Crnoj Gori, ako koristimo metodologiju koja se koristi i u drugim zemljama svijeta zbog upoređivanja, je 2,4 posto, dakle ona se polako primiče stopi inflacije u eurozoni. Znači to su sve ti makroekonomski pokazatelji koji su jako bitni nekom ko dolazi sa strane i želi da uloži svoj novac. Vi ste u pravu kada postavljate pitanje da li institucije rade svoj posao, da li se zakoni dosljedno primjenjuju. Ali ono što po mom mišljenju jeste jedan problem generalnog nerazumijevanja tranzicije jeste to da na ovom svijetu ništa ne funkcioniše tako savršeno odjednom. Ipak su to sve ljudi koji su živjeli i radili možda u nekim drugačijim sistemima, ranijim, i njima je potreban jedan period da nauče kako da primjenjuju nove zakone, da nauče kako da se ponašaju po novim pravilima igre. Ja ne kažem da se neće dešavati da neko možda radi i potpuno drugačije od toga, i to je dio tranzicije, ali ako postoji neko generalno nepovjerenje prema mogućnostima da se investira u Crnu Goru, pa ja sam siguran da ovdje ne bi bilo investitora. Ali situacija je baš obrnuta – investitori dolaze i ja sam siguran da će dolaziti sve više. Ono što je moj posao jeste da pokušam da ih privučem, objašnjavajući ono što ja vidim da investitori kao ljudi u biznisu još uvijek ne znaju o Crnoj Gori. Znači, sasvim je normalno da o tome što se dešava u Crnoj Gori znaju institucije kao što su Svjetska banka ili Evropska agencija jer oni rade projekte u Crnoj Gori, ali ljudi iz biznisa ne znaju toliko puno o tome što se dešava u Crnoj Gori. E to je sad taj moj posao i ja ću pokušati da ga uradim što bolje mogu.

RSE: Da li mislite da bi Crna Gora bila pogodnije tlo za inostrane investicije kada bi bila samostalna država, kada ne bi bila u zajednici sa Srbijom?

IVANOVIĆ: Moje mišljenje je vrlo jednostavno. Zaista sam ubijeđen da će ekonomski razvoj Crne Gore biti mnogo brži ukoliko Crna Gora bude samostalna. To baziram prije svega na činjenicama koje proističu iz proteklih nekoliko godina i mehanizmima koji su stvoreni od Evropske unije u zajednici koja se zove Srbija i Crna Gora. Ti mehanizmi su veoma komplikovani, veoma skupi. Oni koštaju građane Crne Gore, oni koštaju građane Srbije ako hoćete. Dakle, sve te institucije koje postoje na nivou unije, a koje su veoma neefikasne, neko u krajnjoj liniji treba da plati. Plaćaju ih građani jedne i druge države. Ja ne vjerujem da državna birokratija koja je ogromna, koja je skupa, koja je neefikasna, može da vuče bilo koju zemlju ovog svijeta naprijed. Zbog toga se zalažem za stvaranje jednog mnogo efikasnijeg državnog sistema koji će imati mnogo manju, ali efikasniju administraciju. A da bi se to moglo realizovati, onda je pretpostavka samostalnost Crne Gore. Drugo, problem je investitora. Kada oni postavljaju pitanja, obično je jedno od njih – čekaj, koji se sad ovdje zakoni primjenjuju? Jer oni imaju s različitih web sajtova informacije o nekadašnjim saveznim zakonima ili čak zakonima koji su donijeti u periodu nekadašnje Jugoslavije, a postoje potpuno drugačiji zakoni koji se primjenjuju na teritoriji Crne Gore. To stvara jednu određenu konfuziju koja usporava donošenje njihovih odluka. Dakle, kada se raščiste stvari oko toga kakva je percepcija ili kakav je pogled tih potencijalnih investitora na ono što se zaista dešava u Crnoj Gori, onda će se i procesi ubrzati. Tako da ne vjerujem da ovo mrcvarenje koje već godinama traje može da donese bilo kakvu korist bilo Crnoj Gori bilo Srbiji.

RSE: Htjela bih vas upitati i o tome kako gledate na konflikt interesa, kako to izgleda u praksi na crnogorski način?

IVANOVIĆ: Ja zaista ne znam kako to izgleda na crnogorski način. Reći ću vam kako doživljavam pitanje konflikta interesa i to sad nije neko posebno moje doživljavanje tog problema, jer računam ipak da sam bio i dosta u Americi, gdje sam završio jedan dio svog školovanja, sreo sam dosta ljudi u svom životu, bio sam uključen u različite projekte, radio sam na međunarodnim projektima ovdje u Crnoj Gori, putovao dosta vani, vodio projekat u Afganistanu ispred Centra za preduzetništvo i ekonomski razvoj… I svuda gdje god sam bio, to pitanje predstavlja jedno od veoma važnih i osjetljivih pitanja. Ali ono je prije svega vezano za etičke, moralne standarde. Dakle, nije to formalno pitanje, to je pitanje koje proističe iz suštine ponašanja svakog čovjeka. Ako vi svojim ponašanjem, odlučivanjem utičete na to da odluka koju ste donijeli, vama ili vama bliskim ljudima donosi neki materijalni interes, onda postoji konflikt interesa, bez obzira da li je on regulisan zakonom o konfliktu interesa ili ne. Ali to kako se danas stvara neka percepcija u Crnoj Gori, da to što se neko nalazi na čelu različitih institucija koje su po svojoj prirodi neprofitne, da se tako tumači konflikt interesa, to zaista nema nikakve veze sa konfliktom interesa.

RSE: Da li mislite da je novim zakonskim regulativama smanjen uticaj države u Crnoj Gori na ekonomiju, ili mislite da je to ipak još u začetku?

IVANOVIĆ: Činjenica jeste da se mnogo toga u Crnoj Gori u posljednje dvije godine promijenilo, ali ako me pitate da li je to dovoljno, moj bi odgovor bio da nije, da treba nastaviti dalje sa procesom smanjenja uplitanja države u sferu ekonomije. Dao bih vam jedan konkretan primjer. Prije Prvog i Drugog svjetskog rata gotovo sve zemlje ovog svijeta imale su takve ekonomske sisteme u kojima je država učestvovala sa nekih tri do četiri ili ne više od pet posto u periodu rata, udjela u društveno bruto proizvodu. Društveni bruto proizvod bi bilo sve ono što građani jedne države stvore za period od godinu dana. Ako od toga uzmete pet posto i da to država redistribuira, dakle uzme od jednih da bi dala drugima, onda to i nije tako strašno. Međutim, poslije Drugog svjetskog rata gotovo da nema države koja to ne radi na nivou od pedeset posto. Dakle, zamislite sada jednu porodicu koja je stvorila određenu vrijednost za godinu dana i onda se pojavi država i kaže – znate šta, ja ću sada pedeset do sedamdeset posto toga što ste vi stvorili da vam uzmem, a to ću vam uzeti da bih dala drugima. Mislim da u takvoj situaciji nema mogućnosti da se ekonomski sistem brzo razvije. Zato je dobro da se u Crnoj Gori korporativni porez smanjio sa dvadeset, odnosno dvadeset i pet posto na devet posto i on je sada trenutno najniži u Evropi. Šta to konkretno znači? Država je rekla firmama – ja vam više neću uzimati jednu četvrtinu profita koji ste vi ostvarili, nego ću uzimati devet posto. Ako me pitate da li je to dobro, mislim da jeste, bolje nego što je bilo prije. Dobro je to da smo najniži po toj stopi u Evropi. A da li je to krajnje rješenje, nije. Treba ukinuti taj korporativni porez, jer vi ne možete izbjeći plaćanje poreza kao fizička lica, ili ako investirate taj profit, ponovo ćete platiti PDV. Dakle, zašto sada imati to višestruko oporezivanje, jer ono vam je upravo taj mehanizam miješanja države u oblast privrede. U Crnoj Gori donedavno je bio zakon po kome na 100 isplaćenih eura neto plate, morate isplatiti još 100 eura porez i doprinose. U takvoj situaciji neće puno ljudi biti u mogućnosti niti da započne biznis, niti da ga dalje širi, da povećava broj zaposlenih. Ali ako se smanjuju te stope, onda imate dva efekta. Prvo, radnici će dobivati veće plate, doduše država će dobivati manje, ali, drugo, imaćete stimulans da zapošljavate više ljudi, imaćete stimulans da ulažete dalje u ekonomiju. Tako da smo mi u Crnoj Gori uspjeli smanjiti stope poreza i doprinosa na neto plate sa sto na devedeset posto prvi put poslije dvadeset i šest godina.

RSE: Gdje biste vi svrstali Crnu Goru u odnosu na bivše republike bivše Jugoslavije? Gdje smo mi sada?

IVANOVIĆ: Mislim da će negdje 2007-2008. godine Crna Gora biti na nivou društvenog bruto proizvoda koji imala 1989. godine. Tako da smo dvadeset godina trčali unazad dok su drugi išli naprijed. To kretanje u rikverc je dalo mnogo prostora drugim zemljama, kao što su Mađarska, Češka, Slovačka, da nas, trčeći relativno brzo, ne samo prestignu, nego da danas budu daleko ispred nas. Ja sam siguran da mnogi vaši slušaoci ipak pamte ono vrijeme kada je nekadašnja Jugoslavija bila daleko ispred ovih zemalja koje sam naveo. I šta tu možemo da radimo? Jedna varijanta je da sjedimo i da oplakujemo našu sudbinu, ili druga varijanta je da kažemo – hajmo sada da krenemo da trčimo još brže i da trčeći brže pokušamo da stignemo naše konkurente?

RSE: Mislim da bi vaša Agencija za promociju stranih investicija u Crnoj Gori mogla biti na početku toga starta. Što vi mislite?

IVANOVIĆ: Agencija se trenutno nalazi u situaciji kao kada vam auto ostane bez goriva, pa je u stanju mirovanja, i sad treba da pogurate to auto, i najveći napor, najveću energiju trošite upravo dok se to auto pomjeri, dok ne počne samo da klizi po asfaltu, a kasnije kada postigne neku brzinu, onda trošite manje energije a efekti su vidljiviji, znači auto ide sve brže i brže. Tako da sam ja prilično siguran da će ne samo ova Agencija, nego i druge institucije koje postoje u Crnoj Gori, uraditi još nekoliko vrlo važnih koraka da se ubrza ekonomski razvoj Crne Gore. Ja nisam čovjek koji vjeruje da samo jedan čovjek ili da samo jedna institucija mogu da naprave neki prevrat. Ipak vjerujem da je potrebno stvoriti jedan tim ljudi, poželjno je da su to mladi ljudi jer oni imaju malo bolju viziju i mnogo veći interes da mijenjaju sistem, ako stvorite taj tim, onda mislim da će se stvari brže mijenjati.

RSE: Za kraj emisije, gospodine Ivanoviću, još nekoliko kratkih pitanja na granici između privatnog i službenog. U kakvim ste odnosima sa vlašću, da li je tačno da ste apsolutni favorit profesora Veselina Vukotića kada su profesionalne reference u pitanju? Primijetiću da su vaše sekretarice u kontaktu sa novinarima više nego ljubazne, a i napomenuću da je vaša Montenegro biznis alijansa dobitnik prestižne svjetske nagrade za proteklu godinu.

IVANOVIĆ: Teško pitanje, ali evo ja ću da probam da odgovorim. Profesor Veselin Vukotić je moj mentor. Ja sam došao na Ekonomski fakultet upravo zahvaljujući profesoru Vukotiću. Ne zato što je on meni nešto pomogao, imao sam prosjek 9,97 čini mi se. Znači imao sam jednu devetku, a sve ostalo desetke, imao sam dobre mogućnosti da nastavim nakon školovanja posao na fakultetu. Ali ja sam u privatnom sektoru sa dvadeset i dvije godine, tako da sam došao na Ekonomski fakultet prije svega zato što sam vjerovao u jednu viziju koju je profesor Vukotić počeo da kreira i trudio sam se da mu pomažem u realizaciji te vizije. Između nas postoje vrlo profesionalni odnosi u svakom poslu koji smo radili i za mene je privilegija, čast i zadovoljstvo da budem s tim čovjekom na poslovima na kojima sam, a ne smatram da je to nekakav poseban ustupak jer se on nikada do sada nije materijalizovao sa bilo kojom korišću, bilo za njega, bilo za mene. Ako ste mislili na neke druge ljude u vlasti, ja sa njima nemam, osim profesionalnih kontakata, nikakve druge kontakte, jer nisam član nijedne partije i potpuno sam nezavisan u Crnoj Gori. Što se tiče sekretarica, ja nemam sekretaricu, niti u Agenciji, niti sam je ikad u životu imao i nadam se da je nikad ni neću imati. To su mladi ljudi koji rade u različitim institucijama koje sam vodio i nadam se da sam uspio nešto da stvorim od tih institucija. Prosjek godina je dvadeset i pet. Ono što pokušavam da uradim jeste da najbolje studente s Ekonomskog fakulteta uključim tamo gdje ja radim, jer zaista vjerujem da treba ulagati u tako mlade ljude i vjerujem da se ta investicija isplati u jednom dugom roku. Ali to nije investicija koja se može materijalizovati. Ulagati u znanje je uvijek najteže, ali znanje mora da pobijedi prije ili kasnije. Treće pitanje se odnosilo na nagradu Montenegro biznis alijanse. Ja sam zaista ponosan što sam idejni tvorac Montenegro biznis alijanse i što je to konačno počelo da funkcioniše na način kako sam želio i kako sam sanjao prije tri-četiri godine. Montenegro biznis alijansa je nakon hiljadu i dvjesta dana svog postojanja dobila jednu veliku nagradu. Naime, American Society of Association Executives je dodijelio Montenegro biznis alijansi prvu nagradu u kategoriji zalaganja, a ona je dodijeljena za agende koje svake godine objavljuje Montenegro biznis alijansa i to je prva agenda koja je ikad javno objavljena u Crnoj Gori. Dakle, agenda Montenegro biznis alijanse je objavljena prije agende Vlade Crne Gore, što je manje bitno, ali je bitno da smo se mi zalagali i da smo uspjeli realizovati ono što u toj agendi stoji, a recimo neki od elemenata te agende su bili vezani za smanjenje korporativnog poreza, smanjenje poreza i doprinosa na plate zaposlenih, pojednostavljenje dobivanja licenci, pojednostavljenje procesa registracije u Crnoj Gori i tako dalje. Nadam se da ta nagrada koju smo dobili neće biti i posljednja, ali ona i obavezuje, ona automatski diže standarde za sve članova Montenegro biznis alijanse da dalje nastave još više i vjerujem da se ekonomski sistem Crne Gore može promijeniti tako da ipak pokušamo da dovedemo prave firme i investitore koji će uložiti dosta novca ovdje, a time će se ubrzati ekonomski razvoj Crne Gore.

RSE: Naš gost, gospodin Petar Ivanović, upitan da li smo nešto propustili u ovom razgovoru rekao je:

IVANOVIĆ: U životu uvijek čovjek može da kritikuje, to nije nikakav problem. Međutim, ako se samo kritikuje, a ne nude se nikakva alternativna rješenja, onda bojim se da ta kritika gubi svoj smisao. Ja se uvijek držim jednog principa da slobodni ljudi nisu jednaki, a da jednaki ljudi nisu slobodni. Taj princip je vrlo jednostavan i fino zvuči. Ali evo, ako biste sad imali neki čarobni štapić i mogli omogućiti da svi ljudi sutra imaju jednako, ne bi prošlo ni pola sata i već bi postali nejednaki. Neko bi potrošio na piće, neko na kocku, neko na knjigu, neko na putovanja, neko na provod, i opet bi došlo do te nejednakosti. Dakle, treba stvarati sistem u kome će doći do jačanja konkurencije između ovih zemalja koje su u regionu, između firmi, ali i između nas pojedinačno. Samo na taj način oni koji zaista imaju znanje i sposobnost isplivavaće na vrh i oni će vući zemlju. To je bitno, dakle da ljudi koji predstavljaju intelektualnu osnovu svakog sistema budu na vrhu i da vuku zemlju naprijed.
XS
SM
MD
LG