Dostupni linkovi

logo-print

Burna polemika oko Leopolda Mandića


Jedan od katoličkih svetaca Leopold Bogdan Mandić koji je rođen u Herceg Novom 1866. u katoličkooj crkvi važi za jednog od najvećih ispovjednika i kao takav predstavlja hagiografski fenomen XX vijeka kaže župnik crkve Sveti Eustahije u Kotoru Don Branko Sbutega, podsjećajući da je njegov grob u Padovi, mjesto hodočašća katoličkih vjernika:

«Ako kažem da je na primjer na njegovoj santifikaciji ,koja se desila na Trgu Svetog Petra pod Pontifikatom ovoga umirućeg Pape, stiglo samo iz Indije dvanaest čarter aviona hodočasnika , pa iz Afrike , Južne Amerike, i sa svih kontinetata, onda mogu da kažem da zaista Leopold Bogdan Mandić je čovjek koji pripada planeti».

Iako pripada planeti, po mišljenju dijela hercegnovskih odbornika u prosrpskim strankama, ne pripada gradu u kojem je rođen. Naime, jedan od odbornika Socijalističke narodne partije Velimir Vlaović doveo je u sumnju rođenje Leopolda Bogdana Mandića 12.maja, koje se poklapa sa rođenjem pravoslavnog sveca Vasilija Ostroškog, te ustvrdio da to nije slučajno, nego da na taj način «Vatikan i katolička crkva žele da ostvare svoj uticaj na ovim prostorima». Podnosilac inicijative iz Građanske partije, Goran Skrbanović morao je čak da izvadi i rodni list Svetog Leopolda:

«Po pitanju mjesta rođenja, ja sam ih demantovao kada sam izvadio rodni list koji sam dobio u župnom uredu Svetog Jeronima. To su autentične knjige u kojima stoji da je Sveti Leopold rođen u toj kući 1866.godine i nesporno je utvrđeno da je familija Svetog Leopolda došla iz Poljića, a ne kao Mandići koji su i danas iz Kamenova ».

Velimir Vlaović je, kao jedan od argumenata za odbijanje prijedloga da se stavi spomen obilježje na kuću Svetog Leopolda, upitao i čime je on to zadužio Herceg Novi jer, kako je rekao, «on je ovdje bio Srbin i Bogdan, a u Italiji Leopold», pa je zato predložio da mu se spomen ploča postavi u Udinama i Padovi gdje je živio. I niz drugih odbornika iz prosrpskih stranaka ustvrdili su da nema govora o obilježavanju jednog značajnog kulturno-istorijskog spomenika, već političkoj manifestaciji. Goran Skrobanović, na drugoj strani, kaže da to nije bila nova inicijativa i da je riječ o dugu Novljana svom najpoznatijem građaninu. I pored više pokušaja nijesmo uspjeli doći do odbornika Socijalističke narodne partije Velimira Vlaovića, a o njegovoj tvrdnji da je Sveti Leopold bio Srbin, Skrobanović kaže:

«To da je on Srbin govori samo o demokratskom kapacitetu onih šesnaest odbornika koji su glasali protiv te inicijative. Kolega iz SDP-a je rekao da ne da smo se vratili u '91.godinu, nego iz nje nikada nijesmo izlazili. A neki odbornici ovdje su još u '41. Neki me čak nijesu ni iznenadili. Neke partije već dugo rade protiv svega civilizacijskog u Herceg Novom i Crnoj Gori».

Don Branko Sbutega:

«To što ga se njegov rodni grad odriče, ne odriče ga se grad kao takav, nego ljudi koji zaista tom gradu ne pripadaju i kojima povijest toga grada ništa ne znači, niti im znači njihova vlastita budućnost u okviru civiliziranoga svijeta. I ta činjenica je denuncirala objektivno, duhovno, intelektualno, moralno stanje Herceg Novoga grada u koji su se slili najmračniji duhovi, najmračniji tipovi koje je proizveo raspad bivše SFRJ. Meni je prežao Herceg Novoga, a nimalo Leopolda Bogdana Mandića, njemu ne trebaju ploče, ne trebaju one ni katoličkoj crkvi, ne trebaju one nikakvom političkom ni nacionalnom korpusu . Taj grad ne može da podnese više ništa što je zaista istinska, civilizacijska oznaka njega samog, jer je izgubio unutar jedne grupe stanovnika koja ne znam da li je većinska, ali u svakom slučaju ovog trenutka najmoćnija u Herceg Novom».
XS
SM
MD
LG