Slavo Kukić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Mostaru, po profesiji je sociolog. U bosanskohercegovačkim medijima godinama pomno analizira društvene procese ne samo u svojoj zemlji već i u čitavoj regiji.
Veselin Pavičević, profesor na Ekonomskom i predavač na Pravnom fakultetu u Podgorici, po profesiji je pravnik. Specijalnost mu je sociologija politike, uže specijalnosti teorija izbora i izborni sistemi i važi za jednog od najboljih poznavalaca te problematike u Crnoj Gori. Aktivan je u crnogorskoj nevladinoj organizaciji Centar za demokratiju (CEDEM) koja, među ostalim, već godinama istražuje crnogorsko javno mnenje.
Jelena Vlajković, profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu, po profesiji je klinički psiholog. Uže specijalnosti su joj mentalna higijena i problemi mladih. Bila je veoma aktivna je u reformi obrazovanja Srbije, dok tu reformu sadašnja vlada nije zaustavila. Proteklih godina često u srpskim medijima analizira društvene procese u svojoj zemlji.
Mira Ljubić Lorger je bila aktivna u politici početkom devedesetih kao druga čelnica regionalne i antiratne političke partije Dalmatinska akcija čiji je bila saborski zastupnik. Doktorirala je na političkim naukama.
Slavo Kukić na početku ove teme analizira status i realnu snagu stranaka koje u nazivima nose atribute "građanske" i "liberalne" u državama regije. On kaže da je u svim postjugoslovenskim državama, izuzev Slovenije, građanska opcija u relativno lošoj poziciji još od 1990. godine, a da je slično i kad je reč o liberalnoj političkoj ideji:
KUKIĆ: Tu je Hrvatska recimo u relativno najboljoj situaciji, ali i tu je građansko svedeno na dvije koliko-toliko značajne političke partije – Socijaldemokratsku partiju i Hrvatsku narodnu stranku.
U Bosni i Hercegovini to građansko reducirano je na, uvjetno kazno, dva ogranka socijalne demokracije – SDP (Socijaldemokrataka partija) i SNSD (Stranka nezavisnih socijaldemokrata), pri čemu je pitanje građanskog i tu dosta često upitno, posebice kad se radi o SNSD-u koja, po mom sudu, često igra na nacionalnim žicama.
U Srbiji i Crnoj Gori, posebice u Srbiji, socijalne demokracije gotovo da i nema. U Srbiji ona je gotovo marginalna grupa. U Crnoj Gori je nešto bolja pozicija, ali ni tamo to nije nešto što zavrjeđuje pažnju.
Kad je pak u pitanju ova liberalna politička ideja, onda je ona na tom prostoru, uvjetno kazano nekadašnjem hrvatsko-srpskom govornom prostoru, sada hrvatsko-srpsko-bosansko-crnogorskom i kako se sve još zove, generalno loša.
U Hrvatskoj je ta ideja ponovo bila u startu relativno najstabilnija, najznačajnija, ali padom karizmatičnosti Dražena Budiše i ta ideja je osjetila posljedice kroz višekratno cijepanje HSLS-a, odvajanje prvo Liberalne stranke, a potom i Libre. Danas su sve ove partije otprilike na razini jedne slabije političke opcije.
U Bosni i Hercegovini Socijalno-liberalni savez Rasima Kadića, po mom sudu je nešto na čiji utjecaj ne vrijedi trošiti puno riječi.
Kad je u pitanju Crna Gora, evo jučer je završio život taj Liberalni savez Crne Gore koji je utemeljio gospodin Perović i kojem je on, u vrijeme dok je vodio tu ideju, držao relativan utjecaj. Zadnjih godina ideja je sve više zamjenjivana, po mom sudu, idejom nacional-romantizma i onda je logično da je u sukobu jačih političkih opcija potiskivana.
Kad se sve to svede i podvuče, mislim da generalno, dakle, ideja građanskog duha na prostoru bivše Jugoslavije, na tom hrvatsko-srpsko-crnogorsko-bosanskom jezičnom prostoru je generalno slaba, a unutar te ideje građanskog duha, liberalna politička ideja je zaista marginalna.
RSE: Mira Ljubić Lorger i Jelena Vlajković ističu neke od bitnih razloga marginalizacije ili čak nestanka ovakvih političkih grupacija:
LJUBIĆ-LORGER: Ipak je bila riječ o jednoj manjoj grupi ljudi. Ona je imala veliku važnost, ona je imala dosta velik medijski tretman, ali sam broj ljudi je ipak bio relativno malen za ovako veliko područje. Mislim da tu treba uzeti u obzir činjenicu da su se ljudi privatno, subjektivno jako iscrpili i jako umorili. To su bila vrlo opasna i vrlo teška vremena. Ljudi su izdržavali dok je bilo vrlo teško i problemi jaki. Međutim, činjenica je da su se ljudi trošili, a u isto vrijeme nisu rješavali svoje privatne probleme. Pri tome mislim na one ljude koji se nisu među ono što zovemo ratni profiteri, dakle oni koji nisu izvukli nikakvu privatnu korist. Oni su se tim angažiranjem normalno iscrpili i psihički, a bogme i materijalno. Zato je trebalo vjerojatno i očekivati da će im trebati jedan mali predah da ljudi nekako dođu k sebi, da se saberu, izliječe.
VLAJKOVIĆ: Termin koji se često koristi u kliničkoj psihologiji glasi – sindrom izgaranja. Reč je naime o jednoj pojavi, posebno kod ljudi koji se bave temama koje su od opšteg interesa za veći broj ljudi, da poslije određenog vremena ulaze u jedno stanje koje se naziva sindromom izgaranja. Naime, posle određenog vremena nastupa jedno stanje ravnodušnosti, čak jednog ciničnog odnosa prema problemima i jedna nesposobnost da se čovek u rešavanje problema društva ili individualnih problema drugih ljudi dalje angažuje. To je praktično jedna prirodna i rekla bih zaštitna reakcija. Kada smo pominjali ovu temu, to je ustvari stvar koja mi je odmah pala na pamet.
Posmatram i sopstvene reakcije. Posle svih ovih godina maksimalnog angažovanja i borbe za neko drugo društvo, bilo da se radi o društvu u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i tako dalje, ljudi koji su bili, uslovno rečeno, u prvim borbenim redovima sada se povlače i osećaju kao da nemaju više snage da se bore za te ciljeve za koje su se ranije zdušno i sa punim elanom borili. Nisam sigurna da određene stranke, koje ne pripadaju tom vladajućem krugu, imaju dovoljno sredstava da bi uopšte funkcionisale kao organizacija. To je problem s kojim se te stranke suočavaju ne šest meseci ili godinu dana, već se suočavaju jako dugo. Za razliku od funkcionisanja tih stranaka za vreme Slobodana Miloševića, kada je postojala opasnost da te stranke budu ukinute, da dođe do određene represije i tako dalje, sada u Srbiji ne postoji takva opasnost, ali postoji opasnost jedne potpune marginalizacije. i ta neka marginalizacija prosto obeshrabruje ljude koji vode takve političke partije.
RSE: Sledeći od bitnih razloga za marginalizaciju političkih stranaka o kojima je reč u državama regije, svakako je i taj što su u nekim slučajevima vladajuće stranke, čija je politika u prvoj polovini devedesetih bila nacionalistička, kasnije preuzele neke od osnovnih građanskih, antiratnih i demokratskih principa. To se dogodilo u Hrvatskoj sa Hrvatskom socijalno-liberalnom strankom nakon smrti Vlade Gotovca, u Srbiji sa Građanskim savezom nakon događaja koji su usledili posle smrti Zorana Đinđića i u Crnoj Gori sada sa Liberalnim savezom koji je čak otišao najdalje, optužujući vlast za "krađu programa".
Tako su stranke koje su se izvorno zalagale za neke principe izgubile ekskluzivitet, kažu naši sagovornici, s tim što profesor Pavičević iznosi razloge zbog kojih smatra da se Liberalni savez, makar u drugom delu svog političog rada i postojanja, nikako ne može smatrati ni liberalnom ni građanskom strankom, čak strankom u punom smislu te reči:
PAVIČEVIĆ: Možemo reći da je to tako. Zauzme se to polje i na tom polju kad se pojavi jači i veći igrač, onda manji može samo da se priključi tome, ali da i dalje računa na ekskluzivitet, to je greška trenera tog malog tima.
LJUBIĆ-LORGER: Situacija jeste bitno drugačija u tom smislu, u odnosu prema ljudima koji to gledaju izvana, ljudima koji nisu unutar grupa otpora. Građanima to više nije toliko evidentno. Ja u tu transformaciju mogu i ne moram vjerovati, privatno ne vjerujem, mislim da je ona nastala samo zahvaljujući nekakvom općem vanjskom pritisku, potrebi da se učvrste položaji sada na neki drugačiji, civiliziraniji način.
PAVIČEVIĆ: Ustvari, ovdje je građanska opcija uzela zamaha, a liberali baštine, i mogu i trebaju da budu na to ponosni. S tim što za razliku od Gotovčeve stranke, ovdje treba imati na umu da Liberalni savez nije nestao, on se u međuvremenu okrunio. Po mom sudu, Liberalni savez zapravo nikad nije ni postao partija u modernom značenju te riječi. On je od početka, evo i sinoć do kraja praktički, postao vrsta nekog političkog pokreta, čije je vodstvo neskriveno uživalo u "slavi" tvorca i vlasnika ideje o nezavisnoj državi. Što je naravno glupost jer političke ideje su opšte dobro, a uz to i sve relevantne političke ideje su naravno već otkrivene.
Dakle, Liberalni savez nije za petnaest godina svog postojanja uspio da uspostavi efikasnu stranačku infrastrukturu i da postane moderna politička partija. U političkom smislu su bili prije svega, po mom skromnom sudu, u najboljoj namjeri to kažem, lijeni ljudi. Njihov politički stil karakterisale su prije svega parole. A podsjetimo se onoga što je govorio Unamuno: "Parole nisu ništa drugo do udoban jastuk za mentalnu lijenost". Iz tog razloga su se pretežno bavili politizacijom morala i moralizacijom politike. A upravo ta dva način bavljenja politikom jedan suvremeni teoretičar naziva najvećim protivnikom liberalne demokratije. Dakle, ja ne bih ime partije vezivao za ono što se danas podrazumijeva pod liberalizmom.
RSE: Čak i negativni društveni procesi mogu biti uzroci marginalizacije nekih političkih grupacija poznatih po zalaganju za one ideje koje se danas širom sveta smatraju pozitivnima:
KUKIĆ: Kad je u pitanju Bosna i Hercegovina, sasvim je izvjesno da u njoj ta nacifobija je još uvijek dominantna i još uvijek određuju parametre za političko djelovanje.
RSE: Ovu svoju tezu profesor Kukić obrazlaže na primeru Dragana Čovića, člana bosanskohercegovačkog državnog Predsedništva, koji uporno odbija da se povuče sa vlasti iako je optužen za korupciju:
KUKIĆ: Ta događanja u vezi s njim, pa i nastup njegovog stranačkog kolege i predsjednika Hrvatske demokratske zajednice u Ujedinjenim narodima govori zapravo kako je kompletna pažnja nacionalističkih političkih nomenklatura i dalje usmjerena na sferu nacionalnog u kojoj se istura interes kolektiva i zanemaruje čovjek. U takvom stanju u kojem se uz to koriste i kojekakve vrste pritisaka i zastrašivanja, zapravo vjerojatno, po mom sudu, generalno prosječnog čovjeka gura u poziciju homodupleksa, dakle čovjeka koji na javnoj sceni, u javnoj komunikaciji koristi jednu vrstu vokabulara, jednu vrstu logike, a privatno, kod kuće, dosta često drugu vrstu logike. Iako, da se razumijemo, često je on i kod kuće opterećen tim nacionalnim. Ako vam recimo jedan političar sa samog vrha državne piramide kaže da je procesuiranje ili sudski proces koji se vodi protiv njega proces protiv čitavog jednog naroda, onda možete zamisliti koje su to frustracije, koji su to unutarnji poremećaji koji se mogu tom činjenicom izazvati kod prosječnog čovjeka koji ne prati tisak, koji ne analizira, koji svu svoju logiku svodi na jednu informaciju u središnjem dnevniku, koja nije komentirana nego je suhoparno prenesena i tako dalje. Osim toga, ako ima kojekakve druge kanale informiranja kojima posebice pribjegava crkva i tako dalje, u takvoj situaciji zapravo duh građanskog se veoma teško probija. I ako je to tako, onda nije uopće nelogično očekivati da političke stranke koje su svoju snagu izgradile na logici nacionalnog, na tom ustrajavaju, bez obzira na sve evropske procese koji ih okružuju i bez obzira na sve to što se kao uvjet evropskim integracijskim procesima njima postavlja. Drugim riječima, dakle, za mene ništa neobično. Dapače, kad je Bosna i Hercegovina u pitanju, to je sasvim logična posljedica činjenice da u njoj i danas vladaju tri međusobno nacionalno odvojene političke oligarhije koje i danas imaju te svoje nacionalne begovate.
VLAJKOVIĆ: Nažalost, kada je reč o Srbiji, posle 5. oktobra i posle jednog relativno kratkog perioda optimizma da će se Srbija promeniti, sada je opet na sceni takva politika koja ljude koji su verovali u brze i neophodne promene krajnje obeshrabruje. Mislim da to može da bude jedan od razloga zbog čega se neke stranke koje su bile nosioci potreba za promenom i nosioci nekog progresa, polako gase i ljudi odlaze u anonimnost i apatiju.
PAVIČEVIĆ: Crnogorsko društvo nije strukturirano na način da bismo mogli sada govoriti o pristalicama liberalne demokratije i tako dalje. Nažalost, mi smo jedno društvo koje ne baštini, nema rezervoar demokratije iza sebe, jedno politički neprosvijećeno društvo. Mi smo od ukupne populacije našli nekih sedam odsto za koje se može reći da među njima postoji kakav-takav sistem vrijednosti.
RSE: Na kraju pitamo naše sagovornike da li su ovi procesi nepovratni, odnosno hoće li stranke koje se zalažu za vrednosti liberalno građanske demokratije, ponovo dobiti na snazi i uticaju ili ne?
VLAJKOVIĆ: Što se tiče ove generacije, plašim se da je to kao opcija nestalo. Naravno, stasavaju nove generacije. Ja duboko verujem da je nemoguće zaustaviti jedan progresivni put. Međutim, prosto, život je neumitan, ljudi stare, ljudi gube nekakvu energiju, međutim stasava neka nova generacija i potrebno je da prođe vreme da ta nova generacija artikuliše neke druge zahteve koje će postaviti pred društvo i konačno pred sebe i svoje sunarodnike.
E sad, moguće je da ovo što sad govorim, govorim iz sopstvenog sindroma izgaranja, iz jedne neverice i obeshrabrenosti, to je lako moguće, ali sudeći po onome što se dešava na sceni u Srbiji, sudeći po sve manjem broju ljudi koji izlaze na izbore, apatija će ovde zadugo biti jedno stanje koje će da traje.
Kada su krenule promene, došlo je do promene vlasti i reforme su zaustavljene. To smatram izneverenim očekivanjima. Vrlo je teško ponovo pokrenuti ogroman broj ljudi, bez čijeg učešća nema nijedne reforme. Ono što hoću da kažem, to je da mislim da je mnogo gore što su zaustavljene reforme nego da nismo ni kretali u njih.
LJUBIĆ-LORGER: Više nema u ovom času, barem ne jake, alternative vladajućim politikama i ideologijama na ovom području. Naime, u onom vremenu, olovnom ili kako smo ga već zvali, postojalo je nešto što je vrlo sličilo Narodno oslobodilačkoj borbi. Tu smo se svi naši na jednom mjestu i znalo se da se moramo nekako otrgnuti i boriti protiv pomahnitalih nacionalista sa svih strana. Sada te kohezivne snage više nema. Ušli smo u potpuno novo razdoblje, gdje imamo živjeti s problemima koji dolaze s tranzicijom i sa globalizacijom.
PAVIČEVIĆ: Građanska opcija u Crnoj Gori u posljednje vrijeme niti gubi na intenzitetu, niti na značaju. U pogledu intenziteta, to se jasno može vidjeti po rezultatima izborima, pa i po nekim istraživanjima. A što se značaja građanske opcije tiče, najbolji indikator je najjača opoziciona partija, a to je SNP, koja u posljednje vrijeme naglašeno ističe svoju građansku orijentaciju, odnosno pokušava da se distancira od imidža nacionalne prosrpske stranke. Po mom sudu bi to bilo važno reći kad se ima u vidu šta je sa građanskom opcijom u Crnoj Gori u času kada je jedna nominalno građanska partija po nazivu odlučila da nestane i da se sama udalji s političke scene.
KUKIĆ: Ovo što se događa u Bosni i Hercegovini prijeti, da tako kažem, da ima dugoročnije posljedice. Dakle, prvo ta etnička konstelacija u BiH u ovom momentu nije povoljna, a nisam siguran da će biti specijalno povoljnija i u sljedećih deset, petnaest, dvadeset godina. Dapače, ono što mi danas u Bosni i Hercegovini imamo, ja osobno oslovljavam terminom nacional šovinizam. Ako se oni zadrže na političkoj površini, onda je samim tim veoma realna mogućnost da etnička ispolariziranost, da etnička pozicioniranost stanovništva, koju je proizveo rat, ostane trajnija posljedica. I u takvom ambijentu objektivno su povoljnije pretpostavke za nastavak, za produžavanje života nacionalnih političkih filozofija i puno lošije pretpostavke za probijanje građanskog duha. Ako se on bude i probijao, on će se probijati u okviru nacionalnog.
Kad je u pitanju Hrvatska, mislim da tu imamo evropskih vjetrova. Doduše, oni su za sada još uvijek na razini političkih elita. Primjerice, ono što se događa u vrhovima HDZ-a, po mom sudu je najbolje svjedočanstvo u prilog takvoj tezi. Ti vjetrovi su doduše mnogo manjeg intenziteta dolje u biračkom tijelu. Ja sam sasvim siguran, ako nastavi ovakvim tempom, da će recimo Ivo Sanader izgubiti značajan dio biračkog tijela.
Ono što se događa u Crnoj Gori mislim da može biti problem u dolazećim mjesecima ili godinama, zbog činjenice da gospodin Đukanović ne smije odstupiti od onoga šta jeste dijelu crnogorskih građana od kojih ima potporu najavio – osamostaljivanje Crne Gore. To, po mom sudu, može zaoštriti tenzije. Uostalom, ako se i danas gledaju procesi u Crnoj Gori, to je otprilike totalna fifti-fifti podijeljenost građana ove republike i to može biti sutra, ako se taj proces bude htio dovesti do kraja, problematično.
Osobno mislim da ono što će određivati Srbiju u budućnosti, iako evo sve ovo što izlazi na površinu u vezi sa smrću gospodina Zorana Đinđića, može biti i uvod u nekakvo samoočišćavanje u vrijednosnom smislu. Pitanje kako će se odvijati procesi na Kosovu, mislim da od pravca razvoja tih procesa će štošta zavisiti i tamo.
PAVIČEVIĆ: Kad su u pitanju ove zemlje, Srbija, Bosna i Crna Gora, onda treba prije svega da konstatujemo tužnu činjenicu da su to nedovršena društva i nedefinisane države. Nema demokratskih izbora ili stabilizacije, u vrijednosnom smislu, biračkog tijela ako nije regulisano pitanje države, ako nije riješeno na jedan trajan način. Dakle, nema institucija koje će činiti građane sigurnim ukoliko ne postoji stabilna država.
I još jedna stvar, djelovaće veoma depresivno, u siromašnim društvima nema demokratije o kojoj mi čitamo u knjigama. I za to je potreban novac. Bogato društvo može da dovede do toga. Dok je siromaštva, biće i egalitarizma, dok je siromaštva, biće demagogije, dok je siromaštva, parolaši će i dalje biti na političkoj sceni zapaženi, za njima će juriti novinari da uzimaju izjave jer tako pune naslovnice. A siromašno društvo pati od viška slobodnog vremena i onda je osuđeno da gleda ono što je najjeftinije, a to je nažalost danas televizija.
Veselin Pavičević, profesor na Ekonomskom i predavač na Pravnom fakultetu u Podgorici, po profesiji je pravnik. Specijalnost mu je sociologija politike, uže specijalnosti teorija izbora i izborni sistemi i važi za jednog od najboljih poznavalaca te problematike u Crnoj Gori. Aktivan je u crnogorskoj nevladinoj organizaciji Centar za demokratiju (CEDEM) koja, među ostalim, već godinama istražuje crnogorsko javno mnenje.
Jelena Vlajković, profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu, po profesiji je klinički psiholog. Uže specijalnosti su joj mentalna higijena i problemi mladih. Bila je veoma aktivna je u reformi obrazovanja Srbije, dok tu reformu sadašnja vlada nije zaustavila. Proteklih godina često u srpskim medijima analizira društvene procese u svojoj zemlji.
Mira Ljubić Lorger je bila aktivna u politici početkom devedesetih kao druga čelnica regionalne i antiratne političke partije Dalmatinska akcija čiji je bila saborski zastupnik. Doktorirala je na političkim naukama.
Slavo Kukić na početku ove teme analizira status i realnu snagu stranaka koje u nazivima nose atribute "građanske" i "liberalne" u državama regije. On kaže da je u svim postjugoslovenskim državama, izuzev Slovenije, građanska opcija u relativno lošoj poziciji još od 1990. godine, a da je slično i kad je reč o liberalnoj političkoj ideji:
KUKIĆ: Tu je Hrvatska recimo u relativno najboljoj situaciji, ali i tu je građansko svedeno na dvije koliko-toliko značajne političke partije – Socijaldemokratsku partiju i Hrvatsku narodnu stranku.
U Bosni i Hercegovini to građansko reducirano je na, uvjetno kazno, dva ogranka socijalne demokracije – SDP (Socijaldemokrataka partija) i SNSD (Stranka nezavisnih socijaldemokrata), pri čemu je pitanje građanskog i tu dosta često upitno, posebice kad se radi o SNSD-u koja, po mom sudu, često igra na nacionalnim žicama.
U Srbiji i Crnoj Gori, posebice u Srbiji, socijalne demokracije gotovo da i nema. U Srbiji ona je gotovo marginalna grupa. U Crnoj Gori je nešto bolja pozicija, ali ni tamo to nije nešto što zavrjeđuje pažnju.
Kad je pak u pitanju ova liberalna politička ideja, onda je ona na tom prostoru, uvjetno kazano nekadašnjem hrvatsko-srpskom govornom prostoru, sada hrvatsko-srpsko-bosansko-crnogorskom i kako se sve još zove, generalno loša.
U Hrvatskoj je ta ideja ponovo bila u startu relativno najstabilnija, najznačajnija, ali padom karizmatičnosti Dražena Budiše i ta ideja je osjetila posljedice kroz višekratno cijepanje HSLS-a, odvajanje prvo Liberalne stranke, a potom i Libre. Danas su sve ove partije otprilike na razini jedne slabije političke opcije.
U Bosni i Hercegovini Socijalno-liberalni savez Rasima Kadića, po mom sudu je nešto na čiji utjecaj ne vrijedi trošiti puno riječi.
Kad je u pitanju Crna Gora, evo jučer je završio život taj Liberalni savez Crne Gore koji je utemeljio gospodin Perović i kojem je on, u vrijeme dok je vodio tu ideju, držao relativan utjecaj. Zadnjih godina ideja je sve više zamjenjivana, po mom sudu, idejom nacional-romantizma i onda je logično da je u sukobu jačih političkih opcija potiskivana.
Kad se sve to svede i podvuče, mislim da generalno, dakle, ideja građanskog duha na prostoru bivše Jugoslavije, na tom hrvatsko-srpsko-crnogorsko-bosanskom jezičnom prostoru je generalno slaba, a unutar te ideje građanskog duha, liberalna politička ideja je zaista marginalna.
RSE: Mira Ljubić Lorger i Jelena Vlajković ističu neke od bitnih razloga marginalizacije ili čak nestanka ovakvih političkih grupacija:
LJUBIĆ-LORGER: Ipak je bila riječ o jednoj manjoj grupi ljudi. Ona je imala veliku važnost, ona je imala dosta velik medijski tretman, ali sam broj ljudi je ipak bio relativno malen za ovako veliko područje. Mislim da tu treba uzeti u obzir činjenicu da su se ljudi privatno, subjektivno jako iscrpili i jako umorili. To su bila vrlo opasna i vrlo teška vremena. Ljudi su izdržavali dok je bilo vrlo teško i problemi jaki. Međutim, činjenica je da su se ljudi trošili, a u isto vrijeme nisu rješavali svoje privatne probleme. Pri tome mislim na one ljude koji se nisu među ono što zovemo ratni profiteri, dakle oni koji nisu izvukli nikakvu privatnu korist. Oni su se tim angažiranjem normalno iscrpili i psihički, a bogme i materijalno. Zato je trebalo vjerojatno i očekivati da će im trebati jedan mali predah da ljudi nekako dođu k sebi, da se saberu, izliječe.
VLAJKOVIĆ: Termin koji se često koristi u kliničkoj psihologiji glasi – sindrom izgaranja. Reč je naime o jednoj pojavi, posebno kod ljudi koji se bave temama koje su od opšteg interesa za veći broj ljudi, da poslije određenog vremena ulaze u jedno stanje koje se naziva sindromom izgaranja. Naime, posle određenog vremena nastupa jedno stanje ravnodušnosti, čak jednog ciničnog odnosa prema problemima i jedna nesposobnost da se čovek u rešavanje problema društva ili individualnih problema drugih ljudi dalje angažuje. To je praktično jedna prirodna i rekla bih zaštitna reakcija. Kada smo pominjali ovu temu, to je ustvari stvar koja mi je odmah pala na pamet.
Posmatram i sopstvene reakcije. Posle svih ovih godina maksimalnog angažovanja i borbe za neko drugo društvo, bilo da se radi o društvu u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i tako dalje, ljudi koji su bili, uslovno rečeno, u prvim borbenim redovima sada se povlače i osećaju kao da nemaju više snage da se bore za te ciljeve za koje su se ranije zdušno i sa punim elanom borili. Nisam sigurna da određene stranke, koje ne pripadaju tom vladajućem krugu, imaju dovoljno sredstava da bi uopšte funkcionisale kao organizacija. To je problem s kojim se te stranke suočavaju ne šest meseci ili godinu dana, već se suočavaju jako dugo. Za razliku od funkcionisanja tih stranaka za vreme Slobodana Miloševića, kada je postojala opasnost da te stranke budu ukinute, da dođe do određene represije i tako dalje, sada u Srbiji ne postoji takva opasnost, ali postoji opasnost jedne potpune marginalizacije. i ta neka marginalizacija prosto obeshrabruje ljude koji vode takve političke partije.
RSE: Sledeći od bitnih razloga za marginalizaciju političkih stranaka o kojima je reč u državama regije, svakako je i taj što su u nekim slučajevima vladajuće stranke, čija je politika u prvoj polovini devedesetih bila nacionalistička, kasnije preuzele neke od osnovnih građanskih, antiratnih i demokratskih principa. To se dogodilo u Hrvatskoj sa Hrvatskom socijalno-liberalnom strankom nakon smrti Vlade Gotovca, u Srbiji sa Građanskim savezom nakon događaja koji su usledili posle smrti Zorana Đinđića i u Crnoj Gori sada sa Liberalnim savezom koji je čak otišao najdalje, optužujući vlast za "krađu programa".
Tako su stranke koje su se izvorno zalagale za neke principe izgubile ekskluzivitet, kažu naši sagovornici, s tim što profesor Pavičević iznosi razloge zbog kojih smatra da se Liberalni savez, makar u drugom delu svog političog rada i postojanja, nikako ne može smatrati ni liberalnom ni građanskom strankom, čak strankom u punom smislu te reči:
PAVIČEVIĆ: Možemo reći da je to tako. Zauzme se to polje i na tom polju kad se pojavi jači i veći igrač, onda manji može samo da se priključi tome, ali da i dalje računa na ekskluzivitet, to je greška trenera tog malog tima.
LJUBIĆ-LORGER: Situacija jeste bitno drugačija u tom smislu, u odnosu prema ljudima koji to gledaju izvana, ljudima koji nisu unutar grupa otpora. Građanima to više nije toliko evidentno. Ja u tu transformaciju mogu i ne moram vjerovati, privatno ne vjerujem, mislim da je ona nastala samo zahvaljujući nekakvom općem vanjskom pritisku, potrebi da se učvrste položaji sada na neki drugačiji, civiliziraniji način.
PAVIČEVIĆ: Ustvari, ovdje je građanska opcija uzela zamaha, a liberali baštine, i mogu i trebaju da budu na to ponosni. S tim što za razliku od Gotovčeve stranke, ovdje treba imati na umu da Liberalni savez nije nestao, on se u međuvremenu okrunio. Po mom sudu, Liberalni savez zapravo nikad nije ni postao partija u modernom značenju te riječi. On je od početka, evo i sinoć do kraja praktički, postao vrsta nekog političkog pokreta, čije je vodstvo neskriveno uživalo u "slavi" tvorca i vlasnika ideje o nezavisnoj državi. Što je naravno glupost jer političke ideje su opšte dobro, a uz to i sve relevantne političke ideje su naravno već otkrivene.
Dakle, Liberalni savez nije za petnaest godina svog postojanja uspio da uspostavi efikasnu stranačku infrastrukturu i da postane moderna politička partija. U političkom smislu su bili prije svega, po mom skromnom sudu, u najboljoj namjeri to kažem, lijeni ljudi. Njihov politički stil karakterisale su prije svega parole. A podsjetimo se onoga što je govorio Unamuno: "Parole nisu ništa drugo do udoban jastuk za mentalnu lijenost". Iz tog razloga su se pretežno bavili politizacijom morala i moralizacijom politike. A upravo ta dva način bavljenja politikom jedan suvremeni teoretičar naziva najvećim protivnikom liberalne demokratije. Dakle, ja ne bih ime partije vezivao za ono što se danas podrazumijeva pod liberalizmom.
RSE: Čak i negativni društveni procesi mogu biti uzroci marginalizacije nekih političkih grupacija poznatih po zalaganju za one ideje koje se danas širom sveta smatraju pozitivnima:
KUKIĆ: Kad je u pitanju Bosna i Hercegovina, sasvim je izvjesno da u njoj ta nacifobija je još uvijek dominantna i još uvijek određuju parametre za političko djelovanje.
RSE: Ovu svoju tezu profesor Kukić obrazlaže na primeru Dragana Čovića, člana bosanskohercegovačkog državnog Predsedništva, koji uporno odbija da se povuče sa vlasti iako je optužen za korupciju:
KUKIĆ: Ta događanja u vezi s njim, pa i nastup njegovog stranačkog kolege i predsjednika Hrvatske demokratske zajednice u Ujedinjenim narodima govori zapravo kako je kompletna pažnja nacionalističkih političkih nomenklatura i dalje usmjerena na sferu nacionalnog u kojoj se istura interes kolektiva i zanemaruje čovjek. U takvom stanju u kojem se uz to koriste i kojekakve vrste pritisaka i zastrašivanja, zapravo vjerojatno, po mom sudu, generalno prosječnog čovjeka gura u poziciju homodupleksa, dakle čovjeka koji na javnoj sceni, u javnoj komunikaciji koristi jednu vrstu vokabulara, jednu vrstu logike, a privatno, kod kuće, dosta često drugu vrstu logike. Iako, da se razumijemo, često je on i kod kuće opterećen tim nacionalnim. Ako vam recimo jedan političar sa samog vrha državne piramide kaže da je procesuiranje ili sudski proces koji se vodi protiv njega proces protiv čitavog jednog naroda, onda možete zamisliti koje su to frustracije, koji su to unutarnji poremećaji koji se mogu tom činjenicom izazvati kod prosječnog čovjeka koji ne prati tisak, koji ne analizira, koji svu svoju logiku svodi na jednu informaciju u središnjem dnevniku, koja nije komentirana nego je suhoparno prenesena i tako dalje. Osim toga, ako ima kojekakve druge kanale informiranja kojima posebice pribjegava crkva i tako dalje, u takvoj situaciji zapravo duh građanskog se veoma teško probija. I ako je to tako, onda nije uopće nelogično očekivati da političke stranke koje su svoju snagu izgradile na logici nacionalnog, na tom ustrajavaju, bez obzira na sve evropske procese koji ih okružuju i bez obzira na sve to što se kao uvjet evropskim integracijskim procesima njima postavlja. Drugim riječima, dakle, za mene ništa neobično. Dapače, kad je Bosna i Hercegovina u pitanju, to je sasvim logična posljedica činjenice da u njoj i danas vladaju tri međusobno nacionalno odvojene političke oligarhije koje i danas imaju te svoje nacionalne begovate.
VLAJKOVIĆ: Nažalost, kada je reč o Srbiji, posle 5. oktobra i posle jednog relativno kratkog perioda optimizma da će se Srbija promeniti, sada je opet na sceni takva politika koja ljude koji su verovali u brze i neophodne promene krajnje obeshrabruje. Mislim da to može da bude jedan od razloga zbog čega se neke stranke koje su bile nosioci potreba za promenom i nosioci nekog progresa, polako gase i ljudi odlaze u anonimnost i apatiju.
PAVIČEVIĆ: Crnogorsko društvo nije strukturirano na način da bismo mogli sada govoriti o pristalicama liberalne demokratije i tako dalje. Nažalost, mi smo jedno društvo koje ne baštini, nema rezervoar demokratije iza sebe, jedno politički neprosvijećeno društvo. Mi smo od ukupne populacije našli nekih sedam odsto za koje se može reći da među njima postoji kakav-takav sistem vrijednosti.
RSE: Na kraju pitamo naše sagovornike da li su ovi procesi nepovratni, odnosno hoće li stranke koje se zalažu za vrednosti liberalno građanske demokratije, ponovo dobiti na snazi i uticaju ili ne?
VLAJKOVIĆ: Što se tiče ove generacije, plašim se da je to kao opcija nestalo. Naravno, stasavaju nove generacije. Ja duboko verujem da je nemoguće zaustaviti jedan progresivni put. Međutim, prosto, život je neumitan, ljudi stare, ljudi gube nekakvu energiju, međutim stasava neka nova generacija i potrebno je da prođe vreme da ta nova generacija artikuliše neke druge zahteve koje će postaviti pred društvo i konačno pred sebe i svoje sunarodnike.
E sad, moguće je da ovo što sad govorim, govorim iz sopstvenog sindroma izgaranja, iz jedne neverice i obeshrabrenosti, to je lako moguće, ali sudeći po onome što se dešava na sceni u Srbiji, sudeći po sve manjem broju ljudi koji izlaze na izbore, apatija će ovde zadugo biti jedno stanje koje će da traje.
Kada su krenule promene, došlo je do promene vlasti i reforme su zaustavljene. To smatram izneverenim očekivanjima. Vrlo je teško ponovo pokrenuti ogroman broj ljudi, bez čijeg učešća nema nijedne reforme. Ono što hoću da kažem, to je da mislim da je mnogo gore što su zaustavljene reforme nego da nismo ni kretali u njih.
LJUBIĆ-LORGER: Više nema u ovom času, barem ne jake, alternative vladajućim politikama i ideologijama na ovom području. Naime, u onom vremenu, olovnom ili kako smo ga već zvali, postojalo je nešto što je vrlo sličilo Narodno oslobodilačkoj borbi. Tu smo se svi naši na jednom mjestu i znalo se da se moramo nekako otrgnuti i boriti protiv pomahnitalih nacionalista sa svih strana. Sada te kohezivne snage više nema. Ušli smo u potpuno novo razdoblje, gdje imamo živjeti s problemima koji dolaze s tranzicijom i sa globalizacijom.
PAVIČEVIĆ: Građanska opcija u Crnoj Gori u posljednje vrijeme niti gubi na intenzitetu, niti na značaju. U pogledu intenziteta, to se jasno može vidjeti po rezultatima izborima, pa i po nekim istraživanjima. A što se značaja građanske opcije tiče, najbolji indikator je najjača opoziciona partija, a to je SNP, koja u posljednje vrijeme naglašeno ističe svoju građansku orijentaciju, odnosno pokušava da se distancira od imidža nacionalne prosrpske stranke. Po mom sudu bi to bilo važno reći kad se ima u vidu šta je sa građanskom opcijom u Crnoj Gori u času kada je jedna nominalno građanska partija po nazivu odlučila da nestane i da se sama udalji s političke scene.
KUKIĆ: Ovo što se događa u Bosni i Hercegovini prijeti, da tako kažem, da ima dugoročnije posljedice. Dakle, prvo ta etnička konstelacija u BiH u ovom momentu nije povoljna, a nisam siguran da će biti specijalno povoljnija i u sljedećih deset, petnaest, dvadeset godina. Dapače, ono što mi danas u Bosni i Hercegovini imamo, ja osobno oslovljavam terminom nacional šovinizam. Ako se oni zadrže na političkoj površini, onda je samim tim veoma realna mogućnost da etnička ispolariziranost, da etnička pozicioniranost stanovništva, koju je proizveo rat, ostane trajnija posljedica. I u takvom ambijentu objektivno su povoljnije pretpostavke za nastavak, za produžavanje života nacionalnih političkih filozofija i puno lošije pretpostavke za probijanje građanskog duha. Ako se on bude i probijao, on će se probijati u okviru nacionalnog.
Kad je u pitanju Hrvatska, mislim da tu imamo evropskih vjetrova. Doduše, oni su za sada još uvijek na razini političkih elita. Primjerice, ono što se događa u vrhovima HDZ-a, po mom sudu je najbolje svjedočanstvo u prilog takvoj tezi. Ti vjetrovi su doduše mnogo manjeg intenziteta dolje u biračkom tijelu. Ja sam sasvim siguran, ako nastavi ovakvim tempom, da će recimo Ivo Sanader izgubiti značajan dio biračkog tijela.
Ono što se događa u Crnoj Gori mislim da može biti problem u dolazećim mjesecima ili godinama, zbog činjenice da gospodin Đukanović ne smije odstupiti od onoga šta jeste dijelu crnogorskih građana od kojih ima potporu najavio – osamostaljivanje Crne Gore. To, po mom sudu, može zaoštriti tenzije. Uostalom, ako se i danas gledaju procesi u Crnoj Gori, to je otprilike totalna fifti-fifti podijeljenost građana ove republike i to može biti sutra, ako se taj proces bude htio dovesti do kraja, problematično.
Osobno mislim da ono što će određivati Srbiju u budućnosti, iako evo sve ovo što izlazi na površinu u vezi sa smrću gospodina Zorana Đinđića, može biti i uvod u nekakvo samoočišćavanje u vrijednosnom smislu. Pitanje kako će se odvijati procesi na Kosovu, mislim da od pravca razvoja tih procesa će štošta zavisiti i tamo.
PAVIČEVIĆ: Kad su u pitanju ove zemlje, Srbija, Bosna i Crna Gora, onda treba prije svega da konstatujemo tužnu činjenicu da su to nedovršena društva i nedefinisane države. Nema demokratskih izbora ili stabilizacije, u vrijednosnom smislu, biračkog tijela ako nije regulisano pitanje države, ako nije riješeno na jedan trajan način. Dakle, nema institucija koje će činiti građane sigurnim ukoliko ne postoji stabilna država.
I još jedna stvar, djelovaće veoma depresivno, u siromašnim društvima nema demokratije o kojoj mi čitamo u knjigama. I za to je potreban novac. Bogato društvo može da dovede do toga. Dok je siromaštva, biće i egalitarizma, dok je siromaštva, biće demagogije, dok je siromaštva, parolaši će i dalje biti na političkoj sceni zapaženi, za njima će juriti novinari da uzimaju izjave jer tako pune naslovnice. A siromašno društvo pati od viška slobodnog vremena i onda je osuđeno da gleda ono što je najjeftinije, a to je nažalost danas televizija.
