Dostupni linkovi

Koliko je dominantno Miloševićevo nasleđe u Srbiji?


RSE: U poslednje vreme se sve više čuju glasovi da su Srbiji poništeni gotovo svi rezultate Petog oktobra. Pri tome se pominje sve veći uticaj socijalista na političkoj sceni, dominantna uloga biznismena koji su stekli bogatstvo pod Miloševićem, jačanje nacionalizma, porast netrpeljivosti prema manjinama i susedima. Delite li to mišljenje gospodine Petroviću?

PETROVIĆ: Nakon izbora u decembru 2003. godine Socijalistička partija Srbije praktično je postala deo vlasti. Dakle, posle samo tri godine došlo je do izvesnog procesa restituisanja svih odnosa koji su praktično uništili Srbiju devedesetih godina. Pravljenjem vlade koju podržavaju socijalisti Demokratska stranka Srbije, kao najveća i najbitnija stranka u vladajućoj koaliciji, dala je jasno do znanja da smatra da nema veze ono što se dešavalo devedesetih godina. Ako je Socijalistička partija Srbije, koja je devedesetih godina od Srbije napravila zemlju u kojoj se najlošije živi u Evropi i prouzrokovala tolike patnje i tolike zločine, dobila legitimitet time što podržava vladu, onda ste poslali poruku da se devedesetih godina ustvari ništa loše nije desilo. S druge strane, veliki broj personalnih rešenja jasno pokazuje da su socijalisti, ne samo podrška vladi, nego da su ustvari u vlasti. Oni imaju petnaestak predsednika upravnih odbora u raznoraznim institucijama u Srbiji, veliki broj svojih predstavnika u upravnim odborima širom Srbije, skoro svi upravnici zatvora su funkcioneri Socijalističke partije Srbije. Sve to govori da su socijalisti ponovo u vlasti u Srbiji.

ALIGRUDIĆ: To što Socijalistička partija Srbije podržava vladu ne predstavlja nikakvu restauraciju bivšeg režima, jer bivši režim je 5. oktobra jednom za svagda slomljen i on se ne može vratiti u Srbiju. Zbog čega Socijalistička partija Srbije podržava manjinsku vladu? Prosto zbog toga što neka druga politička stranka u parlamentu to nije htela da učini u datom momentu. Mi smo mogli da formiramo vladu uz podršku nečega što se u javnosti često zove demokratski blok. Pošto to nije bilo mogućno, onda je, naravno, neko ko se ponudio za tu podršku bio dobrodošao. Jedno je sigurno, mi nismo mogli napraviti otvorenu koaliciju sa bilo kim ko je predstavljao stranku bivšeg režima. Što se tiče primedbi da stranke bivšeg režima zauzimaju pozicije u upravnim odborima, ja bih podsetio da je vladajuća koalicija ponudila učešće u upravim odborima svim političkim strankama - i Srpskoj radikalnoj stranci i Demokratskoj stranci. Te stranke su to odbile.

PETROVIĆ: Sadašnji ministar pravde Stojković bio je istaknuti sudija u režimu još osamdesetih godina, ne u Miloševićevo doba, nego u doba koje je prethodilo Miloševiću. On je donosio presude za neprijateljsku propagandu. Ministar Stojković je čovek koji je osudjivao na zatvor ljude zbog toga što su u prijateljskom krugu iznosili različite poglede i različita mišljenja. To je čovek koji je doneo odluku o tome da se uništi knjiga Nebojše Popova. Jedan od pomoćnika ministra Stojkovića je istaknuti socijalista iz Požarevca, predsednik Opštinskog odbora Socijalističke partije Srbije. Rekao sam već da su svi upravnici zatvora socijalisti. Čudno je da socijalisti drže zatvore po Srbiji, ali to je, eto, tako nekako ispalo. Jedan od ideologa politike Velimira Ilića, ministra za kapitalne investicije, je čuveni Milutin Mrkonjić. Idejni pokretač jednog od najvažnijih ministarstva, koje obuhvata i saobraćaj i gradjevinarstvo i urbanizam, je čovek koji je bio paradigma Miloševićeve vlasti. Kad sve to imate u vidu onda je potpuno jasno zašto se u Srbiji stiče utisak da je nastupila jedna vrsta restitucije Miloševićevog režima.

ALIGRUDIĆ: Šta smo mi uradili od 2000. godine do danas da istinski demontiramo nešto što je bilo jako loše u onom sistemu? Šta smo uradili da bismo napravili sistemske promene koje će onemogućiti pojedincima da rade stvari koje je omogućavao režim Slobodana Miloševića. To je za mene ključno pitanje, a ne da bajamo, gledamo u pasulj i spekulišemo o tome da li je ministru Velimiru Iliću ideolog gospodin Mrkonjić ili ne.

PETROVIĆ: Pa to nije bajanje, to su činjenice.

ALIGRUDIĆ: Kako može biti činjenica da je on njemu ideolog. Jeste li vi razgovarali o tome?

PETROVIĆ: On je savetnik.

ALIGRUDIĆ: Nemojte molim vas. Što se tiče gospodina Stojkovića, on je od osnivanja član Demokratske stranke. Kada je 1992. godine osnovana Demokratska stranka Srbije prešao je u našu stranku. Ceo period režima Slobodana Miloševića proveo u opoziciji, sve do obaranja tog režima. A što se tiče njegovog ranijeg delovanja kao sudije, gospodin Stojković je nebrojeno puta objasnio svoju ulogu u tim procesima, kako je tražio sopstveno izuzeće u tim predmetima i zbog čega je kasnije morao iz sudstva da ode u advokaturu.

PETROVIĆ: Je li istina da je osudio ljude za neprijateljsku propagandu?

ALIGRUDIĆ: Istina je da je bio član veća u sudjenju Petorici.

PETROVIĆ: Bio je predsednik veća, ne samo član.

ALIGRUDIĆ: Treba da se vidi kako je glasao, šta stoji u zapisniku o glasanju.

PETROVIĆ: Gospodin Stojković je lično doneo odluku o uništenju knjige Nebojše Popova.

ALIGRUDIĆ: Kada govorimo o pojedinim ljudima i njihovom delovanju, valjalo bi dobro proučiti činjenice. Ali, ako ne znate činjenice ili ste nešto pogrešno čuli i to upotrebljavate kao politički aksiom i govorite nešto loše o nekom čoveku ili o političkoj stranci koja ga je angažovala da obavlja jedan dosta važan posao u državi - e, onda imamo problem u komunikaciji.

PETROVIĆ: On je osudio ljude na zatvor za neprijateljsku propagandu i donio odluku o uništenju knjige Nebojše Popova, je li to tačno?

ALIGRUDIĆ: To biste morali da proverite, pa kada to budemo imali ispred sebe u nekoj TV emisiji, onda možemo o tome raspravljati.

PETROVIĆ: Pokazaću vam te presude prvom prilikom kad se vidimo.

ALIGRUDIĆ: Naročito ako bude gospodin Stojković prisutan koji bi trebalo da bude u prilici da objasni šta znači postupanje u skladu sa zakonom i šta znači obavljanje sudijske dužnosti u skladu sa važećim propisima države.

PETROVIĆ: Prosto sam želeo da kažem da ne može da reformiše pravosudje neko kao što je gospodin Stojković. Kad taj čovek još postavi ne znam koliko upravnika okružnih zatvora i drugih kazneno-popravnih ustanova iz reda Socijalističke partije Srbije i stavi za pomoćnika ministra čoveka koji je predsednik opštinskog odbora SPS-a, onda je potpuno jasno da pravosudni sistem u Srbiji ne može da bude mnogo drugačiji od onoga kakav je bio u Miloševićevo vreme.

ALIGRUDIĆ: On je takav pre svega zahvaljujući DOS-u i Vladanu Batiću, bivšem ministru pravde.

PETROVIĆ: Šta ste vi uradili za ovu godinu dana koliko ste vi na vlasti.

ALIGRUDIĆ: Ono što ste vi loše napravili jako je teško promeniti preko noći, a mnogo toga smo uradili da promenimo. A kad govorimo o verbalnom deliktu, pazite, ministar prethodne vlade, gospodin Batić, hteo je privremeno da uvede smrtnu kaznu.

PETROVIĆ: Pa je li uvedena?

ALIGRUDIĆ: Nije, ali je malo falilo. Ali, uvedeno je vraćanje pravosudja pod direktnu kontrolu Vlade Republike Srbije, kad je u pitanju izbor zamenika javnih tužilaca, a izbor sudija je sveden na rad Odbora za pravosudje republičkog parlamenta. Mi smo to vratili u okvire nezavisnosti pravosudja.

PETROVIĆ: Da, ali je predsednica Vrhovnog suda izabrana tako što ste vi i radikali glasali za gospodju Vidu Petrović Škero koja je prijateljica ministra Stojkovića.

ALIGRUDIĆ: Pa kakve to veze ima? Vi brkate neke stvari. Vi govorite o tome kako se ljudi zovu i koje političke stranke za šta glasaju.

PETROVIĆ: Gospodja Petrović Škero je prijateljica ministra Stojkovića i zato je predsednica Vrhovnog suda i radikali su zajedno sa vašom strankom to izglasali. Je li to tačno?

ALIGRUDIĆ: Pa jeste tačno, ne sporim, ali reći ću vam šta je vaš problem. Mi pokušavamo da napravimo sistem koji će vemenom sam od sebe dati rezultate i delovati pozitivno, a vi meni stalno pričate o tome ko je za koga glasao i kako se ko zove. Mi hoćemo da u zemlji napravimo uredjen sistem, a vi meni tvrdite da je je presudno ime i prezime i kako je ko glasao. Ja vam tvrdim da to nije tako. Mi moramo da donesemo propise i ustanovimo odnose na osnovu kojih će se politički subjekti ponašati. To je ono za šta se mi zalažemo. Kada postoje striktna pravila, onda nemate ni mangupiranje, ni mangupe, ni imena, ni prezimena.

RSE: Mogu li da vratim razgovor na ono od čega smo počeli? Koliko su Miloševićevi ljudi još uvek važni i koliko su prisutni na političkoj sceni? Evo, uzmimo primer Milorada Vučelića, svojevremeno generalnog direktora Radio Televizije Srbije u Miloševićevo vreme. To je čovek koji je otpustio preko hiljadu novinara i službenika radija i televizije koji su odbili da budu deo Miloševićeve ratne mašinerije, a danas je jedan od najuglednijih političara, postavljen je čak i za predsednika Anketnog odbora Skupštine Srbije koji isputuje da li je bila zakonita privatizacija Knjaza Miloša. On ispituje druge, a njega niko ne pita šta je radio u Miloševićevo vreme. I to je samo jedan od desetine sličnih slučajeva.

ALIGRUDIĆ: Pitanje se svodi na sledeće. Da li je od 5. oktobra 2000. godine do danas tužilaštvo našlo za shodno da protiv tog čoveka podigne optužnicu da bi se utvrdilo da li je za nešto krivično odgovoran. Da li je njegova političke stranke ili Srpska radikalna stranka bila zabranjena zbog naopakog ili čak protivustavnog delovanja, sto je po ustavu i zakonu moguće? Ništa se od toga nije desilo. Mi imamo legitimne učesnike u političkom životu, ljude kojima ni pravosudje bivše DOS-ove ni ove sadasnje vlasti nije uspelo da natovari ni krivičnu, ni ustavno-političku odgovornost, niti je to ikom palo napamet. Ako nekom i jeste, to nije sproveo do kraja. Ja polazim od pretpostavke da stranke na političkoj sceni Srbije biraju gradjani i da su te stranke i legalne i legitimne dok postoje, dok su registrovane i dok učestvuju u izbornom procesu. Gospodin Vučelić je član jedne takve političke stranke i on kao i drugi pojedinci, koji su nekada nešto značili po svojim funkcijama u ranijem režimu, danas šetaju slobodno gradom i bivaju birani za narodne poslanike i sede negde u nekom upravnom odboru. Šta znači Miloševićev čovek? Mi smo od 1945. godine bili u jednostranačkom opresivnom komunističkom režimu. Zamislite samo koliki broj ljudi je bio u Savezu komunista i zauzimao političke funkcije. I nemojte reći da članstvo u toj stranci, odlazak na sednice politbiroe i tako dalje, nije bilo nešto što ima negativan predznak s aspekta nekog demokratskog čistunskog pogleda koji imamo i gospodin Petrović i ja. Dakle, nemojte da se zavaravamo. U Češkoj i Poljskoj, kada su se desile promene, nisu pohapsili sve oner koji su nešto negde radili.

RSE: Ali su u Češkoj napravili lustraciju.

ALIGRUDIĆ: Pazite, koliko znam, lustracija je na pravi način postojala samo u Českoj. Ali ono sto je ona sobom nosila nije služilo na čast demokratskim promenama u toj zemlji. To je bio jedan pokušaj da se napravi oštar diskontinuitet s nečim što je bio komunistički režim. Ako bismo danas ozbiljno analizirali posledice lustracije, ona je više bila opterećena kršenjem ljudskih prava nego što je u istinskom smislu pomogla preobraćenju društva. Mnoga društva su prošla tranziciju bez lustracije i bez ikakvih negativnih i pogubnih posledica. A mi smo ovde imali predlog da lustriramo nekoga ko je bio deo režima od 1990. do 2000. godine, a da zaboravimo sve one koji su bili delovi režima do 1990. godine.

PETROVIĆ: Za vreme prethodne vlade bio je donet Zakon o lustraciji, ali je to već bilo vreme vrlo značajnih političkih razmimoilaženja izmedju Demokratske stranke Srbije i preostalog dela demokratske opozicije Srbije, tako da ni tada, niti posle toga, ni do dan danas, odredbe tog zakona nisu primenjene u realnom životu i to je jedan od najznačajnijih uzroka zbog čega se nismo brže reformisali i zbog čega u različitim službama - pravosudju, državnoj upravi, državnoj televiziji, vojsci i policiji - nije došlo do dubljih promena. Demokratska stranka Srbije imala je drugačije političke ideje i mislim da to Srbiju dosta košta.

ALIGRUDIĆ: Tako je, mi smo imali drukčije političke ideje i one se sastoje u tome da u korenu treba promeniti zakone i sistem. Ako tvrdimo, kao gospodin Petrović, da su personalna rešenja bitna, a da za to vreme imamo sistem u kome je mogućno najuriti poslanike iz parlamenta, glasati iz Bodruma i trista čuda…

PETROVIĆ: Pa, evo i vi ste sad falsifikovali Zakon o radu, pa ništa.

ALIGRUDIĆ: Nije tačno. To je vaša floskula.

PETROVIĆ: Tačno je i to će ostati u istoriji kao amanet ovog parlamenta.

ALIGRUDIĆ: Bitno je da stvorimo sistem u kome ćemo se svi mi uklopiti - i opozicija i vlast. Ako napravimo dobra pravila igre, ona će sama po sebi da eliminišu kukolj. A eliminisati kukolj u situaciji kada nemamo sistem koji je u stanju sam sebe da štiti - to se svodi na voluntarizam koji može da se obije o glavu onima koji to rade.

PETROVIĆ: Glavno je pitanje da li je nakon 5. oktobra trebalo ostaviti Miloševićev sistem, njegove zakone i njegove sudije. Ljudi često postavljaju pitanje - zašto Miloševiću nije sudjeno u Beogradu? Iskren da budem, mislim da bi pravosudje koje je u to doba postojalo oslobodilo Miloševića od optužbe. Dakle, posle 5. oktobra Srbija nije učinila ono što je mogla, a nije učinila zato što nije bilo dovoljono političke volje. Mislim da je Demokratska stranka Srbije veoma odmogla da nanesemo fatalan udarac državnoj mašineriji koja je bila pod šapom Slobodana Miloševića i koja je, da budem potpuno precizan, uz pomoć Srpske radikalne stranke i Vojislava Šešelja, dovela Srbiju na ivicu propasti u jesen 2000. Aparat koji je vodio jedan diktator trebalo je promeniti bez obzira na to što bi to ponekad značilo kršenje važećih, Miloševićevih propisa. Jer, izvinite, i Hitler je imao zakonodavstvo, i Hitler je imao propise po kojima je bilo dozvoljeno ubijati Jevreje. I zamislite vi Nemačku u kojoj bi 1947. ili 1948. godine Adenauer rekao - mi moramo imati obzira prema Hitlerovim zakonima, jer je toliki i toliki postotak nemačkog stanovništva podržavao Hitlera. Ja nemam obzira prema onima koji su doveli Srbiju na ivicu propasti i mislim da je trebalo mnogo dublje i mnogo rezolutnije menjati sve one stvari koje su mogle da budu promenjene. Mislim da je sedmog ili desetog oktobra trebalo reći - niko više nije zaposlen ni u pravosudju, ni u policiji, ni na televiziji, raspisujemo konkurs, javite se, a ko se ogrešio, ne može.

ALIGRUDIĆ: To je jedno vidjenje stvari i može se i na taj način raditi. Postoje argumenti koji govore protiv tog metoda, i to brojni. Ali, da se vratim na onu vašu paradigmu o Hitlerovim propisima. Njegov režim je poznavao jednu vrstu delimičnog legalizma, kvazilegalizma, od kojeg je, kao svaki opresivni i užasni režim, bežao onog trenutka kad mu nije odgovarao. Imali smo situaciju, kao što ste i sami pomenuli, da je postojao zakon koji je praktično Jevreje stavljao u gradjane drugog reda i dozvoljavao njihov progon i ubistva. To je zaista strašno. Ali ja ne nalazim da smo mi od 2000. godine, kada smo zajedno pokušali da napravimo nešto u ovoj državi na promenama sistema i nakon toga, doneli ijedan zakon koji bi poništio nečija prava.

PETROVIĆ: Ja govorim o Miloševićevim zakonima, Miloševićevim institucijama i ljudima koji su bili u tim institucijama.

ALIGRUDIĆ: To je upravo ono oko čega u svakom trenutku treba da budemo složni - da smognemo snage da promenimo sve relikte tog sistemu, u zakonodavstvu, uredbama i u svemu drugom.

RSE: Nakon 5. oktobra Srpska radikalna stranka je praktično bila nestala sa političke scene. Miloševićevi saradnici su se ućutali, nigde ih bilo nije. Sada su svi glasni, kao da se ništa nije desilo. Zašto je do toga došlo?

PETROVIĆ: Ja mislim da ovo što vi govorite oseća i veliki broj ljudi u Srbiji. Uzrok tome je politika koja je otvorila vrata strankama bivšeg režima. Rekao sam na početku, ako pristanete da budete u vladi koju podržava Socijalistička stranka Srbije, vi ste praktično poslali poruku da nema veze ono što se dogadjalo devedesetih godina. Onda je potpuno prirodno da svi koji su bili deo Miloševićevog sistema kažu - pa, mi ništa loše nismo uradili, Srbija je propala iz ne znam kakvih razloga, a ne zbog toga što smo mi vodili lošu politiku. To je ono što suštinski predstavlja problem za Srbiju od formiranja vlade na čelu sa Vojislavom Koštunicom prošlog proleća.

ALIGRUDIĆ: Naša je procena da se desilo nešto sasvim drugo, što vi očito ne vidite ili vam je teško da vidite, a to je da su oni ljudi koji čine Socijalističku partiju Srbije prihvatili neke druge vrednosti, glasajući za zakone vladajuće koalicije koja nameće te vrednosti. To je ono što oličava njihovo delovanje u parlamentu u ovom trenutku. Prema tome, mi se nismo, zato što oni podržavaju vladajuću koaliciju, uklopili u sistem vrednosti, čiji su oni bili nosioci za vreme režima Slobodana Miloševića, nego se dogodilo potpuno suprotno. Ja prosto ne mogu da vas nateram da to vidite ako vi to ne želite, ali to je činjenica. Meni je jako žao što i Srpska radikalna stranka, koja ima veoma mnogo poslanika u parlamentu, ne učini odredjeni napor i krene u susret nekim drugačijim vrednostima. Nije na nama - i tu se razlikujemo gospodin Petrović i ja - da eliminišemo tu političku stranku, nego da pokušamo da je, kada već postoji u tom obimu, nekako integrišemo u drugačiji sistem vrednosti. To je mnogo teži put, ali i jedini na kome će nam pokolenja u Srbiji biti zahvalna.

PETROVIĆ: Mislim da se Socijalistička partija Srbije nije izmestila iz vrednosne i moralne matrice u kojoj se nalazila, ma šta govorio gospodin Aligrudić. Tačno je da oni glasaju za ono za šta se dogovore, ali to je pitanje golog preživljavanja i političkog oportuniteta. Socijalisti, koji posećuju Slobodana Miloševića i koji o svim bitnim pitanjima iz devedesetih godina imaju isti stav kakav su imali i tada, nisu promenili svoja načela. Bilo bi vrlo interesantno videti, a to se neće, bogu hvala, dogoditi, šta bi se desilo kada bi socijalisti ponovo došli u poziciju da odlučujuće utiču na politički život. Onda bismo i gospodin Aligrudić i ja videli da li su se oni izmenili ili nisu. Socijalisti podržavaju Vojislava Koštunicu jer smatraju da na drugi način ne mogu da prežive. A što se tiče njihovog vrednosnog sistema, oni se ni za jedan milimetar nisu pomerili, kao, uostalom, ni radikali. Ne postoji nikakav način da socijalisti i radikali preveslaju na nekakvu drugu političku obalu. Oni mogu, u vidu nekakve mimikrije, malo manje da psuju ili da s vremena na vreme prećute nekakve bitne političke stvari, ali ne mogu da se promene.
XS
SM
MD
LG