Dostupni linkovi

logo-print

Fabrika na papiru


Fabrika obuće “Montenegrosport” koja je u mjestu Lozna u Bijelom Polju zapošljavala skoro dvjesta radnika, na dvadesetogodišnjicu od svog formiranja opustošena je, a milionski vrijedna oprema iz nje nestala je. Ostali su samo goli zidovi kao primjer privatizacije, u njenom slučaju propadainja i ostala je slika koju predsjednik Sindikata Ramiz Šahman opisuje po principu “sad ga vidiš, sad ga ne vidiš”:

“Radnika na papiru ima, ali da radi nema. Mašina nema”.

RSE: A na papiru ima.

ŠAHMAN: Na papiru ima isto, ali u fabrici nema.

RSE: A vlasnika?

ŠAHMAN: Vlasnika do skoro na papiru bilo, a od skoro nema ih ni na papiru ni u fabriku. Znači, ništa. Pusto. Što kaže jedan da je cunami prošao nešto bi ostalo, a ovdje ništa.

Možda ova fabrika i ne postoji tu, no se nama samo to tako čini.

ŠAHMAN: Moguće i da nam se priviđa.

“Niji iluzija, nego prava fabrika od koje su sada samo zidovi ostali i jedna mašina suviše teška da bi bila odnešena”, tvrdi stražar Muriz Ćorović koji, takođe, ne zna odgovor na pitanje ko opustoši njegovu fabriku:

“Počela je '85. punom parom da radi do 2000.godine ona je radila. Onda je stala. Mi, portiri, smo radili jedno vrijeme, a poslije smo i mi odustali. Rasturena. Komplet. Nema ni mašina, nema ništa u nju, to je samo pustoš”.

RSE: A ko ih odnese?

ĆOROVIĆ: To ne znam. Predato je SUP-u dolje i on će riješit problem.

RSE: Kada ste primijetili da nema mašina?

ĆOROVIĆ. Pa, skoro. Kada su pocijepali ovu dokumtaciju, radne knjižice i ovo, onda se primijetilo kada smo ušli u pogon. Mašina nema, pustoš pravi. Ovu rotacionu mašinu to nijesu mogli ni da nose. Teško bez dizalice i teške mašinerije nije moglo da se iznese. To je ostalo.

RSE: Ostala je jedna velika zastava.

ĆOROVIĆ: Ostala je velika zastava još za vrijeme Titovoga s petokrakom. Postavili smo je u pogon i raširili.

RSE: Fabrika koje nema ni u Registru privrednih društava, nema ni direktora. Posljednji je do 2000. godine bio Rifat Bucević, kome je poznata samo sudbina manjeg dijela fabričkih mašina:

“Septembra 2000.godine mi je istekao mandat i više nijesam direktor u fabrici. Mašine su ostale i neke su date na revers. Ja to znam koje su date mašine na revers radnicima našim koji su povremeno radili i znam đe su te mašine. Znam da nijesmo primali platu od 30.juna 2000.godine”.

RSE: Ko su sad vlasnici?

BUCEVIĆ: Ne znam.

Na to pitanje odgovor ne zna ni član petočlanog Borda direktora Hakim Bakija, a i ostali su od “Montenegrosport”-a, očigledno, digli ruke:

“Ja jesam bio član Borda direktora”.

RSE: Bio ili ste?

BAKIJA: Pa, bio. Ja više ne znam ni da li postoji taj Bord.

RSE: Jeste li održali ijedan sastanak?

BAKIJA: Nijedan sastanak nijesmo održali. Nikad nijesam obećao radnicima da ću pokrenut proizvodnju, jer ja nijesam moćan bio da pokrenem proizvodnju.

Kako je fabrika koja je dobila vlasnike, nakon masovne vaučerske privatizacije ostala i bez njih, objašnjava predsjednik Sindikata Ramiz Šahman:

“Kad se vidio sa čime se treba sresti tune, koju su tu zahtjevi radnika, jednostavno nije imao sredstava, po meni, da pokrene proizvodnju. Moguće je da je i malo među njima došlo do nesprazuma. To su tri čovjeka koji su od svojih rođaka i prijatelja pokupili vaučere”.

I na kraju, a za stotinjak porodica i kao prvo pitanje ostao je i nejasan status. Da li se može reći zapošljenih u fabrici koja to više i nije? Devetočlanoj porodici Raifa Hasanovića to je pitanje golog preživljavanja:

“Ja vjerujte ne znam čija je fabrika. Ovako stvarno izdržat ne mogu. Sedmoro đece imam. Pet đaka. Ne možemo. Imate ekonomiste”.
XS
SM
MD
LG