Dostupni linkovi

logo-print

Dobra vremena, ukleti prostori


RSE: Još kao gimnazijalac, priključio se Ivo Andrić pokretu „Mlada Bosna“ za oslobodjenje južnih naroda od Austro-Ugarske. Svoju prvu pesmu „Sumrak“ objavio je 1911. godine u „Bosanskoj vili“, naredne, započeo je studije na Mudroslovskom fakultetu Kraljevskog sveučilištva u Zagrebu, školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu. Na vest o Sarajevskom atentatu i pogibiji nadvojvode Franca Ferdinanda, Andrić napušta Krakov i dolazi u Split, gde je odmah po dolasku uhapšen. U tamnici je, kao politički zatvorenik, ostao do marta 1915 godine. Krajem 1919 preselio se u Beograd, gde je počeo da radi kao činovnik u Ministarstvu vera. Andrić je bio uspešan diplomata; 1939 godine postavljen je za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, medjutim, u rano proleće 1941. ponudio je nadležnima u Beogradu ostavku. Nije prihvaćena, i kao zvanični predstavnik Jugoslavije, 25. marta prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta. Tokom rata živeo je povučeno i bavio se pisanjem. U to vreme nastali su njegovi veliki romani, „Travnička hronika“, „Na Drini ćuprija“. Posle rata piše „Gospodjicu“, a zatim i „Prokletu avliju“. Ivo Andrić je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost. Njegova dela prevedena su na više od trideset jezika.

RSE: Proveravamo, da li nam sa učinilo, ili je 30 godišnjica Andrićeve smrti nekako prošla nezapaženo? Kao da ovaj deo Balkana nobelovaca ima na svakom koraku, a još nedavno, pre petnaestak godina, za Ivu Andrića su se otimale nove države. Nobelovac, koji pripada svetskoj baštini, postao je meta za potkusurivanje domaćih sitnih nacionalista, a Ivo Andrić, čak je i svojom biografijom, o delu i da ne govorimo, pripadao svima po malo, a nikome do kraja, sem sebi. Slušate sećanje pred smrt velikog pisca, otimali su se o njega još za života, a on je kao i obično najviše voleo da ćuti. Predsednik crnogorskog PEN-a Sreten Perović.

PEROVIĆ: Sećam se kada je 1972. godine na Kolarčevom univerzitetu obilježena 80-godišnica Iva Andrića. U intimistički nadahnutom govoru akademik Grga Novak, predsjednik JAZU iz Zagreba, istakao je da „Naš dragi Ivo mnogo doprineo razvoju mlade hrvatske lirike“, što je u tom trenutku shvaćeno da se time hoće reći kao je Ivo Andrić čimbenik hrvatske nacionalne kulture. Ta na oko uzgredna opaska akademika Novaka, kao da je isprovocirala sledećeg govornika, a to je bio dr. Dragan Jeremić, tadašnji predsednik Udruženja književnika Srbije, da svoj govor intonira više žustro nego svečano uz eksplicitne konstatacije tipa: Ivo Andrić najveći srpski pisac i tome slično. Izgledalo je da Andrić to sve podnosi smireno, kao da ga se to uopšte ne tiče. Posle te zgusnute svečane akademije, slavljenički karavan sa Andrićem i predstavnicima svih YU republika, preselio se u Sarajevo. Na akademiji u sarajevskom Narodnom pozorištu, u svom raskošnom eseju, Midhad Begić je na suptilan način analizirao značaj i veličinu Andrićeva dela, zahvalivši Andriću, koji je proslavio svoju Bosnu kao najkreativniji autor njene mučne istorije i slikar bosanske duhovnosti. Za sve vrijeme tog dugog Begićevog govora, Sarajevska televizija snimala je Ivu Andrića, koji je pri kraju pokazivao znake uznemirenosti. Kada je završena akademija, Andrić mi se obratio čudnim glasom: vi imate takodje problema sa vidom, vi ćete me razumeti; zamislite bol od glaukoma kad vas tri četvrt sata osvetljavaju sa 5 stotina sveća, to je neoprostivo. To su bile poslednje riječi koje sam od Andrića čuo. Sutradan ujutro svi smo u koloni odputovali u njegov rodni Travnik, ali pri tamošnjim svečanostima Ivo Andrić više nije bio sa nama.

* * * * *

RSE: Ivo Andrić čita pripovetku „Sunce“ - pozajmljenu sa web stranice Zadužbine Ive Andrića u Beogradu.

ANDRIĆ: Na ćeliji, pred kojom su se zaustavili, bio je broj 38. Stražar otvori i zagleda pažljivo visoki mali prozor i rešetke na njemu, krčag i praznu policu i zalupi bez reči vrata za mladićem, koji ostane neko vreme na sred ćelije, ne puštajući stvari iz ruku. Ćelija je bila malena, ali sa dve železne postelje izmedju koji se jedva moglo proći, i dve stolice o nebojene čamovine. Do ručka je vreme prošlo dosta brzo, izmerio je ćeliju uzduž i popreko, razgledao oskudne predmete u njoj i komadić sivog zida koji se vidi kroz visok prozorak. Zatim je seo i mislio o tom koga će mu ubaciti na drugu postelju. U tim mislima bilo je i straha i nade, ali su sve završavale strahom. Tamničke misli brzo uzleću, ali brzo i padaju. Kad se svrši ručak i kad oznesoše sudove, odpoče prvo poslepodne u samnici. Pošto je njegova pažnja brzo i pohlepno pokupila i utrošila sve što je ova uboga ćelija pružala, odpoče posmatranje i trošenje samoga sebe.
∗∗∗

RSE: Kako je obeležena trideseta godišnjica smrti Ive Andrića u Sarajevu, Beogradu i Podgorici.

RSE: Gotovo neprimetno, bez ijednog prigodnog skupa i nekog posebnog izdanja, u Srbiji je protekla tridesetogodišnjica smrti Ive Andrića. Trinaestog marta su jedino članovi Zadužbine, koja nosi ime ovog pisca, položili cveće na grob poznatog nobelovca, ali ni to ne dovodi u pitanje utisak da je Andrićeva godišnica u Srbiji potpuno prećutana. Takav osećaj deli i profesor Južno-slovenske književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu, Mihajlo Pantić.

PANTIĆ: Svakako da imam takav utisak, ali se plašim da je naša novija istorija toliko opterećena nekim detaljima i dogadjajima, o kojima je i sam Andrić ili govorio ili ih je anticipirao, previše je raznih godišnica, pa se negde u toj hiper inflaciji godišnjica negde zaturila godišnjica smrti, odlaska najvećeg srpskog i južnoslovenskog pisca dvadesetog veka.

* * * * *

RSE: Postoji jedna anegdota o takozvanim sarajevskim šanerima, koji su onomad, pošto je Ivo Andrić dobio nobelovu nagradu, prolazeći pored kultne „Park“ kafane, u kojoj se on ponekad opuštao, vikali tako da ih cela ulica čuje: „Pisac, napiše li se štogod?“. Ovo frapantno svetogrće, mada sugeriše palanačku ignoranciju, danas bi se moglo uzeti kao veoma prisna kolektivna privrženost geniju, koji je bio tu pored nas. Danas Andrića ne zarezuju čak i gradski lezilebovići, što su svoju jutarnju kaficu u popularnom „Parku“ zaradjivali preprodajom netom ukradene knjige. Andrića ovde zapravo više niti krade, niti citira, niti prepisuje, niti pominje. Njegove knjige nemaju nikakvu težinu - jer ih nema, osim časne biblioteke magazina Dani, koja je medju 50 svojih favorita uvrstila čak tri Andrićeve. Jedan od učesnika ovog časnog projekta, Andrićev zemljak i poštivalac, mladjahni pisac Muharam Bazdulj, ispričao je tek toliko da su djeca iz rodnog Travnika priredili skromni omaž u piščevoj rodnoj kući, sad spomen-muzej. Uz malo stida što godišnjica A.ndrićeve smrti nije obilježena na višem državnom nivou, Bazdulj kaže.

BAZDULJ: Jedna od najčuvenijih Andrićevih rečenica, koju on varira u više svojih važnih dela je - čovek dužan svom zavičaju. Mislim da ponekad tu rečenicu vredi obrnuti, pa je nekad zavičaj dužan nekom svom čovjeku. Tako da se u mnogo čemu Bosna, kao zemlja, nije Andriću odužila.

RSE: Dnevna politika je odavno nadjačala je sve u Crnoj Gori, pa i kulturu, konstatuje književni i pozorišni kritičar Sreten Perović, predsednik crnogoskog PEN centra, konstatujući kako se, izuzimajući nekoliko informativno-memorijalnih natpisa, tridesetogodišnjica godišnica smrti Ive Anrića nije obijeležila na pravi način u Crnoj Gori.

PEROVIĆ: Odavno je dnevna politika nadjačala kulturu, i malo je vjerovatno da bi se ovih dana, čak i o najkrupnijim jubilejima crnogorske kulture, ukazala odgovarajuća pažnja.

RSE: I ako je čitavu deceniju Ivo Andrić proveo u Herceg Novom, gde je živeo sve do smrti supruge Milice, nakon čega je kuću prodao opštini, obilježja da je u njoj nekad boravio jedini od nobelovaca sa prostora nekadašnje Jugoslavije, gotovo da nema. Kuću, koju su posećivali poznati pisci i intelektualci poput Zuke Džumhura, koji je boravke tamo i zapisivao, danas je, sa ogorčenjem konstatuje književnik iz Herceg Novog, Miraš Martinović, - kafana.

MARTINOVIĆ: Ta kuća je, na žalost, pretvorena u kafanu, restoran, bez gotovo ikakvih obilježja da je u njoj živeo jedini naš nobelovac Andrić. Nije krivac onaj koji drži restoran, to drži jedan častan čovek i vrstan ugostitelj, no oni koji su dopustili da ta kuća postane restoran. Ta kuća je zasluživala drugačiji tretman i drugačija obilježija, moglo je tu recimo da se smesti dio Andrićeve arhive, dio rukopisa iz svega onoga, makar što je nastajalo u toj deceniji života, koju je on proveo u Herceg Novom.

RSE: Park u Herceg Novom, u kojem se nalazi bista Ive Andrića, danas je zapušten i neprohodan, a njegova kuća, koja je pretvorena u kafanu, svojevremeno je bila književna zadruga. Medjutim, po mišljenju Martinovića, ni to nije bilo adekvatno rješenje, jer kuća zaslužuje tretman i sadržaj koji dolikuju Ivu Andriću i njegovom renomeu. Možda najrečitije od svega govori činjenica da se Herceg Novi nije ni sjetio 30 godišnjice njegove smrti.

MARTINOVIĆ: Takav žalostan tretman ima kuća jedinog našeg nobelovca, a svi imalo ozbiljniji gradovi i države vrlo bi se ponosili činjinicom da je jedan nobelovac živeo u gradu u Crnoj Gori. Medjutim, stanje je tako kakvo jeste: Andrićev boravak u Herceg Novom gotovo da je zaboravljen, i ni sa čim nije obilježen. Ja bih završio jedno opaskom: poznato je da se o Homera otimao sedam gradova u ondašnjoj Heladi, pa bi se i za Iva Andrića trebali otimati gradovi, jer je on balkanski Homer, možemo ga slobodno tako nazvati.

* * * * *

ANDRIĆ: „Dugo je slušao šumu u svojim ušima, izgledalo mu je kao da to zujanje jača i raste, i na nahon mu se pričinjalo, kao da će se ono pretvoriti u odredjen zvuk, možda i u ljudsku reč, pažnja je bila sve napregnutija, očekivanje sve življe, i kada je već izgledalo da je došlo do vrhunca i približilo se ostvarenju, odjednom bi onaj šum padao ponovo u jednolično beznadno zujanje, koje ne kazuje ništa, tako se, s vremena na vreme, ponavlja ta bolna plima i oseka razdraženog sluha, a čudo se ne dešava. U igru su počela da ulaze i ostala čula, pre svega oči, pogled mu je padao na ruke, koje su počivale na kolenima. Posmatrao je žile, nokte, bore, naročito one koje idu oko zglavkova, kao dvostruko sitno pleteni lančići. Praznina je otpočinjala istu igru sa vidom, kao tišina sa sluhom. Kad se dugo zagleda u te ruke što miruju na kolenima, počinje da zamišlja da su to nečije tudje ruke, i da se nada da će se one odvojiti i ispuniti prostor pred njegovim očima, novim, nevidjenim i radosnim pokretima, i rasterati samoću i čamotinju. Gleda ih zaneseno, pričinjava mu se da lagano počinju da se pomiču i odvajaju, nada ludo raste. Evo, sad će se slobodno dići ruke drugog živog bića, ali kad mašta dodje sasvim blizu ostvarenja, zanesen pogled se vrati u stvarnost, pred njim leže samo njegove, poznate ruke, vezane za njega i utamničene zajedno sa njim. Tada samo nemoćno mahne prstima, kao napola mrtav insekt, a već idućeg trenutka, pogled mu se ukoči i zamagli, i ponovo odpočinje kratka iluzija osudjena unapred na beznadan pad.“

* * * * *

RSE: Kakav je danas odnos država u regionu prema Ivi Andriću? Da li je napravljen otklon prema jedinoj temi iz osamdesetih i devedesetih: čiji je Andrić - malo više, a čiji je - malo manje, najpre Zagreb.

RSE: Devedesetih godina Hrvati su se uglavnom odricali Ive Andrića, zbog njegovog jugoslavenstva i srpskog pisma, podseća predsednik Društva pisaca Hrvatske, Velimir Visković.

VISKOVIĆ: Bilo je vrlo problematično kako se postaviti prema nekome, ko je porijeklom Hrvat, koji je bosanski katolik, a koji je u literaturu i školovanje ušao stipendist „Napretka“, a onda postao veliki Jugoslaven, i na neki način izmigoljio iz te usko shvaćene hrvatske književnosti.

RSE: Revolucionarnih devedesetih mnoge su škole skinule Andrićevo ime. Jedna od rijetkih, koja ga i danas nosi, jest osnovna škola u zagrebačkom naselju Sopot. Ravnatelj Ante Brešan kaže da je to uspio samo zahvaljujući vlastitoj upornosti.

BREŠAN: Imao sam čak i velikih problema sa nekim odredjenim ljudima, koji su to hteli mjenjati, a ja sam bio uporan i nisam hteo, jer sam insistirao na tome da to ostave, da je to nobelovac, Hrvat itd. Bilo je dosta pokušaja da se to ime mijenja, jer on se zapravo i deklarirao kao srpski pisac.

RSE: Književnik i nakladnik Josip Pavičić ističe da se mnogima u Hrvatskoj ne svidja ni to što je Andrić bio jugoslavenski diplomat.

PAVIČIĆ: Na fotografiji, gdje se potpisuje Cvetković, predsjednik jugoslavenske vlade pri pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, njemu iza ledja stoji Ivo Andrić. Dakako da onda ima ljudi koji govore o Andriću na osnovi njegove politike.

RSE: Kad je svijest o Andrićevom fascinantnom djelu, ipak donekle nadvladala političku odbojnost, usljedila su pitanja: čiji je Andrić? Za Josipa Pavičića nema dvojbe.

PAVIČIĆ: Andrić je hrvatski književnik, a uz to je i književnik koji pripada drugoj, srpskoj književnosti, što ne umanjuje niti njegovu hrvatskost niti njegovu srpskost, bitno je da se Andrića ne treba deliti kao književnika, a ko će ga, kako razvrstavati, to je stvar onih koji to čine. Mi ga u Hrvatskoj doživljavamo kao hrvatskog pisca, ne braneći nikome da ga doživljava na neki drugi način.

RSE: Predsjednik Hrvatskog društva pisaca Velimir Visković.

VISKOVIĆ: On je, nema sumnje, srpski pisac, jer je u krajnoj liniji većinu svog opusa napisao na srpskom jeziku, i djelovao u sklopu srpske kulturne sredine. Sa druge strane, on je neobično važan za tu nacionalno kompozitnu bosansku književnost, i sasvim sigurno je on pisac koji je vrlo bitan i za hrvatsku tradiciju, za hrvatsku književnu baštinu. I mislim da njegov kniževni opus, pogotovo njegov rani opus, koji je nastao u Zagrebu i na jekavici, a dobrim delom i ono što je kasnije nastalo u Beogradu, treba biti itekako relevantno za hrvatsku knjižnost.

RSE: Dugo se Andrićeve knjige nisu tiskale u Hrvatskoj, i vodjena je velika polemika treba li ih prevoditi na hrvatski jezik.

VISKOVIĆ: Uostalom, ova polemika se produljila i u ovom novom desetljeću, kad se nedavno, prije godinu dana, pojavila „Na Drini Ćuprija“ u izdanju „Jutarnjeg lista“, pa je onda bila masa protesta integralnih Hrvata, koji su govorili da se Andrić ne može tiskati u originalu, već ga treba prevodoti.

RSE: Visković 1997. upravo u originalu počinje objavljivati izabrana Andrićeva djela, a osjetljivost, kako kaže, ekskluzivnih Hrvata, pokušava riješiti dodatnim riječnikom.

VISKOVIĆ: Proširio sam rečnik, koji se inače donosi uz Andrićevo djelo, obično se tu radi o riječniku turcizama, i dodao sam još neke karakteristične srbizme, koji bi, eventualno, novim generacijama mogli biti nepoznati, objasnio sam ih u rečniku.

PAVIČIĆ: Ivo Andrić je izvrstan pisac, na žalost se premalo objavljuje, premalo čita, tako da se o Andriću uglavnom govori napamet, i kao o političkoj činjenici, to je šteta, jer ne čitati Andrića znači propustiti jedan vrlo uzbudljiv literarni svijet, i propustiti priliku da se dozna mnogo o ljudima sa naših prostora.

RSE: Hrvatska je prema Andriću i danas podvojena, zaključuje Velimir Visković.

VISKOVIĆ: Oni koji su radili na tom etiketiranju Andrića kao renegata, kao izdajnika Hrvatstva, kao odpadnika, mislim da su sve to radili na štetu hrvatske kulture.

* * * * *

RSE: Ivo Andrić je, na izvjestan način, protjeran iz Bosne i Hercegovine, kad su se njegova privatna, elementarna ljudska prava da se izjašnjava kako se izjašnjavao, i da piše jezikom na način kojim je osvojio najviša priznanja, učinili kompromitantnim krojačima ovdašnjih sudbina. Radikalni su kritičari ponekad čak i kramp na njegovu bistu u Višegradu, a oni uzdržaniji proglasili su ga najvećim zlom koje je moglo zadesiti Muslimane, Bošnjake. Svejedno što su ga čak i Turci, kad je primao Nobelovu nagradu, uzimali kao svog. Željko Ivanković, pisac i kritičar, koji je poslednjih godina medju najdoslednijim i najpredanijim u odbrani Andrićevog dela.

IVANKOVIĆ: Hrvati su ga hteli prevoditi, odricali ga se zato što je pisao ekavski, a Bošnjaci, Muslimani su čak objavili dvije knjige u kojima se pokazuje kako je Andrić vrijedjao taj svijet.

RFE: Rajko Djurica, pisac i saradnik Muzeja književnosti, medjutim, ne brine.

DJURICA: Sudbina Andrića se na taj način ne može odredjivati. Prvo što Andrić više ne zavisi od ovih prostora, on je čovek ovoga svijeta, ove planete. Ovaj dio mali planete, iako bi htio da uništi njegov trag i njegovu istinu, to ne bi značilo u svijetskim razmerama, ništa.

IVANKOVIĆ: Još uvek živimo jedno intezivno političko stanje, nekakve predhistorije, u kojoj mjesta za kulturu i za prave vrijednosti nemá, osim ako to nije moja kultura, naša kultura, osim ako ona neidentificira ono famozno, kolektivno „mi“. Tako da ćemo naći pune novine pisaca, kojima se obilježava ova ili ona godišnjica, najavljuju i objavljuju izabrana ili sabrana dela, ali Ivo Andrić, koji je veličina globalnih razmera, očito u Bosni i Hercegovini ne treba nikom, osim kao jedna moguća politička mahinacija.

BAZDULJ: Kod nas se pokušava, kad je reč o identitetu, nametnuti uvek neki „ili-ili“ koncept, ali u identitetu je puno bolji koncept „i-i“. Andrić je sastavni dio srpske književnosti, sastavni deo hrvatske književnosti, ali isto tako i sastavni deo bosanske književnosti. Sigurno su kod nekih običnih ljudi, koji su, osim u čitanci u sedmom osnovne nisu ništa ni pročitali, pravili su neku vrstu averzije, koju je danas, nažalost, teško izbrisati i ukloniti.

IVANOVIĆ: Riječ je samo o tome da je Andrić ponajprije, iznad svega, jedan ontološki Bosanac. Cijelo njegovo djelo je potpuno utemeljeno u Bosnu, što je sasvim razumljivo. Andrić je jedino dobar i kvalitetan onda kad piše Bosnu, dakle, kad piše vlastito biće. Što u tom vlastitom biću ima, dakle, i Bosne Srba i Bosne Hrvata i Bosne Bošnjaka ili Muslimana, to je posve razumljivo, jer bez te i takve Andrićeve Bosne nebi bilo Andrića, i zbog toga je Andrić najveći i najznačajniji pisac Bosne.

RSE: Hoće li se ovdašnji čovek ikad dozvati i shvatiti koliko je siromašan, koliko je nepravedan prema budućim generacijama, kad čak i recentne vrednote olako rasipa u korist sitnih sujeta i palanačkog duha.

IVANOVIĆ: Vidio sam nedavno u Hrvatskoj da se Andrić sasvim normalno objavljuje, dakle, nakon početnog političkog nesnalaženja i odbijanja Andrića, vidio sam jako mnogo Andrićevih djela. Naravno, u Srbiji je prisutan, što je sasvim normalno, a čini mi se da jedino Bosna trpi i udaljuje ga od sebe, i time ne čini možda nikakvo zlo Andriću, ali čini zlo samoj sebi.

RSE: Sudeći prema ovdašnjoj klimi, Ivo Andrić je uz tridesetu godišnjicu smrti još dobro prošao. Za deset ili dvadeset godina, može biti, neće ni biti onih koji ga se sad sjećaju.

* * * * *

RSE: Previdjanje značajnog datuma vezanog za Ivu Andrića, pada u kontekst različitih manipilacija sa likom i delom ovog pisca. Tokom ratnih godina, upravo su srpski pisci koristili datume iz Andrićeve biografije, da bi sa liderom Bosanskih Srba Radovanom Karadžićem, u etnički očišćenom Višegradu crtali karte etničkih podela BiH. Profesor Filološkog fakulteta Mihajlo Pantić.

PANTIĆ: Ja bih čak voleo da generalizujem, da kažem da je javni interes za književnost i u srpskoj, i u drugim južnoslovenskim sredinama, ustvari, uvek u nekoj vezi sa odredjenim političkim konstelacijama ili konjunkturama. Tako da se pisci, kada se tumače izvan akademskih krugova, kada se o njima pokušava uspostaviti nekakva slika u javnosti, u svakom slučaju vrlo često izmanipulisani u ove ili one političke, ideološke, nacionalne ili neke druge svrhe. Andrić je samo vrh ledenog brega i možda kao najglasnije ime, na koje sa razlogom pretenduju sve ili gotovo sve kulture južnoslovenskog prostora, najindikativniji primer.

RSE: U Beogradu će početkom aprila, u Gradskoj biblioteci, biti organizovana izložba različitih izdanja ovog pisca, koja su kod nas i u svetu objavljena izmedju 1990 i 2005 godine. S obzirom da su u to razdoblje smešteni sukobi na prostoru bivše Jugoslavije, sa priredjivačem ove postavke, Žanetom Perišić, razgovaramo o Andrićevim delima, za koje je u to vreme bila najviše zainteresovana medjunarodna i domaća javnost.

PERIŠIĆ: Kada se pažljivo pogledaju naslovi, koji se objavljuju i kod nas, a naročito u svetu, može se doći do jednog vrlo interesantnog zaključka: da svet interesuju upravo ona dela, u kojima Andrić govori o istorijskim temama, o odnosu četiri konfesije u Bosni, o odnosu izmedju Bosanskih Muslimana, Srba, Hrvata i Jevreja. Bila sam svedok, u nekoliko mahova, da se ovim „plavim šlemovima“ u Bosni savetuje, pre svega njihovim oficirima, da uzmu u ruke „Na Drini ćupriju“, i pročitaju je pre nego što dodju na Balkan, odnosno u Bosnu, nebi li razumeli šta se to tamo dogadja i da bi imali nekakvu početnu odskočnu dasku da razumeju tu komplikovanu i kompleksnu vezu odnosa i sukoba izmedju različitih vera i nacija u Bosni.

RSE: Ono što se moglo sresti u Andrićevom opusu, prelamalo se, kako primećuje Mihajlo Pantić, kao u nekom iskrivljenom ogledalu.

PANTIĆ: Andrić se suočio sa nečim, što je, u izvesnom smislu, u direktoj vezi sa onom figurom Tamnog vilajeta, sa pokušajem da transendira sve one zle istoriske energije, sve one sile, koje oblikuju život ljudi u ovom podneblju, i tome uspeo da pruži ingenioznu, estetičku i etičku projekciju. Ali je Andrić pisac, koji je možda najviše od svih naših pisaca, čitan po onom metodu koji je vrlo rasprostranjen u jednom populističkom shvatanju književnosti, a to je metod, „istrgnuto iz konteksta“. Kada uzmete neku rečenicu iz Andrićevog dela i projektujete na datu političku situaciju, onda, navodno, iza toga dobijate autoritet velikog pisca, kao da se Ivo Andrić deklarisao sam povodom nekih pitanja, koja su na bilo koji način politički indukovana. To je karakteristično za čitanje njegovoga dela, i Andrić je potreban da bi se iza njega, obično nekakav polusvet, zaklanjao iza autoriteta, pa prema tome, nije bitna suština onoga što je on rekao, nego ime koje je na odredjen način toliko veliko i snažno, da može da jemči svaku poluistinu koja se izgovara u takvim prilikama.

RSE: Da li će vreme koje dolazi biti blagonaklonije prema delu ovog pisca, upitali smo profesora Južnoslovenske književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu, Mihajla Pantića?

PANTIĆ: Bojim se da neće, to je sudbina velikih pisaca da se oko njih, na neki način, neprestano lome koplja, jer veliki pisci uspevaju da naprave ekstrakt nekih istina ili nekih suština, koje nadilaze individualističke istine i projekcije, i kao takvi takvi su bogom dani da se sa njima neprestano manipuliše. Ali sa druge strane, moram reći da ne delim nikakvu vrstu zabrinutosti, niti za Ivu Andrića, niti za Miloša Crnjanskog, niti za Danila Kiša, niti za sve ostale najveće pisce 20. veka. Oni su već postali deo neupitne tradicije, i manje ili više na duge staze gledano, oni će uspeti snagom svoga dela i snagom svog individualnog talenta, da se uvek obhrvaju ili odupru takvoj vrsti nakaznih uopštavanja i interpretacija.
∗∗∗

ANDRIĆ: U svojim nepomičnim rukama, hapšenik je prvo i ugledao sunce. Ne sunce samo, jer ono ne dopire nikad u ovu ćeliju, nego njegov rumeni, daleki poslednji odbljesak. Veliko afričko sunce, koje je pre tri meseca slobodno gledao kako se diže nad Sredozemnim morem, bilo je ništa prema ovom, jedva primetnom sjaju. Raširi malko prste, podiže lice prema prozoru, kao da je to prozor nevidljivo sunce. Jedno je sunce, jedno isto svuda, govorio je sam sebi u zanosu, i odmah su mu se reči pretvarale u pevanje, i lice u zanesenu, nasmejanu grimasu čoveka koji je preplavljen i zaslepljen jarkom, neizdrživom sunčanom svetlošću, i naslonjen na ogradu broda, plovi i peva. Mora i gradove, planine i polja on nije mogao da vidi, ali to nije bilo ni potrebno, sve je imao, sve je bilo blisko, prisno i mogućno, jer je ugledao sunce. To nije više bio veliki sjajni kolut, koji ga je dopratio kroz gradske ulice tamničkih vrata, ne, to što je on sada znao kao sunce i zvao suncem, to je bilo ovo nevidljivo a svagdašnje nemirno i drhtavo strujanje, koje je ispunjavalo i pokretalo svaki delić, ne samo njegovog tela, nego svega oko njega i same mrtve stvari. Sunce, u isto vreme i tečnost i zvuk i dah, sa ukusom vina i voća, stalno u pokretu, sa žarom vatre i svežinom vode, i što je glavno, neiscrpno i nepresušno sunce. Postoji samo sunce, govorio je sam sebi kao pijan, misleći kako bi se te reči mogle pevati kao melodija. Da, ustvari, postoji samo sunce, a sve ovo što živi, diše, gamiže, leti, sja ili cvate, samo je odblesak toga sunca, samo jedan od vidova njegovog postojanja, sva bića i sve stvari, postoje samo utoliko, ukoliko u svojim ćelijama nose rezerve sunčevog daha, sunce je oblik i ravnoteža, ona je svest i misao, glas, okret,ime.

* * * * *

RSE: Nobelovac Ivo Andrić, i pored svih zloupotreba, nije proteran iz škola. Kratke ankete sa nekim učenicima pokazaće da Andrićevo delo uče i poznaju, da u današnjem svetu, u kome žive, prepoznaju Andrićev literarni svet, nekadašnju Andrićevu Bosnu. Šta kaže jedna gimnazijalka iz Bijelog Polja:

„Roman koji je ostavio jak utisak na mene, a i na sve druge drugare, „Prokleta avlija“. On opisuje jedan život, koji nas sigurno može podsetiti na ovu današnicu, na sve te trenutke, svaki segmenat tog romana je ustvari deo jedne naše životne priče: ta tamnica, život u njoj, gospodari, je nešto što je ostavilo dubok utisak na nas, i mi se svi slažemo, da na nesreću, sadašnje vreme u kojem mi treba da odrastamo, prepoznajemo u „Prokletoj avliji“. Ta tamnica, Andrićeva zatvorena tamnica, je ustvari naša tamnica, naš čitav svijet.

RFE: Učenici Treće beogradske gimnazije:

„Čitala sam „Gospodjicu“ „Prokletu avliju“ i „Na Drini ćupriju“.

„Čitam, pročitao sam „Na Drini ćuprija“ i „Prokletu avliju“.

„Čitam, Andrića koliko je potrebno za lektiru, a i nešto ranije sam čitao“.

„Mislim da su Ivo Andrić, uz Miloša Crnjanskog, naša dva najveća pisca. Rekao bih da je Miloš Crnjanski pisac, pesnik, umetnik, dok je Ivo Andrić pisac-filozof“.

„Mislim da je kao pisac izuzetno poznavao narod i umeo je to verno da predstavi, tako da se razume“

„Ne smatram da je on naš najbolji pisac, kako se često predstavlja, mislim da je dobar, ali ne posebno dobar pisac“

RSE: Čiji je Andrić pisac?

„Jugoslovenski pisac“

„ Srpski“

„ Znam da je on govorio da je srpski, pa znači srpski pisac“

„Narodni“

„Nije želeo da se izjasni“

RSE: A šta vi mislite čiji je bio pisac?

„Bosanski“

„Po načinu na koji piše, rekla bih da je srpski pisac, pogotovu zbog dela „Na Drini ćuprija“, kako je sve to prikazao “.

„Nije bitna pripadnost i ne treba ga odredjivati. Da li je Gete nemački? On je svetski, isto kao i Andrić“.
∗∗∗

RSE: Unatoč svemu, Andrić je svih proteklih godina ostao u hrvatskom školskom programu, ali uglavnom rani Andrić, djela pisana ijekavicom, nastala u Zagrebu. Profesorica Nada Babić suautorica jedne od osnovnoškolskih čitanki.

BABIĆ: U svim relevantnim čitankama postoji Andrićev tekst, i to je „Aska i vuk“. Dakle, alegorijska pripovjetka, koja je djeci vrlo bliska. U čitanku za 7. razred sam još stavila i njegovu novelu „Knjiga“, jer nam je bio bitan taj odgojni aspekt odnosa prema knjizi.

ZAGREB, ŠKOLA:

„ Knjiga govori kak je jedan dječak prvi put posudio knjigu u knjižnici, i ispala mu je i poderala se, i onda kak on pati“

RSE: Maturanti Prve zagrebačke gimnazije upravo ovih dana obradjuju Andrića, ali kroz referate, nije obavezno čitanje dijela:

„ Radimo ga u sklopu hrvatske književnosti, ali pisao je na srpskom“.

„Bio je cjelo vreme u Srbiji, radio u Beogradu“.

„Čitali smo „Epilog i još neke pjesme“.

„Samo smo imali referat, ali je, navodno, super i „Na Drini ćuprija“ i „Prokleta avlija“.

„Pitao je baš jedan učenik zašto ga mi svojatamo, i profesorica se naljutila i rekla: pa rodjen je u Hrvatskoj “.

„On je pisao dio na srpskom, dio na hrvatskom, a mi radimo njegova hrvatska djela, kao pisao je na hrvatskom, pa je Hrvat.“

„Da li je on dobio Nobelovu nagradu 1961. godine?“

„ Gradska mlada lirika, tad postaje pijesnik, zatim „Na Drini ćuprija“, „Prokleta avlija“, „Eksponto“.

„Travnička kronika“ „Gospodjica“.

„Živeo je u Zagrebu, u neka tri grada, u Sarajevu je završio fakultet.
∗∗∗

RSE: Ivo Andrić danas, u bosanskohercegovačkom kulturnom krugu, u njenoj literaturi, ne zauzima ni približno mjesto koje zaslužuje. Rajko Djurica, saradnik u Muzeju književnosti.

DJURICA: On je zastupljen u lektiri samo sa izborom pripovjedaka, a ima i drugih pisaca nekakvog polovnog kvaliteta, koji imaju po dvije, tri knjige, tu se već osjeti jedna nepravilnost u odnosu na Andrićevo djelo i njegov kvalitet.

ANDRIĆ: „Sad, to zna jasno i bez dvoumljenja, kao što nikad ništa u životu nije znao. Eto, to je našao u dnu mračne i vlažne ćelije, u kojoj je bio nevin zatvoren, i od toga je ceo zvučao kao žica, i osećao potrebu da peva, sam ne zna da li glasno ili nečujno, uvek istu misao i melodiju: Vasiono, šta ima u tvojim visinama, neznanim, slobodnim i prostranim, iza one modre nebeske opne, kad se ovakva blaga od saznanja kriju po jadnim ljudskim tamnicama. I šta nose u sebi svemirske maglice i komete, koje preleću nebom, kad ovo jedno ljudsko telo, izgladnelo u senci i vlazi, ubijeno i ustrašeno, može da razvije u sebi ovaj žar i ovoliki zanos radosti. Uistini, najveće je čudo bilo u tome, da se ovo telo pod teretom velike iluzije i silnog zanosa drži u ravnoteži, koliko-toliko, i da može da savlada ovu neodoljivu potrebu za letom i kliktanjem, i da se u nekom sunčanom protivtežom drži, da se ne raspe u nečujnu eksploziju, kao sunčana zlatna prašina, koja se gubi u suncu. Podseća ga na mahove, tamo u utrobi gori celo sunce i da mu se diafragma podiže i talasa kao plamen, i da mu taj unutarnji sjaj bije i suklja na oči na nosnice, na sve pore. Tada je imao bolne i divne trenutke velikog, nezadrživog smeha, koji je navirao iz njega kao topljeno zlato, i tako snažno, da je širio usta kao pevač od bojazni da se ne uguši, ili da ne prsne. Sunce u njemu ne prestaje da sja, svemoćno i jedino, neiscrpno i nepresušno.
XS
SM
MD
LG