Dostupni linkovi

logo-print

Tuče i igara


Prvi posleratni pokušaj grupe navijača iz Beograda da organizovano dođu na jednu utakmicu u Zagrebu, pretvorio je glavni grad Hrvatske u poprište sukoba kakvi se nisu mogli videti od vremena kada je najžešća nacionalna euforija drmala Srbiju i Hrvatsku. Dvestotinjak onih koji su želeli da bodre rukometaše Partizana nisu ni uspeli da provire iz vagona voza koji su kamenice zasule još u Vinkovcima. Navijače je policija iz Dugog Sela vratila natrag jer nisu ni imali karte za rukometni meč, ali su zato na ulicama Zagreba i u sportskoj hali deblji kraj izvukli predstavnici beogradskih medija i neki slučajni namernici koji su naleteli na skupine Bed blu bojsa, pripremanih za obračun sa onima koji se nisu pojavili. Boce sa zapaljivom tečnošću, komadi stakla, kamenice i bejzbol palice, sručile su se na novinare koji su postali i usputne žrtve nasilja, dajući rečit primer kako bi se proveli oni koji su nameravali da bodre svoj klub da su kročili na ulice Zagreba. A beogradski navijači su to pre svega želeli učiniti, jer je nekoliko dana pre toga grupa Bed blu bojsa trijumfalno prodefilovala Beogradom, došavši kao podrška rukometnom timu iz Zagreba, i to prvi put nakon 1990. godine. Koliko su trenutno svrsishodni sportski mečevi klubova sa prostora bivše Jugoslavije, ukoliko oni postaju izvor stalnih sukoba i međuetničkih tenzija, tema je o kojoj govore: zagrebački sociolog Dražen Lalić, nekadašnji jugoslovenski provotimac, inače dugogodišnji košarkaški as „Crvene zvezde“ Dragan Kapičić, direktor košarkaškog kluba „Budućnost“ iz Podgorice, koji se takmiči u regionalnoj Jadranskoj ligi, Danilo Mitrović, profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Salih Fočo.

Saradnja: Zoran Glavonjić

Na jednoj od utakmica košarkaške Jadranske lige „Zvezda-Zadar“ u hali „Pionir“ u Beogradu krajem 2002. godine domaći navijači zapalili su hrvatsku zastavu. Čelnici „Zadra“ posle ovog događaja postavili su pitanje ima li smisla učestvovati u Jadranskoj ligi.

Finale Evropskog prvenstva u vaterpolu u Kranju 2003. godine završeno je neslavno – napadom hrvatskih navijača na igrače, navijače i rukovodstvo reprezentacije Srbije i Crne Gore koja je utakmicu za zlato igrala sa Hrvatskom. U opštem haosu na tribinama i oko bazena hrvatski navijači pokušali su da se obračunaju i sa tadašnjim ministrom odbrane Srbije i Crne Gore Borisom Tadićem, ali je njegovo obezbeđenje sprečilo ozbiljniji napad huligana. Nakon ove utakmice, u Beogradu su se dogodili neredi u kojima su demonstranti kamenovali ambasadu Hrvatske, skinuli hrvatsku zastavu i zapalili je, dok su se huligani u Novom Sadu sukobili sa policijom i demolirali centar grada.

Pristalice Košarkaškog kluba „Cibona“ u Zagrebu 2003. godine na utakmici Evrolige sa „Partizanom“ fizički su napale trenera i portparola gostiju Dušana Vujoševića i Vladimira Sibinovića i nanele im lakše povrede.

Tokom fajnal fora košarkaške Jadranske lige 2004. godine u Zagrebu, ispred hotela u kojem su bili smešteni košarkaši „Crvene zvezde“ pretučeni su direktor beogradskog kluba Igor Žeželj i novinar Radija B92 Danijel Bukumirović.

Iste godine u Zagrebu je zapaljen kombi plivačkog kluba „Partizan“.

Na utakmicama Jadranske i Evrolige lige između klubova iz Srbije i Hrvatske uvrede najgore vrste, nacionalističke parole i isticanje fotografija haških optuženika odavno su uobičajena slika, a bacanje upaljača, novčića i baklji na teren takođe spada u nešto što se praktično toleriše.

Pre petnaestak dana navijači iz Zagreba došli su u Beograd na utakmicu rukometnih klubova „Partizan“ i „Zagreb“ i to je bilo prvi put posle rata da neka veća navijačka grupa iz Hrvatske dođe na utakmicu u Srbiju. Domaći navijači pokušali su da se obračunaju sa njima, ali je policija sprečila sukob, pred kraj utakmice izvela goste iz hale „Pionir“, ali su domaći huligani nastavili sa neredima, pa su na teren, pored upaljača i novčića, letele i stolice. Tada je ispred hale pretučen i jedan hrvatski novinar za kojeg domaćini tvrde da je bio u alkoholisanom stanju i da je provocirao navijače.

* * * * *

RSE: Bez obzira što su sportski tereni i nakon uspostavljanja relativno normalne komunikacije između zemalja bivše Jugoslavije, ostali jedino mesto na kojima dolazi do međuetničkih sukoba, Jadranska liga u košarci je pokazala da takvi dueli ipak mogu da se odvijaju i u miru. Već nekoliko godina timovi iz zajednice Srbije i Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine se redovno sastaju, tako da nedavni neredi na ulicama Zagreba ipak predstavljaju iznenađenje za sportske radnike:

MITROVIĆ: Za mene je to veliko iznenađenje. Otkad smo osnovali Jadransku ligu, nije se desio baš nikakav incident ove vrste, ni sličan.

LALIĆ: Postoji pravilnost takvih ekscesa. Imamo jednu učestalost takvih oblika nasilja. Što je tu bilo zanimljivo, to je organiziranost nasilja i vjerojatno je sreća što nije bilo i većih posljedica. Ovakav čin pokazuje jedan primitivni, nacionalistički, mrziteljski odnos prema drugom narodu i jednu opterećenost prošlošću. To nisu dobre poruke i predstavljaju nas u jako lošem svjetlu, kao što je i Srbiju i Crnu Goru predstavilo u lošem svjetlu ono što se dogodilo na utakmici tjedan dana ranije.

RSE: Da li ono što se dešavalo neposredno pred utakmicu „Partizana“ i „Zagreba“, s obzirom na intenzitet napada, ipak izlazi iz okvira sportskih nereda koji su se poslednjih godina mogli videti na ovim prostorima?

KAPIČIĆ: Ovo sad što se desilo za mene jeste iznenađenje. Pošto je košarka pokazala da zadnjih dve-tri godine može – što je za neke bilo mnogo iznenađujuće ili neočekivano – da stvori uslove da se to regularno odigrava, da se prevazišla ona početna tenzija srpskih i hrvatskih klubova. Jednostavno smo imali sasvim regularne utakmice. Ja sam to smatrao velikom pobedom na relaciji država praktično, ne samo na sportskim relacijama.

FOČO: U našim uvjetima je teško govoriti o iznenađenjima. Ne može se desiti više ništa za što bismo mogli reći da može predstavljati neko ozbiljnije iznenađenje. Međutim, kad je riječ o tome da se na našim terenima javlja jedan oblik nasilja na koji smo mi posebno osjetljivi, onda svakako treba imati u vidu da to nije samo specifikum ex-jugoslavenskog prostora. Ni mnogo razvijenije, uređene, demokratske zemlje nisu na to imune, a kamoli da smo imuni mi, gdje su svježe rane, gdje je u izvjesnom smislu još uvijek jak animozitet različitih naciona.

RSE: S obzirom da provale etnički motivisanog nasilja uprkos postepenom otopljavanju odnosa između postjugoslovenskih zemalja ne posustaju, nužno se nameće pitanje, koliko navijačke manifestacije netrpeljivosti prema drugima održavaju stvarno raspoloženje koje vlada u narodu?

LALIĆ: U određenoj vrsti političkog i društvenog konteksta takvi ekscesi mogu izražavati neku vrstu neću reći vox populija, nego glasa znatno dijela društva. To ne mora biti čak ni neka većina, ali u svakom slučaju to može biti i nerijetko jest velik dio pripadnika društva.

FOČO: Nisam siguran da je među narodima i među građanima nepodnošljivost, nego upravo kod nacionalno-političkih elita koje putem sporta šalju takve poruke nepodnošljivosti i opravdavaju sebe pomoću okrivljivanja drugog, jer oni smatraju da su za stanje u Hrvatskoj krivi Srbi, da su za stanje u Srbiji krivi Hrvati, da su za stanje u Bosni krivi i jedni i drugi i to je formula naciona koji funkcionira već deset godina po poznatom receptu na ovim prostorima.

RSE: Da li to govori da u svakoj od zemalja bivše Jugoslavije, a možda pre svega u Hrvatskoj i Srbiji, postoji još uvek veliki broj ljudi kojima je bilo kakva saradnja sa susednim narodima, potpuno neprihvatljiva?

LALIĆ: Mislim da i u Hrvatskoj i u Srbiji postoje mnogi ljudi za koje rat nije završio. Taj rat je tim ljudima izvjesna sveta vrijednost, neupitna, o tome nema razgovora. Ti ljudi su okrenuti prošlosti, njima su to osnovni problemi njihovog života i samim time provociraju to kao probleme društva u cijelosti, a ne gospodarski problemi, ne problemi niskog standarda, visoke nezaposlenosti ili konačno problemi vezani za činjenicu da se Republika Hrvatska i Srbija i Crna Gora nisu još uključile u evropske integracije i da postoji čak mogućnost da to uključenje jako dugo traje.

FOČO: Ključni je problem što su ovdje političke elite, koje su prouzrokovale raspad Jugoslavije, koje su prouzrokovale stanje rata i tragedije, i danas na političkoj sceni. One se nisu spremne suočiti sa posljedicama koje su reproducirale i koje su iza sebe pojedinačno ostavile. Srbi u Srbiji nisu spremni suočiti se sa istinom u posljednjih deset godina. Hrvatski nacion nije spreman suočiti se sa posljedicama i tako redom, da ne štedim ovaj bosanski ili druge. I tu je zapravo ključ temeljnih problema. Oni ustvari, bježeći od posljedica, ponovo idu u zaoštravanje odnosa i opravdavaju sebe.

RSE: Koliko god je fenomen sukoba vezanih za sport detaljno analiziran, i dalje nije do kraja jasno zašto su baš ova nadmetanja i dalje toliko pogodna za izlive međuetničke netrpeljivosti. Svi drugi oblici saradnje i razmene između zemalja bivše Jugoslavije nesmetano se odvijaju, tako da nikome, na primer, ne pada na pamet da kamenuje kamion sa robom iz druge zemlje ili autobus u kome putuju privrednici ili umetnici iz susedstva. Članovi suparničkih klubova, međutim, izgledaju kao mete za sve one koji ne mogu da podnesu bilo kakav prizvuk tuđeg naciona.

MITROVIĆ: Sport ima takmičarski karakter. Svako voli da njegov tim pobijedi. A posebno kada se radi o timovima iz Srbije i iz Hrvatske, onda je tu naboj mnogo veći, adrenalin raste svima i sasvim sigurno uticaj zbivanja ovih zadnjih deset godina na tim prostorima i uticaj naravno politike, uticaj toga da su mnogi ljudi izgubili svoje najbliže, utiče negativno.

LALIĆ: Sport ima vrhunsku simboličku vrijednost uopće u svijetu danas, a posebno bih rekao u Hrvatskoj i Srbiji. Tako je to sa simbolima. Simboli su snage koje ujedinjuju, ali simboli su snage i koje razjedinjuju i nekako se kolektivni identitet posebno zorno izražava upravo kroz sport i posredstvom sporta. Mi smo jednostavno – govorim ukupno o ljudima s područja bivše Jugoslavije ili barem o ljudima iz Hrvatske i Srbije – manje vezani za gospodarstvo, za kulturu i tako dalje, ali sport nam je nekako pri srcu.

RSE: Bivši košarkaški prvotimac Dragan Kapičić i sarajevski sociolog Salih Fočo:

KAPIČIĆ: Mi imamo opterećenje da se ovde mnogo toga ružnog desilo mimo sporta i teško je očekivati da sport bude van toga.

FOČO: Sportski događaji su najpogodnija forma za takvo dešavanje. Čak i pojedinačni incident daje jasnu sliku i brzo se nađu stvarni počinioci, motivi i uzroci. A na sportskom terenu se onda zapravo u izvjesnom smislu sve trpa pod etos mase i kaže se – evo vidite, Hrvati su protiv toga, Srbi su protiv toga… Dakle, jednostavno, sportski tereni i mladi ljudi su najpodesniji za ispoljavanje takvih frustracija ili takvih poruka i zato se to dešava, za razliku od drugih oblasti, gdje politika nije toliko dominantna.

RSE: Nema nikakve sumnje da je sport na zapadnom Balkanu postao neka vrsta fetiša koji nacijama pomaže da dođu do vlastitog identiteta. One postaju svesne sebe tek preko simboličkih neprijatelja, koje u ovom slučaju reprezentuju klubovi suparničkih boja:

LALIĆ: Upravo se u sportu izražava ta predstava identiteta, a identitet je ponajprije vezan za onog drugog. Svako od nas ima svoj identitet spram nekog tko je različit od nas – bijelci su različiti od obojenih, katolici od protestanata, kršćani od muslimana…

FOČO: Sportski tereni su najsnažnija forma kolektiviteta, jer tu dolazi do izražaja identitet kolektiviteta i tu ljudi ne razmišljaju više svojom glavom kao navijači utakmice ili kao prisutni pojedinci, nego kao masa, kao Hrvati, kao Srbi, kao Bošnjaci. Tu se pojavljuje taj oblik identiteta koji je specifičan za kolektivni osjećaj pripadnosti i snagu koju u izvjesnom smislu onda oni generiraju i daju. Parcijalna snaga pojedinaca u gubljenju svog vlastitog identiteta i prenošenja na kolektivitet dobiva takvu jednu snagu na sportskom terenu koja u kolektivističkom smislu izaziva histeriju. I tu bi zapravo već mogli preći na ovaj teren gdje možemo govoriti o histeriji koja iz individualiteta prerasta u kolektivitet i iz kolektiviteta se reflektira kroz masu.

RSE: Ne samo da se sport na ovim prostorima doživljava kao deo nacionalnog identiteta, zbog čega na duelima probijaju uzavrele strasti, nego su sportska borilišta postala mesta za pražnjenje različitih tenzija. Sve ono što donose problemi tranzicije, društvena kriza i odsustvo perspektive upravo najviše kulja na tribinama sportskih terena. Stoga je nasilje oko ovdašnjih sportskih, terena vrlo često obojeno i jakim političkim kontekstom:

FOČO: Prije svega stanje na prostorima ex-Jugoslavije možemo označiti društvenom patologijom. Očito da raspadom ex-Jugoslavije nijedna zemlja nije našla u cijelosti sebe. Mase je u cijelosti zahvatila jedna patološka, nacionalna ili nacionalistička bolest kojoj su refleksije razni oblici nasilja, a utakmice su najpogodnija forma da se to objasni. Druga pak činjenica kroz koju se u izvjesnom smislu to manifestira jeste stalna prisutnost sukoba koje možemo označiti latentnim sukobima na ovim prostorima. Frustracija i marginalizacija mladih je ustvari također prisutna. Teško je izdvojiti bilo koji kraj u sada samostalnim državama za koji bismo mogli reći da su tu mladi našli svoj boljitak ili perspektivu. Ta frustracija zapravo rađa agresivnost, buntovnost, gdje se u izvjesnom smislu nasilje pojavljuje kao nešto što je specifikum, ali koje pogotovo dolazi do izražaja na sportskim terenima ili sportskim utakmicama.

LALIĆ: Društvena razina se ponajprije odnosi na gospodarsku krizu u društvu i na nizak životni standard i na životnu besperspektivnost mnogih mladih koji su evidentno socijalno najugroženiji dio društva. Ali zanimljiva je u vezi s ovim incidentnom politička razina. Sasvim je izvjesno da je ovaj nedjeljni incident imao politička obilježja. On je na neki način, možemo sasvim izvjesno reći, bio uvjetovan političkim dekorom i određenim političkim zbivanjima, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji. U Hrvatskoj je to ponajprije vezano za ova zbivanja vezana za generala Antu Gotovinu i njegovo nepojavljivanje pred Haškim sudom.

RSE: U tom kontekstu su sportska borilišta ostala jedna od retkih mesta nesmetanog delovanja i ispoljavanja ekstremne desnice, kako u Srbiji i Crnoj Gori, tako i u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovni. Izgubivši prostor koji je zauzimala tokom devedesetih, desničarska ideologija je našla slobodan prostor na sportskim tribinama. U Hrvatskoj se maše fotografijama Anta Gotovine, u Srbiji skandira Karadžiću i Mladiću, dok navijači jedni drugima sa neopisivom strašću uzvikuju mesta najvećih zločina koji su počinjeni prema pripadnicima drugog naroda, bilo da je reč o Jasenovcu, Srebrenici ili Ovčari:

LALIĆ: Uglavnom se tu radi o ekstremnoj političkoj desnici koja koristi sport i sportske priredbe da bi realizirala neke svoje ciljeve. Bilo je fotografija generala Gotovine u Ledenoj dvorani sada u Zagrebu, i to više fotografija koje su neki navijači isticali. I onda se pokušava stvoriti dojam da ne samo svi posjetitelji te sportske priredbe, nego i svi sportski simpatizeri i svi navijači, pa i javnost u većini, ima tako ekstremne stavove koji se izražavaju skandiranjima: „Ubij Srbina!“ i tako dalje.

FOČO: Stalno se pothranjuje u sportu jedan takav oblik nasilja koji projiciraju snage koje prave takav ishod i šalje se dalekosežna poruka kroz sport putem nasilja, nepodnošenja i time se politika najsnažnije materijalizira i u izvjesnom smislu govori o njenom statusu ili o njenim vrijednosnim gledištima koja su trenutno u toj sredini.

RSE: Sve to ukazuju da i dalje postoji snažna instrumentalizacija sporta od strane jasno profilisanih političkih grupacija. S obzirom da njihovi akteri nisu mogli da opstanu na oficijelnoj političkoj sceni, sport postaje slobodna zona za vođenja neke vrste subpolitike:

KAPIČIĆ: To se dešava pre svega u sredinama koje još nisu razrešile svoje pozicije ideološkog karaktera. Mi danas imamo na ovim prostorima dosta ljudi iz politike koji su u sportu, dosta instrumentalizovanja sporta kroz neke još neraščišćene frustracije pojedinih ljudi koji su recimo u politici, koji kroz sport doživljavaju neku pobedu koja nije mogla da bude na nekom drugom prostoru. Onda sport može da dobije dimenziju instrumenta koji će se od pobede na terenu vrlo često preliti na obračun posle terena navijača i određenih struktura koje će te navijače na neki način i da huškaju.

MITROVIĆ: Ne znam za takve slučajeve.

RSE: Danilo Mitrović i Dragan Kapičić:

MITROVIĆ: Mislim da na prostorima bivše Jugoslavije to dolazi spontano i neću da vjerujem da iza takve vrste incidenta stoji neka pozadina i neću da vjerujem da je to organizovano.

KAPIČIĆ: Ima puno toga što nije dobro, ima puno pogrešnih ljudi koji se bave sportom, ima puno politika koje su naopake, negativne, koje raspiruju, dodaju određene tenzije.

RSE: Da li je sve to što se poslednjih godina dešava na sportskim terenima zemalja bivše Jugoslavije iz osnova ljulja ustaljenu predrasudu, o sportskim događajima kao mestu spajanja koje, između ostalog, ima za cilj da odgura u drugi plan sve ono što razdvaja i udaljuje pojedine narode:

LALIĆ: Mnogi ljudi su svojevrsne žrtve mita, ja bih rekao olimpijskog mita o sportu kao jednom učinkovitom sredstvu zbližavanja između naroda.

KAPIČIĆ: Svaka sportska utakmica na neki način je jedan mali rat. To nije u negativnom smislu, naprotiv, taj sudar dve strane, da li iz dve države, da li dva tima iz jednog grada ili iz dva različita grada, stvaraju jednu vrstu nadmetanja jedne sredine u odnosu na drugu. To je nešto što je sasvim normalno i ne bih rekao da sve to što se pojavljuje ovde ili na nekim drugim prostorima kao negativno razvija koncepciju ili logiku da je sport faktor zbližavanja, faktor komunikacije.

RSE: Ni mnoge druge države u svetu nisu pošteđene sportskog nasilja, ali je za razliku od većine zemalja gde se to dešava sporadično i retko, ispoljavanje netrpeljivosti prema drugim narodima prilikom sportskih takmičenja ovde dobilo status društvene normalnosti:

LALIĆ: Moram priznati da me to zabrinjava i konačno, na nekim drugim područjima društvenog života je došlo do izmjene ljudi, ideja, roba, mada ne u dostatnoj mjeri. Čak postoje i primjeri nekih tvrtki u Srbiji koje su kupile hrvatske tvrtke i slično, ali na području sporta ili preciznije tih odnosa između navijača i navijačkih skupina i uopće način na koji javnost doživljava te sportske priredbe, tu nažalost nije došlo do nekog ozbiljnijeg pomaka i s obzirom na zaista veliku simboličnu važnost sporta i ne samo simboličnu nego i stvarnu društvenu važnost sporta, mislim da je to nešto što svakog demokratski orijentiranog i tolerantnog čovjeka i građanina treba zabrinjavati.

FOČO: Problem je što je na ovim našim prostorima ono što je nenormalno ovih deset godina manje-više normalno. Postoji određen kolektivistički moment u kome dolazi do stanja usijanja i u kome stvari na sportskom terenu postaju kao neki imidž vrhunca vrijednosti. Što je jači kolektivni identitet, što je jača agresivnost, to se smatra uspješnija ili zemlja ili sport ili njeni navijači. Što je sasvim pogrešan, rekao bih, potez vrijednosti koji se njeguje već duže vrijeme na našim prostorima.

RSE: Kada već oni koji posećuju sportske manifestacije ne mogu, ili jednostavno ne žele da suzbiju svoje strasti, neko bi morao da ih onemogući u pretvaraju sportskih terena u žarišta stalnih sukoba. No policija u Srbiji i Hrvatskoj nije do sada pokazivala neku veću spremnost da se ozbiljnije suprotstavi navijačima koji su palili tuđe državne zastave ili fizički nastali na pripadnike drugog tabora. Da li bi organi bezbednosti morali da prekinu lanac nasilja?

KAPIČIĆ: Svi znamo zašto se to dešava, svi znamo da će jedna varnica napraviti požar, svi znamo opterećenje i nacionalnog i međuetničkih sukoba svojevremeno i svi znamo da su to izuzetni preduslovi za tako nešto. I ako je to poznato, ako to znaju političke strukture i ako to znaju strukture iz sporta, ako to znaju strukture koje održavaju bezbednost i red u zemlji, onda se to jednostavno blokira.

MITROVIĆ: Državni organi moraju rigorozno da reaguju. Ako države nemaju oštre zakone za izgrednike, onda ih treba pothitno uvesti. Zašto to ne bi uveli i Hrvati i Srbi i Crnogorci? Jer nema cijenu nijedan rezultat za nečiji život ili za kap prolivene krvi. Čemu sport, čemu javna scena ako neko treba da izgubi glavu.

RSE: U međuvremenu se radikalni navijački duh prelio na gotovo sve sportove, zahvatajući i ona nadmetanja koja su smatrana pomalo elitnim ili komornim. Rukometni meč u Zagrebu bio je najbolja potvrda da brutalno navijačko ponašanje, više nije rezervisano samo za fudbal ili košarku. I koliko uopšte u svetlu ovih incidenata imaju smisla regionalna takmičenja u kojima se susreću timovi sa prostora bivše Jugoslavije poput Jadranske lige?

MITROVIĆ: Naravno da ima svoje opravdanje, jer je kvalitet na njenoj strani. Što se košarke tiče i što se Jadranske lige tiče, ima tu i nacionalističkih ispada i uličarskih ispada i kriminalnih radnji, svega ima, ali ipak se nije prešla nedozvoljena granica ni na jednoj utakmici.

FOČO: Ne moraju biti opravdane. Mislim da je Evropa svim zemljama dala jedan jasan signal – svi smo mi kandidati za Evropsku uniju, osnovna pretpostavka je harmonizacija odnosa sa susjedima, a očigledno je da su ti naši odnosi išli negativnim tokom u posljednjih deset godina, da to vraćanje povjerenja, pa bez obzira da li je to sport ili druge manifestacije, teže ide. To povjerenje mora biti istinsko, stvarno, a ne fiktivno i formalno.

RSE: Imaju li uopšte utakmice klubova sa prostora bivše Jugoslavije svoje opravdanja, ukoliko će se one odvijati bez publike, s obzirom da se navijači iz drugih država još neko vreme sigurno neće usuditi da prekorače državne granice:

KAPIČIĆ: Ta liga ima opravdanje jer ja sam protiv one ksenofobične logike da nama oni nisu neki prijatelji, da mi s njima ne možemo, da mi nećemo, da možemo sami. U nekoj perspektivi ta komunikacija i otvorenost je neminovna, sport je jedan od veoma važnih faktora u tom otvaranju svake zemlje.

LALIĆ: Mislim da se mora početi i dobro je što se počelo sa nekom normalizacijom odnosa. I ono što bi etnocentristi i mrzitelji i autoritarci željeli, to je da ne postoje nikakvi odnosi, posebno ne odnosi u sportu. Svaka utakmica između hrvatskih i srpskocrnogorskih klubova koja prođe bez nekih izgreda i normalno, korak je naprijed ka ukupnoj normalizaciji tih odnosa, s obzirom na onu veliku simboličnu pa i drugu važnost sporta. Mislim da je jako važno da se uspostave odnosi i na tom sportskom planu i upravo tu da se prevladava taj primitivizam i ta nesnošljivost i mrziteljstvo.

RSE: Neki od onih koji su se bavili fenomenima sporta već su primetili da se budućnost i perspektiva nekih naroda mogla razabrati u odnosu na sudbinu njihovih igara. Ako bi se na osnovu domaćeg sporta izvodili takvi zaključci, čini se da će u zemljama bivše Jugoslavije i dalje biti duboko zamrznutih delova svakog od tih društava, koje se neće lako otopiti zraci dobrosusedskih odnosa. Tako će ostati sve dok se ne shvati ono oko čega se ti ljudi zapravo grupišu, a to su pravila sportske igre.
  • 16x9 Image

    Slobodan Kostić

    Diplomirao na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu; počeo da radi kao novinar u "Borbi", a nakon uspostavljanja državne kontrole nad ovim nezavisnim dnevnikom prešao u "Našu Borbu"; bio član uređivačkog kolegijuma "Vremena" i urednik u informativnoj redakciji TV B92.

XS
SM
MD
LG