Dostupni linkovi

logo-print

Presumpcija nevinosti je jedno od osnovnih ljudskih prava


Goran Rodić je rođen u Sarajevu, gdje je završio i Pravni fakultet. Od 1992. godine živi i radi u Crnoj Gori. Preko dvadeset godina iskustva u pravosuđu. Radio kao vojni tužilac, sudija vojnog suda i od 1995. godine kao advokat. Između ostalog branio novinare: Ljubišu Mitrovića, tadašnjeg glavnog urednika „Vijesti“, profesora Miška Perovića, vlasnika „Monitora“, pred vojnim sudom u Podgorici i Beogradu. Sukob vojske i policije na Cetinju 1999. godine pred vojnim sudom u Podgorici. Šest vojnih pilota sa aerodroma „Golubovci“ 1999. i 2000. godine. Pokrenuo istragu protiv generala Smiljanića, tadašnjeg komandanta ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane. U aferi seks-trafikinga branio prvookrivljenog. Sada u Beogradu brani Sašu Cvjetana, optuženog za ratni zločin 1999. godine u Podujevu, Kosovo, koji je dobio dvadeset godina zatvora. Po žalbi odbrane ukinuta presuda i čeka se ponovno suđenje. Od 2000. godine branilac u Hagu. Branio Dragoljuba Prcaća u predmetu „logor Omarska“ i Damira Došena u predmetu „logor Keraterm, Prijedor“. Obadvojica pravosnažno osuđena na po pet godina, izdržali kazne i sada su na slobodi. Branilac generala Strugara od oktobra 2001. godine, kada je dobrovoljno otišao u Hag kao prvi državljanin Savezne Republike Jugoslavije odnosno Srbije i Crne Gore koji je to učinio.

RSE: Ne bih da ovoga puta govorimo o poznatim haškim slučajevima iz vaše advokatske prakse, već da rasvijetlimo neke detalje manje poznate javnosti koja je zaokupljena novim haškim optužnicama, učestalim predajama, presudama, aferama unutar same zemlje. Govorićemo danas o drugoj strani procesa, manje poznatoj, a ja vjerujem zanimljivijoj. Kako se, gospodine Rodiću, za početak, postaje advokat haških optuženika?

RODIĆ: Pa nema nekog utvrđenog načina ili recepta kako se postaje branilac haškog optuženika. Pretpostavljam da su parametri za taj izbor kao i ovdje kod kuće, pred domaćim sudovima: da li je advokat poznat u javnosti po tome kako radi, da li se profesionalno odnosi prema svom poslu, da li je usko specijalizovan u pojedinoj oblasti prava, kakvi su mu rezultati rada, odnos sa klijentima. Zatim može biti u pitanju eventualno poznanstvo sa potencijalnim okrivljenim ili pak preporuka ili nešto drugo.

RSE: A ko vas zapravo angažuje? Evo da uzmemo konkretan primer, ko vas je lično kontaktirao u slučaju „Strugar“?

RODIĆ: Obično advokata angažuje lično onaj kome je ta usluga potrebna. Ako je u pitanju krivilni postupak, onda okrivljeni, ako mu treba profesionalna pomoć advokata. Može biti porodica ili prijatelji. Najčešće se to ostvaruje u neposrednom kontaktu. U oktobru 2001. godine, kada je objavljena optužnica za Dubrovnik, ja sam bio u Hagu i upravo završavao rad na predmetu Damira Došena. Međutim, već tada se u Crnoj Gori znalo i bilo prisutno u javnosti da učestvujem u odbrani pred Tribunalom. Prije mog povratka iz Haga u Crnu Goru, general Strugar je odmah nakon objave optužnice izjavio da će dobrovoljno otići u Hag. Kada sam ja stigao u Podgoricu, mene su konkretno kontaktirali njegovi sinovi, u dva navrata su dolazili kod mene, obavili smo razgovore, interesovali su se kako je to u Hagu, brojna pitanja su mi uputili, ja sam im pomogao tako što sam ih informisao, pružio određenu pomoć. Onda su se oni zainteresovali i pitali me da li bih se prihvatio odbrane njihovog oca, ja sam pristao. Na kraju smo posjetili generala Strugara koji se tada nalazio u bolnici. Obavio sam razgovor takođe s njim i svi oni zajedno su odlučili da me angažuju kao branioca. Naravno, poslije, ja se kao glavni advokat, u saradnji sa porodicom i generalom, u tim odbrane takođe angažujem kolegu Vladimira Petrovića iz Beograda, s kojim sam već radio i na prethodnom predmetu, dobro se poznajemo, dobro sarađujemo i tako da formira tim za odbranu.

RSE: Da li takvi slučajevi, poput „Strugara“, „Došena“ i ostalih koje smo već nabrojali, podrazumevaju i kontakte sa vlašću u pripremi odbrane?

RODIĆ: Pa, konkretno u to vrijeme, krajem 2001. godine, u Saveznoj Republici Jugoslaviji nije bila razvijena ni jednosmjerna, ni ova, kako je danas zovu, dvosmjerna saradnja sa Hagom. Prilično je vladao taj pritisak i uslovljavanja od strane Ujedinjenih nacija, Evropske unije, Tribunala i drugih zapadnih zemalja, koji su vršili veliki pritisak na našu zemlju, jer u tom periodu nije bilo ni dobrovoljnih predaja, niti hapšenja. Izuzetak su u tom periodu možda Slobodan Milošević i eventualno braća Banović. Domaća javnost u većini nije podržavala isporučivanje, ni hapšenje naših građana. Tako da su vladajući režimi u to vrijeme bili u političkom problemu zbog odnosa javnosti prema eventualnim postupcima hapšenja svojih građana. Međutim, general Strugar je svojim, mogu reći časnim postupkom, koji je bez oklijevanja učinio, dakle taj dobrovoljni odlazak za Hag, uradio i veliku stvar za Crnu Goru i u tom momentu relaksirao i njen odnos sa Tribunalom, Evropskom unijom i drugim zapadnim zemljama. Naravno, zbog takve odluke generala Strugara, u kontaktima sa crnogorskim vlastima mi kao odbrana smo tražili da vlada izda garancije potrebne za njegovu odbranu sa slobode do početka suđenja. Te garancije smo dobili i za četrdeset dana general Strugar se vratio iz Haga u Podgoricu i tu je bio sve do sredine decembra 2003. godine kada mu je počelo suđenje pred Tribunalom.

RSE: Da li ste dobili ikakve upute u vezi vašeg nastupa i da li vam vlast omogućava uvid u raspoloživu dokumentaciju koja bi vam eventualno mogla pomoći?

RODIĆ: Što se tiče uputa, nisam ni od koga dobivao bilo kakve upute, već sam generalu Strugaru izložio moje viđenje stvari i prijedloge kako sve to treba obaviti u vezi s odlaskom u Hag. U tom momentu nismo htjeli nikakve pratnje, kao što se evo sad to dešava, ministara i miješanje bilo kakve politike u njegov čin dobrovoljnog odlaska pred Tribunal, jer smo smatrali da je dovoljna ta njegova volja koju je izrazio i ima uz sebe profesionalnog branioca. A ovo drugo što me pitate, vezano za dokumentaciju, to je, mogu reći, jedan odo ozbiljnijih problema u pripremi odbrane s kojim se sreće optuženi i njegov advokat. Načelno, sporo i teško se dolazi do dokumentacije, mogu reći da ni do današnjeg dana nismo došli, niti pronašli određena važna dokumenta za nas i našu odbranu, a to sve iz znanih i neznanih razloga. Slična takva stvar je i sa svjedocima. Kada se prikupljaju svjedoci i eventualno pozivaju da dođu pred Tribunal, tu imamo dosta problema. Paradoks je, moram navesti, da sam u određenim situacijama dobivao dokumenta od Tužilaštva Tribunala koja nama ovdje nisu mogla biti ili nisu bila dostupna.

RSE: Idemo na samo organizaciju odlaska u Hag? Ko obezbjeđuje novac, vizu, prijevoz, smještaj…? Ko je zapravo glavni organizator?

RODIĆ: Pa kad dođe do takve situacije, pogotovo kada je u pitanju dobrovoljni odlazak onoga ko je optužen pred Međunarodnim sudom za ratne zločine, maltene nije ni potrebna viza, jer ga po slijetanju na amsterdamski aerodrom odmah u avionu preuzima holandska policija i predstavnici Tribunala koji ga sprovode u pritvor Tribunala u Ševeningenu. Tada mu se saopštava da je lišen slobode, opet se upoznaje sa optužnicom i još se nije desilo, niti će, da neko na našem aerodromu, domaćem, zabrani putovanje haškom optuženiku ako nema urednu holandsku vizu. Država snosi troškove tog avioprijevoza, karte u jednom pravcu, pa i u slučaju povratka optuženog u zemlju. Kada je u pitanju rad advokata, taj sam početak, mogu reći da Tužilaštvo prije početka suđenja objelodanjuje materijal, dokaze koje će upotrijebiti u dokaznom postupku. Istu takvu obavezu ima i odbrana prije početka izvođenja svog slučaja, znači izvođenja odbrane. Naravno i tu bude problema sa kratkim vremenskim rokovima u kojima vam bude objelodanjen taj materijal koji se kreće u količinama od nekoliko desetina hiljada do nekoliko stotina hiljada stranica materijala. Nije lako sve to pregledati, proučiti, pripremiti odbranu u odnosu na te materijalne dokaze, tako da smo veoma angažovani i uposleni oko pripreme odbrane. Na primer, dešavalo mi se da u sred suđenja dobijem 38 sati snimljenog materijala na CD-u i rok od 24 sata da to pregledam i da budem spreman za unakrsno ispitivanje.

RSE: Kako se haški zaposlenici odnose prema advokatima?

RODIĆ: Načelno mislim da advokati, odnosno odbrana, nisu baš izjednačeni u tretmanu sa tužilačkom stranom. Drugo, mislim iz dosadašnje prakse i rada da su Tribunalu naklonjeniji, ako se tako može reći, odnosno da im je draže da optužene brane advokati stranci, oni koji nisu sa prostora bivše Jugoslavije. Međutim, kada je u pitanju optuženi i njegova odbrana, advokati stranci su u objektivnom problemu. Ne poznaju dobro prostor bivše Jugoslavije, ljude, mentalitet, događaje i tako dalje. Tako se desi recimo da stranac bude već šest mjeseci u sudnici, brani optuženog i kaže da je Banjaluka u Srbiji i slične stvari. Objektivno gledano, i ja bih imao isti problem da branim Engleza u Engleskoj za neke događaje koji su se tamo odigrali.

RSE: Kako su regulisani vaši kontakti sa klijentom? Da li su oni zapravo ograničeni, pod nadzorom, ima li zabranjenih aktivnosti?

RODIĆ: Tu moram istaći da su ti kontakti mnogo bolje organizovani i mnogo su nam bolje mogućnosti nego ovdje u našoj zemlji. Optuženi i branilac imaju takozvani privilegovani razgovor tokom posjete u pritvoru i ta posjeta, odnosno taj razgovor nije pod nadzorom, dok se sve druge posjete prate, nadziru i snimaju. Ako boravim u Hagu recimo sedam dana, imam mogućnost svaki dan u periodu od devet do sedamnaest časova da posjetim mog klijenta i razgovaram s njim.

RSE: Pošto su po srijedi sasvim drugačiji, da kažem jedinstveni i veoma delikatni sudski procesi, da li ste u prilici da kao advokat pomalo budete i psiholog i da li vam to polazi za rukom?

RODIĆ: Pa svaki advokat pomalo treba biti i psiholog. Klijent najčešće nije iz svijeta kriminala, našao se u potpuno novoj situaciji, lišen slobode, optužen, stavljaju mu se teška djela na teret i sve to sa svim svojim ličnim i porodičnim problemima u toj situaciji, i naravno neizvjesnost trajanja te situacije i krajnjeg ishoda iste. U većini takvih situacija advokat je prvi koji to sagledava, razumije i pruža profesionalnu i ljudsku pomoć i razumijevanje. Naravno, to se ne može izbjeći i dodatno je opterećenje i pritisak u našem radu. Teško se čovjek može isključiti iz te dimenzije i koncentrisati se i usmjeriti samo na usko stručni dio pravnog posla odnosno pravnog problema i zadataka koji rješava. Ko to može rutinski da obavlja, sačuva lično sebe, jer vas to mnogo troši. Ja lično slučaju pristupam maksimalno se angažujući i u jednom i u drugom pogledu pružanja pomoći. Smatram da kad nešto u ovom poslu rutinski radite, niste više na visini zadatka koji pred vas stavlja profesionalno bavljenje ovim poslom.

RSE: Vi ste, kao i sve vaše kolege, u prilici da budete u stalnom kontaktu sa porodicom optuženog. Koliko je to u ovakvim slučajevima mučno ili ohrabrujuće? Nemam baš najbolju definiciju za te osjećaje na relaciji advokat – porodica optuženog.

RODIĆ: Glavna spona je između porodice i klijenta, a onda advokat. Naravno, niko se svog bližnjeg ne odriče, tako da ste u prilici da doživite sve te mučne situacije i probleme unutar porodice optuženog i naravno da im pomognete u granici svojih mogućnosti da to prebole, da ih ohrabrite, utješite, a sve to opet zahtijeva naravno i vaše vrijeme, vrijeme advokatovo i njegov novi angažman i obavezu u tom pogledu.

RSE: Kako kao advokat prihvatate činjenicu da će vaš klijent, kada su haška suđenja u pitanju, biti najvjerovatnije osuđen, samo je pitanje na koliko? Da li se suočavate unaprijed sa tom činjenicom?

RODIĆ: To je dobro pitanje i način na koji ste me pitali upravo odražava i javno mnijenje kod nas kada je u pitanju Međunarodni tribunal u Hagu, kao i postupak koji se vodi pred njim. Moj klijent će biti sigurno osuđen i samo je pitanje na koliko, to je dio sadržaja vašeg pitanja. Zaboravljena je presumpcija nevinosti koja je osnovno načelo u svim pravnim sistemima – da niko nije kriv dok se to ne dokaže pravosnažnom sudskom odlukom. Zašto je takvo mišljenje vladajuće i na osnovu čega se unaprijed tako zaključuje je kompleksno pitanje i odgovor na isto bi zahtijevao dosta vremena i diskusije, što mi, pretpostavljam, u ovoj emisiji sada nemamo. Međutim, to je problem o kojem bi se trebalo posebno govoriti i raspravljati, no ljudi su skloni olakom presuđivanju, prije nego što to sud donese presudu, a posljedice toga su veoma teške. Da li je to u ljudskoj prirodi da čovjek pojedinac, tek kada bi isti takav problem osjetio na svojoj koži, razmišlja drugačije i traži da ga ne proglašavaju unaprijed krivim? Međutim, to nije samo problem vezano za postupak i optužene pred Tribunalom u Hagu, već mogu komotno reći i pred domaćim sudovima u Srbiji i Crnoj Gori, s čim se srećemo skoro svaki dan. Naravno, taj princip presumpcije nevinosti je jedan od osnovnih principa iz oblasti ljudskih prava. Mislim da je jedan od najčešće kršenih principa iz oblasti ljudskih prava, a isto tako mislim da se na njemu najmanje radi i da se tu i najmanja edukacija sprovodi.

RSE: Da li u vrijeme kada se ne bavite svojim slučajem kontaktirate sa drugim kolegama, braniocima drugih optuženika?

RODIĆ: Da. U Hagu se viđam sa kolegama advokatima iz bivših republika bivše Jugoslavije koji su angažovani i brane pred Tribunalom optužene iz tih republika, naravno i s kolegama advokatima iz zapadnih zemalja koji su također angažovani pred Tribunalom. U suštini međusobno razmjenjujemo iskustva, pomažemo se i savjetujemo. Svima nam je drag profesionalni uspjeh bilo kojeg od naših kolega.

RSE: Kakvi su uslovi pritvora u Ševeningenu i kakav je međusoban odnos optuženih?

RODIĆ: Što se tiče uslova pritvora u Ševeningenu, mogu reći da su ti uslovi sigurno bolji od uslova u domaćim zatvorima. To je s jedne strane, a s druge strane, ipak se tu nalazi uži krug lica, znači nema onog svijeta kriminala koji je u običnim zatvorima ili zatvorima u koje osuđeni poslije idu na izdržavanje kazne. Što se tiče međusobnog odnosa tih pritvorenika, veoma je korektan. Međusobno se pomažu, kao da su u istoj nevolji, pa je eto i takav njihov odnos međusobno.

RSE: Vi inače pratite rad Tribunala, da li postoji razlika sa protokom vremena – Tribunal od 1993. godine pa nadalje?

RODIĆ: Pa sigurno, to se osjeti. Tribunal, kada je uspostavljen 1993. godine, faktički nije bilo optuženih u pritvoru, sporo su dolazili ili su u pitanju bile „sitnije ribe“. I sve se to sporo odvijalo. Međutim, već krajem devedesetih, kako su došli recimo Milošević ili pojedini generali ili politički funkcioneri, otada se, i zbog programiranog vremena trajanja Tribunala, odjednom sve ubrzava, tako da se po tempu rada i suđenja koja su veoma ubrzana i naporna za rad i za izdržati to, sve se to sada osjeti. U svemu tome mislim da odbrana najviše i trpi, jer tada nema jednakosti oružja, odbrana i optužba se ne mogu porediti po angažovanim resursima, sredstvima, ljudima u timu i tako dalje.

RSE: Može li se kao advokat dobro zaraditi na haškim slučajevima?

RODIĆ: To je najčešće pitanje s kojim se srećem, najmanje me pitaju koliko radim, s kakvim problemima u radu se suočavam, imam li vremena da se odmorim i tako dalje. Takođe je uvriježeno mišljenje o nekim enormnim zaradama, što nije tačno. Tačno je da sam bolje plaćen od nekog ko prima mjesečnu platu 300 ili 500 eura za domaće prilike, međutim isto je tačno da mislim da za ovoliki rad i angažman nisam plaćen kao moje kolege advokati u nekoj od zapadnih zemalja. Isto je tačno da mi kasni plata za rad i po sedam-osam mjeseci. Ne žalim se na prihode, ali to sigurno nije ništa pretjerano.

RSE: Ko vam konkretno isplaćuje platu?

RODIĆ: Kada ste angažovani kao službeni branilac sa liste advokata Tribunala, onda, nakon svih provjera da li je okrivljeni u mogućnosti da snosi troškove svoje odbrane, kad Sekretarijat zaključi, nakon svih provjera, da optuženi nije u mogućnosti, onda su to sredstva iz budžeta Tribunala.

RSE: Koga vi danas, osim svojih klijenata, srećete u Hagu?

RODIĆ: Srećem ljude s prostora bivše Jugoslavije, kako kolege advokate, tako eventualno neke svjedoke, a bogami i optužene koji se nalaze u pritvoru Haškog tribunala. Život, što kažu, piše romane i možda je interesantno, meni svakako jeste, recimo da se u pritvoru sretnem i pozdravim sa generalom Enverom Hadžihasanovićem iz Armije BiH. Sticajem okolnosti, dok sam radio u vojnom pravosuđu u Sarajevu, radili smo u istoj kasarni i odatle ga dobro poznajem. Zatim sam svojevremeno pozdravio i generala Rahima Ademija iz Hrvatske, koji je opet sticajem okolnosti bio u Vojno-istražnom zatvoru Vojnog suda u Sarajevu negdje 1986-87. godine kada sam ja radio u tužilaštvu. Pa generala Momčila Perišića sam recimo 1991-92. godine, kao pukovnika koji je tada došao iz Zadra, saslušavao kao svjedoka u Vojnom sudu u Sarajevu. Poslije je on, kako znamo, bio načelnik Generalštaba. Zatim evo general Strugar kojeg branim, bio je komandant 2. armije u vrijeme dok sam ja još radio u Vojnom sudu u Podgorici. Rat na prostorima bivše Jugoslavije nikom ništa dobro nije donio i odjednom se sve to preokrenulo. Da je meni neko prije petnaest godina pričao da ću živjeti u Crnoj Gori, biti advokat, biti branilac u Hagu, da ću tamo da sretnem Miloševića, Envera Hadžihasanovića, Ademija, Perišića, Strugara ili druge, zaista mu ne bih vjerovao, ni u snu.

RSE: Vi ste nekako stalno u slučajevima koji su u žiži interesovanja javnosti: Hag, pa Moldavka, pa novinari… Kako to zapravo tumačite? Jurite li vi za tim slučajevima ili oni jure vas?

RODIĆ: Teško je juriti za tim slučajevima. Ja se trudim da budem profesionalac i da se za svakog svog klijenta borim do kraja. I smatram da ako se tako odnosite prema ovom poslu da onda ne bi trebalo biti problema oko toga da li će vas neko angažovati, jer ljudi to prirodno prepoznaju i osjećaju, pošto u tim težim situacijama, da tako kažem, svoju sudbinu prepuštaju u ruke advokata.

RSE: Vratimo se za kraj emisije još jednom Hagu. Negdje sam pročitala da u blizini haških sudnica postoji restoran koji se zove „Lažni svjedok“. Svraćate li tamo i što se zapravo tamo događa?

RODIĆ: Uvaženi kolega iz Zagreba, advokat Krsnik, je na kratko vrijeme, na jedno par mjeseci, zakupio jedan kafić u Hagu i to je mjesto na kojem bi se znali okupljati mi sa prostora bivše Jugoslavije kad nam to obaveze dozvole. Ti bi znali doći i ljudi iz Tribunala i Tužilaštva Tribunala. To druženje je bilo sušta suprotnost događajima na prostoru bivše Jugoslavije kojima se Tribunal bavio. Ime nije slučajno izabrano, jer se srećemo u našem radu i pred Tribunalom sa dosta lažnih svjedoka, ali toga ima i kod kuće. Šteta je samo što taj kafić nije mogao opstati, ali obaveze su ipak tamo velike i prioritetne.
XS
SM
MD
LG