Dostupni linkovi

logo-print

10. godina Daytona - Istina je potrebna svima


To je razlog zašto za BiH nije prihvatljiva nikakva vansudska nagodba, kaže Sulejman Tihić, član državnog Predsjedništva:

„Mi ostajemo kod tužbe, tužbenog zahtjeva. Smatramo da imamo dovoljno dokaza da sud donese presudu u smislu postavljenog tužbenog zahtjeva. On je važan zbog istine, važan je zbog pravde, važan je zbog svih onih nevinih žrtava, ubijenih ljudi. Važan je i za unapređenje i razvoj dobrosusjedskih odnosa i odnosa među narodima, jer samo na temelju istine, na temelju pravde možemo graditi dobre odnose, prijateljske odnose između naših država i između naših naroda. A pravda i istina se mogu utvrditi na najvišem sudu, a to je Međunarodni sud pravde u Hagu.“

Srpski zvaničnici u državnim organima BiH drugačije tumače moguće efekte tužbe pred Međunarodnim sudom pravde. Smatraju je nelegitimnom, te da je u državnom interesu odustajanje od tog procesa.

Član Predsjedništva BiH Borisav Paravac sugeriše bošnjačkom rukovodstvu da još jednom preispita tu inicijativu u interesu očuvanja dobrosusjedskih odnosa:

„Za mene ta tužba nije ni legalna, ni legitimna. Nije legalna iz tog razloga što Predsjedništvo nikad nije donijelo takvu odluku da se tužba izvrši. i drugo, jedan konstitutivni narod je protiv te tužbe, prema tome ona nema legitimitet. I mislim da tužbom nećemo moći ništa postići i da bi trebala druga strana, prije svega bošnjačka, da razmotri mogućnosti kako da prevaziđe taj problem, jer mi se direktno sukobljavamo sa prioritetima naše spoljne politike favorizujući takve stvari kao što je tužba, a prioritet naše spoljne politike na putu ka Evropskoj uniji jesu dobri odnosi sa naša dva susjeda. Naš geopolitički položaj u odnosu na dvije zemlje upućuje nas na neprekidnu i neposrednu, najneposredniju saradnju. kakva će biti ta saradnja i kakva će biti budućnost ako između te dvije države stoji tužba?“

Sulejman Tihić ocjenjuje neosnovanim osporavanja legitimnosti tužbe BiH pred Međunarodnim sudom pravde:

„Osim odluke o podnošenju tužbe koja je donesena tokom agresije na BiH, nakon Dejtonskog sporazuma i nakon uspostave novih, dejtonskih institucija vlasti, u dva navrata Predsjedništvo BiH je na 27. i 59. sjednici donijelo odluku kojom potvrđuje tužbu i tužbeni zahtjev, plus je ponovo imenovalo oficira za vezu. Odluke se mogu donijeti i preglasavanjem, to je ovaj put učinjeno. Član Predsjedništva iz reda srpskog naroda nije potegao pitanje vitalnog interesa, nije osporio tu odluku, nije iskoristio onu proceduru koju bi eventualno mogao koristiti. Tako da to pitanje legitimiteta više nije sporno i nije potrebno da imamo opći konsenzus.“

Eminintni međunarodni pravni eksperti ocjenjuju da je tužba BiH protiv SCG važna zbog konačne verifikacije uzroka i ratnih događanja u BiH, ali i utvrđivanja odgovornosti počinilaca.

Paul Williams, profesor prava i međunarodnih odnosa na američkom Univerzitetu prava u Washigtonu, autor više knjiga o ratu na Balkanu, slučaj koji je pokrenula BiH pred Međunarodnim sudom pravde smatra unikatnim:

„Po mom mišljenju od suštinske je važnosti da se taj slučaj nastavi i da Međunarodni sud pravde donese odluku da li je u ovom slučaju država Srbija odgovorna za agresiju i genocid u BiH. Jedan od razloga zašto je to veoma važno je što se svi slučajevi pred Haškim tribunalom za ratne zločine odnose prema pojedincima koji su počinili zločine u BiH. Slučaj pred Međunarodnim sudom pravde je jedini koji se odnosi prema jednoj državi, u ovom slučaju Srbiji. Važno je sto on ima ulogu da doprinese političkoj transformaciji i u Srbiji i u BiH. Da bi smo imali tačne istorijske činjenice, popis žrtava, štete i tako dalje, moramo ispuniti i druge ciljeve pravde jer ljudi traže odgovore da li je samo Milošević sa svojim saradnicima počinio zločin ili je to bile generalna politika srbijanskog režima. Jer ako je to bila generalna politika režima, onda ima konsekvence u dejtonskim pregovorima, članstvu Srbije u Evropskoj uniji i upšte političkoj transformacija koja se odvija u Srbiji. Zato, ovaj slučaj pred Međunarodnim sudom pravde, kao i Tribunal za ratne zločine u Hagu, imaju suštinski značaj za budući politički razvoj i u Srbiji i BiH.“

Williams ukazuje i na činjenice zašto je s pravnog aspekta neopravdano osporavanje legitimiteta tužbe BiH pred Međunarodnim sudom pravde:

„Optužnica BiH protiv SCG je podignuta 1993. godine kada Republika Srpska tehnički nije bila u vladajućim državnim strukturama. Pravni argument bi mogao biti da je slučaj pokrenut prije nego sto je Republika Srspka postala dio vlasti, prije uključivanja srpskih članova u državno Predsjedništvo. Ali posto se to desilo 1993. godine, dakle prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, to zaista nije sporan slučaj. To su bili argumenti za Međunarodni sud pravde da se proglasi nadležnim za taj slučaj.“

Protivljenja tužbi od strane rukovodstva Republike srpske profesor Paul Williams tumači kao reakciju odbrane Srbije. On, međutim, smatra da je i za Srbe i u BiH i u Srbiji važno što proces pred Međunarodnim sudom može definitivno da ukloni manipulacije o kolektivnoj krivici za rat u BiH:

„Posebno je važno je da Međunarodni sud pravde utvrdi činjenice koje bi jasno ukaze da je država Srbija, odnosno njen režim, odgovoran za rat u BiH, a ne ljudi u Srbiji. Veoma je važno odbaciti kolektivnu krivicu. Haški sud za ratne zločine je uspostavljen da utvrdi odgovornost pojedinaca, a zadaća Međunarodnog suda pravde je da utvrdi odgovornost države Srbije. Tada bi ljudi bi mogli raščistiti da li je za događaje u Bosni odgovoran srbijanski režim, a ne cijeli narod u Srbiji. U tom slučaju politički lideri Srba u BiH i u Srbiji bi trebali da podrže sudski proces jer je za utvrđivanje istorisjke istine važno da se zna ko je odgovoran, pojedinci ili režim, i da se potom krene naprijed.“
XS
SM
MD
LG