Dostupni linkovi

logo-print

Može li haška istina biti od pomoći?


Mada je prvenstveni zadatak Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju privođenje licu pravde onih koji su krivi za ratne zločine i kršenje humanitarnog prava, na osnovu brojnih procesa koje vodi ova institucija Ujedinjenih nacija, polako se sklapa mozaik onoga što se događalo tokom devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije. Već sada se mogu nazreti obrisi hronologije, od prvih sukoba u Hrvatskoj pa do NATO intervencije u SR Jugoslaviji, a vremenom postaje sve jasnija i uloga pojedinih aktera rata. Ukoliko se dokažu pojedine optužnice Haškog tribunala, više neće biti samo pretpostavke podložne sumnji, već istorijske istine, da je, na primer, Srbija vodila rat u Hrvatskoj sa ciljem da se pojedina područja postanu deo nove države pod srpskom dominacijom, ili da cilj hrvatske akcije “Oluja” nije bio samo oslobađanja zemlje, već trajno uklanjanje srpskog stanovništva. Ništa manje sudbonosne nisu ni optužbe o angažavanju mudžahedina u Bosni i Hercegovini koji su bili spremni da vode sveti rat protiv neprijatelja bosanskih Muslimana (Bošnjaka, op. pr.), ili da su na Kosovu počinjeni organizovani zločini prema srpskom i drugom nealbanskom stanovništvu. Da li na ovaj način Haški tribunal ispisuje istoriju devedesetih, i koliko je ta slika u direktnoj suprotnosti sa zvaničnim interpretacijama tog perioda u svakoj od ovih sredina, za naš program govore: hrvatski istoričar Ivo Banac, inače dugogodišnji predavač na američkom univerzitetu Jejl (Yale), pisac i publicista sa Kosova Adem Demaći, profesor na Odseku za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu Olivera Milosavljević i predavač istorije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Dubravko Lovrenović.


Barem četiri slučaja koja su u ovom trenutku pred sudijama Haškog tribunala, mogu ratu na prostoru bivše Jugoslavije dati drugačiju boju od one koja je uobičajena. Najočiglednije to važi za slučaj Slobodana Miloševića. Presuda u procesu protiv bivšeg jugoslovenskog predsednika lako bi mogla biti suprotna onim uverenjima po kojima je Srbija u ratu samo branila svoje sunarodnike preko Drine.

Specifičnost pozicije Srbije i Crne Gore je u tome što bi presuda Miloševiću eventualno mogla uticati na presudu u sporu koji Bosna i Hercegovina vodi pred Međunarodnim sudom pravde, a protiv Srbije i Crne Gore po tužbi za genocid.

Osim Miloševićeve, pred Haškim sudom su još najmanje tri optužnice koje daju drugačiji ton ratnim operacijama. Najpre optužnica protiv hrvatskog generala Ante Gotovine, za koga se vrlo precizno navodi da je bio jedan od organizatora progona srpskog stanovništva iz Krajine. Zapravo, optužuju se snage pod njegovom komandom da su pljačkanjem i uništavanjem srpske imovine oneogućavale njihov povratak. Praktično, na duše im se stavljaju dela slična onima koja su, po optužnici, srpske formacije počinile nad hrvatskim civilima.

Slično Gotovini, Tužilaštvo Haškog suda tretira i bivšeg kosovskog premijera Ramuša Haradinaja. Kao primer se mogu navesti delovi iz njegove optužnice, u kojima stoji da su snage pod Haradinajevom komandom, u martu 1998. godine, sprovele sistemsku kampanju preuzimanja kontrole nad područjem između Glođana i Dečana, kako bi Srbe isterala iz sela u kojima su živeli. Pri tome su maltretirali, tukli i na drugi način proterivali nealbanske civile iz tih sela, a sve koji su ostali su ubijali.

Iste dileme bude i navodi iz optužnice protiv bošnjačkog ratnog lidera Rasima Delića, koji je avgusta 1993. godine, po optužnici, naredio formiranje jedinice “El mudžahid”, u čijem su sastavu bili strani dobrovoljci. Između ostalog, za pripadnike ove jedinice se tvrdi da su kontrolisali logor “Krčevina” kod Zavidovića. U optužnici se opisuju primeri užasa koji su činjeni nad logorašima, od batinanja, izgladnjivanja, pa do odrubljivanja glava.

* * * * *

RSE: Koliko god prostor bivše Jugoslavije bio izmrežan granicama, bez obzira da li je reč o Zagrebu, Beogradu, Sarajevu ili Prištini, često se može čuti gotovo identična teza: da će presudama Haškog tribunala biti ispisana zvanična istorija devedesetih. Takve tvrdnje dolazile su iz različitih krugova, od šefova zemalja i istoričara, do udruženja koja pomažu i štite haške begunce. Da li one imaju bilo kakvog utemeljenja? Profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Dubravko Lovrenović i prištinski pisac i publicista Adem Demaći:

LOVRENOVIĆ: Suđenja mogu pridonijeti tome da se utvrde neke činjenice, da se utvrdi kronologija događaja, da se utvrdi uloga pojedinaca, institucija, država, u tim događajima. I ako bi suđenje u tom smislu napravilo takav jedan pomak, mislim da bi ono imalo svoje duboko opravdanje.

DEMAĆI: Ja mislim da je to jedan pokušaj da se na neki način drugačije interpretira i drugačije postavi čitava ta istorija i razlog raspada Jugoslavije. Da se druga strana poravna po nekim delima sa stranom koja je bila agresor, koja je pokušala da stvori jednu veliku Srbiju, koja je rušila sve sisteme i mehanizme u skoro svim republikama da bi postigla svoj cilj.

RSE: Može li jedna institucija kakav je Međunarodni sud za ratne zločine, na bilo koji način dati istorijski okvir onoga što se dešavalo tokom devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije. Istoričari iz Beograda iz Zagreba Olivera Milosavljević i Ivo Banac:

MILOSAVLJEVIĆ: Tu se utvrđuju određene činjenice na osnovu relevantnih pokazatelja. Međutim, sasvim sigurno da će celokupnu istoriju tog perioda vrlo brzo pisati istoričari.

BANAC: Ja sam profesionalni historičar. Kad god o nečem pišem, uključujući i ovo razdoblje, ja na neki način stvaram jedan okvir za razumijevanje tog razdoblja. Možda to i jedan sud može činiti. Jer svako razumijevanje jednog historijskog razdoblja, pretpostavlja nova tumačenja. U historiji i u razumijevanju historije nema neke vječne teme koja ostaje zauvijek. Sva se ta tumačenja neprestano preispituju i neprestalno imamo neke nove poglede.

RSE: Međunarodni sud za ratne zločine ima naravno striktno sudsku metodologiju rada, ali istovremeno postaje sve očiglednije da su mnoge činjenice i izvedeni dokazi u direktnoj suprotnosti sa istorijskim interpretacijama tog perioda, u svakoj od zemalja ili regiona odakle potiču pojedini haški optuženici:

BANAC: Dokazi koji su povezani uz čitav niz suđenja doista mijenjaju mnogo toga, jer otkrivaju razne detalje koje mi do sad nismo znali. Ali to ne znači da bi jedna primjerenija politika prema recentnoj historiji bila jednako tako uspješna kao oni dokumenti koje dobivamo preko Haškog tribunala.

DEMAĆI: Ovo što se sada radi u Hagu, postoji institucionalni pokušaj da se retuširaju neka nedela, da se kaže – obe strane su pogrešile. Sve to kod nas izaziva nepoverenje.

RSE: Da li ono što se o događajima iz devedesetih ispisuje između redova haških procesa istovremeno potkopava oficijelnu istoriografiju, pod kojom se obično smatra ono što piše u školskim udžbenicima?

LOVRENOVIĆ: Te neke postavke sasvim sigurno, ako ne potkopavaju, onda barem ljuljaju u određenoj mjeri. Međutim, možemo sa dosta sigurnosti pretpostaviti da će na našem području trebati dosta vremena da bi se stvari iskristalizirale i da bi dobile svoju normalnu dimenziju. Naravno, u svemu tome će presudnu ulogu zapravo igrati kriteriji – s kojeg stanovišta ćemo mi na primjer ocjenjivati raspad Jugoslavije. Ako mi i dalje bude zadržali ove naše parcijalne, etničke i etnokonfesionalne kriterije, naravno da nikada nećemo doći do barem za većinu prihvatljivih istina. U tom smislu ja vjerujem da suđenje u Hagu može pridonijeti ubrzavanju procesa koji će voditi do stvaranja nečega što bismo nazvali etablirana istina.

MILOSAVLJEVIĆ: Ukoliko postoji to što se zove osećajna istoriografija, onda se to sasvim sigurno dovodi u pitanje. Mislim da kod nas postoji jedna potreba političke elite da se kroz određen odnos prema bliskoj prošlosti legitimiše, možda čak i više od traženja te legitimacije, a potreba političke elite da favorizuje jednu iskrivljenu sliku te bliske prošlosti za koju veruje da je izraz narodnih želja, kako bi ustvari sebi omogućila bolje, odnosno uspešnije po sebe političko delovanje. Dakle, mislim da je u pitanju dnevna politika i da tu nema stvarne istoriografije. Ako se pod tom oficijalnom istoriografijom misli na ono kako se pišu udžbenici istorije, to je jedna uprošćena, iskrivljena slika, isključivo iz dnevnopolitičkih potreba. Prema tome, to još uvek nije istoriografija o tom periodu.

RSE: Naravno haška suđenja nisu nimalo slučajno poljuljala iz temelja noviju istoriografiju, jer je ona u gotovo svim sredinama bivše Jugoslavije često bila samo puko pokriće za ono što je radila i mislila politička elita:

MILOSAVLJEVIĆ: Istoriografija je i počela kao patriotska disciplina. U 19. veku je primarni taj romantičarski cilj bio dokazivanje pravednosti sopstvene uloge, pravednosti položaja sopstvene nacije, zahteva sopstvene nacije, nacionalne države i tako dalje. Tako da je to uvek prisutno. Problem je samo u broju istoričara koji se time bave, odnosno njihove pozicije u društvu. Problem je što kod nas upravo ta istoriografija ima dominantan položaj.

LOVRENOVIĆ: Upravo to – patriotska disciplina, i jeste bio i ostao, rekao bih, glavni ton novije historiografije, koji se onda po principu inercije prelio u školske udžbenike u BiH. Mogu reći da je percepcija devedesetih uvijek i u pravilu bila zapravo dijametralno suprotna. Uvijek je zapravo onaj ko je kriv za rat bio na drugoj strani. Tako su srpska djeca učila da su za rat bili odgovorni Bošnjaci i Hrvati, Hrvati su učili da su bili odgovorni Bošnjaci i Srbi, to je dugo vremena trajalo. U zadnje vrijeme se prave neki pokušaji da se naprave normalni udžbenici za tu našu djecu. Mislim da se u tom poslu nije daleko odmaklo i ja se pribojavam da mi zapravo već imamo generacije koje su već u jednoj vrlo opasnoj mjeri inficirane tim istorijskim virusom devedesetih.

RSE: S obzirom da je uticaj haških suđenja na istorijsku percepciju devedesetih više nego očigledan, nužno se nameće pitanje – koje su ključne interpretacije tog perioda koje Tribunal na ovaj način dovodi u pitanje? Šta je, na primer, ovaj međunarodni sa svojim optužnicima najozbiljnije poljuljao kada je reč o Republici Hrvatskoj ili Kosovu?

BANAC: Govorim iz hrvatske perspektive. Nećemo primjerice moći govoriti o operaciji “Oluja” kao da je to bila isključivo osloboditeljska akcija. Ona je imala i svoju mračnu stranu koja u ovom trenutku nije u udžbenicima, a morat će ući. Čak i kad bismo zanemarili i optužnicu protiv generala Gotovine, morali bismo već i sada uzeti u obzir čitav niz dostupnih dokumenata koji nisu nikakva tajna. Primjerice, Hrvatski helsinški odbor objavio je razne dokumente o “Oluji” u dvije knjige. Imamo vrlo mnogo stvari koje bi mogle dovesti u pitanje ono što nazivate oficijelnom historijom.

DEMAĆI: Dolazi visoki sud koji treba da argumentira tu situaciju. Na primer ustanak za koji mi verujemo i čvrsto smo na tome svi jedinstveni da je to bio jedan oslobodilački ustanak, jedna borba koja je bila nametnuta nama, sada ispada da to nije bio neki ustanak nego da je to bio jedan građanski konflikt, unutrašnji konflikt i sada dolazi red na to da se ti ljudi tretiraju kao neki kriminalci koji nisu trebali da se bore, koji su pogrešili što su se uopšte borili.

RSE: Koja je s druge strane lažna teza o ratu i raspadu zemlje, koja još uvek dominira u Srbiji, i da li postoje slične pseudo-tvrdnje u Bosni i Hercegovni koje su bile od krucijalnog značaja?

MILOSAVLJEVIĆ: Pre svega mislim na glavnu pseudo-činjenicu ili prosto lažnu tezu koja se stalno kod nas provlači, a koja je ušla i u udžbenike, a to je odbrana Jugoslavije od strane Srbije u ovim ratovima devedesetih. Prosto svako ko se seća zbivanja od pre petnaest godina zna da je to neistina. Lako se možemo prisetiti do koje mere je ta Jugoslavija optuživana za sva zla koja su se desila srpskom narodu. Prema tome, razlog što takva priča figurira i danas je ustvari samo da bi se naša strana prikazala kao pravedna, za razliku od onih drugih koje su imale nepravednu ulogu u tom ratu i tako dalje. Dakle, jedna lažna priča o prošlosti, koja nije bilo potrebno ni da dođe do Haškog suda da bi se takva teza mogla lako osporiti, a ona se tamo osporava svakog trenutka.

LOVRENOVIĆ: Prema onome što ja znam, u tom smislu Hag nije unaprijedio, nije pomjerio naprijed. Mene bi, recimo, osobno zanimala uloga velikih sila u događajima na prostoru bivše Jugoslavije.

RSE: Procesi protiv desetina osoba koji se vode pred Međunarodnim krivičnim sudom, sigurno će doprineti da se iskristališe jedna već zakasnela, ali i dalje priželjkivana istina, o karakteru rata u kome se raspala bivša savezna zajednica. Do sada je ispisano more stranica knjiga i časopisa koje su govorile da je reč o agresiji, secesiji ili građanskom ratu, ali šta zapravo haška suđenja govore o tome? Da li se na osnovu procesa protiv najvišeg rukovodstva Srbije može pouzdano utvrditi da je Srbija vodila rat za zauzimanje tuđih teritorija?

MILOSAVLJEVIĆ: To je bilo eksplicirano i nije nikakav problem to dokazati. To niko nije krio. Prosto nije pitanje da li mi to možemo da vidimo ili ne, da li imamo dovoljno dokumenata ili ne. To su i pripadnici političke i intelektualne elite eksplicirali još u svoje vreme.

BANAC: Ja mislim da su glavne crte poznate. Na primjer, ja ne vjerujem da postoji nekakvo gradivo, nekakvi dokazi koji će rehabilitirati ulogu Slobodana Miloševića. Mislim da je to nemoguće. Ali mnoge stvari će izgledati možda nešto malo drukčije u kontekstu raznih događanja koja će dovesti do boljeg razumijevanja nekih njegovih poteza, u kontekstu međunarodnih odnosa, odnosa među raznim domaćim faktorima i tako dalje. Ja u svakom slučaju nisam za tezu da je bila riječ o građanskom ratu, ja mislim da se može govoriti o ratu koji je Milošević poveo protiv niza bivših jugoslavenskih republika, nekad djelomice i kao rezultat prethodnih dogovaranja. Tako da imate i taj aspekt dogovornog rata.

RSE: A kako prirodu ratova iz devedesetih vide kosovski analitičar Adem Demaći i bosanski istoričar Dubravko Lovrenović:

DEMAĆI: Mi smatramo da je srpska vojska načinila okupaciju Kosova, ali taj srpski teror, srpska okupacija nije od jučer, ovo nije prvi put da nam se to dešava. Što se tiče Slovenije, Hrvatske, Bosne i Makedonije, tu je stvar malo jasnija i tu više nema povratka nazad. Te države su se odvojile, međunarodno su priznate, svet je znači priznao tu činjenu situaciju da je ta država propala zbog tog velikosrpskog hegemonizma i zbog te politike koja nije htela da uzme u obzir interese drugih naroda.

LOVRENOVIĆ: Za mene i nije toliko važno da se mi vrtimo oko nekih manje-više ustaljenih definicija – je li to bio građanski rat, je li to bila agresija ili to nije bila agresija i tako dalje. Što se mene tiče, ja bih to čak ispustio. Za mene, za moju neku analizu, to je gotovo, rekao bih, od sekundarnog značenja. Kad bismo mi napravili jednu kronologiju događaja, a ima dovoljno, rekao bih, materijala svake vrste – od pada Berlinskog zida pa evo do Dejtonskog sporazuma. To je znači nekih šest-sedam godina i ja vjerujem da bismo mi i ne pišući taj odgovor, ali radeći na toj kronologiji, došli do jedne dosta iskristalizirane slike i o tome zašto je bio rat i kakav je na koncu, ako je i to važno, bio karakter tog rata. I konačno, ono što bi mene vjerojatno kao historičara možda i najviše zanimalo, da li je zapravo raspad Jugoslavije bio historijska neminovnost ili nije?

RSE: Kada se pouzdano ustanovi karakter sukoba, u jednom trenutku nužno će proizaći i njegovo ime, jer je to možda i jedini bezimeni rat takvog intenziteta, s obzirom da ga svaka od država ili pokrajina bivše Jugoslavije naziva onako kako joj to odgovara – kao secesionistički, okupatorski ili odbrambeni rat. Mogu li haški procesi indirektno dati naziv ovom sukobu?

BANAC: Govori se ponekad o ratovima za jugoslavensko nasljeđe. Ja mislim da se može govoriti u fazama: o ratu protiv Hrvatske, što bi bilo otprilike tamo negdje od konca augusta 1991. godine pa tamo negdje sredine decembra iste godine, možemo govoriti o ratu protiv Bosne i Hercegovine koji počinje tamo negdje na proljeće, u martu, aprilu, 1992. godine i traje do samog Dejtonskog sporazuma. Možemo govoriti i o kosovskoj fazi sukoba koja počinje 1998. godine, možda čak na neki način i 1997. godine, i svršava sa NATO intervencijom. Naravno, u cijelom tom razdoblju ima čitav niz drugih podfaza i ima čitav niz drugih faktora koje moramo uzeti u obzir.

MILOSAVLJEVIĆ: Ja mislim da mu je najslikovitiji naziv – rat za teritorije. Njegova priroda je bila borba za teritorije.

RSE: Kosovski publicista i pisac Adem Demaći i bosanski istoričar Dubravko Lovrenović:

DEMAĆI: Srpska strana je nametnula okupaciju.

LOVRENOVIĆ: Za mene sam taj naziv nije od primarnog značaja. Zapravo jedan od ključnih termina kojima ja baratam jeste raspad Jugoslavije. Mislim da je raspad Jugoslavije zapravo ona kritična točka, onaj breaking point, gdje stvari poprimaju onaj tok gdje su one postale zapravo nepovratne. Rekao bih, svi smo uzeli kartu u jednom historijskom smjeru. Tu više nije bilo povratne karte. Naravno, na historičarima je sada i u budućnosti da analiziraju, pa između ostalog da daju i definiciju tog rata.

RSE: S druge strane, kada procesi pred Haškim tribunalom u jednom trenutku budu okončani, to će biti kraj licitiranja sa brojem nastradalih u ratovima devedesetih, što je već dovelo do svojevrsne žrtvomanije, jer će se koliko-toliko pouzdano utvrditi broj onih koji su izgubili živote.

BANAC: To nije samo slučaj u ratovima devedesetih godina, nego je to nešto što je tipično i za historiografiju i Prvog svjetskog rata i Drugog svjetskog rata, pa ja bih rekao čak i niz drugih sukoba i ranije recimo balkanskih ratova i tako dalje. Mi ni dan danas točno ne znamo kakvi su bili stvarni gubitci Srbije za vrijeme Prvog svjetskog rata, a razne cifre koje su upotrebljavane od službene historiografije nakon 1945. godine za ratne gubitke za vrijeme Drugog svjetskog rata, već danas su potpuno kompromitirane nizom i statističkih i empiričkih istraživanja.

DEMAĆI: Imamo jednu situaciju da su nam odavde sa Kosova odneti i leševi, ukradeni, skriveni i tako dalje. Što je zaista jedna teška stvar koju ne može niko da svari.

RSE: Verovatno zbog svega ovoga zajedno – od rušenja ustoličenih istorijskih istina o devedesetim, nagoveštaju karaktera rata i otkrivanju glavnih vinovnika sukoba, rad Haškog tribunala izaziva gotovo jednako podozrenje u svim novim zemljama nekadašnje savezne države. Ta haška istorijska istina je poprilično bolna i neprijatna gotovo za sve:

BANAC: Za neke će biti bolnija, sasvim sigurno, ali ja mislim da su te haške istine nezamjenljive upravo zbog toga što ne vidim neku veliku volju od strane bilo koje od država slijednica Jugoslavije da takav proces ustanove kad je riječ o njihovima. O drugima, to naravno nikad nije ni bio problem. Ali stavljati pripadnike svojih oružanih snaga pod jednu lupu vrlo kritičkih promisli, to nije tako jednostavno. i u tome mislim da Hag vrlo mnogo pomaže.

MILOSAVLJEVIĆ: Dominantne političke elite su i dalje nacionalističke. A političke elite naravno da diktiraju određen način mišljenja i sa njima takvima ne postoji mogućnost prevazilaženja tih pseudo-istorijskih perspektiva.

RSE: Prištinski analitičar Adem Demaći i sarajevski istoričar Dubravko Lovrenović:

DEMAĆI: To kod nas izaziva sumnju, izaziva nevericu, izaziva nepoverenje i kod običnih ljudi, to udaljava tu mogućnost tih naših neograničenih simpatija za taj Zapad, za taj demokratski svet, kako smo mi mislili i imali iluzije. To na određen način kod nas stvara neke dileme – da li baš tako izgleda ta demokratija, da li takvu demokratiju traže od nas da i mi stvaramo i tako dalje.

LOVRENOVIĆ: Suđenje u Hagu, bez obzira kako se ono završilo i kakav će ono epilog imati, kakve će imati konačne presude za pojedince, mislim da ono neće puno značiti u smislu stvaranja neke nove vrste mentalne higijene kod ljudi, jer mislim da su ljudi već najvećim dijelom stvorili svoje istine, stvorili svoje predodžbe, stvorili svoje stereotipe i da zapravo u tom smislu oni gledaju i prate suđenje u Hagu, a to im zapravo uopće i ne treba.

RSE: Na kraju procesa pred Međunarodnim krivičnim tribunalom, za sve buduće istraživače ostaće obilje građe o devedesetim. Po mišljenju mnogih istoričara, rat za jugoslovenskog nasleđe je najbolje dokumentovan sukob od svih ratova koji su se dogodili u ljudskoj istoriji. Oni koji se i dalje budu bavili prirodom i karakterom tog rata, imaće na raspolaganju poseban arhiv kao neku vrstu nasleđa Haškog tribunala. On će, prema nekim nagoveštajima, biti kompletno obrađen i dostupan istraživačima već od 2010. godine, nalaziće se u Budimpešti i biće jedan od najobuhvatnijih izvora o jednom brutalnom ratu:

LOVRENOVIĆ: Ja se nadam da će to biti upravo tako, jer je sasvim sigurno Haški tribunal sabrao ogromnu građu razne vrste i sigurno je da to danas predstavlja jedan arhiv koji će biti neizbježan za historičare koji se bave ovom najnovijom, recentnom historijom i ja vjerujem da će zaista mnogi od historičara, publicista, da će stručnjaci različitih profila sasvim sigurno nezaobilazno dolaziti i istraživati u tom arhivu.

BANAC: To će biti vrlo važan izvor, to je sasvim sigurno. Ali naravno, budući da je većina dokumentacije prikupljena na terenu i u zemljama bivše Jugoslavije, moći će, možda ne od istog trenutka, ali od nekog trenutka pratiti ono što nam gradivo govori o sukobima.

RSE: I da li će u jednom trenutku nasleđe rada Međunarodnog krivičnog tribunala, uključujući tu i druge relevantne izvore, pomoći da se do kraja shvati šta se zapravo dogodilo tokom raspada bivše Jugoslavije, tako da to neće biti samo parcijalne istorijske istine iz vizure Beograda, Zagreba, Sarajeva ili Prištine? Mogu li istoričari iz svake od ovih sredina u jednom trenutku postići saglasnost, čime će sukobljene perspektive biti zamenjene jednom istorijskom istinom?

DEMAĆI: Nije lako terati sve strane da dignu ruke od svojih interesa. Svaka strana ima svoje predstavnike koji su čuvari tih interesa, koji teraju te interese, tako da problem, ja se bojim, i posle ovih suđenja i posle ovih završenih operacija, neće biti rešen. To pitanje ostaje da reši budućnost

MILOSAVLJEVIĆ: Mislim da je pre svega potrebno vreme i ono što je još važnije da su potrebne neke sasvim nove generacije, pre svega, koje bi bile neopterećene ovim romantičarskim predstavama o istoriji, o sopstvenoj naciji, odnosno tim predstavama da su njihove nacije uvek samo žrtve, da je njihova borba uvek samo odbrambena i pravedna, a da su svi drugi oni koji ih ugrožavaju. Dakle, te romantičarske predstave su sada duboko usađene i u tom smislu mislim da je za to potrebno vreme i potpuno drugačije oblikovane generacije.

RSE: Idu li istoričari iz regiona uopšte u pravcu naučnog konsenzusa koji će zameriti pseudoistorijske postavke?

BANAC: Ja mislim da ide u tom pravcu. Naravno, to neće biti odmah, to neće biti dugo vremena, ali će doći jedno vrijeme kada razne rane ovog razdoblja – devedesetih godina – neće ni izbliza biti tako otvorene kao što je to danas još uvijek slučaj.

LOVRENOVIĆ: Stvari su vruće. Desile su se užasne stvari, desile su se tragedije i sigurno je da nije ni jednostavno, ni lako u takvim okolnostima voditi diskusiju, dakle racionalnu, hladnokrvnu, argumentiranu diskusiju. S druge strane, sigurno je da ima i pojedinaca koji su kvalificirani i koji mogu stvari sagledati potpuno hladno, potpuno racionalno, ali u nekim koliko-toliko normalnim okolnostima ja vjerujem da će historičari u neko dogledno vrijeme moći naći ono što bismo nazvali znanstvenim konsenzusom oko nekih osnovnih pitanja.

RSE: Tek na taj način, istoričari sa ovih prostora dokazaće da više drže do istorijskih činjenica nego do navodnih nacionalnih interesa naroda kojima pripadaju. Time će istorija u svakom slučaju biti manje u službi određene politike, zbog čega su pojedini istoričari već dobili nadimak istoriografskih pornografa, jer su noviju prošlost prikazivali na jedan skaredan način. A ako se stvari i dalje tako budu gledale, tu haška istina ne može biti od pomoći.
  • 16x9 Image

    Slobodan Kostić

    Diplomirao na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu; počeo da radi kao novinar u "Borbi", a nakon uspostavljanja državne kontrole nad ovim nezavisnim dnevnikom prešao u "Našu Borbu"; bio član uređivačkog kolegijuma "Vremena" i urednik u informativnoj redakciji TV B92.

XS
SM
MD
LG