Đukanovićeva koalicija nesumnjiv je pobjednik izbora u Nikšiću.
DPS i SDP imaju dva mandata više nego prije tri godine, ali je pobjeda nove-stare vlasti mnogo veća nego što to matematika pokazuje. Vladajuća koalicija je dvostruko profitirala. Osvojila je apsolutnu većinu u lokalnom parlamentu i što je bitnije, stekla je kapitalnu psihološku prednost. Nikšić je četvrta uzastopna pobjeda. Nakon apsolutnog trijumfa u Tivtu i Kotoru, te pobjede u trci za gradonačelnika na Žabljaku, Nikšić je još jedno uporište koje je crnogorska vlast prosto otrgla iz ruku opozicije.
Sud birača je neumoljiv. Lideri opozicije definitivno su iznevjerili očekivanja. Niti su sposobniji, niti pošteniji od predstavnika vladajuće koalicije koje su toliko kritikovali. I zato, nema više slamke za koju se opozicija može uhvatiti da spriječi novi slom na lokalnom nivou. Nakon katastrofe u Nikšiću vlast u Budvi već pada, iako izborna bitka nije ni počela. Sada je i opozicionim liderima jasno ono što je mnogima i ranije bilo očigledno. Galamom protiv Đukanovića nacionalističkom retorikom i anticrnogorskom kampanjom nije se moglo drugačije, niti se moglo više. Zato su “jastrebovi” Srpske narodne stranke jedini napredovali. Problem Mandića i njegove ekipe je što su dosegli maksimum i sa ovom klerikalnom i nacionalističkom pričom više nemaju koga da pridobiju.
Ustvari, osim lidera crnogorske vlasti, nakon Nikšića, razloge za makar djelimično zadovoljstvo može imati još jedino Predrag Bulatović. Iako gubitnik na lokalnim izborima, lider Socijalističke narodne partije je postao pobjednik u globalnom, unutaropozicionom razračunavanju. Pritisnut optužbama Žižićevog Pokreta za zajedničku državu i vječito na meti Šoćevih i Bojovićevih “narodnjaka”, Bulatović je hrabro krenuo na izbore sam. Istina, dobio je koji mandat manje, ali odbijajući da igra po nacionalističkom taktu i po taktu iz Beograda dobio mnogo više, šansu na pravu budućnost vlastite stranke.
Nije, međutim, sva priča u strankama. Odmjeravanje snaga u drugom po veličini crnogorskom gradu bilo je ustvari opipavanje pulsa Crne Gore. Zato nije čudo što su nakon rezultata u Nikšiću Đukanović i Krivokapić slavodobitno najavili crnogorski referendum. To jeste najvažnija poruka nakon lokalnih izbora. Crnogorski “brod” nezadrživo se kreće u pravcu samostalnosti. Sticajem istorijskih okolnosti u Nikšiću živi pretežno pravoslavno stanovništvo. Ako je tamo odnos 55-45 u korist suverenističkih stranaka, ako je ideja nezavisne Crne Gore snažno prevagnula i kod takozvanih pravoslavnih birača, onda se još ubjedljivija razlika može očekivati ako se na nivou Crne Gore dodaju i glasovi manjinskih zajednica.
Dakle, kada Đukanović i Krivokapić obećavaju sigurnu pobjedu na referendumu, treba ih shvatiti vrlo ozbiljno. Prema modelu iz Nikšića može se očekivati da ideja suverenosti dosegne čak i 60% podrške građana. Naravno, uz jedan uslov koji je uočljiv na primjeru lokalnih izbora. Pokazalo se da su Đukanovićeva politička harizma i DPS-ovska stranačka mašinerija neophodni za izbornu pobjedu. Ali oni sami nijesu dovoljni za crnogorsku samostalnost. Osim koalicije sa socijaldemokratama Đukanović mora pružiti ruku i Građanskoj partiji i Živkovićevim liberalima, baš kao što zna napraviti savez sa predstavnicima nacionalnih manjina. Taj veliki međustranački i međunacionalni savez je jedina formula za siguran uspjeh ideje o samostalnoj Crnoj Gori i bilo bi krajnje vrijeme da se ta formula počne sprovoditi u život, ako vlast zaista planira u februaru iduće godine crnogorski referendum.
DPS i SDP imaju dva mandata više nego prije tri godine, ali je pobjeda nove-stare vlasti mnogo veća nego što to matematika pokazuje. Vladajuća koalicija je dvostruko profitirala. Osvojila je apsolutnu većinu u lokalnom parlamentu i što je bitnije, stekla je kapitalnu psihološku prednost. Nikšić je četvrta uzastopna pobjeda. Nakon apsolutnog trijumfa u Tivtu i Kotoru, te pobjede u trci za gradonačelnika na Žabljaku, Nikšić je još jedno uporište koje je crnogorska vlast prosto otrgla iz ruku opozicije.
Sud birača je neumoljiv. Lideri opozicije definitivno su iznevjerili očekivanja. Niti su sposobniji, niti pošteniji od predstavnika vladajuće koalicije koje su toliko kritikovali. I zato, nema više slamke za koju se opozicija može uhvatiti da spriječi novi slom na lokalnom nivou. Nakon katastrofe u Nikšiću vlast u Budvi već pada, iako izborna bitka nije ni počela. Sada je i opozicionim liderima jasno ono što je mnogima i ranije bilo očigledno. Galamom protiv Đukanovića nacionalističkom retorikom i anticrnogorskom kampanjom nije se moglo drugačije, niti se moglo više. Zato su “jastrebovi” Srpske narodne stranke jedini napredovali. Problem Mandića i njegove ekipe je što su dosegli maksimum i sa ovom klerikalnom i nacionalističkom pričom više nemaju koga da pridobiju.
Ustvari, osim lidera crnogorske vlasti, nakon Nikšića, razloge za makar djelimično zadovoljstvo može imati još jedino Predrag Bulatović. Iako gubitnik na lokalnim izborima, lider Socijalističke narodne partije je postao pobjednik u globalnom, unutaropozicionom razračunavanju. Pritisnut optužbama Žižićevog Pokreta za zajedničku državu i vječito na meti Šoćevih i Bojovićevih “narodnjaka”, Bulatović je hrabro krenuo na izbore sam. Istina, dobio je koji mandat manje, ali odbijajući da igra po nacionalističkom taktu i po taktu iz Beograda dobio mnogo više, šansu na pravu budućnost vlastite stranke.
Nije, međutim, sva priča u strankama. Odmjeravanje snaga u drugom po veličini crnogorskom gradu bilo je ustvari opipavanje pulsa Crne Gore. Zato nije čudo što su nakon rezultata u Nikšiću Đukanović i Krivokapić slavodobitno najavili crnogorski referendum. To jeste najvažnija poruka nakon lokalnih izbora. Crnogorski “brod” nezadrživo se kreće u pravcu samostalnosti. Sticajem istorijskih okolnosti u Nikšiću živi pretežno pravoslavno stanovništvo. Ako je tamo odnos 55-45 u korist suverenističkih stranaka, ako je ideja nezavisne Crne Gore snažno prevagnula i kod takozvanih pravoslavnih birača, onda se još ubjedljivija razlika može očekivati ako se na nivou Crne Gore dodaju i glasovi manjinskih zajednica.
Dakle, kada Đukanović i Krivokapić obećavaju sigurnu pobjedu na referendumu, treba ih shvatiti vrlo ozbiljno. Prema modelu iz Nikšića može se očekivati da ideja suverenosti dosegne čak i 60% podrške građana. Naravno, uz jedan uslov koji je uočljiv na primjeru lokalnih izbora. Pokazalo se da su Đukanovićeva politička harizma i DPS-ovska stranačka mašinerija neophodni za izbornu pobjedu. Ali oni sami nijesu dovoljni za crnogorsku samostalnost. Osim koalicije sa socijaldemokratama Đukanović mora pružiti ruku i Građanskoj partiji i Živkovićevim liberalima, baš kao što zna napraviti savez sa predstavnicima nacionalnih manjina. Taj veliki međustranački i međunacionalni savez je jedina formula za siguran uspjeh ideje o samostalnoj Crnoj Gori i bilo bi krajnje vrijeme da se ta formula počne sprovoditi u život, ako vlast zaista planira u februaru iduće godine crnogorski referendum.
