Dostupni linkovi

logo-print

Suđenja na mjestu gdje su ratni zločini počinjeni


Karakterističan slučaj na kojem se izražava nepovjerenje prema pravosuđu Bosne i Hercegovine je zahtjev Srbije da se njenom pravosuđu ustupi predmet iz Haškog tribunala u slučaju grupe optuženih za ratne zločine u srpskim logorima „Omarska“ i „Keraterm“ kod Prijedora, Željku Mejakiću, Dušku Kneževiću, Dušanu Fuštaru i Momčilu Grubanu. Zvaničnici u Beogradu izražavaju bojazan da bi Sud Bosne i Hercegovine mogao donijeti preoštru kaznu, s obzirom na kriterije za suđenje i zastupaju stajalište da je, pored sumnje u osposobljenost suda, dovoljan razlog za ustupanje procesa Beogradu mjesto hapšenja, a ne činjenje zločina.

Zamjenik ministra pravde u Vladi Srbije Branisav Bjelica o tome kaže:

„Suština svega je faktički izlazna strategija Haškog tribunala koja je sama po sebi proizvela pitanje kriterijuma koji će biti primenjeni prilikom prenošenja nadležnosti. Da li kriterijum mesta zločina ili mesta gde su okrivljeni uhapšeni, odnosno predali se, uz dodatni kriterijum volje i sposobnosti pravosuđa da procesuira takve predmete. U velikoj većini slučajeva se radi o građanima sa dvojnim državljanstvom. Ja lično mislim da bi međunarodna zajednica trebala da ostavi neko vreme bosanskom pravosuđu i neki slučaj koji je manje komplikovan da bosansko pravosuđe pokaže međunarodnoj zajednici, a i zemljama u regionu da li je sposobno i osposobljeno da se bavi takvim predmetima.“

Predstavnici Suda BiH smatraju da je nakon otvaranja Odjela za ratne zločine pri Sudu i Tužilaštvu, bosanskohercegovačko pravosuđe u potpunosti osposobljeno za vođenje takvih sudskih procesa. Zahtjevi susjedne države da sudi građanima Bosne i Hercegovine za zločin koji su počinili u svojoj državi, objašnjava se političkim kalkulacijama. Predsjednik Suda BiH Medžida Kreso:

„Ti zahtjevi su rezultat jedne potpuno pogrešne percepcije koja se ogleda u tome da bi suđenja počiniteljima ratnih zločina na teritoriji BiH u Srbiji i Crnoj Gori bila za njih blaža. To je potpuno pogrešna percepcija, kao što je pogrešna i percepcija – ako im bude suđeno ovdje da će im biti dodijeljene drastične kazne, da je Sud pristran, da je nesposoban, to su apsolutno pogrešne percepcije i tvrdnje koje se zlonamjerno plasiraju.“

Zamjenik ministra pravde Srbije Branislav Bjelica smatra da bi srbijanskom pravosuđu trebao da bude ustupljen i slučaj takozvane „vukovarske trojke“, oficirima bivše JNA koji su počinili ratni zločin u Vukovaru. Svrsishodnost ustupanja tog slučaja Beogradu dovodi se u vezu sa dokazima koje već posjeduje sud u Beogradu, ali i ocjenama o kvalitetu nekih suđenja Srbima u Hrvatskoj:

„Pre nedelju dana je dato saopštenje Stejt dipartmenta, koji je povodom suđenja Srbima iz Hrvatske izričito naveo da se ne radi o suđenju koje zadovoljava sve kriterijume koje bi moralo da zadovolji u smislu poštovanja standarda međunarodnog pravosuđa. I čini mi se da bi to trebao da bude opredeljujući razlog koji bi, barem u ovim prvim predmetima koji budu prenešeni, trebalo da opredeli Haški tribunal. Jednostavno, čini mi se da u tadašnjem trenutku drugačije postupanje suda ne bi ostvarilo osnovnu ulogu koju je trebalo taj sud da ispuni – da pospeši proces pomirenja u regionu.“

Medžida Kreso iz Suda BiH:

„Mi smo stvarno i mjesno nadležni da sudimo takve predmete. Ti zločini su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine. Počinitelji zločina su državljani Bosne i Hercegovine. Na kraju, ono što je također veoma važno, žrtve i svjedoci su građani BiH, žive ovdje i spremni su svjedočiti i pojaviti se samo pred sudovima BiH.“

Kreso smatra da bi jedna od najvećih teškoća u procesuiranju ratnih zločina pred Sudom BiH moglo biti izručivanje optuženih koji imaju dvojno državljanstvo i koji bi sklonište mogli naći u susjednim državama. U inostranim ocjenama problema suđenja za ratne zločine pred domaćim sudovima, ističe se potreba saradnje sudova u regionu, posebno kada je u pitanju izručenje optuženih kako bi se zadovoljila pravda. Pravni analitičar američkog Instituta za mir Deborah Isser ocjenjuje da je suđenje krivcima na mjestu gdje su počinili zločine upravo važno zbog procesa obnove povjerenja:

„Općenito je važno da se suđenja održavaju u državama gdje su počinjeni zločini. Iz praktičnih razloga – zbog blizine svjedoka i dokaza, a i iz simboličnih razloga, jer pravda treba biti donesena tamo gdje su počinjeni zločini i gdje su žrtve. Lokalna pravda u tom slučaju ima dodatnu korist, jer demonstrira da se zemlja suočava sa događanjima iz prošlosti, što je od suštinske važnosti za obnovu povjerenja među ljudima. Sa stanovišta pravne teorije suđenje treba održati što bliže žrtvama. U slučaju izuzetaka, to ne bi rezultiralo poštenim suđenjem zbog moguće neadekvatnosti određenih sudova, postojanja političkih i etničkih predrasuda. Zato je uostalom sud za ratne zločine za područje bivše Jugoslavije i osnovan u Hagu.“

Po mišljenju pravnog eksperta Deborah Isser, koja je ranije učestvovala, u okviru Ureda Visokog predstavnika, u kreiranju pravnog sistema u BiH, izmiještanje takozvanih bosanskih slučajeva u Srbiju bi bilo problematično sa stanovišta etničke pristranosti:

„Mislim da ima razloga za zabrinutost, jer Srbija nije pokazala odgovarajuću spremnost za suradnju sa Hagom. Postoji također i etničko pitanje – u Srbiji smatraju da bosanski Srbi ne bi dobili fer suđenje u BiH. Bosanski sud, međutim, ima multietnički sastav, a u njemu su i strane sudije, za razliku od Srbije koja to nema. S druge strane, jedino suđenje za ratne zločine grupi bosanskih Srba koje je nedavno održano u Republici Srpskoj, u Banjaluci, završeno je njihovim oslobađanjem od krivice. To je iznenadilo mnoge, uključujući i tužitelja. Što pokazuje da takav sud nije bio fer i da je bio etnički i politički pristrasan.“
XS
SM
MD
LG