Dostupni linkovi

logo-print

Spoljni dugovi država u regiji


Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora duguju trenutno stranim poveriocima pedesetak milijardi dolara. To je više nego duplo više nego što je nekadašnja čitava Jugoslavija dugovala u doba svoje najteže ekonomske krize – osamdesetih godina dvadesetog veka.
O tome zašto su navedene države toliko dužne, kako je tako ogroman dug nastao, kako ga servisirati, kao i o tome mogu li se navedene države smatrati prezaduženima, i preti li im dužnička kriza, Radiju Slobodna Evropa u „Temi sedmice“ govore četvorica vrhunskih ekonomista iz država regije.

Vladimir Gligorov, vodeći istraživač za područje Balkana u Institutu za međunarodna ekonomska istraživanja čije je sedište u Beču; Žarko Primorac, pre rata jedan od direktora sarajevskog Energoinvesta i ministar u Vladi Bosne i Hercegovine, sada u jednoj od vodećih konsultantskih kuća u svetu - Diloit i Tuš (Deloitte & Touche) regionalni direktor za područje Slovenije, Hrvatske, BiH, Kosova i Albanije; Goran Pitić, ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom u Vladi Srbije pokojnog premijera Zorana Đinđića, sada profesor na Fakultetu za ekonomiju, finansije i administraciju u Beogradu i Slobodan Lakić, asistent na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, stručnjak za oblast monetarne politike.

Zaduženost je opšta boljka regije Zapadnog Balkana. Sve postjugoslovenske države izašle su iz bivše Jugoslavije sa relativno ili čak prilično niskom stopom zaduženosti, kaže Radiju Slobodna Evropa Vladimir Gligorov i iznosi podatke zbog kojih su kasnije narasli dugovi nekadašnjih zemalja.

Srbija je, kaže Vladimir Gligorov, u vreme vladavine Slobodana Miloševića vodila politiku praktičnog moratorijuma prema stranim kreditorima, pa su devedesetih godina dugovi rasli po stopi zatezne kamate jer nisu bili servisirani. Međutim, nakon povoljnih reprogramiranja u prvim godinama postmiloševićevske Srbije dug u poslednje vreme ponovo počinje da se gomila i to zbog negativnog tekućeg bilansa plaćanja.
Vladimir Gligorov:

„Svake godine Srbija ima deficit u bilansu plaćanja sa inostranstvom negde oko 13-15 % bruto domaćeg proizvoda.“

Hrvatska

Kad je o Hrvatskoj reč, situacija je različita u odnosu na Srbiju, kaže Vladimir Gligorov, navodeći da je ta zemlja relativno brzo regulisala svoje nasleđene dugove, ali je dug kasnije povećan kontinuiranim politikama nekoliko vlada Hrvatske da zaduživanjem finansiraju veliki uvoz na račun relativno malog izvoza.

Hrvatska je sa trideset milijardi dolara duga, po nekim parametrima, vodeća po zaduženosti država u tranziciji, kaže Radiju Slobodna Evropa Žarko Primorac i dodaje da dug Hrvatske ipak, za sada, ne predstavlja opasnost:

„Dug jeste vrlo visok i Hrvatska je u tom pogledu vodeća među zemljama u tranziciji. Čak nije vodeća po glavi stanovnika. Hrvatski dug po glavi stanovnika je oko 4.800-4.900 dolara. U Sloveniji je dug po glavi stanovnika veći – 6.500-6.600 dolara. Ali je situacija u Sloveniji i situacija u Hrvatskoj puno različita utoliko što je slovenački izvoz značajno veći. Slovenački izvoz po stanovniku je oko 6.250 dolara, hrvatski je 1.450 dolara. U tom pogledu, dakle, Hrvatska lošije stoji. Da li joj prijeti neka opasnost? Objektivno još ne, još uvijek može sama servisirati svoje obveze zahvaljujući vrlo visokom ili čak relativno najvišem prihodu od usluga u cijelom regionu. Hrvatskoj turizam donosi puno novaca. Plan je za ovu godinu deset milijardi dolara. Međutim, vrlo je ranjiva na poremećaj. Recimo da ispadne jedna turistička sezona, da bude slaba ili da iz raznih razloga propadne. Poremećaj može nastupiti ako se ne daj Bože negdje desi neki teroristički akt negdje u turističkoj zoni, u blizini ili negdje drugdje, pa to poremeti turističke tokove. Poremećaj može nastupiti ako značajnije porastu kamatne stope na svjetskom tržištu. Poremećaj može nastupiti ako Hrvatska ne bude postala članica Evropske unije za dulji period vremena, pa onda porastu troškovi zaduživanja Hrvatske u inozemstvu. Prema tome, da sumiram, dug jeste visok, on je ozbiljno pitanje za hrvatsku ekonomsku politiku, ona njime mora pozabaviti. On još ne ugrožava stabilnost zemlje, on se još uvijek može servisirati i servisira se, ali su problemi na drugoj strani, dakle izloženost daljem zaduživanju. To je jedan sklop problema. Drugi sklop problema je eventualni poremećaj bilo koje vrste koji bi mogao nastati.“

Žarko Primorac smatra da sama visina duga Hrvatske nije toliko zastrašujuća, koliko je opasan trend rasta duga:

„Nije tragična situacija s dugom, tragičnija je ili jako mogu reći ozbiljnija situacija s hrvatskim izvozom, i problem nastaje u tom raskoraku. Već sam rekao brojke da je hrvatski dug oko 4.600-4.700 dolara po glavi stanovnika, a izvoz 1.450 dolara po glavi stanovnika. Činjenica je da se Hrvatska mora, radi amortizacije, radi servisiranja ovog postojećeg duga i radi svojih dosta velikih ambicija u razvoju infrastrukture i dosta visoke potrošnje, zaduživati ili radikalno mijenjati politiku.“

Problem je, međutim, što, kaže Žarko Primorac, u Hrvatskoj za sada nema znakova raspoloženja za radikalno menjanje ekonomskog kursa, jer je, kaže, Vlada premijera Iva Sanadera zaokupljena Evropskom unijom. Zavisi li onda i servisiranje stranog duga od toga hoće li Hrvatska 17. marta početi sa Evropskom unijom pregovore o članstvu?

„Ako bude počela te pregovore, situacija će biti puno bolja, iz jednostavnog razloga što će psihološki osjećaj sigurnosti Hrvatske biti puno bolji. Ekonomska politika koja će se provoditi u tom scenariju će vjerojatno biti ekonomska politika prilagođavanja, restrukturiranja industrije, pokušaja podizanja konkurentnosti, korištenja pristupnih fondova i tako dalje. Ako nastupi scenarij B – da Hrvatska neće početi pregovore 17. ožujka, ništa dramatično se ne bi trebalo desiti suštinski, međutim, desit će se psihološki. To će biti jedno veliko razočarenje, a to onda dovodi do situacije u kojoj se pomalo preispituje i rejting Hrvatske i pouzdanost Hrvatske i rizičnost Hrvatske, a to onda ima refleksije i na izvoz Hrvatske i na inozemni dug Hrvatske i na troškove zaduživanja i tako dalje.“

Žarko Primorac smatra da je politika čvrstog deviznog kursa kune, koju vodi već nekoliko vlada Hrvatske tokom proteklih desetak godina, jedan od bitnih razloga slabog izvoza iz te zemlje:

„Postoje ekonomisti, među koje pripadam i ja, koji misle da je drugačija politika deviznog tečaja, elastičnija politika deviznog tečaja bila više u funkciji povećanja hrvatskog izvoza nego ova politika koja se sada vodi. Ali Narodna banka ima čvrstu poziciju, drži se nekakvih šablona, drži se nekakvih stavova da je stabilnost važnija od svega drugog. Stabilnost jeste važna. Ali ako imate stabilnost valute, a nemate stabilnost ekonomije, nemate izvoz, nemate zaposlenost, onda je to druga priča. Po mom mišljenju, možda nemam pravo, ali Hrvatska, da je vodila racionalniju politiku, vjerojatno bi dio automobilske industrije koji je sada lociran u Slovačkoj, Češkoj ili Mađarskoj, mogao doći ovdje. Hrvatska je zanimljiva zemlja za investicije. Tu je ugodno živjeti. Ali ekonomska politika je na žalost nešto drugo.“

Srbija

Srbija se, sa sadašnjim spoljnim dugom od 13-14 milijardi dolara, ne može se smatrati prezaduženom državom, smatra Goran Pitić:

„Ne, to još uvek nije prezadužena država, ali jeste država sa ozbiljnim dugom. Postoje neka dva indikatora koja su dosta bitna kada se posmatra status jedne zemlje po pitanju duga. Po jednom indikatoru mi smo, da kažem u jednoj korektnoj zoni, ozbiljno zaduženi, ali ne i sa problemom koji je nerešiv, a to je odnos ukupnog duga prema društvenom proizvodu. Obično se kaže, kad je on veći od 80 posto, da je zemlja u crvenom i da se stvarno treba da zabrine.“

Profesor Pitić, međutim, upozorava na identičan problem na koji je, kada je o Hrvatskoj reč, upozorio i Žarko Primorac – odnos duga prema izvozu. Problem spoljnog duga se, kaže ovaj naš sagovornik, na duže staze može smatrati alarmantnim u Srbiji, budući da je odnos duga te zemlje i njenog godišnjeg izvoza 4:1, a sve iznad odnosa 2:1 se, prema tom indikatoru, smatra problematičnom zonom.

Ekonomski analitičari u Srbiji i nekoliko zvaničnika, uključujući i guvernera Centralne banke Radovana Jelasića i ministra finansija Mlađana Dinkića, otvoreno najavljuju moguću dužničku krizu u Srbiji i to između 2007. i 2009. godine. Na pitanje Radija Slobodna Evropa zašto baš tada, Goran Pitić objašnjava da je reč o godinama kada dolaze na naplatu dugovi reprogramirani u prvim godinama postmiloševićevske Srbije.

„Imajući u vidu da naše devizne rezerve prelaze, ako se ne varam, tri milijarde dolara i da nam se pojavljuje situacija da u tri konsekutivne godine mi moramo da otplaćujemo u proseku milijardu i nešto dolara, postavlja se pitanje da li ćemo mi uspeti, imajući u vidu današnju poziciju kada nam je deficit trgovinskog bilansa izražajan, u odnosu na prošlu godinu je veći za preko 50 posto. Drugim rečima mnogo više uvozimo nego što izvozimo, ili novim rečima, ne stvaramo dovoljno deviznih sredstava koje možemo da koristimo upravo za servisiranje spoljnog duga. Mi imamo još jednu godinu da prilagodimo našu privredu i onda nam dolaze obaveze. Te obaveze možemo da pokrivamo ili direktno iz priliva kroz izvozne poslove ili ćemo imati situaciju da topimo devizne rezerve ili ćemo imati situaciju da ćemo morati da razmišljamo tako da sa poveriocima ponovo pomerimo godine otplate, što naravno nije dobro za zemlju jer to govori o određenoj kreditnoj nesposobnosti.“

Da li bi po Vašem mišljenju, eventualne takve političke promjene u Srbiji, koje bi označile dolazak na vlast neke pragmatičnije vlade, poput one pokojnog premijera Zorana Đinđića u kojoj ste i Vi vili, mogle uticati na drugačiju percepciju Srbije od strane poverilaca i samim tim na njen bolji položaj?

Mislim da je Srbija ušla u jednu zonu inercije, ne znam da li je pozitivna ili negativna, ali ta inercija ne nosi radikalne korake napred, znači ne nosi ogromne pomake, visoke stope rasta, brzo restrukturiranje privrede, brzo jačanje privatnog sektora, brzi priliv stranih direktnih investicija. Mislim da takvih političkih poruka nema, posebno ako imamo u vidu realnost, ne samo pozicije Srbije, nego realnost brzine reagovanja međunarodne zajednice, u ovom slučaju i Evropske unije. Ne zaboravimo koliko je vremena trebalo da Evropska unija iskorači sa jednim fleksibilnim pristupom, pa da kaže da Srbija i Crna Gora mogu da idu zasebno putem ka Evropskoj uniji recimo. Znači postojala je jedna snažna evropska orijentacija, postojale su snažne poruke iz vlade koja je dolazila, nije postojala partijska podela kao što postoji sada, znači vlada je, posebno u ekonomskom modelu, govorila jednim modernim jezikom, došla s modernim konceptom koji se osećao i koji je onda potpomagao da se eventualni visoki politički rizik koji je bio na početku tranzicije na neki način ta percepcija prihvati, primarno kroz taj ekonomski deo.
Međutim, danas, mislim da smo izgubili taj trenutak i mislim da se situacija u Srbiji, uz sporadične primere, kao što je ove godine privatizacija banaka, koja na neki način fingira jednu zonu ekonomske aktivnosti u Srbiji, a u suštini kada pogedate ispod toga tih aktivnosti nema previše, mislim da se vratio onaj deo – šta će se desiti u Srbiji, politički? Tako da mislim da oni koji nas bolje poznaju, prisutni su u nekim parcijalnim projektima po ekonomskoj motivaciji, ne zazirući od političkog stanja u Srbiji, ali one krupne firme koje su u jednom trenutku postavile Srbiju na svoj radar 2001-2002. godine, mislim da su se one ipak okrenule na neka druga tržišta, primarno, kažem, iz razloga što nisu dobile uveravanja iz Srbije u tom političkom kontekstu da je Srbija na neki način nastavila tu vrstu jednog hrabrog otklona od političke prošlosti i, ako smem da kažem, da neki način ta snažna, moderna, evropska vizija premijera Đinđića i ljudi s kojima je on radio, čini mi se da je na neki način to trenutno nestalo.

Crna Gora

Zvaničnici Crne Gore i crnogorska državna statistika tvrde da je ta zemlja „najmanje zadužena država u regiji“. Zvaničnih 500 miliona evra duga, podeljen brojem stanovnika Crne Gore, ukazuje da je crnogorski spoljni dug ispod 1.000 dolara po stanovniku.
Slobodan Lakić međutim smatra da to nije tačno, odnosno ukazuje na deo crnogorskog spoljnog duga o kojem državna statistika ćuti:

„Postoji onaj drugi dio koji se ne priznaje, a to su dugovi pojedinih kompanija. Naime, najveća kompanija u Crnoj Gori Kombinat Aluminijuma iz Podgorice u kategoriji inostranih povjerilaca, prema nekim podacima, ima dug od preko 130 miliona američkih dolara, međutim pominju se i cifre koje u značajnom iznosu prevazilaze i 200 miliona američkih dolara. Osim duga Kombinata Aluminijuma, značajan je dug Elektroprivrede Crne Gore po osnovu inostranih kredita. Treći aspekt zaduženosti jeste zaduženost od strane poslovnih banaka sa teritorije Crne Gore, kao i Centralne banke, koje mislim da imaju otprilike 40 miliona eura duga. Dalje, u dijelu zaduženja lokalnih zajednica najavljena je registracija kredita, odnosno već je izvršena, za izgradnju mosta u Podgorici, od oko 3,5 miliona eura. Takođe je diskutabilan tretman duga koje pojedine kompanije iz Crne Gore imaju prema Narodnoj banci Jugoslavije iz vremena SRJ, za koje su davane garancije, tu se prije svega misli na pomorsku privredu. Dakle, prema tim podacima, spoljni dug Crne Gore gotovo da ne može iznositi manje od 800 miliona eura.“

Uzmu li se u obzir podaci našeg sagovornika, dolazi se po već pominjanim kriterijumima odnosa duga i bruto društvenog proizvoda ili duga i izvoza do zaključka da je Crna Gora umerno do visoko zadužena zemlja:

„Ukoliko bismo pošli od podatka da je zaduženost Crne Gore manja od 500 miliona eura, onda bismo došli do podatka da je Crna Gora niskozadužena zemlja. Međutim, prema mojoj računici Crna Gora je visoko zadužena zemlja, dakle na nivou otprilike Hrvatske i njen stepen zaduženosti sasvim sigurno nije ispod 52 odsto. Što znači da se time Crna Gora svrstala u kategoriju visoko zaduženih zemalja. Još jedan od zvaničnih pokazatelja koji ukazuje da je Crna Gora malo zadužena jeste učešće spoljnog duga u izvozu roba i usluga. Po ovome takođe Crna Gora spada u niskozadužene zemlje. Međutim, ni ovo nije tačno, jer i po ovom pokazatelju, ukoliko uzmemo stvarne podatke o zaduženosti, Crna Gora je na granici između visokozaduženih i umjereno zaduženih zemalja. Ukoliko uzmemo treći pokazatelj spoljnog duga, otplaćenog u tekućoj godini, izvoza roba i usluga, takođe dolazimo do sličnih podataka da je Crna Gora visokozadužena zemlja.“

I u Crnoj Gori ponavlja se priča iz Hrvatske i Srbije, a kasnije će se ispostaviti i iz Bosne i Hercegovine, da zaduženost, iako prilična, ne predstavlja pravi odraz ekonomskog stanja, odnosno da je država u gorem stanju nego što bi se to moglo zaključiti samo na osnovu njenog spoljnog duga. Slobodan Lakić, čak smatra da je stanje katastrofalno.

„Ono je zbilja katastrofalno ukoliko pođemo od makroekonomskih pokazatelja koji se tiču spoljnog duga, o čemu smo govorili, izrazitog spoljnotrgovinskog deficita, velike nelikvidnosti privrede, zatim visokog stepena nezaposlenosti, značajnih deficita, tu se misli prije svega na budžetski deficit.“

Je li pitanje državnog statusa Crne Gore povezano sa njenim spoljnim dugom, budući da su se Srbija i Crna Gora uglavnom raskusurale?

„Crna Gora je u priličnoj mjeri nezavisna u odnosu na Srbiju, odnosno Srbija je nezavisna u odnosu na Crnu Goru. Naime, Crna Gora ima svoju ekonomsku politiku, na žalost nema suverenu monetarnu politiku, budući da je prihvatila euro kao zakonsko sredstvo plaćanja i time kao instrument ekonomske politike praktično svojevoljno izbacila monetarnu politiku kao jedan bitan stabilizacioni instrument i u mnogo čemu mora da se oslanja na fiskalnu politiku i na preostale instrumente ekonomske politike. Crna Gora je u priličnoj mjeri suverena u odnosu na Srbiju, međutim nije samostalna. Ja naime samostalnost definišem kao ekonomsku kategoriju, odnosno kao sposobnost održivog samoizdržavanja zemlje. Crna Gora u ovom momentu nije samostalna, ne zbog toga što je u zajednici sa Srbijom, nego zbog toga što ne postoji mogućnost održivog samoizdržavanja Crne Gore.“

Bosna i Hercegovina

Bosna i Hercegovina je daleko manje zadužena od svojih suseda – Hrvatske i Srbije. Bosanskohercegovački dug od 4,5-6 milijardi dolara nije toliko alarmantan poput onog u Hrvatskoj. Zašto je, međutim, država koja je najviše stradala u ratovima devedesetih, zadužena daleko manje od Hrvatske i Srbije koje su stradale manje, kada bi bilo logično očekivati da je dug Bosne i Hercegovine veći, obzirom na potrebe posleratne obnove zemlje?

Vladimir Gligorov smatra da je godišnji deficit u Bosni i Hercegovini u odnosu na proizvodnju čak veći nego u Hrvatskoj. Ipak dug ne raste. Zašto?

„Razlog zbog čega dug ne raste i čak ustvari njegov udeo u bruto domaćem proizvodu i opada je taj što se ustvari taj deficit u Bosni još uvek finansira iz sredstava koje ne stvaraju novu zaduženost, što će reći, to su pre svega donacije, pomoć, službeni ili državni transferi, pa i neki privatni transferi koji su nepovratne prirode. To je razlog zbog čega ustvari Bosna i Hercegovina živi, da se tako izrazim, daleko iznad svojih proizvodnih mogućnosti, a ne gomila dug jer tu razliku plaća još uvek u velikoj meri inostranstvo ili dobronamerni ljudi iz inostranstva. Inače, kada biste čitav tekući deficit Bosne i Hercegovine finansirali zaduživanjem, onda bi Bosna i Hercegovina bila za vrlo kratko vreme izuzetno prezadužena zemlja ili bi jednostavno morala da drastično smanji potrošnju svog stanovništva.“

I Žarko Primorac se slaže da je situacija u BiH daleko gora od one kakva izgleda na osnovu samo posmatranja stranog duga:

„Bosna i Hercegovina je na žalost u tragičnoj situaciji, u tom pogledu. Mora čovjek biti realan. Ipak neki dometi, neki rezultati u ovom postdejtonskom periodu su ostvareni – uveden je neki mir, svijet se počeo vraćati kućama, ne tako masovno kao što se očekivalo, ne u neka područja, ali se ipak vraća, ekonomija se stabilizira do izvjesne granice. Dakle, počeo je neki život i to ne treba negirati, to su krupni rezultati poslije onih dramatičnih četiri-pet godina rata. Ali sad je ona na raskršću. Ovako organizirana, ja ne vjerujem da ima velikih šansi. Živjet će ona, samo će živjet na periferiji, živjet će u siromaštvu i živjet će u bijedi. Ovako organizirana ona nema šansi iz jednostavnog razloga što netko tko dolazi investirati u Bosnu, a Bosni su inostrane investicije jedan od glavnih kanala putem kojih bi se mogla razvijati, traži ambijent, traži prvo sigurnost, to je gotovo na prvom mjestu, dakle niske rizike, traži efikasnu državnu administraciju, traži niske poreze. Sve to u Bosni, na žalost, danas nije tako.
Država je organizirana na jedan nakaradan način. Ne možete vi imati u ovim uvjetima državu koja upravlja ekonomskim životom, a da centralna vlast nema gotovo nikakvih ekonomskih nadležnosti. Sve ekonomske nadležnosti su na entitetima i na kantonima. Takav ambijent ne privlači ekonomske investitore. Drugo, državna administracija je izrazito loša, takav ambijent opet ne privlači inozemne investicije.
Sama riječ Bosna sama po sebi nosi izvjesne prizvuke rizika, i taj elemenat dakle nije dovoljan. Prema tome, na žalost, Bosna se neće pokrenuti ako ovako nastavi raditi.
Ono što mene još više brine, to je tehnološko zaostajanje. Mi živimo u svijetu u kome ,stara‘ industrija, mog Energoinvesta, Unisa, RMK, Šipada i tako dalje, nositelja razvoja prije rata, sad su ad acta. Dok se u Bosni ratovalo i krvarilo i poslije rata saniralo te rane, svijet je otišao naprijed. Industrije na kojima smo mi zasnivali razvoj Bosne i Hercegovine više ne igraju, te industrije više ne postoje. Malo je šta ostalo restrukturirati u Bosni i Hercegovini od starih industrija, svijet je otišao naprijed i žestoko produbio jaz u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, jer jaz je postojao i prije rata, nismo mi bili baš vrhunska tehnologija, osim u nekim sektorima, ni prije rata, ali smo bili uhvatili neki priključak i održavali smo tu jednu distancu u odnosu na razvojni svijet, bili smo tehnološki recimo inferiorniji za njih jedno desetak godina, u nekim sektorima manje, u nekim sektorima više, ali recimo da je to bio prosjek. Danas je više taj jaz nemjerljiv.“

Strane investicije

Kad već države regije ne mogu iz navedenih razloga da pokrenu takvu proizvodnju koja bi im omogućila veći izvoz, mogu li očekivati povoljne strane investicije? Žarko Primorac veliki je protivnik stava da strane investicije same po sebi mogu da reše problem:

„U svim tranzicijskim zemljama inozemne investicije su prvo ,polovile‘ ove lukrativne stvari – telekom, financijski sektor, trgovina i neke dobre proizvodnje, recimo kao što je u Hrvatskoj ,Ericsson‘ i tako dalje. Dalje, nije bilo interesa iz raznoraznih razloga. S jedne strane nije bilo interesa radi toga što je Hrvatska bila dijelom rizična zemlja, drugo, nije bilo dovoljnih poticaja koji bi okretali inozemne investicije u te sektore gdje su najpotrebnije, treće, Hrvatska je skupa zemlja, i radi politike deviznog tečaja i radi visoke unutrašnje potrošnje. Hrvatska radna snaga je vrlo skupa. Hrvatska plaća je puno viša nego u Mađarskoj, viša nego u Češkoj, puno viša nego u Poljskoj i tako dalje. E sad, u tim uvjetima kad hrvatska država nije imala jednu politiku koja bi poticala inozemne investitore da idu u proizvodnju, razumljivo oni tamo nisu ni išli i imamo situaciju u kojoj smo, da su inozemne investicije relativno visoke, ali je struktura vrlo loša.“

Kreditni rejting država regije ono je što bi im moglo omogućiti povoljnije finansijske investicione aranžmane. Rejting država regije menja se. Najbolji je rejting Hrvatske – BBB, slede Crna Gora sa BB, Srbija sa B+ i konačno Bosna i Hercegovina sa B3.

Goran Pitić objašnjava ko i kako rangira ove države i zašto je taj kreditni rejting uopšte bitan:

„Postoje institucije koje se bave kreditnim rejtingom i koje su međunarodno priznate. Dvije su najpoznatije – ,Standard
& Poor‘ (S&P), druga je ,Moody‘ ili ,Moody Index‘. To su dve institucije koje dolaze u određenu zemlju, dolaze njihovi analitičari. Oni znači procenjuju ekonomske i političke elemente i na bazi toga prave rangiranje određene zemlje po tom pitanju. I kada neki investitor želi da uđe na neko tržište, on kažae da li su te institucije izvršile kreditni rejting i kada dobiju ovu određenu oznaku, koja je u našem slučaju B+, siguran sam da će oni reći – dobro je što ova zemlja ima rejting jer to nam govori da tu postoji određena zona rizika, ali da je to rizik koji možda donosi profit. Znači ako sam ja riziku naklonjen, ja ću da uđem u tu zemlju, ako sam manje naklonjen, onda ću da idem u neku drugu zemlju koja ima A- ili AA i tako dalje. I mi ako unapređujemo naš ekonomski i politički ambijent, onda se normalno radi ažuriranje tog rejtinga i kada poboljšamo naš rejting, onda investitor kaže – ovdje postoji dobra dinamika po pitanju progresa u reformama i onda se on opredeljuje da li da dalje vrši svoje analize i da li da ulazi. Znači, to je kao jedan putokaz za investitora koji kada čita neku osnovnu literaturu o nekoj zemlji da je upozna, on prvo provjeri koliki je kreditni rejting.“

Slobodan Lakić smatra da kreditni rejting Crne Gore koji je dve stepenice viši u odnosu na Srbiju, nije realan:

„Moramo da shvatimo da ovo nije zbog ekonomskih razloga, već iz razloga političke stabilnosti, uslovno rečeno političke stabilnosti koja je u Crnoj Gori evidentna, budući da postoji apsolutna i ničim kontrolisana vlast jedne partije, odnosno jedne grupe partija i to je dobro za strane investitore koji na taj način lako sklapaju aranžmane, postoji korupcija kod državnih funkcionera i štetu iz toga naravno ima Crna Gora.“

Gde je izlaz

Na kraju ove naše teme sagovornike smo zamolili za mišljenje o tome gde vide izlaz iz ovakve situacije, odnosno šta treba da rade države o kojima je reč da problem duga počnu da rešavaju?

Goran Pitić:

„Nešto što je prisutno u svim zemljama u našem okruženju, a to je da generalno kad se govori o ulasku kapitala ili stranih investitora, to pokazuje i Češka i Slovačka i Mađarska i mi, da investitori prvo gledaju politički rizik. I to je nešto što, na žalost, Srbiju stavlja u red onih koji imaju ozbiljnu zonu političkog rizika, bez obzira na to što mi imamo jednu vrstu ipak političke stabilnosti i sigurno još uvek jednu dominaciju tog demokratskog bloka, ali imamo previše turbulencija, normalno uključujući i ubistvo premijera Đinđića. Mislim da smo ispustili onaj trend i tempo kojim je pokojni premijer vodio celu priču i imao jednu vizionarsku poziciju u pitanju kuda Srbija ide. Mislim da je izduvan onaj balon entuzijazma koji je postojao u toj postoktobarskoj Srbiji i da je teško očekivati neke epohalne političke promjene u Srbiji koje mogu da naprave opet neki raskid sa nečim i jedan veliki iskorak u nešto novo.
To mora da bude jasan iskorak, treba da bude jasno definisano kako te reforme treba da izgledaju, jasna koncentracija na privatni sektor, na konkurentni finansijski sektor, na konkurentnu privredu, na manje subvencije u privredi, na ubacivanje te teze o konkurentnosti, ne samo na nivou privrede nego i među pojedincima, čuvena mala i srednja preduzeća od kojih sada još uvek nema tih tragova koji bi govorili o jednom ekskluzivnom rastu autohtonog privatnog sektora i tako dalje.“

Slobodan Lakić:

„U Crnoj Gori se često plasira da su reforme pozitivne, da je postignut veliki napredak i da se čak prednjači u odnosu na mnoge zemlje u okruženju. Međutim, polazeći od ekonomskih parametara i ugleda koji Crna Gora ima, od stepena korupcije i kriminalizacije u Crnoj Gori, očito je da Crna Gora ima izrazito loše performanse. A po mnogim ekonomskim pokazateljima se nalazi na dnu liste istočnoevropskih zemalja. Otpis duga i ostale stvari, ne predstavljaju realno rješenje. Prema tome, Crna Gora treba da vodi računa ne o tim načelnim stvarima kako jednostavno, putem kojeg metoda da vrati taj kredit, nego kako da stvori osnovu da se u jednom dugoročnom periodu vrši otplata odnosno servisiranje duga. To znači da će Crna Gora morati u jednom narednom periodu da ostvari značajnu i dugoročnu stopu rasta. Nije problem u tome kako će se vršiti servisiranje, koliko bi Crna Gora stvorila adekvatan ekonomski okvir nezavisno od toga da li je u zajednici sa Srbijom ili ne, budući da ima svoju ekonomsku politiku i da se ta ekonomska politika kreira u Crnoj Gori i da se tu vrši njeno sprovođenje.“


Žarko Primorac:

„Sad se postavlja pitanje – a što dalje? Hrvatska, a Bosna i Hercegovina posebno, nema baš velikih akumulativnih potencijala da iz svojih potencijala razvija svoju industriju i svoju proizvodnju. Ona će se morati i dalje oslanjati na inozemne investicije, ali će ih morati pokušati kanalizirati u proizvodnju. To je njoj kanal ne samo da dostigne inozemnu akumulaciju, da je osigura za svoj razvoj, nego joj je to kanal da unosi inozemnu tehnologiju. Znate što je problem? Hrvatski industrijski sektor je stagnantan, i sa stanovišta tehnološkog nivoa. Vi ste u situaciji ili da za nove proizvodnje razvijate svoje nove proizvode ili da ih uvozite, da uvozite inozemne tehnologije. Razviti svoje proizvode je dug proces, skup proces i neizvjestan proces. Prema tome, treba se orijentirati prema inozemnim investicijama koje će vam donijeti i novi proizvod. Ali ih morate stimulirati, morate im pokazati da ste zemlja koja je prvo sigurna, morate osigurati da funkcionira sudski sistem, administracija, da se inozemni investitor osjeća s te strane sigurno i s druge strane da je porezno stimuliran da tu dođe, inače ode na drugu stranu.“

Žarko Primorac:

„Zagovornik sam Bosne i Hercegovine koja je normalna, cjelovita država. Prvo država mora biti normalno organizirana, država koja ima centralnu vlast koja upravlja ekonomskom politikom zemlje, država koja ima efikasnu administraciju, država koja ima niske poreze, država koja zna što hoće. To je jedan okvir bez koga se neće moći ići brzo naprijed ili uopće ići naprijed. Broj dva, mora imati ekonomsku politiku i definirane ekonomske ciljeve i znati što želi ostvariti. Objektivno je izgubila korak, zemlja je još razorena, stanovništvo se nije vratilo, ratne traume su velike, nezaposlenost je visoka. U tim uvjetima se moraju birati racionalni ciljevi. Bosna ima neke resurse koji su vrlo vrijedni, to su energetski resursi. Bosna je vjerojatno jedina zemlja u Centralnoj Evropi ili čak u Evropi, ne znam kako je s ovim nordijskim zemljama, koja ima još neiskorištenih hidropotencijala, uglja i tako dalje. Ona bi trebala razviti strategiju da te potencijale iskorištava, da u njih ulaže čim prije. Interesi za ulaganje u takve potencijale postoje. Treba riješiti pitanje koncesija, sigurnosti sudstva, sigurnosti sistema i tako dalje, dakle opet je potrebna država. Druga stvar koja Bosnu mora potaknuti da ide naprijed je pitanje definiranja sistema i privlačenje investicija u neke sektore, posebno sektore gdje ima interesa – recimo obojena metalurgija, drvo, hrana i tako dalje.
Postoji još jedna stvar koja je vrlo važna, to je pitanje obrazovanja. Bosanskohercegovački obrazovni sustav, posebno u ekonomskom sektoru i u tehničkim naukama, na žalost je daleko iza svijeta. U taj sektor se mora uložiti. Mislim da bi najbolja investicija za Bosnu i Hercegovinu danas bila kada bi imala 50 ili 100 miliona dolara pa poslala tisuću ljudi da se školuju vani, ali pod uvjetom da se vrate, jer znanje je resurs koji je najvažniji. U Bosni tog resursa formalno ima, ima puno ljudi koji studiraju, ali pitanje je kvaliteta studija, pitanje je što tamo mogu naučiti, pitanje je pomagala, razumijevanja suvremenih procesa i tako dalje.
Prema tome, kad bih morao složiti prioritete za Bosnu i Hercegovinu, prvo bih rekao – uredite državu, definirajte šta su prioriteti za narednih pet godina, koncentrirajmo se na te prioritete, da stvorimo jednu osnovu koja će nam omogućiti da idemo na druge stvari, usporedo s tim školujmo mlade ljude, dajmo im mogućnost da stječu znanja koja su svjetski relevantna i koja će sutra moći primijeniti u Bosni i Hercegovini.“

Da li nesređena ustrojstva Državne zajednice Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine predstavljaju ključnu kočnicu ekonomskim reformama odnosno da li postojeća politička rešenja utiču uspešno rešavanje problema spoljnog duga? Vladimir Gligorov:

„Kad je reč o Srbiji i Bosni i Hercegovini, tu su uređenja takva, što voljom domaćih aktera, što voljom spoljnih aktera, da je ustvari puna demokratizacija skoro nemoguća. Vi imate u Srbiji kombinaciju ove povelje i jedne izuzetno atipične strukture koja nije demokratska po definiciji, ovo što se zove državna zajednica i što onda omogućava jednu veću diskrecionu i nedemokratsku vlast i vladama u Srbiji i vladi u Crnoj Gori. Plus imate naravno u Srbiji nasleđeni Ustav iz Miloševićevog vremena koji se praktično ne može primenjivati. Prema tome, ova vlada praktično neustavno vlada, da ne govorimo sada o Kosovu i svemu ostalom. U tim okolnostima demokratizacija je vrlo složena, da ne kažem nemoguća. To je stanje u Srbiji i nije bez posledica po ekonomske rezultate.
Iz drugih razloga vi i u Bosni imate jedno ustavno rešenje ili jedan modus vivendi koji se nije rukovodio demokratskim načelima, niti mu je demokratija bila cilj, nego je prekid rata i stabilnost bila cilj i plus imate naravno i jednu vrstu protektorata i stranog odlučivanja o politici u zemlji, tako da vi tu nemate elementarne pretpostavke demokratskog odlučivanja i onda u tom kontekstu naravno imate te političke posledice koje imate i one imaju ekonomske posledice o kojima smo ranije govorili.“

Povezanost ekonomije sa politikom je toliko velika da je Vladimir Gligorov upozorio još pre nekoliko godina u jednom članku objavljenom u beogradskom „Ekonomist magazinu“, na zabludu da je moguće u postsocijalističkim zemljama ponoviti ekonomistima poznati čileanski slučaj, odnosno situaciju u kojoj je moguće da nedemokratske vlasti uspešno sprovedu reforme:

„Poenta je bila u tome da vi ne možete u postsocijalističkim zemljama imitirati čileanski primer, koji se inače uvek tako daje kad neko želi da opravda nedemokratsko ponašanje ili nedemokratske ciljeve. I to se onda naravno odnosi i na Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. Autokratska rešenja nemaju legitimnost ni kod samih autokrata, a pogotovo ne kod naroda. Tako da je, po mom mišljenju, preduslov uspešnosti reformi u zemljama koje izlaze iz socijalističkih režima, pa i u zemljama bivše Jugoslavije, uspešna i održiva demokratizacija. Jer je to jedini način na koji se ono što se čini može opravdati legitimnošću koju te reforme imaju pred narodom. Na kraju krajeva to su vlade koje čine ono što su glasači izglasali.“
XS
SM
MD
LG