Dostupni linkovi

logo-print

Bjelopoljska “Balkanozonka” Daga


Život u Kući Marinkovića, u okolini Bijelog Polja, gdje je rasla u okruženju osam sestara u porodici u kojoj se muška djeca nijesu zadugo zadržavala u životu, naveo je Stanicu Marinković da pokuša da postane muškarac. Danas šezdesetšestogodišnja Stanica brata je dobila tek u svojoj šestnaestoj godini života, ali je tada već borba između stečenog kulturnog i rođenog biološkog u njoj i oko nje preraslo u pravi rat koji još uvijek traje. Stanica danas ipak nije Stanoje, a opet dijelom i jeste o čemu svjedoče i njena vlastita imena:

“Stanoje, Stanko... Eto tako. Neko Stanica, neko...”.

RSE: A, kako su Vas zvali kad ste bili mali u kući?

STANICA: Neko Dago, neko Dagić, neko Dagice. Mene nije ništa krivo kako me zovu.

XX hromozomi u ovom slučaju nijesu kreirali sudbinu, a patrijarhalna sredina donosila je različite sudove. U svakom slučaju u porodici otac se nije protivio Daginoj volji da bude nalik na muško:

“Nijesam morala. Tako mi je bila volja. A majka jes' se ljutila, a otac nije. Njemu je bilo svejedno. I komšinice i narod. Ja sam bila interesantna”.

RSE: Je li bilo momaka da Vam se udvaraju?

STANICA: To hoćeš da me pitaš? Nikad. Niti sam ih tražila, niti su oni u ime toga išli zamnom.

RSE: Ali to je protivno prirodi.

STANICA: Mene to nije ništa smetalo.

A Stanici iliti Dagi smetala je suknja, preslica i žetva. Zato je odabrala pantalone, gusle i kosu, ali onu za kosidbu, a ne nikako dugu kosu za žensku frizuru:

“Vi kažete što neću da nosim suknju, da pletem? Ja sam mrzjela da pletem. Ja sam voljela gusle i harmoniku. To nijesu mogli da mi zabrane. To, da ja nosim muško odijelo. Ja sam voljela da guslam. Ukradem gusle od oca, pa se sakrijem neđe ili kad oni nekud otiđu”.

RSE: Kako su Vas druga djeca gledala, kao muško ili kao žensko?

STANICA: Ne znam. Igrala sam fudbal i pravili smo lopte od goveđe dlake. Ovo žensko je išlo da žnje. Ja nijesam nikad žnjela, ja sam išla s kosačima.

Stanica Daga Marinković zna da je posebna i da je rijetka, odnosno jedna od dvije danas poznate i danas žive žene iz Crne Gore koje provode život između ženskog roda i muškog pola. Tobelije, odnosno Virdžine, a što su neki etnolozi i zabilježili. Stanica Daga Marinković:

“To je neko pokrenuo. Tu u muzeju postoji nekakva knjiga. Nekakva je žena putopisac naišla kada sam ja igrala s nekim šah. A ja sam bila u muškoj robi. I ona je nekoga pitala i neko joj ispriča da moj otac nije imao muške djece, da ovo, da ono. Tamo ima u muzeju nekakva knjiga i moje ime”.

I u fabrici gdje je radila kao radnica, bolje rečeno kao radnik Vunarskog Kombinata svima je bio poznat Dagin slučaj:

“Ja bih voljela da sam muško, ali i kad sam radila u fabriku sve sam izbjegavala predilice. Znaš što mi je rekla jedna moja iz Sindikata? Veli: “Je li bre, što ti ne nosiš suknju? Pa ti si lepa devojka, pa da se udaš, pa da imaš decu”. Rekoh: “Neću. To je moj problem”.

Ostala je jedna anegdota po kojoj je jednog davnog Osmog marta Stanoje Marinković od svoje fabrike dobio na poklon štof za pantalone:

“Kada su ono davali ženama za Osmi mart ja sam rekla: “Mene dajte štof za pantalone. Ako nećete to, dadnite kome god 'oćete”.

RSE: “Ja suknju neću”.

STANICA: Ja neću za suknju. I oni mi ono zapakovali. I na kapiju ime moje a ono zapakovano. Marinković Stanoje! Evo mu za pantalone!
XS
SM
MD
LG